Začudo, ovaj ponedjeljak mi nije toliko teško sjeo. Vjerojatno jer je vikend bio baš ugodan i sadržajan.

Ljudi, bila sam na moru!!! I kupala se, aha! Jer, prošle godine taj jedan jedini put što sam bila na plaži protekao je bez umakanja. More mi je bilo mrzlo. E, ove godine popustih zovu morskog plavetnila. Digli smo se neuobičajeno rano za nedjelju. Spakirali prnje i pravac Kanegra. To je bungalovsko naselje u Savudrijskoj vali. Šumica, kamenčići, čisto more. Budimo iskreni, samo je nešto morske trave plutalo površinom. Našli smo mjesto u hladu, blizu mora. Natrackala sam se zaštitnim faktorom 50 i hrabro krenula u boj. Koja minuta prilagođavanja (more se inače rashladilo prije par dana, kad je ono bilo nevrijeme) i uron. Curke su bile presretne, a i ja. Proveli smo tako par sati na plaži. Iznad nas je svako malo zujao helikopter. Da li zbog Jorasa ili Mesića, ne znam. Ljudi na plaži – tu i tamo. Tek oko podneva počeli su pritjecati u zamjetnim količinama, taman kad smo mi krenuli kući.

...ATP završio. Uz vatromet koji se vidio i iz grada. Sinoć je starija Potočnica s mažoretkinjama opet imala nastup na glavnom gradskom trgu (ove godine tih nastupa svako malo, najviše do sada). Unatoč činjenici da se upravo igra tenisko finale i da u Stella Marisu ima puno popratnog sadržaja, skupilo se podosta ljudi i u centru. Lijepom ugođaju u gradu doprinijela je i činjenica da je zbog precjednikovog dolaska dio grada oslobođen auta, pa je bila milina šetati. Ne pamtim kada zadnji put vidjesmo tako ogoljenu ulicu koja vodi ka Trgu. Zapravo je zavidno široka, ali obično tako zakrčena autima da se promet odvija teškom mukom. Valjalo je i to doživjeti. Prošetasmo tako svo četvero (i to je rijetka pojava ljeti), utopismo se u dokono mnoštvo, turisti lažnjaci. Na povratku zatekosmo nekoliko krijesnica u dvorištu. Teško ih je uslikati. Probali smo osvijetliti zid svjetlom od mobitela i uslikati bez blica:



Slijedeći tjedan vjerojatno dolazi na par dana moja rođakinja. To je prvo gostovanje ovog ljeta. Još očekujem sestru i šogora, da se malo odmore nakon dolaska unučice. Sutra dragom počinje godišnji. Odlučio se okrečiti dnevnu sobu. Već je pola sobe u rasulu, poskidao je mramoterm ploče (Treba li netko mramoterm? Prodajem 3 ploče.). Odlučili smo se za nježno narančastu boju zidova, promjene radi nakon bijele boje. A da bi krečenje uopće započelo, potrebito je još oblijepiti kilometar ljepljive vrpce, kako i drvenarija ne bi poprimila narančastu boju. Taman će negdje za vikend soba biti gotova. Sigurno možda...

Besposlena Pjesma mijenja dizajn... U općoj bujici presvlačenja blogova, osvježih i ja malo izgled svog. Vremena ko u priči, rijetko tko mi je ušao u radnju tijekom petka. Tako sam malo čarobirala, malo čitala HTML vaših blogova, pa malo virila u knjigu koju sam odavno kupila, Izrada Weba – abeceda za webmastere. Nisam baš neki majstor, no uspjela sam u naumu. Drago mi je ako vam se sviđa, meni je baš zgodan. Htjela sam prvo desno staviti klavijaturu, ali mi je problem stvorilo naštimavanje vaših imena po tipkama. Pa sam odlučila staviti drugi prepoznatljivi pojam vezan uz moj blog – potočnice. I tako... Nadam se da će naš blog-majstor Darkwolf biti ponosan na mene.

Jučer navečer zadesilo nas je nevrijeme. Taman je starija Potočnica imala nastup – Salsa party,
kad je počelo puhati, nositi suncobrane i stalke naokolo po trgu. Pa je tajo doletio s podmlatkom u radnju. Slila se rijeka ljudi kroz ulicu, svi u potrazi za zaklonom. Na vrijeme su mili moji stigli kući. A i ja, pričekala par minuta da mi završi smjena i juriš doma. Par koraka pred kućom dohvatile me kapi kiše. Uspjela sam se popeti do potkrovlja, čak i pokupiti rublje s konopca, a onda se stuštilo. Sijevalo, grmilo. Lupalo na sve strane, škure laprdale na vjetru. Vriska i cika prolaznika, zvukovi auta koji su prolazili pored njih i zalijevali ih. Pa grad opustio, samo su vjetar i kiša divljali ulicama. Lijepo se zrak rashladio. Otvorili smo golubinje prozore i pustili svježinu u stan. Uskoro se sve smirilo. Uživancija spavanja...

Subotnje jutro uz kavu, na ugodnoj temperaturi. U gradu pošast borovih iglica, papira, vrećica, znakovi borbe iz prethodne noći. No, ubrzo se temperatura digla u nebesa, ali bar bez zamorne vlage. Sad je neko mutljikavo. Grad cijelo popodne pust. Otišli mnogi turisti, došli mnogi. Ovi novi se sad uhodavaju, doći će u šetnju, u ispitivanje terena. Od njih večeras nikakva prometa. Drugi tjedan, nadam se. Talijani dolaze, od stranih turista uvijek su bili najbolje mušterije. Vidjet ćemo...

Već par večeri iz omiljenog mi kafića, udaljenog pedesetak metara od kuće u kojoj živimo, dopire glazba. Glasna, kao da mi netko svira u susjednoj sobi. Bez pretjerivanja.

Proteklih par godina jedan te isti one-man-band svirao je u tom kafiću. Nakon par večeri već sam napamet znala čitav njegov repertoar. Svaki, ali baš svaki njegov "nastup" tekao je totalno istim tijekom. Nakon ove pjesme ide ona i tako iz večeri u večer. Kad bih noću, vraćajući se s posla, začula zvuk gitare i poznati glas, znala sam da nema spavanja bar do 1, ako ne i poslije.

Ove godine promjena. Neki novi svirači. Man-and-woman. Ma, dobro pjevaju, nije da nije. Ali, i pored zatvorenih prozora (na sreću, klima radi), kroz stakla, crijep i kamen prodiru zvuci. Rada bih se naspavala, odmorila. Iscrpljuje vrućina i vlaga. Na sreću da je madrac nov i zdrav, inače bih ujutro bila nalik na pregaženu kokoš...

