ponedjeljak, 31.07.2006.

Bad feeling (dođe i prođe...)

Da sam imao vremena danas bih napisao tužan post. U međuvremenu je prošlo.

Ne znam jel to bilo zbog prvog radnog dana... Možda.

Bio sam malo ljut na boga što pogrešno slaže kockice. Kao da se zajebava. Onda sam se sjetio da sam ateist.

Nekad izazivamo sami sebe. Znamo da bi se na nešto/nekog mogli zakačit, ali ipak moramo probati...
Onda oni koji su blizu ispadnu sasvim pogrešni a oni koji su daleko nam se pričine pravima...

Najveća pizdarija je kad se seksaš s nekim koga ne voliš. Mislim, volim ja tu aktivnost. I mogu to. I ne želim dugo biti bez toga. Al kad si tužan, onda ti je sve to fuj i bljak.

Pouka je: ne treba biti tužan.

Apdejt: Prodajem cool status
Maločas sam provjerio... Još mi nisu oduzeli cool status. I budući da sam se s mora vratio bez kinte neka se jave zainteresirani za kupnju te odskočne daske za zvjezdano nebo.

(Šalamala... Još uvijek se to ne može... Unfortunatelly... A baš bi bilo lijepo da se može... )

nedjelja, 30.07.2006.

Sve što je lijepo kratko traje

Najgora stvar kod godišnjih odmora je to što prođu. Kad-tad.

Legao sam spavat u svoj krevet jutros u 4:00. Umoran kao pas. Pred kraj puta više ni Red Bull nije pomogao, skoro sam napravio pičvajz na autoputu. Čitali bi o meni u novinama.
Ne bi ni znali da sam to bio ja. Tek inicijali i smrskan zeleni auto. Na greškama se uči, ova greška srećom nije bila skupa.

Neeeema više mora. Neeema više toplesa.
Neeeeema više onih lijepih zavojitih cesta koje obožavam, tek ove moje domaće, ravne i dosadne.

Neeeeema više zanimljivog društva uživo, sad je opet u virtuali. Jedna simpa i pozitivna djevojka, jedna već poznata domaćica ( ) s kojom se uvijek mogu posvaditi i pomiriti. I kći i pas.

Jedan stari prijatelj s tamo nekog foruma koji te pozove da si izabereš brdo njegovih CD-a jazz-a. Koliko ti treba. A ti uzmeš samo 10 jer si skroman.

I tri blogerice s kojima nisam popio kavu. Jednu promaših za dan, dvije sam valjda trebao moliti na koljenima.

Ali šta'š... Valjda tako mora biti.

srijeda, 26.07.2006.

Holiday nedoumice + updates

Da, rekoh da neću pisat... Ali večeras se nigdje ne ide, komp mi je pred nosom, s domaćicom sam se malo sporječkao... Jebajiga... Situacija izmišljena za bloganje.

Dakle, ovo na slici gore bila je prva postaja. Stomorska na Šolti. Dobro društvo sam već spomenuo, moram malo pohvalit i mjesto. Iako ništa posebno, nema nekih bogznakakvih sadržaja, ipak je lijepo i mirno. Moš pola mještana upoznat za par dana. Zanimljivo mi je bilo tamo.

Nedoumica br.1:



Ako dobro pogledate, vidjet ćete da ova stijena ima neki izdubljen "tunel"... Pitam se da li bi se mogla koristiti za dresuru morskih pasa...

Nedoumica br.2:



Ovo je već u Istri...
Kako se zovu stanovnici sela Ševe?
Ševljani? ŠEVCI?

Nedoumica br.3:

Na Šolti sam zapazio jednu meni zanimljivu situaciju... Topless je sve manja sablazan, njime se diče djevojke, bakice, mlade i malo manje mlade majke...
Između ostalih toplessa, uglavnom za ne gledati (ako si čovjek želi sliku ženskih grudi u svojoj glavi zadržati lijepom ) vidio sam i jednu majku od cca. 36-37 godina... S mužem ali i sinom od cca. 12 godina...

Pa razmišljam... Da li je to za njega dobro ili ne?
I nemam baš odgovor... Rado bih pročitao neku psihološku analizu te situacije...
Nisam baš do sad o tome razmišljao...


Eto... Zblogah nešto konkretno... Iz čiste ovisnosti.

APDEJT:Nedoumica br.4:

Koliko ima istine u ovdašnjoj istrijanskoj narodnoj medicini koja kaže da je ako te opeče meduza najbolje da ti se netko POPIŠA na opeklinu?

Kinky, zar ne?

ponedjeljak, 24.07.2006.

Hit the road, Jack

Eto, već je prošlo skoro pola godišnjeg. Ovaj ću pamtiti po vozanju kakvo si još nisam priuštio. Prvo kroz Bosnu do Splita pa prijeko na Šoltu. Tamo sam bio tri dana u dobrom društvu.
Zatim sam se zaputio preko Drniša, Knina i Gospića prema Istri. Volim te dinamične zavojite ceste. Ne uspavljuju me.
Zastao sam malo kraj putokaza za Čavoglave, došlo mi je da odem pogledat to selo opjevano od strane krezubog Mitraljeza.

