Četvrtak, 10.10.2007.
Probudih se u 5 h. I ostadoh dalje budna. U sobi prigušena svjetla, izvana dopiru zvuci ranojutarnjeg prometa. Budi se život i u bolnici. Mlade sestre i dalje obilaze bolesnike. Neki od pacijenata hrču, neki kukaju, neki zovu da im se pomogne. Cure sve naprave, al ne propuštaju prokomentirati i uzdahnuti. I pred nama i u prostoriji za sestre, pričaju o nama kao da nas nema. Jednoj bakici rekoše da je ne bi bolje tretirali ni u hotelu s pet zvjezdica...
Dođoše sestre za jutarnju toaletu. Treba se oprati za vizitu. Traže me da sjednem, spustim noge i odšećem do lavaboa kako bi me oprale. Je, frišku figu... Osjetih vrtoglavicu, pa mi roj zvjezdica nagrne na oči. Rekoh da mi se vrti. "Gledajte pred sebe i duboko dišite." Diši TI duboko, mene je strah da mi se rašiju šavovi dok dišem. Dok su sestre pametovale, već mi se sasvim zacrnilo pred očima. I vratiše me u prvobitni položaj. Tu me urediše ko malu bebu. Prepustih im se bez imalo srama. Uostalom, to im je posao. A ja svojim kolabriranjem (brrr, to mi je tako grozno odvratna riječ, ko da sam poluživa, ono - živ klan nedoklan...) postadoh slučaj "zadnji krevet". Tog se jutra položaj mog kreveta u šok-sobi spominjao svako malo...
Na jutarnjoj viziti, liječnice iz Intenzivne zabrinuo je "zadnji krevet" niskom tlakom. Pokušalo se pobuniti moje nemoćno tijelo protiv takvih objeda, ali nisam uspjela ni polubijesom podići taj tlakić na neku višu razinu. I rekoše mi da ću ostati u šok-sobi još jedan dan. Pa mi dođe sestra i reče da mi je muž vani. Što da?! Pa zar nije otišao kući? Evo ti onda doktorice. Da će mi pokušati upriličiti susret s mužem... Potonuše mi sve lađe. U životu se nisam osjećala slabije, jadnije, mizernije, nemoćnije, napuštenije nego tada. Nisam vjerovala da ja, ej - JA, optimistična, vesela, prpošna Pjesma mogu postati depresivna i jadna hrpa mesa, kostiju i par grama mozga.
Kad mi je doktorica ubrzo nakon takvog osjećaja bezdana došla s radosnom viješću da će me ipak vratiti u moju sobu, došlo je do provale. Bujica suza, jada, muke - izletjela je iz mene. Fakat se nisam mogla prepoznati. Pa postala sam najobičnija plačipi*ka! Doktorica me ostavila u takvom raspoloženju, uz kratku primjedbu da se pokušam sad smiriti da me muž ne vidi uplakanu. I tad mi priđe anđeo. Starija medicinska sestra, žena koja je preko pleća prevalila 30 godina staža, žena koja mi je do tada prilazila s energičnim naredbama i odrješitim pokretima, prišla mi je i uputila par rečenica. Toplih, ljudskih, ohrabrujućih, onakvih kakve sam ja svima oko sebe upućivala. Da samo hrabro izdržim, dignem glavu i borim se za sebe. Da imam obitelj koja me podržava i da će sve biti u redu, mora. Draga sestra Bernarda digla me iz depresije i crnila.
Dok je stigao mladi zgodni bolničar s mog odjela, već sam bila u puno boljem stanju. Sjedoh u kolica i odvezoh se. Zazvala sam sestru Bernardu na izlasku iz Intenzivne, ali me nije čula ili više nije bila na odjelu. Htjedoh joj se zahvaliti na utjesi. Nikad je neću zaboraviti... Na izlasku u hladno predvorje ugledah dva draga i bliska lica - muža i sestru. Koje li divnog, prekrasnog osjećaja!!! I ovaj put me pusa ulovila putem do lifta. Uvedoše me u sobu, okružiše me, smjestiše u krevet. Vidi, pa svijet je isti kakav ga ostavih!!!
Muž i sestra opisivali su mi svoj dio priče. Kad su me ispratili na operaciju, ostaše čekati kirurga. Izašao je tek nakon par sati, obavivši još dvije operacije. Objasnio im je da je izvadio i limfni čvor ispod pazuha kako bi bio potpuno siguran da je odstranjeno i više nego što je sumnjivo. Obzirom da je i on potvrdio da je izvađena žlijezda bila potpuno zdrava, bez ikakvih znakova upale, dao je nadu da je s ovom operacijom gotovo prčkanje po dojci. No, najavio je terapiju u vidu zračenja ili kemoterapije, ovisno o konačnom nalazu biopsije.
Tako su muž i sestra prije mene saznali što se dogodilo i kakve su prognoze. Nakon što je kirurg otišao s odjela intenzivne njege, njih je dvoje ostalo čekajući me. A on mene ni glasa ni stasa. Nakon sat vremena (a ja se u međuvremenu probudih i opet zaspah) postade im čudno. Srećom, našli su sestru koja im je rekla da ostajem tu noć u šok-sobi. Došli su u kliniku sutradan ujutro. I tak je počelo pregovaranje s doktoricom nakon jutarnje vizite. Muž je uvjeravao doktoricu kako ja inače znam imati nizak tlak, doduše ne više tako često kao do prije dvije godine, ali da je to kod mene moguće očekivati... Vjerujem da je dragi izgubio milijun živaca i uložio maksimum šarma i umijeća uvjeravanja kako bi me izvukao iz ralja Intenzivne...
Post je objavljen 13.10.2007. u 21:43 sati.