Nije glazba sve što smeta noću. Najgora jest, jer ne možeš odmah zaspati. Pa vrtiš po glavi razne potrebne i nepotrebne misli... Taman utihne glasna glazba, kad krenu motoristi. S turiranjem svojih makina. Pa pijani "gosti" pjevaju ili se svađaju po ulici, neki glasno istresaju sadržaje svojih mješina. Onda bar nekoliko puta tijekom ljeta netko pozvoni odozdola, na naše zvono na ulaznim vratima kuće. Čudan neki sport. Stisnu sva tri zvona, ali samo naše radi. Prijetim se već godinama da ću imati pripremljen paradajz ili čašu vode, ali ne pored golubinjeg prozora u spavaćoj sobi. Kad mi tako netko zazvoni, odmah pobjegne (uz glasni smijeh, naravno). E, al ja imam još prozora. Pa ih dočekam na južnim prozorima. Šansa mi je fifti-fifti da će spodoba otrčati baš na tu stranu. I onda lijepo suknem kroz prozor projektil. Jednog dana moram ostvariti takav san... I nisu to samo nadobudni i prpošni turisti koji se zabavljaju zvonjavom. Sjećam se ekipe Hitne pomoći koja je, nakon jutarnje kupovine u obližnjoj pekarnici, znala pozvoniti na usputna zvona i dati se u bijeg...

Baš je zanimljivo ljeti. Zbivanja danju i noću...

Pobijedila sam! Na Francovoj nagradnjači. Možete si misliti koliko imam posla kad se mogu posvetiti proučavanju sličica i odgonetavanju sadržaja. Ali sam pokazala da me još malo pamet , oči i logika služe. Mislim.

Franc bi mene odveo na kavu i tako i tako, znam ja. Ali ovo bijaše slatko. Nisam ja zbog pive i ćevapa pogađala, nego zbog Franca. Da su bile u pitanju i kape i majice, ja bih sudjelovala.

Ide mi. Od svih nagrada koje sam osvojila jedino mi nije jasno zašto sam dobila tablete za mršavljenje. Svi koji su me imali priliku upoznati ili koji me čitaju, znaju da imam jedva preko 50 kila žive vage. I da mi takve tablete – ali stvaaarno – nisu potrebne. I uopće se ne sjećam kako sam ih osvojila, u kojem časopisu. Jer, osvojene stvarčice u vidu maskara, pernica, kremica, stižu u koverti proizvođača, bez riječi i bez pozdrava. Bar ono: "Čestitamo, osvojili ste nagradu u časopisu... izuzetno nam je zadovoljstvo što Vam možemo poslati naš vrhunski proizvod.." Bar bih tako ja poslala da sam sponzor nagradnjača. I te nagrade stignu ohoho vremena nakon izvlačenja dobitnika. Pa tko zna odakle i kojim povodom dođoše tako neke stvari.

Tako sam, recimo, osvojila pepeljaru jer sam ispunila anketu u nekom časopisu "Beatta". Pojavio se na kioscima prije desetak godina, i ugasio se vrlo brzo. Ali je meni stigla mramorna pepeljara. Meni, koja ne pušim već 19 godina...

Od svih nagrada, mom je mužu najdraža kožna jakna koju sam JA osvojila. Dragi moji, ja osvojih u ELLE magazinu novogodišnju nagradu jedne godine. Jaknu. Kožnu. S ugraviranim natpisom. Neki film je bio u pitanju, mislim s Russelom Crowom u glavnoj ulozi. Neki pirati, što li, ali ne s Kariba. Jedva sam dočekala paket. Poštar se ugibao pod teretom tog prosinačkog dana kad mi je donio paket. Da paket. Paketčinu. Jakna od prave pravcate, ono box kože. Meni prevelika. Skoro sam se rasplakala od jada. Pa se u tom očaju sjetila dragog svog. Evo, godinama s ponosom nosi tu jaknu.

Jedno malo, trogodišnje teško bolesno dijete - Gloria Brajko, nakon dvije operacije u Padovi, nije više među živima. Presađena joj je jetra, ali novi organ tijelo nije prihvatilo. Sad je među anđelima... I onda vidim koliko su moji problemi mali...

Upoznala sam je kad je imala 18 godina. Vesela, normalna djevojka. Tek nakon nekoliko godina otkrih koliko je iskompleksirana i komplicirana. Sve to nije me toliko smetalo jer nije imala utjecaj na moj život i brak. Ali onda je počelo. Prvo je pametovala kad je diplomirala. Pa i dragi i ja smo fakultetski obrazovani. I?! Onda nije znala što bi radila, pa je krenula na magisterij. Starci su je podržavali, imali su dovoljno novca za školovati je. I pametno da je krenula dalje. Ali je onda izgubila i ono malo realnosti za život što je imala.

Prekinula je s magisterijem. Nije to to. Pa joj je njen tata našao posao. U rodnom gradu. Neposredno pred početak rada, skočila je k nama, da je obučimo u radu s kompićem. Tad je još mislila da od nas nešto može naučiti. Počela je raditi, nezadovoljna uvjetima, okolinom. Dali su joj posao za kompjuterom, nekoliko puta je preformatirala disk i totalno izgubila podatke. Suradnicima je, bez srama, solila pamet kako bi trebali raditi. Savjetovali smo joj da bude oprezna i obazriva pri takvim razgovorima. Ne, ona zna najbolje, oni pojma nemaju. Patuljci. Postala je naporna i nepopularna.

Nezadovoljna tako, odlučila je promijeniti radno mjesto. Samouvjerena (a to jedino cijenim kod nje), zamislila je da bi to mogla biti Svjetska banka, ili neka međunarodna institucija, recimo na primjer UN. Pa je smanjila doživljaj i snizila kriterij te "pristala" i na neki dobro plaćen i odgovoran posao u domovini. Onda su se ona i njen tata dosjetili kako moj dragi pozna jednog, po rodbinskim vezama i radnoj i vojnoj prošlosti, vrlo važnog čovjeka. I pošto je sveta dužnost brata da brine o mlađoj sestrici, zadali oni mom dragom zadatak da nađe nešto dostojno. U to vrijeme naš je život osvijetlila i obogatila prva nam Potočnica. Taman nam se posložile neke kockice, nije bilo važno ni što sam nezaposlena, zaboravili sve muke zbog izgubljenih trudnoća. I umjesto da se u potpunosti opustimo i uživamo u toj sreći, uslijediše svakodnevni pozivi em šogorice em svekra. U stilu: "Bok, moj se brat ništa ne javlja, zaboravio je svoju sestru." Ni kako dijete, kako smo mi... Godinu dana trajala je agonija. Moj je dragi triput uspio dogovoriti sastanak s čovjekom, iskreno mu rekao sve i zamolio ako može što pomoći. I čovjek obećao. Ali nije ni on bio svemoguć. Na kraju je svekar doputovao k nama i tražio razgovor s istim čovjekom, uvjeren da moj dragi ili nije uopće bio kod njega pa mulja ili nije dobro objasnio o čemu je riječ. Elem, uspjelo se šogoricu ugurati u Zagreb, među magistre i doktore. Pa je, pametovavši i tim novim partnerima, nakon nekog vremena bila znogirana u odjel na drugom kraju grada, kao obični operater. Sad je uspjela ući u programerski odjel, ima godine iskustva. Zaista ne znam da li je usput usvojila štogod takta u ophođenju.

