Evo me na poslu. Došla obaviti još neke zaostatke i staviti porukicu na vrata da neću raditi slijedeći tjedan. Ionako već u četvrtak počinje produljeni vikend.

Osjećam se dobro, još uvijek sam pod zaštitom tekućeg lijeka protiv mučnine kojeg sam primila prije kemoterapije, ali nema razloga da i dalje ne ostanem u istom stanju i raspoloženju.

Obavila sam dakle prvu kemoterapiju. Noć s četvrtka na petak je bila malo nemirna, mene vam je u stvari više mučilo kak će mi upiknut onu iglu s ventilom, hoće li me boljet ili ne. A kad mi to uvale, onda ionako nemam što drugo raditi nego čekati da mi se uliju kemikalije...

Društvo mi je za početak pravila mlađa nećakinja. S njom sam jučer ujutro stigla na kliniku u dogovoreno vrijeme. Sestra me obavijestila da će me zvati (to mi se jedino ne sviđa na klinici, neprekidno čekanje i iščekivanje, nijedan točno određeni termin za bilo što...). I sjele pred lift nećakinja i ja i pričaj, pričaj, pričaj. Inače nemamo baš priliku provesti toliko vremena na samo pa je ovo baš bila zgoda da pretresemo neke teme. Nakon 40 minuta pozvaše me u sobu. Dobila sam mjesto na pomoćnom krevetu u sobi u kojoj nisam prije ležala. Soba iste veličine kao i moja bivša, ali u njoj ugurana četiri kreveta plus pomoćni. Da nisam došla puna pozitivne energije, možda bi me bar na tren ćopio osjećaj klaustrofobije. Pogotovo što se negdje oko 11 počela soba popunjavati posjetama. Tko je vidio posjete u 11 sati? U sobi s pet kreveta naguralo se još osam posjetitelja. Ma, ludnica...

Kad me upikla teta medicinska sestra, samo me malo zapeklo, mrvu jednu. I onda mi stavila svu potrebnu armaturu da mi infuzija teče besprijekorno. I uvalila mi prvu bočicu, i objasnila nećakinji gdje treba pozvoniti pa da sestra dođe promijeniti bočicu. I objasni mi nježna i blaga sestra da ću iz prve dvije bočice od po deci dobiti sredstvo protiv mučnine i povraćanja. Slijedeća bočica od deci prozirne tekućine je prvi lijek. Ondak slijedi bočica od dva i pol deci, s crvenom tekućinom, ko sok od brusnice recimo. Prve tri bočice tekle brzo. Prvu sam suknula za dvaest minuta, drugu za petnaest – krenulo me, hihihi, a treću za skoro deset minuta. Kapaju tekućine u moje tijelo, teče razgovor s nećakinjom, oko nas kakofonija glasova, gužva, neki ulaze, neki izlaze. Ja sve gledam svoj stalak s infuzijom i pokušavam iz glave istjerati scenu iz filma "Ima li pilota u avionu?". Ima tamo jedna curica koja leži na krevetu i prima infuziju, usred zrakoplova. Njojzi dolazi časna sestra s gitarom u ruci, da je mal razveseli pjesmom. Časna ubrzo upada u glazbenu ekstazu, počne mahat glavom i razbacivat se s gitarom i u žaru pjesme opizdi vratom gitare po infuziji, iščupa je djetetu. Dijete počne kolutat očima, usukivat obraze, bacat se po krevetu... Ajd, mala je preživjela, prištekali je opet... A ja ipak prođoh bez takve scene uživo.

Što se tiče te kemoterapije, nije to ništa strašno, fakat. Starija nećakinja mi poslala sms: "Čitala sam da bolje psihološko poimanje kemoterapije tj. pozitivno prihvaćanje i vizualizacija pomoći te tekućine organizmu daje dobre rezlutate, tako da te molim da joj zaželiš dobrodošlicu!" Pa sam to i činila.

Kad je stigla na red crvena tekućina, dođio mi onaj mladac što mi je prije popravljao krevet (a ja mislila da će cice pregledavat) i što me vozao na operaciju i izbavio iz šok-sobe. E, taj mi stavio crvenu tekućinu i usporio ritam. Pih. Prošlo trifrtalj sata, meni tek dvije trećine bočice ucurilo u rukicu. Pa mi srećom došla opet medicinska sestra i ubrzala ukapavanje. U međuvremenu mi se promijenila pratnja uz kemoterapiju. Otišla nećakinja, stigla mama iz Siska. I s njom si popričah, i kad je bila gotova infuzija, iskopčaše me i rekoše da pričekam kirurga da me pregleda i izvadi konce.

Srećom, to sam kratko čekala. Taman sam ulovila prazan hod kirurga između dvije operacije. On me pregledao, rekao da je sve dobro i uredno. Mislio je da će me morati punktirati, ali nigdje nije bilo nikakvog otoka oko dojke, limfa je očigledno sebi našla put. Malo je bilo neugodno izvlačenje konca na samoj dojci i štipkanje srebrnih kopčica na pazuhu, al ajd... preživjeh. Pitala sam kako se dalje ponašati, rekla da savjeti pljušte sa svih strana. Sve normalno. I štednjak i peglanje, sve što mislim da mogu i tijelo mi kaže da mogu – da radim. Što vidim da mi ne ide – nek odustanem. Pa probam za neko vrijeme. S kirurgom sam tako bila završila. Reče mi da mu se javim na kontrolu za dva mjeseca.

Sestra mi dala doznaku za vlasulju. Dobih i reklamni letak od frizerskog salona u Vinogradskoj bolnici, tamo ću za tri tjedna otići izabrati perikicu. Starija mi nećakinja savjetovala kovrčavu crvenokosu, bilo je tu i aluzija na bračne igrice, cccc. Vidjet ću, uostalom što se nudi pa ću izabrati što se meni i mužu svidi.

Oprostila se s Onkološkom kirurgijom. Tamo sam svoje obavila. Za tri tjedna, 16.11. javljam se u dnevnu bolnicu na Internističkom odjelu. Tamo ću prvo vaditi krv i obaviti EKG a potom će mi opet uvaliti bočice u venu. I tako ukupno tri i pol mjeseca. Već sam si preračunavala datume, krajem prosinca mi pada kemoterapija taman na kraju skijanja. Kako kemoterapija ne mora biti obavljena striktno u dan, tražit ću da mi prilagode taj termin čim se vratim s Rogle. Da mogu i na klizanje otić, i uživati u snijegu i obitelji.

Sinoć sam stigla doma. Muž je dovezao bakicu i mene. Doma nas je čekala jedna mala bolesnica. Mlađa Potočnica me plačnim glasom nazvala taman kad sam završila s kemoterapijom. Da ima temperaturu, da je buba glava i trbuh, da je gladna i sama. Seka joj stiže tek za sat vremena. Pa sam nazvala dragu gospođu koja mi je glačala rublje prije tjedan dana. Ona je otišla do Mrvice i skuhala joj čajeka. Taman je nakon toga stigla i Velika iz školice pa je nastavila dadiljati seku. Tijekom popodneva svako malo smo se čuli svo četvero. Navečer smo stigli, dijete je mam živnulo. Spekle se i tradicionalne petkovne palačinke, of skroz. Odgledali Big Brothera. Maleno dijete fektalo da spava sa mnom. Malo buncala, malo se bacakala. Jutros je bolje. Sve će to sad majkica izliječiti.

Slijedeći tjedan ne radim. Doma sam. Al mi muž ostavlja svoj laptop, pa ću mal visit na blogu i gmajlu. Ne mogu ja bez vas...