Marketing
Tri sestre
Pedesetak gledatelja, potpuno drugi prostor – ne redizajnirana pozornica, nego učionica Pučkog učilišta, sparna i vrela. Prostor za predstavu otprilike trećina učionice. Pianino, nekoliko stolica, noćnih lampi, stolić, kauč. Ispred prvog reda sjedala – tepih. Na njemu se smjestilo nekoliko djevojaka i žena iz publike. U posljednjem redu gledališta prave, školske klupe. Nekoliko gledatelja prostajalo čitavu predstavu. Sat i nešto zaokupile su našu pozornost tri glumice: Jelena Miholjević, Nina Violić i Barbara Nola. Tri sestre. U crnini, u jednom trenutku sa šljokičastim kapicama sinkroniziranih plivačica, na kraju u negližeima. Varijacije istog dijaloga u različitim raspoloženjima. Malo glazbe, malo tišine razbijene lupkanjem potpetica. Plač, smijeh, ples, aerobik. Znoj. Nina u nekim trenucima u kaputu. Nina i Barbara s čizmama na nogama...
Tri glumice, povezane likovima koje igraju, s primjetnom međusobnom simpatijom. To se pokazalo i u razgovoru slijedeći dan, pri Otvorenom stolu. Šteta, prisutni su bili samo redatelj Dario Harjaček i glumica Jelena Miholjević, ujedno i domaćica festivala. Tek uz objašnjenja redatelja, neki su dojmovi našli svoje mjesto i "sjeli". Drago mi je što sam pogledala predstavu, pogotovo što ovaj pojam "komornog teatra" podrazumijeva da doslovce boravite u istom prostoru s glumcima. Oni sjede, šetaju, leže nadomak vaših ruku. Time daleko snažnije proživljavate emocije koje dočaravaju svojim tijelima i glasovima. Kad ti Nina Violić i Jelena Miholjević plaču na metar od tebe, kako suosjećajna žena (poput mene, jel´) ne bi zasuzila...
Odgledah tako planirane predstave. Koristim festival, i on mene. Neka, nije mi žao. Ostaje još nekoliko podnevnih kava s glumcima i redateljima. U ocjenjivačkom sudu sjedi i gospođa Vera Zima. Draga, pristupačna žena. O Jeleni Miholjević također sve najbolje. Mila, elokventna, simpatična, blaga, jednostavna. Lani upoznah Milu Elegović-Balić, vedrog anđela festivala. Vrckava, nasmijana, duhovita, brbljava, jednako tako jednostavna i pristupačna. Preklanjska domaćica, pak, Bojana Gregorić, vrlo odmjerena, distancirana, hladna. A mislim da organizatori i sam grad kao skup zanesenjaka i zaljubljenika u umjetnost pružaju toplu dobrodošlicu. Nema vriske, trčanja po ulici za glumcima, traženja potpisa ali ni ignoriranja. Mogu ovaj festival povezati po ugođaju jedino sa Zagvozdom. Nema tu glamura. Stoga je i novinara sve manje. Nema žutila, nema skandala. Ali dolaze i glumačke legende, i već poznati no i skoro nepoznati dramski umjetnici. Zar itko može osporiti vrijednost jedne Ane Karić ili neponovljivog Pere Kvrgića?! Šteta zbog te medijske nepokrivenosti, zaslužili su pozornost prvenstveno svi ti glumci i pomoćno osoblje koji dolaze na dan-dva, daju sebe u tih sat-dva glume u skučenom, sparnom i vrelom prostoru. No, nadam se da svi oni odlaze iz Umaga s lijepim dojmovima.
Post je objavljen 11.07.2006. u 09:21 sati.