Srećom pa nisam imao vremena.

Sad sam vam u Istri. Do petka ili subote. I neću vam više pisat.

srijeda, 19.07.2006.

Jiiiiiiihhhhaaaaaaaaaaaaaaaaajjjj!

Dakle, odoh ja. Iako još ne sutra. Al ću bit u frci pa me blog baš i neće zanimati.

Slijedećih 10 dana me nema. Dostupan sam na mailu istaknutom u desnom stupcu, taj imam u mobitelu.

Ciao. :))

utorak, 18.07.2006.

Čekajući pucanj startnog pištolja

Idem na MORE u četvrtak. Prekosutra.

I u pripremama sam do grla.

Najvažnije pripreme bile su one oko auta. Raznorazni pregledi i podešavanja. I nije išlo dobro.
Danas sam se napokon riješio jednih majstora, a i oni mene.

Vraćao sam im auto dva puta dok sve nije bilo OK. Jutros smo se skoro povitlali noževima.

Ali sad sam odahnuo.

Sad slijede malo shoppinga, rješavanje zaostalih obaveza, plan puta...

Hit the road, Jack. JUHUUUUUUU!

ponedjeljak, 17.07.2006.

Unbelivable

Sjeća li se netko (barem maglovito) Obrazovnog posta?

Nedavno mi je netko napisao nešto da čovjek ne zna bi li se smijao ili bi plakao...

Njih dvoje živjeli su skupa u Zagrebu. Ona je dalmatinka. On je valjda domaći, ne znam... I čitali su ovaj blog. Oboje.

Jednog dana on je pročitao Obrazovni post.

I optužio ju misleći da se u postu radi o njoj.

A ona se nije mogla obraniti, zaglavio je u to. Veza im je pukla.

Ona je (kaže) zahvalna ovom blogu jer je na vrijeme shvatila s kim je živjela.

Dobio sam zeleno svijetlo da o tome pišem kad prođe neko vrijeme. To bi otprilike bilo sada.

Ja ne znam kakva je to veza bila. O čemu su razgovarali? Gdje je tu bila bliskost?

Tragikomično.

subota, 15.07.2006.

Riba

Danas sam skoro autom zgazio ribu.

Da, RIBU. Pravu. Ne na dvije noge već onu s repom i krljuštima.

I kad sam se vraćao u suprotnom pravcu htio sam ju slikati. I okačit na blog. Al ju je netko već sklonio...

Jebajiga.

UPDATE: Novi prometni znak... POZOR, RIBE NA CESTI!

petak, 14.07.2006.

Ajd još jednom...

... iako ne vjerujem u uspjeh. A uspjeh ne bi bio da netko odjednom promijeni mišljenje u sasvim suprotno, nisam baš toliko bedast.
Uspjeh bi bio da netko od ovih žestokih protivnika samo razmisli o svemu o čemu mu se govori. Da ostavi mjesta samo za mali upitnik.

Ljudi prije svega lažu sebi. Poriču svoje želje, maštarije, svoja tijela i male "greškice" u svom mentalnom sklopu koje ih malo odmiču od čiste katoličke verzije ljubavi koja za cilj ima produženje vrste. Greškice koje ja nazivam zdravim, istinitim, ljudskim.

U čemu je razlika između moje isključivosti prema nevjeri i vaše prema u postu niže navedenim slobodama?

Nevjera se (kao što sam već par puta napisao) temelji na laži, prijevari. Ona je negacija povjerenja na kojem se treba temeljiti veza između dvoje ljudi. Ona je napad na sve ono u što jako vjerujem. Tu sam isključiv. U mom dvorištu ona nije poželjna. Jer uvijek ću svoje probleme pokušati riješiti tamo gdje su i nastali. Ako ne može - zna se. Razlaz. Bez laži, prijevara i američkih trendy-filmova. Čista situacija za nove početke. Moje oružje u životu je iskrenost. Moj najveći plus. Zbog kojeg vam mogu reći sve što poželim. Tko me je upoznao uživo zna da je ovo pisanje jako blizu onog što se ušima može čuti. Kada bih živio laž, razbolio bih se.

Ja ne idem na blogove koji su mi fuj i bljak. Ako se ne možete suzdržati od fašistoidnih komentara moja preporuka vam je već spomenuti iksić u gornjem desnom uglu.

Hvala lijepa.

Odakle vam pravo da dovodite u pitanje ljubav između ljudi koje ne poznajete? Nije li to ružno? Jeste li vi sjedile s njima uz piće i razgovor? Jeste li vi gledale sve one znake pažnje koje se ne viđaju na svakom koraku?