U svim tim godinama rada i promjena radnih mjesta, osnovala je poduzeće. Otvorila trgovinu. Kako smo i mi krenuli s privatnim poslom, zvala bi svakodnevno s pitanjima kako se ispunjava virman, kako se radi kalkulacija i sl. Iako mi je na vrh jezika bila njena diploma i skoro-pa-magisterij, odgovarala bih joj na svako pitanje do u detalje. Onda je počela s pitanjima u stilu: "Da li su bolji dvoslojni ili troslojni papirnati ubrusi? Da li bi njen brat otišao u Trst i kupio joj kvalitetne troslojne?" Tu je već i njen brat počeo pucati. I odbijati takve sulude zahtjeve. Već je u to doba u Zagrebu bila hrpa supermarketa gdje je milostivica mogla kupiti od svake vrste papirnatih ubrusa po jedan paket pa lijepo isprobavati svojstva navedenih... Nakon nekog vremena šogorica je zatvorila radnju. Nikad nismo uspjeli saznati postoji li još uvijek njeno poduzeće ili ne. Ma, nije me niti jako zanimalo.

Ondak je od ćaće posudila auto, jer kako da se ona vozi tramvajem po Zagrebu. Pa se isprevrtala s tatinim autom. Njoj poneka ogrebotina, tati totalka. Odlučno je odbila tati nadoknaditi troškove popravka jer ona upravo kupuje sebi novi auto. Ovaj budalaš je pusti... U međuvremenu je pokušala kupiti stan. Pokušala, kažem. Već godinama "kupuje" stan. Htjela bi velik, prostran, da bude dostojan njenog statusa. Kojeg statusa, da mi je samo znati? Nemagistrirane ekonomistice? Čekajući tako, neodlučna, izgubila je sigurno desetak kvadrata svog zamišljenog stana jer su cijene otišle u nebesa. Trenutnih deset godina je podstanarka. Htjela bi stan blizu Jarunja. Jer rola. Rolanje? Pred koji tjedan, baš kad je dragi s pišuljama išao za Sisak, tetka im se poderala na Jarunju, na rolama. Došla u roditeljsku kuću izguljene brade, nogu, ruku. 37 godina, ej! Natjerivala se s klincima koji vježbaju brzo rolanje. Moš mislit. Ma, nije to meni čudno što se druži s mladcima od 19 godina. Neka. Al ne možeš ti juriti s njima, i još bez štitnika. Sve si zamišljam scenu kad je došla na posao prvi put nakon tog vikenda i kako je objašnjavala gdje i kako je nastradala.

Taj vikend i taj susret moje starije Potočnice s tetkom je isto za pričati. Kako tetka ima odjeće iz raznih faza svog života i okupiranosti (od darkerskog, preko šminkerskog ka sportsko-odrpanom i docnije smirenije sportsko-elegantnom), hrpa odjeće ostala je kod matere joj i ćaće. Pa je velika Potočnica, 11-godišnja pišulja, zavirila u tetin ormar i otkrila carstvo. Pitala tetku bi li joj dala štogod od odjeće. Napominjem da odjeća datira i unazad desetak godina. Tetka je nevoljko pristala. Ali i počela kvocati. Udruženim snagama s vlastitom si materom. Došlo je do toga da je nećakinji prvo tvrdila da sve te stvari još uvijek može nositi (guzica joj je duplo veća od nećakinjine), onda je počela s argumentima da je dijete neodgojeno i kad si bude sama zarađivala neka si kupuje odjeću a ovo je nalik na krađu. Moje dijete uzelo joj par suknji i majica. Vesela i sretna. I još joj dida poklonio peraje. Jest da su i one tetine, ali dida reče da teti ne trebaju i neka si ih sigurno uzme. Sreće i veselja! Za taj ponedjeljak, kad je moj dragi trebao otići u središte firme, dogovoriše s tetkom susret u Zagrebu. Da tetka pričuva stariju Potočnicu sat-dva. Tetka je prvo zakasnila sat vremena. Onda je dijete vucarala po zvizdanu ulicama metropole i usput obavila sebi potrebite poslove. Kad je sve obavila, ljutito nazove brata svoga i pita gdje je već jednom, jer ona mora ići raditi i da ne može ona cijeli dan dadiljati dijete...

Jučer dolazi moj dragi doma. Sav jadan, jer ima poruku starijoj kćeri od tetke. Ove iste moje šogorice koju sad opanjkavam. Tetka joj poručuje da joj vrati peraje! Jer ona ide na more. I da su te peraje poluprofesionalne (sve je kod nje i na njoj polu- ili total-profesionalno...). I da nije u redu što joj je Potočnica (održala mu je predavanje o odgoju djece, ma zamislite molim vas!) bez dopuštenja (???!!!!) uzela njenu odjeću. Pa smo lijepo odlučili da tajo odvede dijete u dućan, kupi joj peraje. Dobre, ne moraju biti poluprofesionalne. I da spakira tetkine vražje peraje zajedno s tetkinom vražjom odjećom i pošalje joj sve lijepo natrag. Rekosmo djetetu da napiše tetki koje slovo, onako kako se osjeća i kako želi. Lijepo, ružno, kako god želi. Na komadiću papira, samo: "Teta ta-i-ta, šaljem ti sve stvari koje sam »uzela bez dopuštenja«"...

Jadna sam, kivna, ogorčena, ljuta, rigam vatru. Imam o toj ženi cijeli roman za napisati, što nam je sve radila, kako se ponašala, što je od nas tražila a što nama nije htjela učiniti. Ali, evo, bar dio sam vam ispričala. I lakše mi je. Ona je preglupa i previše puna sebe da bi shvatila ikakvu poruku i da joj nismo vratili odjeću, i da smo joj poslali paket o njenom trošku. Žao mi je djeteta. Jer ima takvu tetku. I baku, jer je tetka samo blijeda slika svoje majke.

Ipak sam bila na koncertu Bregovića i njegova orkestra. Sama. Pa što, bila sam sama i na koncertu Miroslava Škore, dobila ulaznicu na nagradnjači i potegnula u Zagreb. Ulaznicu dobih. Ljubaznošću i dobrotom nečijom, kao zgoditak na lutriji. Ugodno iznenađena i sretna, izorganiziranom koordinacijom nekoliko osoba i moje obitelji, nađoh se u Stella Marisu u subotu u 9 navečer.

Kartodripce su glumile lijepe ATP hostese. Osiguravatelji (vrlo pristojni) nisu dopustili unošenje boca, te popih par gutljaja vode prije nego bocu ubacih u veliku crnu vreću na ulazu. Već sam unaprijed odredila gdje ću sjesti. Dovoljno blizu i dovoljno daleko. Našla mjesto u separeu. Ostadoh sama cijele večeri. Okružena mnoštvom. Dragom svom (koji je za to vrijeme šljakao u radnji) poslah iza pola 10 porukicu, MMS. Stadion ispunjen možda trećinu. Možda. Sjeverna tribina puna. Istočna i zapadna sporadično. Na "parketu" dva šanka i stotinjak ljudi. Nešto sitne dječice natjerivalo se po tepihu i zapinjalo po kablovima. Sve do 10 sati kapali su ljudi na stadion, polako ali sigurno. Neću vam ja ništa procjenjivati, ali skupilo se prilično ljudi. Više nego lani na Balaševiću, to je sigurno.

