Boravak u bolnici plaća se 50 kn na dan. Ova tri dana koja ću provesti doma isto plaćam. Tako čuvam krevet, da mi netko ne ukrade. Klinika će prek produženog vikenda zjapiti prazna.

Vjerojatno će čak i bauštelci otići doma. A baš ih je lijepo za vidjeti. Ujutro nešto prije 7 h stižu u svojim kombinezonima na gradilište. Vrijeme u Zagrebu bijaše toplo tih dana, temperatura se podizala dobrano iznad 20. Očekivah preplanula, znojna torza fizikalaca (dovoljno daleka da tjelesni mirisi ne dopru do nosnica uspaljenih pacijentica), al ništa, nisu nam se skidali... Par desetaka metara od našeg prozora strši u vis dizalica. Njome upravlja neki zreliji gospon. Kojem treba dosta vremena da se popenje na radno mjesto. Zastaje nekoliko puta da bi uhvatio dah. Nije njemu lako, ne. U visini, na osami, tramaka tim čudom tehnike. Kraći krak dizalice opterećen je s nekoliko betonskih blokova, ravnoteže radi. Postolje dizalice osigurano je svim i svačim, al nije bilo svejedno ni dizaličaru a ni nama uokolo kad smo gledali kako se dizalica ljulja. Naime, neki dan je druga dizalica na istom gradilištu krenula svojim duugačkim krakom prema "našoj" dizalici. Prešla je uspješno preko stabala u parkiću nasuprot Klinici. I krenula nezaustavljivo dalje. Nas tri iz sobe graknule, skočile na krevet najbliži prozorima i blenule. Bez imalo usporavanja, krak udaljene dizalice došao je do kabine nama bliske dizalice i kresnuo o nju. Zaljuljalo se čudo, majstor dizaličar otvorio svoj prozor i dreknuo, usplahirili se svi radnici u podnožju, graknuli radnici koji su se poput paukova povješali po novom dijelu Klinike. Na sreću, sve je dobro prošlo. Već smo u mislima vidjeli kako dizalica pada na nas, raspolavlja Kliniku, raja vrišti naokolo... Što su ti ljudi, što ti je površnost. Kako nisu mogli ti inženjeri, tehničari, majstori, štolisuveć, premjeriti prije koliko su dugački ti krakovi i koliko su međusobno udaljene dizalice... I onda se čudimo nesrećama na gradilištima...

Čekajući posljednji pregled, famoznog ORLa, raspitala sam se traže li liječnici s Klinike kakvu mitologiju. Vjerujte mi, čovjeku padne svašta na pamet u takvim trenucima. Pomisliš da ti možda rastežu te dane i pretrage u želji da ih “podmažeš”. Kakva već jesam, bila sam spremna otići u ordinaciju svog kirurga i pitati ga otvoreno koliko traži. No, da ne skačem pred rudo (il pod dizalicu, hihihi), zamolih nekoliko dragih osoba da mi se raspitaju. I oduševih se. Ne, niti govora. Ovo je zaista prava pravcata medicinska ustanova s vrhunskim stručnjacima (i skoro odreda mladim kadrom, kirurzi na mom katu su muškarci od svojih tridesetak godina, ne vjerujem da ijedan ima preko četrdeset) koje ne moraš dodatno motivirati. Naravno, sigurno će se obradovati nekom znaku pažnje. I sestre će s osmijehom primiti kavu ili bombonijeru…

Odlazeći jučer iz Klinike, uslikala sam mobitelom veliku roza vrpcu na vrhu zgrade.




Netko se lijepo dosjetio. Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, a 7. listopada proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv raka dojke. Da sam prek vikenda ostala u bolnici, možda bi mi došao i Stipica i čestitao mi, tko zna, pa bismo se pred kamerama izljubili do pasa , hihihihihi… No, radije sam ja sada sa svojim najmilijima.