U sobi, mojoj sobi, posebnoj sobi – oazi bolničkog mira, sobi-apartmanu s tri nova novcata kreveta, s dvije cimerice sličnih sudbina... u toj sobi, ljudi moji, u roku pet minuta vratio mi se žvot, rumenilo nagnalo u obraze. Okružiše me muž, sestra, cimerice, zakokodakasmo svi uglas. Staviše me u krevetac i tako krenuh na put ozdravljenja.
Objasnio mi muž što su mi vadili. Potvrdio moje nade, da je to što su mi napravili dobro. I da obećava. Istu storiju ispričao mi je kirurg kad me to popodne primio na previjanje.
Za slijedeći događaj bitan je uvod. U mom stilu, iz "stoljeća sedmog". Potreban je ukoliko želite shvatiti kakvu su mi se osjećajčići vrzmali po glavi kad sam prvi put upućena na previjanje...
Ja sam vam kukavica kukava. Od tamo nekog vremena poluvječnog studiranja, ne volim gledati kad mi vade krv. Par puta mi je bilo slabo pri takvim napadima na moju osobu. Pa sam unaprijed upozoravala pijavice da mogu ljosnut u nesvijest. Čak sam znala i ležati pri vađenju krvi. Unesrećenima mogu pomoći, previti dijete, vidjeti njegovu krv. Poslije me tek uhvati stres i drhtavica. Isto sam tako bila na granici strmekavanja u nesvjesticu kad bi mi se recimo prevrnuo nokat. Jednostavno sam takva. Kad god se negdje blebnem, poiskaču mi masničetine. Ma, mimoza živa. Al sam inače čvrsta ko stijena, pogotovo unazad dvije godine kako sam ojačala i udebljala se...
Elem, dođoh u previjalište. Tamo odbor za doček – kirurg i sestrice. Maknuše mi kalup s lijeve strane, slojeve gaze i flastera koji su mi poput gipsa učvršćivali dojku i pazuh. Ja mam zaustavila dah i okrenula glavu na drugu stranu. Da ne bi gledala što imam po tijelu... nema šanse. Kirurg me zagledao, pipao to cijelo područje. Ajd, nije previše boljelo al je bilo neugodno.
Rekao mi kirurg sve što je i mužu prethodni dan ispričao. Najavio da će me pustiti u petak ili subotu. Savjetovao da vježbam ruku redovito. Ma, hoću, kak ne bih!
I prođe prvi dan poslije operacije... Najgore je pregrmljeno...
Neću vas još puno davit ovim svojim putešestvijama. Sutra random natuknice i crtice iz bolničkog života. I dosta s time. Naravno, život mi se promijenio i više nikad neće biti potpuno isti. Ali, isto sunce sja, more jednako oduševljava, bura rastjeruje oblake i sive misli...
Aha, ček još da objasnim. Zlatooko, zlatokoso i zlatousto stvorenje pitalo me što je plačipi*ka. Joj, koliko sam stajala nad ovom riječju. Pa kad nisam plačimačak. To zvuči onak mileno i slatko. A ja baš nisam izgledala mileno i slatko dok sam iskrivljavala svoje prekrasne pravilne crte lica u plačnu masku. Tko je čitao Harryja Pottera, zna tko je Plačljiva Myrtla. Al nisu svi čitali i nisam mogla stavit da sam prava Myrtla. Eto.
Upute za tuširanje? Otpr.: Ujutro prije operacije otuširati se. DVAPUT se nasapunati medicinskim sapunom (moram li komentirat - dvaput je dvaput? Ili ne?). Odjenuti čisto donje rublje i čistu pidžamu... Da sestre i doktori ne padaju u nesvijest od smradova, hihihihi.
Post je objavljen 15.10.2007. u 11:35 sati.