Efektan početak. Nakon što se mnoštvo već ponapijalo pive koja je tekla u potocima, i tih već pol sata nakon očekivanog početka koncerta, raja je počela sporadično fućkati. Kad. S istočne tribine zvuk trube propara zrak. Druga truba šalje odgovor sa zapadne tribine, zatim treća pa se javiše ostali duhači. Siđoše niz tribine, prođoše između ljudi na parketu i popeše se na pozornicu. I počeo dernek.



Tko je išao s očekivanjem da čuje pjesme Bijelog dugmeta, mogao je u tek tri-četiri izvedene pjesme prepoznati neke refrene. Makedonski, ciganski ritam. Koketiranje s tangom, na ciganski način. Red brzih stvari, malo laganica. Tri žene prekrasna glasa pjevale su fantastično. Da se naježiš. Koliko sam popamtila, jedna je Bugarka, a dvije Makedonke. U jednom je trenu Brega komentirao kako ženska ne može pjevati jer nije tišina. Čovječe dragi, pa ne možeš utišati raju koja stoji oko šanka i laprda. Nisu svi došli slušati...

Koncert je trajao dva sata, s dva bisa. Razglas izvrstan, uigranost besprijekorna. Kontakt s publikom jako dobar. Bregović je bio ugodno iznenađen reakcijom. U publici priličan broj stranaca. Dolje, pred pozornicom, plesalo se naveliko. Po tribinama, tek poneka grupica ili pojedinac.

Izuzetno mi je drago da sam bila. Čitala sam par članaka o Goranovoj filmskoj glazbi i inozemnoj karijeri, o njegovu orkestru za vjenčanja i sprovode. Sad sam riječi spojila s glazbom.

Ne znam da li ću moći uslugu i dobrotu vratiti istoj osobi, ali duboko vjerujem u ono njeno „darovi kruže i vraćaju se…“. Samo neka se dobro dalje širi, u valovima...

...a u Sisku 08.01.2003. minus. Ne baš 40, ali minus. Slika posvećena blogerima u nevolji, bez klime:

Punta je u ovom slučaju dio grada Umaga, poluotok. Gledajući iz centra grada, s Trga slobode (to je onaj trg što liči na autobusni kolodvor), Puntom dominiraju ACI marina i hotel Adriatic. Hotel Adriatic, **, polupansion za jednu osobu u dvokrevetnoj sobi 35 €, djeca do 2 god besplatno, od 2-12 god. – 50% cijene smještaja. Neću komentirati isplati li se ili ne. Bila sam samo u prizemlju, ne obećava previše, uostalom – zvjezdice kažu.





Ispred hotela Adriatic je plaža, recimo – glavna gradska plaža. Solidno uređena. Malo kamenja, malo betona, malo travice i drveća. Pješčanik, klupice, kamene stazice.

Neko jutro, malo iza 8, sretnem na ulici frendicu kako ide na posao. Nismo se dugo vidjele, bila je na godišnjem pa dogovaramo naći se i čuti dojmove. Radim od pola 9, radno vrijeme sama određujem i stavljam na vrata. Zastala, elem, frendica nasred ulice (pješačka zona, rimembr), ja pred radnjom. Prilazi žena. Zastane pored nas. Stoji i gleda. Znam je iz viđenja, ali se ne pozdravljamo. Frendica je pogleda napadno, podigne obrve, slegne ramenima i nastavi razgovor. Ova i dalje stoji. Upitam je: "Izvolite, trebate nešto?" - "Aha." Završavam razgovor i otključavam vrata. Obavim ženi što treba, naplatim, zahvalim, zatvorim vrata za njom, ništa ne komentirajući. Naivno, mislim da žena zna kako sam joj učinila uslugu prije radnog vremena. Znaju me mušterije zvati na mobitel izvan radnog vremena, zaustavljati na cesti nakon što već ohoho odmaknem od radnje. Svaki put se iščuđavam, priznajem. Petnaest godina radim s ljudima, i svaki dan učim. Požalim se dragom svom, direktoru jedinom. "Ljudi ne gledaju tvoje radno vrijeme. Ako si ti tamo, znači da radiš. Žena si je još mislila kako je zezaš i ne otvaraš na vrijeme već laprdaš na ulici." Ma, nije valjda?!

Jutros, malo prije 8. Tek sam ušla i upalila svjetla i strojeve. Upada žena, iz neke susjedne ulice. "Ne radite?" - "Ne, ne radim. Radim od pola 9. No, recite, što mogu učiniti za Vas? Nije problem." - "Ali vani piše da radite od 8."- "Draga gospođo, znam što piše na vratima. Na vratima piše da radim od pola 9." - "Ali ja sam vidjela da piše 8." - "Sigurno ste vidjeli i 8 ali i 30 piše odmah pored, znači od pola 9. No, dajte da Vam napravim što treba." - "Aaaaa, onda sam se ja zabunila..."

To je jedna od zaista rijetkih situacija koja mi blago digne tlak na poslu. Još me smeta i kad mi upadaju u radnju s cigaretom, ponosno zaslinjenom u ustima ili je skrivaju u ruci iza leđa. Vrag sam ja, osjetim smrad. Koliko puta sam istjerala te zaljubljenike u cigarete. I još me jedna stvar smeta, znam da nema pomoći i da ama baš ništa ne mogu učiniti – kad me oslovljavaju s TI a nisam s njima na ti. "Suseda, ajde mi napravi.." - "Hoćeš da mi..." - "Jel´ imaš ti..." To rade moji susjedi Đambrljaziji, to često rade i zreliji muškarci, vrlo često skupo odjeveni. Kao – napravi mi, mala, nešto. Na početku karijere u radnji, izgubih par mušterija jer sam im se suprotstavila, bilo zbog cigareta bilo zbog tikanja. Rijetko koga sam uspjela preodgojiti, takvi malobrojni me sad pozdravljaju skoro s "Ljubim ruke."

Prije par godina, u jednoj veseloj i glasnoj grupi mladića i djevojaka za pultom, jedna me pišulja oslovi s TI. Te "ti ćeš meni..." te "daj mi...". E, onda mi je prekipjelo. "Znaš li što, mlada damo? Obzirom da bih ti sasvim sigurno mogla biti mama, ti ćeš se meni lijepo obraćati s Vi. Ukoliko želiš, mogu i ja tebi reći Vi, ali tek kad pokažeš malo poštovanja." Progutalo dijete knedlu, ispričalo se. Nego, treba pokazati zube.

Da se razumijemo (opet ja hoću razjasniti sve do kraja) - naše, blogovsko tikanje smatram posebnom vrstom odnosa, nečim što je na potpuno drugoj razini od uobičajenih međuljudskih odnosa. U realnom svijetu daleko teže prelazimo na TI ukoliko je riječ o ljudima koje ne znamo tako dobro.

Sve ovo ima nekakve veze (bar mislim) sa situacijom kad ti u ranu zoru zazvoni telefon i probudi te iz pravednog sna. "Jesam li te možda probudila ?" Velika većina vas odgovorit će da nije, da ste već (odavno) budni. "Jesi, spavala sam. Sad kad si me već probudila, reci..." Treba reći, nek se zna.

