četvrtak, 13.07.2006.

Ja & swing couple

Imao sam veoma zanimljivu večer. Ispunila mi se želja... Razgovor sa sving-parom. Starijim.

A sve je počelo sasvim slučajno... Smokva, stranica za koju sam brzo skužio da ne služi za upoznavanja ljudi niti za seks, već samo za tipkanje i zavirivanje u tuđe mozgove... Jer na Smokvi stvarne kontakte imaju zapravo samo parovi. Solo muški su tamo tehnološki višak.

Tipkam tamo već duže vrijeme s ženom na početku četrdesetih. Veoma zgodnom, to su već fotke pokazale. Onoliko koliko se vidi.
O čemu? O svemu pomalo, ponajmanje o seksu.

I nije mi nešto štimalo u vezi nje. Uvijek odgovori (što je tamo rijetkost), može se s njom i malo zagrebati u bilo kakvu temu, ali nikad preduboko. I cijelo vrijeme sam kužio da mi je tu nešto čudno. No svejedno, tipkanje je potrajalo mjesecima. Takvo neodređeno. I neki dan mi je došlo da tu nešto promijenim...

Otprilike je tako tekao razgovor. Na ovo zadnje mi je rekla da se vjerojatno ništa neće dogoditi.
Tad mi se počela paliti lampica... Pa sam ju upitao da li je udana. Pa mi reče da jest. I uputi me na nick koji ima u paru s mužem.
Par koji traži parove. Ja nisam par. Jedino da se prepolovim.

Naravno. Tu je sve konačno sjelo na svoje mjesto. Sve je postalo jasno.

Njoj ništa ne fali. Nije usamljena, nije nezadovoljena ni frustrirana... I zato je teško približiti joj se virtualno.

I predložila mi je susret utroje. Što sam odmah prihvatio... Jer već znate koliko me to zanima.

Malo sam se doduše štrecnuo na pomisao o MUŽU koji sjedi kraj žene kojoj sam se upucavao. I znao sam da vjerojatno neću moći biti skroz opušten, kakav sam uglavnom u susretima sa ženama.
Ali me je baš to zanimalo. Oboje. Cijela priča. I znao sam da ću ići. Bez ikakvih drugih primisli, tek zadovoljiti znatiželju... Čuti iz prve ruke da li je to ono kako ja to zamišljam.

I odvezao sam se u gradić nedaleko moga s brojem mobitela u džepu. Prvo sam sreo nju.

Zgodnaaaaaaaa... Vidljivo već iz daljine. Poželjna žena. I onda smo se našli s njim. I dok smo mu se približavali izbacio sam kompliment njoj jer sam skužio da će mi već trenutak kasnije možda biti nelagodnije to učiniti.

Upoznavanje s NJIM... Stisak ruke. Čvrst. On djeluje sigurno. I muževno. Vjerujem da je ženama privlačan.

Dok smo šetali gradom u potrazi za mjestom na kojem bi se "ustoličili" njih dvoje su se držali za ruke. Par na početku četrdesetih, ljudi koji su skupa već dugo. Ljudi koji imaju veliku djecu.

Samo jedna misao je tada bila u glavi... TO ŽELIM I SEBI.

Razgovor je bio veoma zanimljiv. I jasno mi je bilo da su oboje u tome svojevoljno, da nema nikakvih forsiranja ni prisile.
Pričali smo o svemu. O svinganju, poslu, obitelji, ljudima, karakterima... Nekoliko sati. Pričali o tome kako se svinganje odnosi više na ispijanje kava s nekim drugim parovima jer je malo teže uskladiti dvoje s drugih dvoje jer se oboje moraju svidjeti oboma.
Pričali o parovima koji u sving ulaze kao ljubavni a ne bračni parovi, dok ih žene/muževi čekaju doma... Pričali o tome kako "moj" par s takvima ne želi imati ništa.

Pričali smo i o tome kako se oni ponekad poljube pred djecom. I opet mi je u glavi bila ona ista misao...

TO ŽELIM I SEBI. Bez obzira kako se to postiže. Možda se ne mora živjeti tim načinom života da bi se čovjeku posrećilo tako nešto. Tu mi sving nije bio važan u glavi, samo sam gledao taj par pred sobom... Par koji nije frustriran niti nezadovoljan, odnos pun uvažavanja i pažnje. Tako ZDRAVO i pozitivno.

Da... To želim i sebi.

U nekoliko navrata oči su mi zalutale na njeno tijelo, to se teško može izbjeći. Razmišljao sam što bi bilo kad bi bilo. Da smo se svo troje našli zbog nečeg malo toplijeg od kave. Što bi bilo?
Ništa. Skužio sam da mi fali opuštenosti, možda zbog te situacije trojca na koju nisam navikao, možda zato jer postoji razlika u godinama, možda jer sam ja došao sam... Moždamoždamožda...

Da... Nisam se mogao potpuno opustiti. Persirao sam im cijelu večer. U par navrata nasmijali smo se komičnim dogodovštinama kojih smo se sjetili...

Zapravo, dobro smo se družili. Bilo je zanimljivo. Za opuštenije i više od toga vjerojatno bi trebao i netko kraj mene. Netko s kim se volim i respektiram, netko s kim dijelim povjerenje...

Da. To želim i sebi. Ljubav i nakon 20 godina.

Pričali su mi i kako su razmišljali o otvaranju bloga... Odustali su... I dobro je da su odustali. Jer na blogu se puno piše. I prije ili kasnije netko te prepozna. A ljudi su često zlobni i jedva čekaju... To već znamo.

Ja tom "svom" paru posvećujem ovaj post.