Znam, sad ćete reći kako ni ja nemam pravo dovesti u pitanje weekendlove (moj novootkriveni sinonim za određenu pojavu, molim ne povezivati sa stvarnim likovima)... Mene ne zanima ta ljubav. Postojala ona ili ne. Neka drugi razmišljaju o njoj. Meni smeta laž i neriješena situacija. I izigrano povjerenje. Održavanje fasada pred drugima.

Pričate o vezanosti seksa i emocija?
Vibratori su sve traženija roba. Blago njima, to su najvoljenije naprave koje je čovjek ikad izumio. Vibratori su emotivno obožavani. Jer bez emocija nema ni seksa, dakako.

U životu sam shvatio koliko je važno prije svega poznavati sebe. Imao sam hrabrosti pokušati sve ono što neke druge mori cijeli život.
Možda ja prvi ne bih mogao. Možda ne bih mogao podnijeti činjenicu da moja ljubljena dva metra dalje uživa s drugim. Aa? Možda ne bih. Što bi to značilo?

DA SE BOJIM. DA JOJ NE VJERUJEM.

Dakle, što bi bila ta moja ljubav? Kerov ku*ac. Ako bi zbog toga pukla, nije ničemu ni vrijedila.

Swing kakvog ga ja vidim nema veze sa seksom bez ljubavi. Jer ja ga vidim ko nešto u čemu dvoje ljudi koji se vole i poštuju sudjeluju ZAJEDNO i svojevoljno. Dakle, pozor... Ja pričam o TAKVOM swingu.

A zašto bi dvoje ljudi to trebali raditi? Nitko ne kaže da bi trebali. Svakome po volji. Ali nešto slično će sigurno trebati u životu.
Sjećam se najboljeg seksa u mom životu. Trajao je 6 godina. Sjećam se i krize kad sam zamišljao da je neka druga u mojim rukama. Iako su u seksu s njom pucali kreveti. Mi nismo odabrali jedno drugo za život. Nismo ni od samog početka. Ljubav ne bih uplitao u tu priču, iako neću isključiti bar malo njenog postojanja.

To je bilo 6 godina. Pokušavam zamisliti 18 godina. Ili 30. Ne ide mi baš. Zašto? Jer se poznajem. Rutina ne znači ljubav. Rutina je navika. Rutina ubija.
Singerica se pokvarila. Što ćemo s njom? Znam... Staviš na nju heklani milje, vazu s cvijećem i slikaš ju gostima.
Gaće odeš pokrpat kod susjeda.
A trebala je trajati zauvijek. Al ju nismo pazili. Nismo ju ni podmazivali ni čistili, pa je vječni stroj ipak krepao.

O čemu pričam? O radu na vezi. Na odnosima. Na povjerenju. Na komunikaciji. Ovo je ponajmanje priča o swingu.

A on nipošto nije isključen kao opcija. A dvoje koji imaju povjerenje, iskrenost, komunikaciju ne moraju se bojati ni toga. Jer oni možda (vjerovali vi to ili ne) znaju da je osoba s kojom se ujutro bude ona koju u životu vole.
I ne kažem da svi oni imaju takve pobude. Ne. Neki silom vuku ono drugo u to. Neki ni nisu parovi, tak smiješni foliranti koji bi umočili dok im žena radi ("ona sad nije mogla doći"). Ili dok brani svoje čiste stavove na ovom blogu.
Neki bi trojce jer su im žene "konzervativne". A ja se odmah sjetim priče iz 5-godišnjeg braka... Kad bi ja svom Z. u seksu rekla "Jebi me!", on bi mene odmah ostavio. Možda Z. misli da mu je žena konzervativna. Pa traži neke slobodnije sa strane.
Koliko strahova i neiživljenih želja nosite u sebi? Koliko toga ste se bojale reći partnerima? Kakva vam je komunikacija s njima?

Ne odgovarajte meni.

Prvo sebi odgovorite.

Ja sebi želim nekoga s kim ću i nakon 20 godina prošetati gradom držeći se za ruke. Nekog koga ću i nakon 20 godina ponekad poljubiti pred djecom.
I apsolutno vas se ne tiče na koji način ja to mislim postići.
Niti ja tvrdim da to baš MORA biti swing.

četvrtak, 13.07.2006.

Ja & swing couple

Imao sam veoma zanimljivu večer. Ispunila mi se želja... Razgovor sa sving-parom. Starijim.

A sve je počelo sasvim slučajno... Smokva, stranica za koju sam brzo skužio da ne služi za upoznavanja ljudi niti za seks, već samo za tipkanje i zavirivanje u tuđe mozgove... Jer na Smokvi stvarne kontakte imaju zapravo samo parovi. Solo muški su tamo tehnološki višak.

Tipkam tamo već duže vrijeme s ženom na početku četrdesetih. Veoma zgodnom, to su već fotke pokazale. Onoliko koliko se vidi.
O čemu? O svemu pomalo, ponajmanje o seksu.

I nije mi nešto štimalo u vezi nje. Uvijek odgovori (što je tamo rijetkost), može se s njom i malo zagrebati u bilo kakvu temu, ali nikad preduboko. I cijelo vrijeme sam kužio da mi je tu nešto čudno. No svejedno, tipkanje je potrajalo mjesecima. Takvo neodređeno. I neki dan mi je došlo da tu nešto promijenim...