Evo i obećane sličice mojih novih naočala. Sviđaju mi se, i još za razliku od prethodnih imaju taj antirefleksni sloj i sloj protiv ogrebotina.



Saznala sam da će sličice sa "Zlatnog lava" biti objavljene u Gloriji. Od dvadesetak ponuđenih, izabrali su šest. Nema me na njima, ali su mi svejedno drage. Proteklih dana bio je po članak u Metro Istri i La voće i povrće ("La voce del popolo"). Osim svakodnevnih osvrta na Festival u Glasu Istre. Dojmovi se polaku sliježu, organizatori su vrlo zadovoljni. Dogovaramo se naći jedan dan na neobveznom druženju i podvući crtu pod ovogodišnja zbivanja. Drago mi je da sam bila dio svega ovoga. Uskoro počinju pripreme za slijedeću godinu.

Vrijeme nas i dalje služi. Posljednjih par dana prava je milina spavati, ugodno zahladi noću. Malo me ljudi čudno gledaju u majici dugih ili poludugih rukava, kad u podne prođem gradom, ali ujutro je super ugodno u takvoj kombinaciji. U pol 9 sam u radnji, pod klimom i na kamenom podu. I opet mi nije prevruće. Jedino me onda u podne opali zvizdan u glavu i leđa. Vakula i kompanija kažu da stiže još jedan val vrućine. Neka, samo neka ne pada kiša.

Danas u Umagu Colonija ima besplatan koncert. U subotu gostuje Goran Bregović. Pošeremetili su mi se planovi, ne idem. Uz to, čula sam da je upad 140 kn. Trebala mi je za vikend doći vjenčana kuma, s kojom bih i otišla. Isplanirala sam to lijepo. Starija Potočnica ima u 19 h nastup na stadionu u Stella Marisu. Odemo svi tamo, a nakon što završi nastup, tajo pokupi dječicu i odu doma. Kuma i ja ostanemo na koncertu. Sad mi se ne ide samoj, a netko bi trebao i raditi. Tako otpao Bregović, i njegova glazba za vjenčanja i sprovode. Svirat će nekome drugom...

Baka me učila da je imendan dan obilježavanja imena dobivenog krštenjem. Ukoliko ima više dana u godini u kojima se slavi svetac istog imena, imendanom se "proglašava" onaj koji je prvi nakon rođendana. Sve je to meni kao bilo jasno i nisam puno razmišljala o tome.

Pa tako mlađa Potočnica ima imendan na Sv. Luciju. Sasvim logično. Starijoj smo nadjenuli krsno ime Ana-Marija, pa su moji starci odredili Veliku Gospu. Ajde de, velik je blagdan, neka je. Moj je pak tajo slavio imendan 23.5., krsno mu je ime bilo Vid Antun Željko. Posljednje ime mu uzeli za spomendan. Neki dan sam i ja imala imendan. Moje ime je i tada bilo u katoličkom kalendaru, isto mi je i krsno i svjetovno. Sad pročešljah po Internetu, vidjeh da je po novom taj imendan u svibnju. Svašta. Seljakaju svece naokolo. Ja ću svoj slaviti i dalje u srpnju, glede i unatoč. Mamin smo imendan jednom pomaknuli zbog takvih seljakanja, ja se ne dam. Da ne bi.

Gotovo je. Deset dana festivala proletjelo je. Četrnaest predstava, deset Okruglih stolova, pedesetak uličnih zbivanja. Sinoć je bilo svečano zatvaranje. Stopilo se zbivanje na trgu koje je organizirala Turistička zajednica (to su napravili i u petak, priredili gostovanje bosanskog folklornog ansambla na Trgu, dok su istovremeno na ostalim punktovima izvođači uličnog teatra ostali bez publike. Kao da nisu znali da se održava Festival... Uvijek se tako dogodi...) sa programom zatvaranja.

Nakon što su na prepunom trgu nastupale mažoretkinje, dio njih predvođen limenom glazbom otišao je pred Pučko učilište po publiku, ocjenjivačke sudove, laureate i uvažene goste. Za to vrijeme na trgu trajao je nastup plesačica modernog plesa. Ispalo je sve lijepo i dobro organizirano. Osim – ponovno – klinaca ali i turista koji su zauzeli mjesta na klupama rezerviranim za izvođače i goste "Zlatnog lava". Nakon niza peripetija, u zadnji tren se uspio isprazniti rezervirani prostor. Prinazočio se i župan istarski, čak. Pozornica s crvenim tepihom, dobar razglas, uzbuđena voditeljica Nela Kočiš. Podjela nagrada. Četiri jednakovrijedne nagrade za predstave, GRAND PRIX dragom gospodinu Peri Kvrgiću (koji nije došao, angažiran u Dubrovniku), nagrada publike baletu Slovenskog narodnog gledališča Maribor, te nagrada Garibaldi stage-a Mojci Malek. Završna riječ župana pa prekrasan vatromet.




Jelena Miholjević i njen suprug Dario Harjaček, iz meni nepoznatih razloga (a saznat ću ja i to) otišli su iz Umaga tijekom subote. Dario se nije niti pojavio na završnom sastanku ocjenjivačkog suda za Garibaldi stage. Jelena je ujedno otkazala vođenje svečanosti zatvaranja Festivala. Marko Fereni, mladi čovjek izuzetnih organizacijskih sposobnosti, mladić bez kojeg ne bi ni bilo ovog festivala, uspio je posložiti sve kockice. Čovjek je postavljao zaštitnu ogradu oko pozornice (koja, rekoh, skoro da je ostala bez funkcije), osobno zakucavao crveni tepih na stepenice za pozornicu kako se netko ne bi strmeknuo pri penjanju ili spuštanju. Uvjerena sam, promatrajući ga ovih dana, da je sam obavio bar dvije trećine poslova koje su trebali napraviti njegovi pomoćnici... Svaka mu čast. Svečanost je završila nešto prije 23 h. Ugodno je zahladnjelo, moje su se curke blago smrzle. Starija Potočnica je nastupala s mažoretkinjama, ali je dobar dio večeri prostajala, propuhana burom.

Jutros smo dragi i ja popili svoju kavicu u omiljenom kafiću. Ugodna temperatura, za potkošulju i ne baš gole noge. Bonaca. Pretresli protekle događaje i razišli se. Evo me na poslu, neki se ljudi muvaju po gradu. Od ovog tjedna radim do 22 h. Treba iskoristiti od sezone štogod se može. ATP turnir ne utječe na zbivanja u gradu. Teniski zaljubljenici najčešće niti ne dođu u sam centar, ako to i učine, zadržavanje je vrlo kratko. Stella Maris je tada svijet za sebe. Cjelodnevna zbivanja, razni izbori, partyji zadržavaju publiku u tom krugu. Pa, idemo dalje...

