Petak, 12. listopada. Izlazak iz bolnice. To jutro ostala bez drenova i već me spirili vanka. Nazvala nećakinju da dođe po mene. Upregla je ko malog magu, al što mogu kad sam imala i bademantil i mali jastučić i torbu. Trebao to netko nositi...

Po boji bademantila upadala sam u oči. Narančasti, onak ko šakom u oko. Jedna moja cimerica imala drečeče zeleni s plavim obrubom, isto tako upadljiv. Sestra nas pohvalila za izbor boja, hihihi.

Kreveti u bolnici su tvrdi, pa sam molila seku da mi da neki mali jastuk da si probam kičmu nekako podložiti da me ne boli. Spavaš cijelu noć u istom položaju, a ujutro se budiš ko da ti je cijeli Parni valjak par puta prešao prek kičme. No, kad se dočepah svog kreveta u Umagu, onog ortopedskog kojeg smo kupili lani – e to je bila prava uživancija. Tek kad ti se ovak nešto dogodi, vidiš koliko se isplati takva investicija. Da je bilo više love pa da smo si mogli priuštiti onakav krevet gdje se može podizati bar uzglavlje da ne velim i nogice savijati – e, to bi bilo baš super za polupokretljivost i starost. No, ortopedski jastuk i ortopedski krevet pridonijeli su i te kako mom oporavku.

Platila sam boravak u bolnici manje neg sam mislila. Nisu mi naplatili one dane kad sam šetala po Umagu. Lijepo od njih. A jedna se sestra prijetila kak će nam u slučaju hitnoće uzet krevet ak nas nema u bolnici. Glavna sestra je to energično zanijekala. Da ne bi.

Elem, izlazak iz bolnice. Mal prije hodaš u pidžami s drenažom koja visi iz tebe. I za deset minuta si u civilki. I nitko više ne zna jesi li normalna, mislim – pacijentica, ili ne. Išla je ispred mene nećakinja, služila mi za proboj niz stepenice i po ulici. Sve sam se sklanjala od ljudi slijeva, da me ne bi tko zakačio putem. Mislim da bih se onesvijestila da me tko taknuo po ruci ili ramenu. Srećom, prošlo bez bliskih susreta.

Nećakinja me ostavila u sestrinoj kući a ona otišla svojoj obitelji. Popodne su stigli sestra i šogor, ja se već udomaćila. I upalila kompić, naravno. I javila se prisutnima na gmajlu. Pa možete si mislit koliko sam patila bez bloga... Je, prek mobitela sam čitala svoj blog i vaše komentare, i čitala priču Decembrice2001 posvećenu mojoj malenkosti, al to je znalo potrajati... jerbo je ekran mog mobitela puuuno uži od onog što sve stane u jedan redak na monitoru. Pa sam pikala lijevo desno par puta dok ne bih došla do kraja reda... pa bi se brzo umorila i ja i mobitel...

Predvečer su stigli moji najmiliji. Tog grljenja, ljubljenja, pipkanja, ispitivanja, teško je opisati... Cure su me ispitivački promatrale, objasnila sam im gdje me se ne smije dirati, što bolje da ne rade i ubrzo smo se navikli na ograničenja. Te je večeri bilo veselo u sestrinoj kući. Skupilo nas se poprilično, što djece što odraslih. Tradicionalnih petkovnih palačinki nije bilo (al će ih biti sad u petak, of skroz!), al se peklo kestenje, televizor pokušavao prenijeti sliku iz BB kuće, nadglasavali smo se s ljudima i životinjama...

U subotu smo muž i ja dogovorili spoj s gospođom Verom. Znate onu gospođu Vericu koja je ponudila mojim Potočnicama vrećice šećera što je skupljala? E, s tom gospođom. Našli smo se u kafiću, izljubili, sjeli i popričali. Malena li svijeta i slučajnosti, draga ženica rođena je u Sisku! Nakon razgovora ugodnog, zahvalili smo joj na dragocjenom poklonu i krenuli natrag, put Selske.

Onda smo se čuli sa Savršenom gospođom Preprekom Kokić. I popili blogersko-bezjačku kavu. Reče gore navedena gospoja da sam očito oporavljena dok mogu toliko kokodakat...

Stigosmo k sestri taman trenutak prije nego je moja mama krenula na vlak za Sisak... Bakica je preživjela gostovanje u Umagu, hihihi. Nije baka isto što i mati, zna to i ona, znamo i svi mi ostali. Al djeca nisu bila gladna ni žedna, odjeća je bila čista i speglana. Jest da je draga staričica cmoljila dok sam bila pod nožem, i brinula jer joj se nikako nisam javljala poslije operacije, a zet i starija kćer nisu joj jednostavno imali što za javiti dok nisu vidjeli kirurga i saznali da ostajem u šok-sobi. Potočnice su je tješile, pa se bakica onda kuražila pred njima. Al i to je prošlo. Sad je bakica u Sisku, rješava svoje poslove i probleme, sigurno se i pošteno isplakala u tišini doma svoga. Sad se nudi doći opet, kad me pozovu. Vidjet ćemo, možda se ipak snađemo bez nje ta prva dva dana koliko bih trebala provesti u Zagrebu zbog skidanja konaca i dogovora oko terapije. Ak bude trebalo, ako terapija bude dugotrajna i u vidu prisutnosti u bolnici, Bože moj, bakica će opet doći na zamjenu.

Ja radim. Samo ujutro. Dobila sam dopuštenje od direktora. Kapne i poneka kuna, malo ljudujem prek gmaila, malo surfam blogosferom. Popodne je obiteljsko. Koje li promjene, kojeg li života! Popiješ popodnevnu kavu, najbolju kavu – a kuha je moj muž, i onda ostaneš doma!!! Ne moraš ić više radit! Ihaaaa!

Vježbam redovito. Rukica se diže sve više, već prevrće i stranice novina. Ranu mi je u subotu previla nećakinja, medicinska radnica. Nježno i pažljivo. Rezove su mi pogledali skoro svi odrasli. Ja sam se gledala u zrcalo samo izdaleka, s flasterima na lijevoj strani. Tek prekjučer, kad mi je muž skinuo gaze i stavio novu na jedino mjesto gdje mi još flisa rana, stala sam pred zrcalo i promotrila situaciju. Imam deset punata ispod pazuha. Srebrne kopče. I 7-8 cm dugi rez po cici. Lijepo sašiven i prelijepljen širokom prozirnom ljepljivom vrpcom. Koju još nisam skinula. Inače je cijela ta strana u ogrooomnoj masnici. Sad prelazim u zeleno-žutu fazu. Na sreću, jer onak tamnoplavo-ljubičasto nije izgledalo nimalo privlačno.... Još vidam masnice od injekcija u desno rame i ožiljak od cjevčice za infuziju na nadlanici (ma, ispikali me svuda, dobro da ne propuštam sokove koje pijem). Al, osim što sam malo još ukočena u lijevoj fazi, baš sam si nešto lijepa.