Otprilike je tako tekao razgovor. Na ovo zadnje mi je rekla da se vjerojatno ništa neće dogoditi.
Tad mi se počela paliti lampica... Pa sam ju upitao da li je udana. Pa mi reče da jest. I uputi me na nick koji ima u paru s mužem.
Par koji traži parove. Ja nisam par. Jedino da se prepolovim.

Naravno. Tu je sve konačno sjelo na svoje mjesto. Sve je postalo jasno.

Njoj ništa ne fali. Nije usamljena, nije nezadovoljena ni frustrirana... I zato je teško približiti joj se virtualno.

I predložila mi je susret utroje. Što sam odmah prihvatio... Jer već znate koliko me to zanima.

Malo sam se doduše štrecnuo na pomisao o MUŽU koji sjedi kraj žene kojoj sam se upucavao. I znao sam da vjerojatno neću moći biti skroz opušten, kakav sam uglavnom u susretima sa ženama.
Ali me je baš to zanimalo. Oboje. Cijela priča. I znao sam da ću ići. Bez ikakvih drugih primisli, tek zadovoljiti znatiželju... Čuti iz prve ruke da li je to ono kako ja to zamišljam.

I odvezao sam se u gradić nedaleko moga s brojem mobitela u džepu. Prvo sam sreo nju.

Zgodnaaaaaaaa... Vidljivo već iz daljine. Poželjna žena. I onda smo se našli s njim. I dok smo mu se približavali izbacio sam kompliment njoj jer sam skužio da će mi već trenutak kasnije možda biti nelagodnije to učiniti.

Upoznavanje s NJIM... Stisak ruke. Čvrst. On djeluje sigurno. I muževno. Vjerujem da je ženama privlačan.

Dok smo šetali gradom u potrazi za mjestom na kojem bi se "ustoličili" njih dvoje su se držali za ruke. Par na početku četrdesetih, ljudi koji su skupa već dugo. Ljudi koji imaju veliku djecu.

Samo jedna misao je tada bila u glavi... TO ŽELIM I SEBI.

Razgovor je bio veoma zanimljiv. I jasno mi je bilo da su oboje u tome svojevoljno, da nema nikakvih forsiranja ni prisile.
Pričali smo o svemu. O svinganju, poslu, obitelji, ljudima, karakterima... Nekoliko sati. Pričali o tome kako se svinganje odnosi više na ispijanje kava s nekim drugim parovima jer je malo teže uskladiti dvoje s drugih dvoje jer se oboje moraju svidjeti oboma.
Pričali o parovima koji u sving ulaze kao ljubavni a ne bračni parovi, dok ih žene/muževi čekaju doma... Pričali o tome kako "moj" par s takvima ne želi imati ništa.

Pričali smo i o tome kako se oni ponekad poljube pred djecom. I opet mi je u glavi bila ona ista misao...

TO ŽELIM I SEBI. Bez obzira kako se to postiže. Možda se ne mora živjeti tim načinom života da bi se čovjeku posrećilo tako nešto. Tu mi sving nije bio važan u glavi, samo sam gledao taj par pred sobom... Par koji nije frustriran niti nezadovoljan, odnos pun uvažavanja i pažnje. Tako ZDRAVO i pozitivno.

Da... To želim i sebi.

U nekoliko navrata oči su mi zalutale na njeno tijelo, to se teško može izbjeći. Razmišljao sam što bi bilo kad bi bilo. Da smo se svo troje našli zbog nečeg malo toplijeg od kave. Što bi bilo?
Ništa. Skužio sam da mi fali opuštenosti, možda zbog te situacije trojca na koju nisam navikao, možda zato jer postoji razlika u godinama, možda jer sam ja došao sam... Moždamoždamožda...

Da... Nisam se mogao potpuno opustiti. Persirao sam im cijelu večer. U par navrata nasmijali smo se komičnim dogodovštinama kojih smo se sjetili...

Zapravo, dobro smo se družili. Bilo je zanimljivo. Za opuštenije i više od toga vjerojatno bi trebao i netko kraj mene. Netko s kim se volim i respektiram, netko s kim dijelim povjerenje...

Da. To želim i sebi. Ljubav i nakon 20 godina.

Pričali su mi i kako su razmišljali o otvaranju bloga... Odustali su... I dobro je da su odustali. Jer na blogu se puno piše. I prije ili kasnije netko te prepozna. A ljudi su često zlobni i jedva čekaju... To već znamo.

Ja tom "svom" paru posvećujem ovaj post.

utorak, 11.07.2006.

Au revoir, Zizou

Aha, gledao sam finale. Namjerno. Rekoh si - sad je vrijeme da se i ja malo zavalim pred TV i gledam igru.

Navijao za Francuze. Umro od tuge kad je Zidane udario majmuna. Možda ga mogu razmjeti. Možda. Ali ga ne želim opravdavati. Trebao je ljepše otići.
Dostojanstveno.

