novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

08

ned

11/20

Diljem Svemira

athropa.blog.hr

Svemir je okrutan. Srca zvijezda se pale, samo da bi se ugasila u bijesu razaranja. Crne rupe gutaju materiju, uvijek gladne, uvijek spremne da prozru sve sto im je u blizini. Radijacija kozmickog zracenja spremna je unistiti sve sto joj je na putu.

Ali Svemir je i pravedan. Zakoni fizike odnose se na sve jednako. Vjerojatno je to jedina pravda koja postoji, univerzalna, uistinu slijepa.

Ali Svemir je i darezljiv. U smrtima drevnih zvijezda dobili smo sve elemente potrebne za u jednom trenutku nastanemo mi.

Komadic Svemira sposoban da pojmi barem neke njegove tajne. Da se cudi. Da otkriva. Da bude ushicen. Da stvara. Da voli.

I mi smo ponekad okrutni. Gutamo sve pred sobom. Spremni smo na unistenje svega sto nam je na putu.

Ponekad znamo i biti pravedni. I darezljivi.
Sto drugo i ocekivati? Mi smo djeca Svemira.

Ispod prozora....

samojaa.blog.hr

....svog Romea glumila sam Juliju.

Dobro je , bolje ali još ne kao prije. Pokušavam ne gnjaviti mobitelom jer se mora odmarati.
Jutros ima želje. Pećem kolač , kupujem željeno i nosim u bolnicu.

Autobus vozi svaki sat. Naravno da mi je otišao pred nosom ali nema veze. Za njega....i na kraj svijeta pješice.

Ostavljam stvari. Kao i svaki put zamolim da mu odmah odnesu. Zovem ga i čujem da je teta nosilica već stigla. Zahvaljujem se Bogu što su ljudi tako divni. On mi govori da postoji mogučnost da mu mahnem. Luđački se žurim natrag,srce tuče ko ludo. Vidim ga....ali vidim i mogućnost uči u dvorište i doći pod prozor.

Tu sam....i on je tu...

Mojeee sve!!!

Vidim te duplo, govori. Pomislim da ni s menom jednom nemre kud još jedna. Pa taj se ne bu dal iz bolnice :)
Meljemo gluposti , tu i tam koja pametna. Smijem se a knedla mi stoji u grlu. Tako bih ga rado zagrlila , ušušurila se tamo ispod ramena gdje mi je i mjesto i slušala kako diše.

Da je ovo drvo pod tvojim prozorom odmah bih se popela. Kaže...znam i smije se.

Krečem...hodam unatraške , šaljem milion poljubaca. Ne vidi me...ne vidim ni ja više od suza.

Dobro je...sve će biti dobro....svi ćemo biti dobro.


Da je život lakši ovdje bih mahala nožicama i igrala se liščem ali danas ne.


Da je život normalan popela bih se na ogradu i pomirisala ružu. Ovako sam samo pomislila...ostala je sama i ne da se uprkos hladnoći.

Tako ćemo i mi Maleni....ostati čvrsti. Ti moja stijena ja tvoje sunce ;)

Kako konstruirati stvarnost

penetenziagite.blog.hr



Što će biti s tim malim, misao je koja te muči već danima. Sve više shvaćaš da nikakve pripreme za maturu neće moći zamijeniti ono što on ne bude u sebi odabrao i ojačao kao put, kao cilj. Imati maturanta u ova vremena, nije lako.

Misliš tako, pa se tješiš: već godinama ne radiš s njime ništa, i sve što radi - radi sam kao prst; sve što je uspio, uspio je sam. Da li je to dovoljno? Pokušavaš se sjetiti sebe iz tog doba, i sve čega se sjećaš, to su strah i nelagoda koje vidiš u njegovim očima kada se povede razgovor o toj temi. Pa znaš da u njima vidiš sebe, i to je ono što te najviše plaši; jer ti si imao Starog, i Stari je znao i mislio i odlučivao, a ti si se samo trebao suprotstavljati da bi bio i ostao svoj; ovaj, kome si ti stari, on mora sam krčiti taj gustiš – jer si se još davno zarekao da niti jednu jedinu odluku nećeš donijeti umjesto njega ili za njega.