Jučer smo dragi i ja pozvani na imanje Damira Zlatara Freya. Neformalno druženje uz neke artiste, sudionike Garbaldi stage-a. Glazba, ples, indijska hrana. Par novinara, ekipa Nove TV. Da bi se uopće u novinama (osim u "Glasu Istre", lokalnom dnevniku) pojavio neki napis ili fotografija o "Zlatnom lavu", organizatori su bili prisiljeni prirediti neko zbivanje. Bila je to prilika uživo doživjeti kuću i dvorište čije sam fotografije vidjela u nekim časopisima. Dva sata ugodnog druženja, još uvijek na paklenoj vrućini ali izdržasmo. Dvadesetak ljudi različitih zanimanja, sklonosti, nekoliko meni potpuno nepoznatih ljudi, neki redatelji, glumci, sugrađani, čak bivši kolege s posla. Potpuno novo iskustvo. Bez glamura. Ali na fotkama će, nadam se, izgledati hoh. Večeras u dnevniku Nove TV, ako imate priliku, pogledajte prilog o "Zlatnom lavu". Među snimljenim gostima smo možda dragi i ja, ovisno što će pustiti od snimke...




P.S. Dragi se nije vidio, mene su pustili na ekran. Doživjeh par sekundi slave... Zato ostaju slike, njih stotinjak, kao uspomena na lijepo druženje..

Garibaldi stage je naziv tzv. off programa festivala "Zlatni lav". Riječ je o uličnom kazalištu i performansama. Na pet mjesta u gradu tijekom noći održava se program. Sudjeluju plesači, klauni, svirači, artisti. Znatiželjnici prolaze, zastajkuju, djeca proletavaju između izvođača (lokalni sport u ovom gradu, već sam vam pričala o tome). Lani su izvođačice butho plesa, plesa improvizacije i prijenosa energije, izvodile svoje točke ulicama grada. Zbunjeni prolaznici blejali su u ofarbana lica i čudne kostime plesačica, zabijali se u njih, slikali ih. Reakcije je u svakom slučaju bilo. Nekim izvođačima, sudeći po izjavama na jednom od Okruglih stolova, paše takav dodir s publikom, neki baš i nisu oduševljeni reakcijama. Jedne večeri neki je klinac uporno nogom uništavao balone od sapunice izvođača. Mladić ozbiljnog lica smireno je izdržao sve provokacije te je klinjo na kraju odustao. Mater je mirno lizala sladoled i gledala ponos roda svoga. Plesačice cabaret showa bile su prvu noć gostovanja jedva vidljive od hrpe musave dječurlije koja ih je okupirala. Pa ti pleši, penji se na stolce, maši rukama i nogama i pazi da ne opališ neko dijete...




I sudionici off programa nagrađuju se na kraju festivala. Bira se najcjelovitiji nastup, štogod to značilo. Netko misli da je to najduži, najsadržajniji program. Drugi gledaju na brojnost i reakciju publike. Treći gledaju i sadržaj i pristup publici.

U konkurenciji za najbolju komornu predstavu za sada vodi balet. Pubilka na kraju predstave na svojim ulaznicama upisuje ocjenu kojom ocjenjuje odgledano djelo. Večeras je na programu predstava Dječjeg kazališta u Osijeku, "Ivica i Marica". Sutra preostaje "Drame princes", Prešernovog gledališča iz Kranja. Brojimo sitno.

Sinoć ostavih poruku na vratima radnje: "Ujutro zatvoreno". Potočnice ovaj tjedan završavaju s ljetnim kampom, za vikend će vjerojatno biti gužva na granici, pa dragi i ja zapalismo jutros u Trst. Traju sniženja. Do kraja ljeta više neće biti prilike za ovakav odlazak u šoping. Velikog li šopinga... Dobro, dragi si je uspio naći bermude i kupaće gaće za po 25 €, košulju za 16, kratkorukavnu pidžamu za 15 €. Ja si nađoh suknju na volane. Ima ih i po 65 €, cijena ove moje samo 6. Majice isto po 6. Velikoj Potočnici kupismo prvi grudnjak u životu, maloj - Barbie kišobran. Popili talijansku kratku kavu, i to je sve. Vratili se na vrijeme da skuham ručak a dragi pokupi djecu. Ručali, popričali kako je kome bilo. I eto mene na poslu. Vidim, nedostajala sam nekima. Navikla vas na svakodnevne postove. Neka, nije mi teško. Uživam vam pisati.

Objašnjenje onima koji su pitali za moje pojavljivanje na sličicama: neima me na njima. Nastojim imati isključivo svoje (i muževe i dječje) slike na blogu. Kako rekoh u jednom komentaru, ne radim autoportrete... Živite u neznanju...

Na povratku iz Trsta dočekala nas je vesela vijest: starija nećakinja danas je rodila! Mala Dora postala je novi član naše familije. Njena mama je već povilenila po ovoj vrućini, više od mjesec dana čuvala je trudnoću u Petrovoj. Carski rez, skoro 3 kile žive vage. Imamo bebu! Sad sam bab-teta. Doduše, već godinu i pol nećakinja ima udomljenog dječačića iz Nazorove, pa sam i njemu bab-teta. A Potočnice su tete! Pa su sve važne.

Dočekala me i obavijest iz Ghetaldusa. Stigle mi naočale. Sutra ujutro idem po njih. Na zatvaranju "Zlatnog lava" imat ću nove naočale, ljudi! Ako se udostoji tko od novinara iz Glorije, Storyja ili sličnih časopisa doći bar na taj završni čin (a imat ćemo i vatromet, tralalalal!), tko zna – možda na kojoj fotografiji ugledate predivnu žemu s fantastičnim naočalama...

Okrugli stol, podnevna kava, kako god. Druženje u sam zvizdan. U hladu kafića, na trgu pored robne kuće, supermarketa, pošte, gdje ljudi neprekidno kruže. Privučeni glazbom "Zlatnog lava", prepoznatljivom za sve goste i publiku, prilaze ljudi, sjedaju za stolove ili zastaju slušajući i gledajući. Dvije hostese, tehničko osoblje, ocjenjivački sud, domaćica festivala i gosti. Razglas, mikrofoni koji čas rade, čas ne rade, ali ne utječu na atmosferu. Ove godine, nažalost, vrlo malo glumaca ostaje na tom druženju, putuju noću ili ranim jutrom na neke druge festivale ili predstave. No, ipak, pola sata ležernog razgovora, priče o nastanku nekih teatara, kućnim radinostima iz kojih nastaju predstave, problemima s namirivanjem troškova, radu iz prijateljstva i bez zarade, reklamnom materijalu koji čuvaju roditelji direktora kazališta, scenografiji koja se pohranjuje po raznim tavanima, podrumima i skladištima. Sviđaju mi se takve priče, takvi razgovori, jer nisu klasični intervjui ili pričice iz žutog tiska. I nema pročišćene verzije razgovora, čuju se i zamuckivanja i lapsusi, duhovite upadice...




Evo, dragi moji, još par dana i ovaj festival zatvara svoja vrata. Do tada, uživat ću punim plućima.