O dostojanstvu se radi i kad se netko kreše sa strane. Jer osim genitalija ljudi imaju i mozak. Trebali bi imati i neki dignitet. Zapravo je to jedna jako ljudska osobina.

Dostojanstvo.

Tko ga ima, ima i moj respekt.

Nekima drugima on nije važan. Respekt. Neki drugi traže opravdanja.
I tu malo niže dolje neki traže opravdanja za one koji ne znaju uzdići glavu. A uzdići glavu zaista nije teško. Ne bi trebalo biti.

Mala Čiči, mogao sam ti napisati svašta. I ciničnog, sarkastičnog, uvredljivog... Znam sve to.
Zapravo, mogu ti samo reći da ti ne vjerujem.

Ipak sam napisao pola posta kojeg nisam htio napisati.

ponedjeljak, 10.07.2006.

Tek večeras je pun, kaže Woolf...

... i u pravu je...

Mjesec.

Uvijek zaboravim da je bliže te noći. Da je puno "veći".

I nije nešto strašno. Sve je manje-više OK. Tek sam umoran, ništa više. I razmišljam...

Gdje me sad život vodi, što će mi dalje servirati...
A zanimljiv je, moram priznati. Sve je ljepši. Ima tu nešto... Iza ugla...

Ima.

Pun mjesec

Nije mi više težak. Ne znam što je. Izostala je ovaj put tjeskoba, nemir, razdražljivost...

Možda sam prerastao i tu boljku.

Ili je tek ideja odlaska na more postala uzrokom dobre volje koju ni mjesec ne može narušiti...
Ne znam.

Odoh spavat. Pametniji sam kad spavam.

nedjelja, 09.07.2006.

Maybach

Nisam baš uvijek oduševljen Tomićevom kolumnom u Jutarnjem, ali ovo što sam danas pročitao mi je nekako baš leglo.
Dobro je kad se netko javno izrazi baš onako kako većina misli. Bez zadrške.

Ja se odmah sjetio našeg lokalnog moćnika, Bosiljka Stanića. Koji ima lanac velikih trgovina. U kojem ljudi rade za još manji novac. I šute, jer su sretni da i to malo dobiju.

Jebem ti ovo trulo društvo. Vjerojatno je Stanić na misi u prvim redovima. Blizak Bogu.

subota, 08.07.2006.

Uvertira za godišnji

Hm, a tko je rekao da neću pisat blog? Baš sam se radovao današnjem danu. Ima već dosta dugo da sam s tuzlanskom mlađahnom pjesnikinjom, studenticom i fajtericom Asjom dogovorio susret.

I tako ja jutros zapraših za Tuzlu. Nije mi to daleko, ispod dva sata vožnje. Prvo sam naravno zastao na Arizoni da si kupim papuča i gaća da ne idem na more bosonog i gologuz...

I na Arizoni sreo... Guess koga...

HAMDIJU.

Big Brother Hamdiju. Jest da nisam lud za Big brotherom, ali kad sam tamo skužio Cigu postao sam vatreni navijač. I eto, moj favorit je pobijedio. Došlo mi da ga napadnem za fotku.

I onda zapraših za Tuzlu. Iliti zatuzlu, u duhu akcenta...
Parkirah pred Hotelom Tuzla i čekam... Koga? Nemam pojma, ne znam kako izgleda. Zamislio sam si jednu malu darkericu. Načičkanu srebrnim prstenjem sa zmijama i zmajevima i s 5-6 redi drvenih perli oko vrata.
Kad ono, stiže cura odjevena u svijetle, žarke boje, svijetle puti i srdačnog osmijeha. Ih, kakva greška u zamišljanju.

Napričasmo se. Znao sam da će tako biti. Šest sati druženja je proletjelo kao šest minuta. Kad imaš s kim i o čemu razgovarati uvijek bude tako. Ćevapi u Tuzli su 5+.

A tek pločice na vratima WC-a...














Veoma znakovito. Ni ja ne bih bolje smislio.


I bilo bi sve to još bolje da ne počinih jednu tehničku grešku, ali neću sad o tome. I ovako je bilo fenomenalno. Asjina gostoljubivost je bila na nivou.
Sve je završilo tjelesnim kontaktom, snimih ga da ju mogu ucjenjivat :

Inače, Asja fascinira razmišljanjem. Zezancija mi je bila u stilu "da li da sad tražim autogram, ili kad postaneš poznata i slavna?"...
Možda i nisam bio daleko od istine.

petak, 07.07.2006.

Bez naslova

četvrtak, 06.07.2006.

Kakav svijet?

Upita me Woolf dolje... Kakav bi ja svijet?
Ja bih rado svijet u kojem se ljudi vole, vjeruju si, razgovaraju, trude se... Svijet u kojem djeca ne slušaju psovke i uvrede već ponekad budu svjedoci poljupca između svojih roditelja.

