Okrugli stol, podnevna kava, kako god. Druženje u sam zvizdan. U hladu kafića, na trgu pored robne kuće, supermarketa, pošte, gdje ljudi neprekidno kruže. Privučeni glazbom "Zlatnog lava", prepoznatljivom za sve goste i publiku, prilaze ljudi, sjedaju za stolove ili zastaju slušajući i gledajući. Dvije hostese, tehničko osoblje, ocjenjivački sud, domaćica festivala i gosti. Razglas, mikrofoni koji čas rade, čas ne rade, ali ne utječu na atmosferu. Ove godine, nažalost, vrlo malo glumaca ostaje na tom druženju, putuju noću ili ranim jutrom na neke druge festivale ili predstave. No, ipak, pola sata ležernog razgovora, priče o nastanku nekih teatara, kućnim radinostima iz kojih nastaju predstave, problemima s namirivanjem troškova, radu iz prijateljstva i bez zarade, reklamnom materijalu koji čuvaju roditelji direktora kazališta, scenografiji koja se pohranjuje po raznim tavanima, podrumima i skladištima. Sviđaju mi se takve priče, takvi razgovori, jer nisu klasični intervjui ili pričice iz žutog tiska. I nema pročišćene verzije razgovora, čuju se i zamuckivanja i lapsusi, duhovite upadice...




Evo, dragi moji, još par dana i ovaj festival zatvara svoja vrata. Do tada, uživat ću punim plućima.