Od svih tih prijetnji, izolacija, strahova, loših vijesti bježiš onda van: provodiš ova posljednja lijepa popodneva u šumama i na vodama, tražeći utjehu i spokoj. I stvarno: nalaziš ih, u svojim mislima, ili barem jednoj, spasonosnoj, koja ti znade na um pasti, a ovaj puta glasi – vidiš, nisam već dugo bio kod gospona Šibera.

Pa odeš tamo, prosurfaš minutu-dvije, i nađeš u tim pabircima jedan koji savršeno paše tvome stanju. Nađeš pjesmu koja se zove Resursi i budale, i znadeš da se Antonio sigurno neće ljutiti što ga ovako bezočno citiram. Jer, naći nešto što je lijek, znači primiti dobro od drugoga, i poželjeti slati dalje: možda još kome dobro dođe, zlu ne trebalo.

Djeca danas idu u škole
Da postanu resursi na tržištu rada –
Baš sam tako čuo
Sinoć u reklami
I pomislio da je možda
Neodgovorno da
U vezi s tim
Dajem bilo kakve savjete
Kao što sam prije nekoliko godina dao
Jednom pametnom omladincu
Koji me pitao što mu je činiti
I gdje otići
A da nešto nauči
I nešto postane.

Ja mu rekoh da je to posve nebitno
I da je njegov život puno veći od toga
Da bi ovisio o tome gdje bi se trebalo otići
Da se nešto nauči
I nešto bude
Te da se ne brine
Jer se u tome
Uopće ni ne može pogriješiti.
Važni tokovi teku posve onkraj
Svega toga
Jer život nimalo ne sliči šahu
Da bi se u njemu moglo
Povući krivi potez
I pogriješiti
Ili pobijediti.
Ishodi su takvih igara
Uglavnom nevažni
Za ono što jesmo
I što ćemo biti
To je posve nevezano za resurse.

Resursi nemaju baš ništa s tim.
Ne znam zašto me ta djeca
Uopće išta pitaju
Valjda još nisu shvatili
Da sam budala devetnaestog stupnja
I da, općenito,
Nemam pojma o resursima.

Kako?

andrea-bosak.blog.hr

Postati vještica, postoji li fakultet za takvo što?

Vrlo rado bih bila vještica jer tada bih znala što napraviti u pojedinoj situaciji kako bi konačno sve krenulo ispravno onako kako mora biti.

Kako postati vještica ima li tko odgovor?

*

la-bruja.blog.hr





























































































































































































































































































































Ocekivanja

athropa.blog.hr

Ponekad je letvica postavljena previsoko.
Nekad tek koji milimetar. Cak i manje.
Taj milimetar cini se kao beskrajna udaljenost.
A nekad je negdje u nebeskim visinama za koje sigurno znas da nikad neces taknuti.

Ocekujem previse od sebe. Ljudi ocekuju previse od mene jer sam ih naucila na to. Da cu traziti od sebe vise. Pa makar se i polomila usput.

Ocekivala sam previse od sebe kao kcer. Kao ucenica. Kao studentica. Kao profesorica. Kao partnerica. I od sad kao majka.

I sad se lomim. Pod teretom ocekivanja.
Tesko mi je priznati da trebam pomoc.
Da ne mogu sama.

Moji voljeni ovih dana uskoce koliko mogu.
I umjesto da odmaram, osjecam se krivo jer odmaram.
A svaki moj atom je umoran.

Mozda moram priznati da ne mogu sve.
Nisam svemoguca, eto...
Nisam savrsena.
Ne mogu to biti.
I vjerojatno nikad i necu.

Zabluda...

dinajina-sjecanja.blog.hr






Descartesovu misao, njegovo cogito ergo sum je neurofiziolog Damasio raskrinkao rečenicom, osjećam, dakle postojim...
i svoju knjigu nazvao Deskartesova zabluda... možda bi najbolja definicija bila...
Mislim i osjećam... dakle živa sam... jer misao pretočena u osjećaj
ostaje ubrizgana u pamćenje...






Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja, zatočeništvo u razumu,
u hladnokrvnom ludilu, u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Odgovori se kriju iza tajanstvene zavjese,
u istini skrivene stvarnosti,
u spiralnoj dinamici vječnosti.

Zaustavljam slijed ludila,
oduzimam mislima moć,
nemoguće činim mogućim.

Utjelovljujem snovitost bez utvara,
bjelinu bljeska uskrsnuća,
djevičanski izvor,
viziju utrobe svemira,
krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla,
okno dolazećeg.