Budući da svijet vjerojatno nikad neće postati takav ja ga želim barem za sebe.

Ako je to samo neutemeljen san (kao što snovi i jesu neutemeljeni), sanjat ću ga dok sam živ. Tvrdoglavo.

Svi ovi koji me grubom trešnjom za ramena ne uspijevaju probuditi trebali bi odustati.

Džaba im truda.

Preživjeli - idemo dalje.

srijeda, 05.07.2006.

Weekendlove

Da ne ostanem nedorečen... Ne volim to.

Malo niže u komentarima zamolio sam izvjesnu damu da ovaj blog kazni svojim odsustvom. Jer mi se kosa na glavi digne svaki put kad ju pročitam.
Što ću kad sam krut. Ne mogu suzbiti svoj prijezir.

Jednom sam na njenom blogu odreagirao na njeno uzdizanje trošenja sa strane kao izvora nepresušne sreće i radosti (na stav "To je super, to tako treba")...
Tada sam nazvan kvazimoralnim licemjerom. Nakon te mini-prepirke u dva-tri komentara mene taj blog više nije zanimao.

Stav izvjesne blogerice može se napasti s više stajališta. S vjerskog, društveno-moralnog i MOG.

Znamo što je u ovom slučaju vjersko stajalište. Kresanje izvan bračne zajednice je grijeh. Nisam vjernik pa se na to neću obazirati. Nije mi važno što je za crkvu grijeh a što ne.

Društveni moral (kvazimoral/licemjerje) je također nešto veoma upitno. Zato u zagradi i piše to što piše.
Poznajem previše ljudi koji ne stoje iza tih moralnih stavova koje navodno "podržavaju".

Jedina dobra stvar kod vjere i društvenih normi je sama ideja. Teorija. Zato i vjera i društvene norme imaju svoju vrijednost. Stvar je samo u tome kako su nas odgajali i koliko smo u sve to povjerovali. Iz toga se rađa ono treće stajalište - VLASTITI STAV. U ovom slučaju moj stav. A ja sam izgleda bio naivan jer u neke stvari baš vjerujem. Barem kad je moj vlastiti život u pitanju.

Prezirem laž. Istina bi trebala biti lice i oružje čovjeka kao misaonog bića koje se odavno odmaklo od zakona prirode u neku svoju sferu zasebne izgradnje i sviješću određenih pravila.
Onaj tko se troši sa strane i vraća se doma u prividno sretnu obiteljsku zajednicu u mojim očima ne živi ljudski život već samo LAŽ. A tko živi laž, za istinu vjerojatno nije ni sposoban.
Do istine uvijek na kraju dođe. I ona je jedina dugoročno isplativa investicija. Laž uvijek uzme svoj danak. Znam to jako dobro, gledao sam laž tridesetak godina svog života. Laž koja nikome ništa dobro nije donijela.
Laž koja je iznjedrila dvoje emotivno hendikepirane djece.

Danas postoje i razvodi. Odavno već. I sigurno je da imaju svoje prednosti.

Budući da sam izvjesnu blogericu zamolio da me tako grubo kazni, dužan sam barem prikačiti link njenog bloga, možda na njemu odreagira na ovo. Iskreno se nadam da to neće biti ovdje. Jerbo mene baš ne zanima.

http://weekendlover.blog.hr/

Banana država

Današnji Jutarnji zapanjuje. Imamo sreće što nam materinji jezik nije npr. engleski, pa turisti ne kupuju naše novine.

Nasilje, nasilje i nasilje. Na jednoj stranici dva slučaja, treći slučaj sam na dvije stranice. Plus redovna crna kronika.

Na plaži pretukli fotografa svjetskog glasa. Znamo za to već nekoliko dana, danas su objavljene fotografije pretučenog. Stravično.
Ozljede - poduža lista.

Neki dečki obrijane glave (nisam ni sumnjao) mislili su da je tip pedofil koji snima golu dječicu. Pa su ga kaznili. Jer se nisu sjetili da postoji policija. Što će nam onda ta policija? Sami ćemo čuvati red i mir.

Hmda... Što će nam policija? Pa da pušta narkodilere da pobjegnu. Dečki su malo pogriješili, pa im je dobroćudni nevezani narkodiler s nešto malo kaznenih prijava, nelegalnim vatrenim oružjem i sklonošću da tuče i ubija - pobjegao.
Možda ih taj dobrica zbrine ako ostanu bez posla. Čak vrlo vjerojatno.

Gospićki moćnik koji je silovao američku košarkašicu oslobođen je krivnje na suđenju pri gospićkom sudu jer je nasilno guranje prsta u anus u RH izjednačeno s rukovanjem. Tako barem kažu na gospićkom sudu. I sad ja ne znam kako ću se ubuduće rukovati. Po starom ili po novom bontonu?

Članak o dileru me je podsjetio na prizor kad sam u svom gradu vlastitim očima gledao kako si policijski inspektor i tada najjači narkoboss u gradu blicaju i mašu iz auta.
Narkodiler više nije živ, ubio ga jedan kolega. Valjda je sad on glavni. Ne znam, nisam se dugo kretao na mjestima gdje se sve zna.