Pedesetak gledatelja, potpuno drugi prostor – ne redizajnirana pozornica, nego učionica Pučkog učilišta, sparna i vrela. Prostor za predstavu otprilike trećina učionice. Pianino, nekoliko stolica, noćnih lampi, stolić, kauč. Ispred prvog reda sjedala – tepih. Na njemu se smjestilo nekoliko djevojaka i žena iz publike. U posljednjem redu gledališta prave, školske klupe. Nekoliko gledatelja prostajalo čitavu predstavu. Sat i nešto zaokupile su našu pozornost tri glumice: Jelena Miholjević, Nina Violić i Barbara Nola. Tri sestre. U crnini, u jednom trenutku sa šljokičastim kapicama sinkroniziranih plivačica, na kraju u negližeima. Varijacije istog dijaloga u različitim raspoloženjima. Malo glazbe, malo tišine razbijene lupkanjem potpetica. Plač, smijeh, ples, aerobik. Znoj. Nina u nekim trenucima u kaputu. Nina i Barbara s čizmama na nogama...




Tri glumice, povezane likovima koje igraju, s primjetnom međusobnom simpatijom. To se pokazalo i u razgovoru slijedeći dan, pri Otvorenom stolu. Šteta, prisutni su bili samo redatelj Dario Harjaček i glumica Jelena Miholjević, ujedno i domaćica festivala. Tek uz objašnjenja redatelja, neki su dojmovi našli svoje mjesto i "sjeli". Drago mi je što sam pogledala predstavu, pogotovo što ovaj pojam "komornog teatra" podrazumijeva da doslovce boravite u istom prostoru s glumcima. Oni sjede, šetaju, leže nadomak vaših ruku. Time daleko snažnije proživljavate emocije koje dočaravaju svojim tijelima i glasovima. Kad ti Nina Violić i Jelena Miholjević plaču na metar od tebe, kako suosjećajna žena (poput mene, jel´) ne bi zasuzila...

Odgledah tako planirane predstave. Koristim festival, i on mene. Neka, nije mi žao. Ostaje još nekoliko podnevnih kava s glumcima i redateljima. U ocjenjivačkom sudu sjedi i gospođa Vera Zima. Draga, pristupačna žena. O Jeleni Miholjević također sve najbolje. Mila, elokventna, simpatična, blaga, jednostavna. Lani upoznah Milu Elegović-Balić, vedrog anđela festivala. Vrckava, nasmijana, duhovita, brbljava, jednako tako jednostavna i pristupačna. Preklanjska domaćica, pak, Bojana Gregorić, vrlo odmjerena, distancirana, hladna. A mislim da organizatori i sam grad kao skup zanesenjaka i zaljubljenika u umjetnost pružaju toplu dobrodošlicu. Nema vriske, trčanja po ulici za glumcima, traženja potpisa ali ni ignoriranja. Mogu ovaj festival povezati po ugođaju jedino sa Zagvozdom. Nema tu glamura. Stoga je i novinara sve manje. Nema žutila, nema skandala. Ali dolaze i glumačke legende, i već poznati no i skoro nepoznati dramski umjetnici. Zar itko može osporiti vrijednost jedne Ane Karić ili neponovljivog Pere Kvrgića?! Šteta zbog te medijske nepokrivenosti, zaslužili su pozornost prvenstveno svi ti glumci i pomoćno osoblje koji dolaze na dan-dva, daju sebe u tih sat-dva glume u skučenom, sparnom i vrelom prostoru. No, nadam se da svi oni odlaze iz Umaga s lijepim dojmovima.

Dojmovi su izvanredni. Imala sam sreću i sjedila u prvom redu, udaljena jedva koji metar od aktera predstave. Osjećaj koji budi prisutnost takve glumačke legende kao što je Pero Kvrgić je vrlo teško opisati. Pročitala sam sadržaj predstave i nekoliko kritika, znala otprilike o čemu je riječ. Sukobi oko vjere, spolne orijentiranosti, ljubavi, generacijski jaz, mudre godine gospodina Kvrgića, sve to dovodilo je do zgusnutih osjećaja koji su vladali pozornicom i publikom. Sjećanje na mog taju, pogled na krhko i sitno tijelo starca koji još uvijek ima snage pocupkivati pozornicom, budilo je u meni gromade koje su zastajale u grlu i bivale razbijane nekom duhovitom primjedbom ili gestom. Skoro puna dva sata dva su glumca jednostavno vladala pozornicom. Mladi Luka Dragić izvrsno parira iskusnom kolegi, niti u jednom trenu Kvrgić ne zasjenjuje partnera. Prema Luki sam imala predrasude, kao i svaki laik, poistovjećujući ga s jedinom ulogom u kojoj ga gledah – nadobudnog i umišljenog novinarčića Emila Belamarića u "Bumerangu". Bez treme, s rešpektom a opet simpatijom i razumijevanjem, gradio je svoj odnos s čangrizavim i usamljenim starcem. Kraj predstave sam dočekala očiju punih suza...

Ulazak u stan, tiho, na prstima. Ponoć je otkucavala. Moji mili i dragi već su bili u carstvu snova. Trebalo mi je podosta vremena dok sam posložila utiske kako bih zaspala. Sutradan, u podne, održao se Okrugli stol, prilika za kavicu u ugodnom društvu redatelja, glumaca i organizatora festivala. Gospodin Pero, nažalost, nije bio prisutan. No, Luka Dragić pokupio je simpatije okupljenog društva, uz sve pohvale za izuzetno dobro odigrane dvije predstave za redom ("Velika zvjerka" i "U posjetu..."). Četiri sata duboke koncentracije, dvije različite predstave, različiti partneri, dvije publike, strašno topao i sparan prostor u kojem se predstave održavaju. Svaka mu čast. Moja mlađa Potočnica zamolila ga je za zajedničku fotografiju. Sva sretna, poslije je prepričavala kako joj se Luka predstavio. On, glumac, Luka-Emil, njoj se predstavio, kao da je ona poznata i slavna a ne on!!!

Soba je spremna, danas se čeka majstor koji bi trebao složiti krevet. Dragi je zadovoljan svojim djelom, sredio sobicu: zidove, lajsne, uglancao parket.



Večeras presijecamo vrpcu. Prvi put ćemo spavati na krevetu s letvicama. Madrac je već u uporabi, kao što rekoh. Dobar. Ove dvije prethodne noći spavali smo u dnevnoj sobi, stavili madrac na pod pored pianina. Zaspivala sam i budila se s mišlju da ne smijem zveknut glavom u pianino. Koje noćne more...

Potočnice su mi jučer došle u posjetu, dok im je tajo majstorirao po kući.



Ulete u radnju i fektaju lovu za sladoled. Onda se vrate pa me izbace ispred kompića. Jučer sam baš pregledavala neke avatare. Mnogi mijenjaju dizajn, i ja bih ali će pričekati. Zato mogu uvesti promjenu što se avatara tiče. Kad su curke vidjele te raznorazne animirane cvjetiće, anđelčiće, odvalile se. Ne možeš ih otjerati... Onda pregledaju moj direktorij sa sličicama maca. Svako malo na Internetu naiđem na neke slatke slike maca pa im snimim. A sad imam ultrasuperbrzi MaxADSL, surfam brzinom od 1024 kbps, yeah!