Iza njega budućnost,
nedohvatna,
a nepobitna kao i prošlost.

Sanjam li ?
možda se vraćam iz budućnosti?
tko zna?...

krhko je znanje,
krhka je misao,
snažan je osjećaj.

Descartesova zabluda...

Dijana Jelčić


14 godina od Aninog pisma „Želim život“

zelimzivot.blog.hr

“Želim život!” – napisala je prije 14 godina Ana Rukavina i ganula hrvatsku javnost. Iskrenom molbom za pomoć nikoga nije ostavila ravnodušnim, a zahvaljujući njenoj ljubavi prema životu te plemenitim ljudima koji su se pridružili Hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica mnogi su dobili novu priliku za život. Zahvaljujući jednom pismu i borbi za život, Ana i njena djela zauvijek će ostati s nama.



“Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.
Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.
Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.
Pa, zar je moguće da vise nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.
Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.
Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala!
Ana Rukavina”

14 godina od Aninog pisma „Želim život“

zelimzivot.blog.hr

“Želim život!” – napisala je prije 14 godina Ana Rukavina i ganula hrvatsku javnost. Iskrenom molbom za pomoć nikoga nije ostavila ravnodušnim, a zahvaljujući njenoj ljubavi prema životu te plemenitim ljudima koji su se pridružili Hrvatskom registru dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica mnogi su dobili novu priliku za život. Zahvaljujući jednom pismu i borbi za život, Ana i njena djela zauvijek će ostati s nama.



“Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.
Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.
Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.
Pa, zar je moguće da vise nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.
No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.
Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.
Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala!
Ana Rukavina”

07

sub

11/20

CUGANJE NA SVJEŽEM ZRAKU (sasvim mogući problemi s copyrightom)

huc.blog.hr



Natrpao sam caddy pun pića, uglavnom žestica i pivo, pa zapalio u kuću u planinama.
Jebe mi se, rekao sam na odlasku, pun mi vas je kurac svih i kad kažem svih, to znači baš svih, i žene i djece i prijatelja i poznanika i poslovnih kolega i bliže i dalje rodbine, čitave ljudske vrste.
Idem gore i pit ću do besvijesti.
A kada se otrijeznim nastavit ću se nalijevati. Naravno, opet do besvijesti.
Znam, nije prvi put, dušu ću izbljuvati, no to me neće omesti da nastavim s pićem. Bogami neću se trijezniti čitavih tjedan dana.
Cugat ću dok ne ugledam jebene šumske duhove i jebene gobline i jebene jednoroge i jebene šumske vile i Frodu kako guzi Sama na čistini prekritoj visibabama …
Pit ću od jutra do sutra, dok se stvarnost ne raspe u paramparčad.
Što se mene tiče, slobodno gore mogu crknuti od alkohola. Evo, sa sobom nisam ponio mobitel pa ako me gore zadesi kakva nesreća nikoga neću moći obavijestiti o tome.
A tako je i bolje.
Pit ću sve dok ne budem drhtao, tresao se od povraćanja i pića.
Delirium tremens je zabava samo za prave cugere!

I tako sam počeo.
Izvaljen na ležaljci pred kućom otvorio sam prvo pivo.
Iza sunčanih naočala vrhovi Alpa kočoperili su se u daljini. Jednom sam namjeravao osvojiti Großglockner, a sada je to bila samo još jedna krepana i izokrenuta ribetina u moru želja.
Sunce je pripeklo. Skinuo sam majicu.
Ubrzo sam prešao na iduće pivo.
Sunce je pržilo.
Skinuo sam traperice.
Nakon trećeg piva skinuo sam i preostale dijelove odjeće.
Kao od majke rođen iz prijenosnog hladnjaka izvadio sam četvrto pivo.
Sunce je pržilo. Ah, to sa već rekao.