A u mom gradu su uvijek svi znali tko je glavni. Svi osim policije.

Runda za društvo iz ćoška

Bili ja i frendica na cugi. Služio sam joj kao rame. I ona meni ponekad posluži na isti način. Iako sve rjeđe. Zapravo, više ju tek obavijestim kad pomislim (kad sam u zabludi) da mi se nešto dobro događa ili kad sam s nečim završio i odložio to u povijest.

Danas joj rekoh da joj ja nikako ne mogu pomoći. Ni savjetom niti mišljenjem. Jer do sad još moja mišljenja nisu ništa pokrenula u njoj. I dalje tamo neki prave budalu od nje mjesecima. I dalje ostaje slijepa na sve znake da zapravo ništa ne štima.

Sjetim se onda one rečenice iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell"...

"Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem"

Možda je to način. Svaki dan reci nešto slično:

"Ja vrijedim. Ne dam nikome da me zajebava samo zato što imam dobre namjere."

I tako 100 puta...

"Ja vrijedim. Ne dam nikome da me zajebava samo zato što imam dobre namjere."

"Ja vrijedim. Ne dam nikome da me zajebava samo zato što imam dobre namjere."

"Ja vrijedim. Ne dam nikome da me zajebava samo zato što imam dobre namjere."

"Ja vrijedim. Ne dam nikome da me zajebava samo zato što imam dobre namjere."

"Ja vrijedim. Ne dam nikome da me zajebava samo zato što imam dobre namjere."

...

...

Nekako ne vjerujem da će uspjeti... Možda već 25. put kaže "Ja kurcu ne vrijedim".

A možda se jednostavno umori od pizdarija i onda se sve samo posloži. Kad pukne. Kad se vrč razbije.

Suludo je svoju sreću vezati za zamišljeni lik princa koji će ju samo nježno gaziti kad mu se baci pod noge.

Ako se ne cijeniš ni drugi te neće cijeniti.

utorak, 04.07.2006.

Zapravo...

... sam sav nikakav.

Komedijaš. Nadrikomedijaš.

Ne pomaže ni zezancija, ni priče o seksu.

Rupa je u meni. Zbog nekog tko nije htio biti poseban.
I zbog nekog tko ni ne zna da je poseban.

Odoh spat.

(Upozorenje: mrzim sladunjave utjehe. Ovaj post ne treba komentare. Radije se tu dolje zezajte. Pišite o seksu. Seks je lijep, kad imaš s kim. Kad je to netko važniji od drugih.)

ponedjeljak, 03.07.2006.

Ajmo još malo...

... o vrućim temama, dobro nam je krenulo.

Lascivne riječi. Bez cenzure. Volite li ih koristiti u seksu?

Ja volim. Ne mora to biti uvijek. Mislim da su zdrave za seks, da otpuštaju kočnice.

Ili razne "igrice za usijanje"... Recimo, dvoje sjednu svatko na svoje mjesto, igraju se sami sa sobom i za to vrijeme razgovaraju... O tome kako ih što "puca", o vlastitom tijelu, malo se propitkuju o željama (ne moram valjda spominjati da su glasovi promukli i drhtavi, željni? :)) )... Gledaju se...

Uf. Skrrroz dobro. Mislim da je sve to izvrstan način za upoznavanje partnera.

Aa?

nedjelja, 02.07.2006.

Zov mesa

Pričam s nekim tko mi čita blog.

Opet zbunjenost. Jučer sam bio kenjkav, danas bih rado umočio Mišu...

Ne kužim otkud ta zbunjenost... Jutros me je tijelo podsjetilo da postoji.
Mišo se nešto uz*ebo.

Emocije mi nisu bile ni na kraj pameti. Nisam razmišljao o ljubavi, međuljudskim emotivnim, intelektualnim i inim odnosima...

Razmišljao sam kako bih rado imao žensko tijelo u rukama. Samo to.

I ni u milijun godina ne bih mogao povjerovati da se žensko tijelo ne ponaša slično. Da ne zove i ne podsjeća.

Priča mi se s vama...

Čudan je to osjećaj.

Malo more žena i ja. Razgovaramo. Bez lica. Bez očiju. No eye-contact.
Samo sive mase. Tipke. Monitori.

Reče mi netko neki dan da me žene čitaju vjerojatno zato jer se neuobičajeno puno otvaram. Misle da bi čitajući mene mogle shvatiti zašto im dečki ne daju odgovore, zašto ih muževi zapostavljaju, zašto si ne mogu naći nikog "normalnog", zašto ovo-ono-6-5-13... Uf, kakva greška... Otkud ja znam na što vam dečki misle? Vjerojatno na nogomet. Vjerojatno na sisatu plavušu iz susjedstva...

