Neko jutro, malo iza 8, sretnem na ulici frendicu kako ide na posao. Nismo se dugo vidjele, bila je na godišnjem pa dogovaramo naći se i čuti dojmove. Radim od pola 9, radno vrijeme sama određujem i stavljam na vrata. Zastala, elem, frendica nasred ulice (pješačka zona, rimembr), ja pred radnjom. Prilazi žena. Zastane pored nas. Stoji i gleda. Znam je iz viđenja, ali se ne pozdravljamo. Frendica je pogleda napadno, podigne obrve, slegne ramenima i nastavi razgovor. Ova i dalje stoji. Upitam je: "Izvolite, trebate nešto?" - "Aha." Završavam razgovor i otključavam vrata. Obavim ženi što treba, naplatim, zahvalim, zatvorim vrata za njom, ništa ne komentirajući. Naivno, mislim da žena zna kako sam joj učinila uslugu prije radnog vremena. Znaju me mušterije zvati na mobitel izvan radnog vremena, zaustavljati na cesti nakon što već ohoho odmaknem od radnje. Svaki put se iščuđavam, priznajem. Petnaest godina radim s ljudima, i svaki dan učim. Požalim se dragom svom, direktoru jedinom. "Ljudi ne gledaju tvoje radno vrijeme. Ako si ti tamo, znači da radiš. Žena si je još mislila kako je zezaš i ne otvaraš na vrijeme već laprdaš na ulici." Ma, nije valjda?!

Jutros, malo prije 8. Tek sam ušla i upalila svjetla i strojeve. Upada žena, iz neke susjedne ulice. "Ne radite?" - "Ne, ne radim. Radim od pola 9. No, recite, što mogu učiniti za Vas? Nije problem." - "Ali vani piše da radite od 8."- "Draga gospođo, znam što piše na vratima. Na vratima piše da radim od pola 9." - "Ali ja sam vidjela da piše 8." - "Sigurno ste vidjeli i 8 ali i 30 piše odmah pored, znači od pola 9. No, dajte da Vam napravim što treba." - "Aaaaa, onda sam se ja zabunila..."

To je jedna od zaista rijetkih situacija koja mi blago digne tlak na poslu. Još me smeta i kad mi upadaju u radnju s cigaretom, ponosno zaslinjenom u ustima ili je skrivaju u ruci iza leđa. Vrag sam ja, osjetim smrad. Koliko puta sam istjerala te zaljubljenike u cigarete. I još me jedna stvar smeta, znam da nema pomoći i da ama baš ništa ne mogu učiniti – kad me oslovljavaju s TI a nisam s njima na ti. "Suseda, ajde mi napravi.." - "Hoćeš da mi..." - "Jel´ imaš ti..." To rade moji susjedi Đambrljaziji, to često rade i zreliji muškarci, vrlo često skupo odjeveni. Kao – napravi mi, mala, nešto. Na početku karijere u radnji, izgubih par mušterija jer sam im se suprotstavila, bilo zbog cigareta bilo zbog tikanja. Rijetko koga sam uspjela preodgojiti, takvi malobrojni me sad pozdravljaju skoro s "Ljubim ruke."

Prije par godina, u jednoj veseloj i glasnoj grupi mladića i djevojaka za pultom, jedna me pišulja oslovi s TI. Te "ti ćeš meni..." te "daj mi...". E, onda mi je prekipjelo. "Znaš li što, mlada damo? Obzirom da bih ti sasvim sigurno mogla biti mama, ti ćeš se meni lijepo obraćati s Vi. Ukoliko želiš, mogu i ja tebi reći Vi, ali tek kad pokažeš malo poštovanja." Progutalo dijete knedlu, ispričalo se. Nego, treba pokazati zube.

Da se razumijemo (opet ja hoću razjasniti sve do kraja) - naše, blogovsko tikanje smatram posebnom vrstom odnosa, nečim što je na potpuno drugoj razini od uobičajenih međuljudskih odnosa. U realnom svijetu daleko teže prelazimo na TI ukoliko je riječ o ljudima koje ne znamo tako dobro.

Sve ovo ima nekakve veze (bar mislim) sa situacijom kad ti u ranu zoru zazvoni telefon i probudi te iz pravednog sna. "Jesam li te možda probudila ?" Velika većina vas odgovorit će da nije, da ste već (odavno) budni. "Jesi, spavala sam. Sad kad si me već probudila, reci..." Treba reći, nek se zna.