Iznenada sam začuo ženski glas:

“Jedno od mjerila bila bi uvjerljivost kontekstualne povezanosti. No mnoge se Joyceove pasaže, kao ovdje navedeni, namjerno oslobađaju narativnog konteksta, demonstrativno ističući svoju jezičnu samobitnost. Oslobođeni logike iskaza, takvi ulomci ostaju samo nekim zvukovnim ili značenjskim aluzijama povezani s cjelinom djela, ali inače nesputano očitiju svoju sintetičnost, dakle “neprirodnost”, namještenost, artificijelnost, ukratko svoju posve neobičnu narav. “

Bio mi je poznat taj glas, dakako, Marina Abramović je čitala Žmegačev tekst, toliko sam trijezan još bio.
Osvrnuo sam oko sebe, za svaki slučaj, vrlo svjestan da Marinin glas progovara u mojoj glavi.
Kako bilo, valjalo je požuriti s intoksikacijom!
Odlučio sam presjeći ritam piva Jim Beamom. Odvrnuo sam čep i iz boce – onako muški - potegao dva-tri duga guca…

Potom se javio idući glas, muški. Progovorio je engleski s jakim njemačkim naglaskom.

“Bio je to uistinu pionirski performans. Te dve kulture, aboridžinska i tibetanska, nikada se ranije nisu srele. Mislim da smo pomogli da se ostatak sveta otvori prema drugim svetovima. danas multikulturizam predstavlja opšte mesto, ali tada je to bilo nešto sasvim novo, toliko novo da se u Holadniji čulo gunđanje što se javni fondovi troše na tako čudan i nevažan rad. “

Naravno, odmah sam ga prepoznao, i glas i tekst. Sada je pak Weren Herzog čitao je odsječak iz Marininih memoara.

Zatim se ponovo javio ženski glas… vrlo zavodljiv… vrlo senzualan, da. Najlakše ga je dočarati kao Scarlett Johansson iz našeg sokaka.

„Doživjela sam totalni debakl u Fabrici ribe Tojo. Bilo me je sramota same sebe. Nisam mogla da se sastavim. Rad je bio previše težak za mene. U posljednjoj godini srednje škole imala sam sedamdeset kila, nisam bila visoka, ali bila sam solidno građena, stamena cura čvrstih mišića i jakih nogu, nezgodna kvoterbekašica u američkom fudbalu, hitra bejzbol igračica. U fabrici konzervi bila je sasvim druga priča. Žilave Filipinke, neumorne Meksikanke, napravile su od mene zabušanticu i bilo me je sramota, uzaludno sam mrcvarila sebe. One su s lakoćom podizale vreće od pedeset kila kamene soli, dok sam ja teturala, modra u licu, a vreće ispadale iz ruku.“

Uzbudila me. Čitala je Fantea, samo što je zamijenila rod glavnog junaka.

„Da-da, gospođice, samo nastavite“, rekao sam dirajući se.“ Malo je sve ovo čudno, ali jako me zanima što imate za reći.“

No umjesto nje se ubacio slabački, drhtavi i prilično monoton starački glas.

“Navest ću dva osobita primjera dubinske, “magične” fantastičnosti u Chagalla i Kafke. To su tvorevine mašte u kojoj anakronizam pruža uvid u arhetipska shvaćanja života. Ljudski je bitak po svojoj naravi anakronističan, jer je suvremenost neodvojiva od davnine koja živi u mentalnim tradicijama ili spomenicima prošlosti. Slikarstvo i poezija mogu svojom zornošću zazivati očitovanja onog čarobnog stapanja vremenskih nizova i duhovne istodobnosti, dakle načela mijene i simultanosti. Naslov Chagallove slike Mostovi na Seini potiče predodžbu o umjetnikovim dojmovima iz Pariza, grada u kojem je dugo živio. Slika je međutim, mnogo više od uobičajene vedute. Upadljivo je prije svega da je grad sa svojim mostovima prikazan mračno i tjeskobno, pa se čini da autora ne zanima slikovitost u današnjici, nego mnogo više ono što je u opreci s vedutom: onirički svijet i mitski motivi, poniranje u subjektivni svijet arhetipskih doživljaja iz sredine čiji je simbol rodni Vitebsk.”

Kriste, pa to stari Žmegač čita vlastito štivo, shvatio sam.

“Anđeoski likovi , modra tijela, zelene i ružičaste životinje – to su duhovni znakovni memorijske istodobnosti davnine, prošlost, sadašnjosti i sveprisutnost. Chagall, koji je poput Kafke spajao predjele mašte s metafizičkom intuicijom, nije ukidao samo zakone prostora nego i zakone vremena…”

Bio je vraški uporan. Čitao je i čitao, jednako koliko je mogao i pisati, okolo i naokolo, dugo i naširoko i još šire, svojim vrijemekradljivim beskrvnim suhoparnim akademskim samo-da-gomilam-riječi jezikom, a onda je šištavi zvuk izašao iz njegovih usta nakon čega je zanijemio.
Oh, nije mu valjda pozlilo, zabrinuo sam se ali i odahnuo.
No mir je izostao. Odmah je “mikrofon” preuzeo Miljenko Kokot, teškaš među spikerima. Sigurnim i odlučnim glasom pročitao je tekst o majmunima-mafijašima što žive u derutnom indonezijskom hramu i kradu vrijednosti turistima koje onda vraćaju istima u zamjenu za hranu.