Ne znam. Slabo se družim s dečkima da bih znao. U firmi imam jednu omiljenu kolegicu. Iliti supatnicu. Koja se ne kuži u ženske razgovore... I ne voli se družit s ženama. Joj, što volim takve osobe... Ne zanimaju je priče o novim cipelama direktorove žene, o zadnjoj epizodi popularne sapunice, o liposukciji Opaljene s blogahaer...

Ta žena je Superwoman. I frend.

Bio sam danas kod prijatelja koji ima četvero djece. Napravio je vrtić u dvorištu. Ljuljačku i tobogan. Igrao sam se s njegovom najmlađom kćeri. Koja me uvijek dočeka mašući. Koja me uvijek prati na ulicu kad odlazim. To je neka posebna veza. Kozmička. Zbog nje volim nositi čarape s likovima iz crtića.
Jer ih ona voli.

Kad pomislim na eventualnu vlastitu djecu, uvijek nekako vidim tri curice.Stric bi me se odrekao preko novina da to čuje. Njemu je održanje rijetkog obiteljskog prezimena svetinja.
Tri curice... S minimalnom dobnom razlikom, da im međusobni odnosi budu prisniji...
Pa, možda još stignem napravit jednu?

Rađaj, Ženo Eventualna. Kaže naš narod da si zbog toga na ovome svijetu. A narodi su uvijek mudri. Osobito ovaj Naš.

Jeste li primjetili kako su mlađa djeca uvijek omiljenija? Danas sam shvatio zašto. Jer mladi očevi i majke nisu uspjeli ranije u sebi prihvatiti taj prekid "slobode", nisu upjeli razviti vlastitu smirenost koja razvija toplinu...
Sad, kad vidim frenda koji uživa gledajući svoju djecu kako se polijevaju vodom vrišteći... Sad znam. Otac je tek sad zapravo sazrio za svoju ulogu.

Ponekad čovjek poželi zaustaviti rast te djece. Da imaju taj zarazan smijeh zauvijek. Da ga ništa ne sjebe. Da uvijek budu sretna.

subota, 01.07.2006.

Pupo II

Debljeg čovjeka s ovećim trbuhom "pritjeralo" u parku u pol bijela dana, te je bio primoran olakšat mjehur uz jedno stablo... Dok je to činio, stazom blizu njega prošla je starija gospođa, na kratko pogledala u njegovom pravcu i hitro okrenula glavu na drugu stranu s zgražanjem na licu...

Vidjevši to on joj dovikne:"Gospođo, ako ga vidite, pozdravite ga. Ja ga nisam vidio zadnjih 20 godina!"


(stariji, ali uvijek dobarrrr!)

Izdvojeno...

Jedan dobar komentar moram izdvojiti. Jer se poprilično slažem.

Ja: "Valjda su ovisne o igricama. Onim najglupljim. Ono što je počelo s lutkicama u djetinjstvu. Manipulacija. Nisam više igračka."

Asja:

Asjaaaa... Što misliš, koliko su takve zastupljene među ženama koje nas okružuju?

Moje reprezentacije: Louis Armstrong

Još jedan koji nije svirao gitaru ni rock, ali mi je jedan od favorita jest Louis Armstrong. Ništa nepoznato, potražio sam ovo za one koji to nikad nisu pokušali slušati. Na glazbenom portalu www.muzika.hr o njemu između ostalog pišu:

Cijeli tekst s www.muzika.hr

Pronađoh za vas stranicu s nekoliko glazbenih isječaka. Počinje s pjesmom "What A Wonderful World" koju ste vjerojatno svi čuli.

Također pronađoh i cijelu pjesmu "Blueberry Hill", kvaliteta je OK, 128 Kbps, file size 2,7 Mb.

I još nekoliko na istoj stranici, iako ih nisam provjerio (sorry, modem - SPORO!), osim pjesme "Somewhere Over The Rainbow" za koju sam ustanovio da je tek obrada od strane meni nepoznatog izvođača. Iako uhu skroz ugodna.

I na kraju - tekst jedne pjesme koja me je davnih dana zainteresirala od prvog stiha (tako da ovaj put ZNAM da se ne radi o marokanskom hašišu ) :

The Dummy Song

I'll take the legs from some old table
I'll take the arms from some old chair
I'll take the neck from some old bottle
And from a horse I'll take the hair

I'll take the hands and face from some old clock
And baby when I'm through
I'll get more loving from the dum-dum-dummy
Than I ever got from you

Get me some legs get me a chair
And a bottle, too

Give a horse give me some time
And baby when I'm through

I'll take the legs from some old table
I'll take the arms from some old chair
I'll take the neck from some old bottle
And from a horse I'll take the hair

I'll take the hands and face from some old clock
And baby when I'm through
I'll get more loving from the dum-dum-dummy
Than I ever got from you

I get more loving from the dum-dum-dummy
Than I ever got from you

Yeah Mama get more loving
From a dummy than I get from you

Dummy Song - sample


Eto, stavih još malo glazbe. Nisam se baš iskazao, omeli su me raznorazni problemčići privatnoga karaktera. Sorry.