Jučer sam imala malu strku. No ipak sam uspjela poslije jutarnje šihte uloviti vremena za kavicu s dragim. Njemu dobro došao odmor, sređuje spavaću sobu prije dolaska novog kreveta. Trebalo je rastaviti stari krevet, pobacati svu ivericu van, očistiti stan. Pa pripremiti zidove za gletanje i farbanje. Više traje priprema od samog farbanja. Sobica nam je 3 sa 3, s gredom koja spaja krov s podom. Greda nije posred sobe, ali svejedno smeta. Nebrojeno puta sam se zveknula u nju. Kao i curke u dječjoj sobi. Znaš da je tu, ali tog trenutka dok prolaziš nešto ti privuče glavu i odjekne cijelo potkrovlje. Tupim i šupljim zvukom.

Konzum, pa ručak za nas dvoje. Curke još u kampu. Odlazak doktorici. Dan prije dogovorila s medicinskom sestrom da mi pripremi uputnicu za kontrolu vida. Otišla u dogovoreno vrijeme. Čekala više od pola sata, neki se nezadovoljni pacijent uvalio sestri i melje li ga melje. Inače sam strpljiva, stvarno. Doktora se načekala u životu. Uzmem si nešto za čitati ili pričam s ostalim pacijentima. I u ostalim redovima mogu stajati. Osim ljeti, ako mi padne tlak. Onda izađem. Odem si negdje sjesti, popijem si malo vodice. Nekad sam durala do granica izdržljivosti, dok mi se ne začepe uši i pred očima počnu skakutati morske zvjezdice. No, za jučerašnji sam se dan naivno naručila u Ghetaldusu na pregled, nekih tri frtalja sata nakon dogovorenog podizanja uputnice. Baš sam naivna. Čekajući kod doktorice, nazvala sam Ghetaldus, najavila da ću malo zakasniti. Nema problema.

Napokon uzela uputnicu, nazvala dragog da me pokupi autom i odveze na kontrolu. On je nastavio u kamp, po Potočnice. Naravno, kod okulistice sam čekala. Skoro sat vremena. Klimatizirana čekaonica, ljubazna sestra, hrpa časopisa. Dogovorila s dragim da nahrani gladnu dječicu, a ja ću mu poslati poruku prije nego uđem kod doktorice. Tako je i bilo. Kontrola pokazala da mi vid nije oslabio unazad dvije godine. Iako puno više vremena provodim pred kompićem. Super. Ali sam si svejedno kupila nove okvire i naručila stakla. Ovaj put antirefleksna i sa zaštitnim slojem od ogrebotina. Kad su pregled i dogovor oko stakala bili gotovi, dragi me pokupio autom, odvezao doma, skuhao kavicu. Izljubila se i izgrlila s Potočnicama, popričali malo kako je proteklo jutro. I stigla u radnju na knap, par minuta prije početka druge smjene.

Traganje za novim okvirima proteže se unatrag dvije godine. Svojevremeno sam se oduševila okvirima koje je Renata Sopek nosila na reklami za jedan deterdžent. Već su i curke moje vikale kad god bi bila reklama: "Eno maminih naočala!" Pa sam se raspitivala po optikama. Pitaju oni mene koji je proizvođač naočala. Otkud ja to znam, reklama je za deterdžent i ne piše sa strane "Renata Sopek nosi te i te naočale". Onda sam pisala promidžbenom timu Saponije. Tišina. Neima odgovora. Do Renatice nisam došla. Nisam ni išla. Prošli tjedan, nakon odluke o promjeni okvira, ušetah u susjednu optiku. I – gle čuda! – okviri vrlo slični tako željenima. Dragi odobrio. Drugi tjedan ja u novom looku!

Za vikend sam opet bila sama. U subotu navečer otišla na otvorenje jedne izložbe. Nekoliko poznatih faca, ugodno druženje, domaća atmosfera. I lijepi izlošci, naravno. Pa se uputila u obilazak starog dijela grada. S aparatom. Prošla pored restorančića, pizzerija i konoba. Poneki stol tek zauzet, prevladavajući miris pizze draškao mi nosnice na putu prema lukobranu. Sunce se polako opraštalo od nas, skriveno iza oblaka. Da podijelim s vama:



Tamo daleko, na horizontu, naziru se Alpe:

Opet smo u kompletu. Jučer stigla mlađa Potočnica, šuškava škrbava maca - ispao joj još jedan prednji zub. Došli po nju tajo i seka. I to smo odvalili, i ona i mi. Začudo, čak su i dida i baka zadovoljni njenim boravkom. Bezobrazna i cinična, već sam ovog vikenda u samoći zamišljala dragog kako ga ćaća vodi na kavu i nabraja što sve nije dobro u odgoju mlađe nam kćeri. Jer sam to već doživljavala. Ovaj put ništa od toga. Skoro ostah razočarana. Čak su i bili puni hvale za dijete. Je, komplicirana je za jelo ali ipak pojede (udebljalo se dijete u Sisku). Vesela, pristojna. Sad sam blago zabrinuta. Ili smo predobro odgojili dijete ili su starci opasno omekšali...

Obišli su i drugu baku, koja se uspješno oporavila od boravka na moru. Uplovila u kolotečinu. Doktori, pregledi, papirologija, susreti s društvom, odlasci na groblje. Drži se bakica.

Danas počinje ljetni kamp. Jutros se bilo malo teže dizati dječici sitnoj, navikle su ovih dana spavati malo duže. Namacale se protiv sunca i pjega, oboružale kapama, naprtnjaču smo napunili svime i svačime i otišle. Tajo ih odvezao, ostavio uigranoj ekipi i obećao se vratiti po njih. Tijekom dana. Obično roditelji dolaze oko 14-15 h, poslije posla.

Bura je derala jutros, u hladu i nije bilo najugodnije ali je svejedno daleko toplije nego u unutrašnjosti. U subotu dobih tako SMS: "Karlovac, 17." Mislim, halo?! Što radite vi tamo? Prvo ste se smrzavali, pa kuhali pa sad blago drhturite u vesticama... Curke jučer stigle u dugim hlačama i s potkošuljama ispod majica. A ja ih u dvorištu dočekala u majici bez rukava. Pošeremetilo nam se sve...

Novi tjedan, novi nevoljeni ponedjeljak. Čujem da je došlo više ljudi nego lani. Samo ne znam gdje. Ovdje još ne. Tek sam preksinoć, u šetnji gradom nakon popodnevne smjene primijetila neki muving. Dođite, dođite, čeka vas more i sunce! Plave zastave vijore na plažama, spasitelji su strateški raspoređeni i okom sokolovim nadgledaju zbivanja u vodi i pod vodom. Imamo i Konzum, Getro. Nađe se i svježe ribe. Mjesta za parkiranje ima, ako ste dovoljno uporni i ukoliko vam nije problem prošetati dvije-tri minute uz more, do centra. Ili, ako baš inzistirate u naumu da limenog ljubimca uparkirate baš u središte, prođirajte pet-šest-sedam puta, možda i nađete mjesto.