„Takvo se ponašanje može naći samo kod hrama Uluwatu na Baliju, a znanstvenici vjeruju kako ovi su majmuni, doduše na izuzetno iritantan način, razvili nevjerojatne kognitivne sposobnosti sliče ljudskima. Dr. Brotcorne provela je četiri mjeseca promatrajući makakije koji su živjeli u blizini hrama te je primijetila kako grupa se koja je provodila najviše vremena s turistima ujedno i najgore ponašala, te je redovito krala. Iako ih turisti već godinama promatraju, ova studija je prvi dokaz da se ova kulturalna praksa prenosi s generacije na generaciju.“
Ko u Hrvatskoj, pomislio sam.

Miljenka je pak prevladao glas mog davno preminulog kolege, slikara koji se udavio u moru na trećoj godini faksa. Libertas je želio je pročitati nešto iz Dylanovih kronika s istim onim žarom i entuzijazmom koji je imao i u doba kada je stradao.

“Bila je 1987., a moja se šaka polako oporavljala od jedne osebujne nezgode. Rasparala mi se i istrgla do kosti i još je bila u akutnom stadiju – nisam je osjećao kao svoju. Nisam znao što me snašlo, a ovo je bio bizaran obrat okolnosti. Sve mogućnosti su mi se raspale. Imao sam stotinu ugovorenih nastupa na turneji počev od proljeća, a nije bilo sigurno hoću li uopće moći svirati. Otrijeznilo me to iskustvo. Bio je tek siječanj, ali trebat će puno vremena da mi ruka zaraste i oporavi se. Dok sam kroz francuske prozore gledao zarasli vrt, noseći gotovo do lakta dugi gips, shvatio sam da su mi dani sviranja lako mogli biti odbrojeni. Na neki način, to bi čak bilo primjereno, jer dotad sam samog sebe vukao za nos i zlorabio sam taj svoj dar preko točke pucanja. Samo, slika se u posljednje vrijeme bila promijenila i sada su mi smetale povijesne implikacije ovakvog stanja. “

Glas koji ga je smijenio bio je pak glas mog pokojnog djeda. Dedo je želio pročitati nešto iz Egipatske knjige mrtvih.

Slušaj Huc, sine, dušo, rekao je:

„Moja nevinost je nevinost onog velikog Feniksa u Suten-henenu (Herakleopolu) jer sam ja nos Gospodara uzdaha koji sve ljude oživljuje u onaj dan obnavljanja Horusova oka u Heliopolu u drugom mjesecu zime. Zadnjeg dana, u prisutnosti gospodara ove zemlje. Ja sam onaj koji promatra obnavljanje Horusova oka u Heliopolu. Neka mi se ništa loše ne dogodi u ovoj zemlji ili u dvorani Dviju istina jer ja poznajem imena ovih bogova koji su ovdje, sljedbenika velikog Boga.“

Potom je uslijedio glas koji nisam poznavao. I tekst koji je izgovarao bio mi je stran.

“Fratar, koji nije bio daleko, zaustavi se i sačeka ga na konju, ali pošto izmieniše nekoliko rieči, on sjaha konja sa grabića i poče sa seljakom da se spušta. Napo puta do pećine seljak zastade i pokaza mu rukom: duboko ispod njih, već iznad samog potoka, ležao je Ivan Roša, presamićen preko jednog stabla, koje je bilo čudno savijeno. Poznali su ga po sivoj kabanici stranog kroja. Dogovoriše se da Ljoljo ipak najprije pogleda u pećinu. Duplje je bilo prazno. Sad više nije moglo biti sumnje, da je ono, što se vidi kraj potoka Roša.”

Nevjerojatno, pomislio sam, čak i kada čovjek odluči da pobjegne, da se izolira, osami,
proklete informacije nekako pronađu put do njegove svijesti. Iskreno sav taj bućkuriš od ideja, bilo religijskih-socijalnih-kulturnih-znanstvenih- filozofskih- ekonomskih-tehnoloških- i –nastavi- niz teorija, sav taj emocionalni ćušpajz, sav taj bosanski lonac psihički stanja (mi nemamo posla s ljudima, mi imamo posla s psihičkim stanjima, netko je svojevremeno dobro primijetio) bio mi je odvratan i nepodnošljiv. Strepio sam se da ću, ako se ovaj nekontrolirani cirkus nastavi, skrenuti umom. “ Gospodine Huc, dobrodošli u naš skromni Ninja Asylum. Mi ćemo se pobrinuti za glasove u vašoj glavi.”
Cimnuo sam još viskija.
Trebao sam tabletu, blokator, kemijski faradejev kavez.
Odteturao sam do kupaonice. U neseseru sam našao kutiju Normabela od 300 mg te iz table istisnuo četiri pilule-za-lilule te ih spremno gutnuo.
Zatim sam se vratio na poziciju i čekao.
Glasovi su se nastavili.

„Jedna od platformi za društvene mreže nazvana je Twister. Glavni developer Twistera je Miguel Freitas. Miguel je radio nekoliko mjeseci bez prestanka“ rekao je neki glas. Drugi ga je presjekao:

„ Tako su ona i njezine kolege prikupili DNK od ispitanika s mnoštvom brzih mišićnih vlakana…“

„ …također bez plaće, kao i Zimmermann kada je stvarao PGP ne bi li konvertirao blockchain model u platformu za društvene mreže“, nastavio je prvi glas.

„… elitnih sprintera. udružili su snage s Austalskim sportskim institutom kako bi proveli testiranje gena ACTN3 na sportašima koji su se natjecali na međunarodnoj razini. i dok je 18% Australaca imalo dvije X kopije gena, one nisu otkrivene gotovo niti kod jednog australskog sprintera…“, ponovo se ubacio drugi.

„Nakon što je britanski premijer David Cameron priznao kako je njegova vlada, tijekom londonskih nemira 2011., razmišljala o zatvaranju Twistera. “Pokušao sam pronaći peer-to-peer mikroblogerske alternative, ali nisam uspio”, rekao mi je. “Sam internet neće pomoći protoku informacija ako je sva moć u rukama Facebooka i prijatelja“, nastavio je prvi.

„ACTN3 je gen brzine, zaključila je North. Zašto je tako, nije posve jasno. Alfa-aktinin-3 možda ima strukturalni učinak na to koliko se eksplozivno mišić može kontrahirati ili možda utječe na konfiguraciju mišićnog sustava. „

„Phil Zimmermann sada radi na projektu zvanom Darkmail, servisu za slanje mailova s automatskim filtriranjem od slanja do prijema.“

„ Madona s djetetom kompozicijski se razvija iz srednjeg kvadrata, čije su dijagonale prebačene na vertikalnu stranicu, te je na stranici kvadrata s pet podjela konstruirana visina o 9 (5+2+2).“, bio je novi glas u eteru.

„Čini se da je zahodska školjka važan simbol magičnog realizma: ona povezuje Noeino ostvarenje s Nevidljivim pogledom (2010) argentinskog redatelja Diega Learmana“, javio se četvrti.



Glasovi su se smjenjivali kao da netko sulud šalta radijske programe, a onda su se počeli miješati jedan preko drugog, umnažati, izobličavati, sve dok nije nastalo totalno zagušenje. Jedan nepodnošljivi roj glasova po mogućnosti iz Pakla. Điz, mislio sam da će mi glava eksplodirati. Znate onu groznu scenu iz Cronenbergovih Scannersa… Primio sam se objema rukama za tintaru i mumlao i cvilio i škumlio u očaju.
A zatim je sve iznenada stalo. Utihnulo. Kao da je netko presjekao dotok struje.
Osluškivao sam u nevjerici, u strahu da će ponovo započeti. Ali zatišje je potrajalo. Čuli su se tek naleti vjetra koji je puhao sve jače i jače. Odahnuo sam.
Spuštala se noć.
Zahladnilo je.
Vrlo usporenim pokretima uspio sam ponovo navući odjeću na sebe.
U omami sam promatrao kako se na nebu pojavljuju zvijezde.
A onda sam bez glasova, bez misli, bez informacija utonuo u san.
Dubok san.
Bez snova.

Smisao u besmislu...

dinajina-sjecanja.blog.hr




"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.





Bili smo mladi... sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto i naši prvi dijalozi.

Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.

Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.

Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine.

Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.

Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.

Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.

Osjetih kotrljanje kamena mudrosti na obodu besmisla. Nježna golotinja svjesti objavi nestajanje tmine.

Zavoljeh te u vatri ukradenoj bogovima...

Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.

Zakoraknuli smo u srce vremena, približavamo se Suncu.

Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske.

Zaustavljeni u zagljaju iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Doživjeli smo lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.

danas njemu u slavu... in memoriam Camusu osjetih smisao u besmisu zbilje...

Dijana Jelčić




Cijena

athropa.blog.hr

Kazu da svatko ima svoju cijenu.
Neki ljudi prodaju se za sitnis, neki gledaju da dobiju sto vise. Kolika je tocno cijena svojeg "Ja", svoje duse?

Mozemo li uopce prodati nesto sto zapravo nije nase, nego smo to dobili na posudbu?

A dobili smo divan dar. Dobili smo jedan od najkompleksnijih mehanizama u Svemiru?
Tijelo koje je sposobno za nevjerojatne stvari.
Um koji moze pojmiti mnoge tajne svijeta.
Srce koje moze voljeti bezgranicno.

A sto mi tocno radimo s tim darom?
Unistavamo ga sistemski.
I tijelo i um i srce.

Hranimo se negativom. Ruzne vijesti nas najvise privlace. Veseli nas materijalno. Zavidimo. Mrzimo. Druge i sebe.

I prodajemo pomalo komadic po komadic sebe. Za obecanje srece, zadovoljstva i blagostanja.

I sama cesto napravim bas tu gresku. Onda se osvijestim. Vidim koju opaku stvar sam ucinila.

Vjerujem da za dar koji sam dobila postoji samo jedna cijena. Valuta je mozda nekima skromna, a nekima daleko previse za dati.

Da, moja cijena je zapravo Ljubav.

U tišini jutra

demetra1.blog.hr

Još ga vidim i tamburaše u dvorištu našem, a godine prohujaše od kako mu na nebeskim poljanama netko drugi svira.



U tišini jutra jednog takvog kao danas
U jesen prohladnu svim bojama prošaranu
Kao nejasna slika stvarnosti u dvorištu našem
Crna kola i crne marame i šapat tek poneki.
Otišao je u tišini jutra
A i ostao sve dok srce još mi kuca.

* Lignje, slanutak i minestrone povrće ... 540 kcal

minus40kg.blog.hr



20 dag lignji ... 160
10 dag slanutka ... 120
20 dag minestrone povrća ... 80
- mrkva, poriluk, krumpir, rajčica, cvjetača, tikvica,
stabljika celera, kupus, zelene mahune, grašak,
borlotto grah, korijen celera i peršina
0,2 dl maslinovog ulja ... 180
sol, papar, češnjak, list estragona

- ispeci lignje na malo ulja na tavici, začini
- minestrone povrće dinstaj u woku, dodaj slanutak, začini

Minestrone povrće je prije svega namijenjeno istoimenom jušnom jelu,
ali sasvim dobro prolazi i u svim drugim kombinacijama.
Smrznuto povrće je praktično i djeluje u redu.

Lignje su po malo postale luksuz,
ali ove su bile vrlo ukusne,
pa mi nije žao love.

* Lignje, slanutak i minestrone povrće ... 540 kcal

minus40kg.blog.hr



20 dag lignji ... 160
10 dag slanutka ... 120
20 dag minestrone povrća ... 80
- mrkva, poriluk, krumpir, rajčica, cvjetača, tikvica,
stabljika celera, kupus, zelene mahune, grašak,
borlotto grah, korijen celera i peršina
0,2 dl maslinovog ulja ... 180
sol, papar, češnjak, list estragona

- ispeci lignje na malo ulja na tavici, začini
- minestrone povrće dinstaj u woku, dodaj slanutak, začini

Minestrone povrće je prije svega namijenjeno istoimenom jušnom jelu,
ali sasvim dobro prolazi i u svim drugim kombinacijama.
Smrznuto povrće je praktično i djeluje u redu.

Lignje su po malo postale luksuz,
ali ove su bile vrlo ukusne,
pa mi nije žao love.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum