otokpiwa

srijeda, 07.06.2017.

TEŠKO KULTURNO NASLIJEĐE

Pozdrav svima na Lastovu. Evo me sa čovjekom iz zajednice koja nam je donijela struju. Ostrujila nas je. Prosvijetlila ponešto.

Bila je 2009. kada je Giorgio Frassineti postao načelnik općine Predappio, pitoresknog gradića u Emiliji - Romagni. Za nezainteresiranog pojedinca zvuči bezbrižno i razigrano. Međutim, kad pojedinac uključi interes, sjeti se da je tamo rođen Benito Mussolini. Naravno, u ona fašistička doba, čim je gradić rodni, odmah mora i prosperati. Progres je Predapijancima ostavio u baštinu velik broj vrijednih javnih zgrada, fabriku, ali i popularnost. Jest da je predznak koji jest, ali ipak je popularnost. U vrijeme kad se zna čak i za neku tamo Avu Karabatić, stvaran je čas da se dozna i to kakav je obol svjetskoj arhitekturi dao talijanski racionalizam koji je, jebiga, nažalost, kondicirao sa fašizmom. Zato je Predappio član ATRIUM-a, kao i Uble na Lastovu i druga, očito manje bitna mjesta. ATRIUM - Architecture of Totalitarian Regimes of the 20th century in Europe's Urban Memory

Na Benita se sručila sva moguća odioznost europskoga svijeta – kao da je bio sam samcat u tom nesretnom fašizmu. Ta se odioznost, očekivano, sručila i na pitoreskni gradić u kojem se zadesilo da ga je mati, gospođa Rosa Mussolini porodila, tj. donijela na svijet. Malo je manje poznato i bilo bi bolje da ne reklamiram, ali mi vrag ne da mira - pošto su ga raščerečili u Milanu, netko ga je ponijeo u rodni grad i tamo ukopao.

Dragi načelnik Giorgio, ljevičar, pretrpio je prve nalete pomadora u glavu. Još šporak od šalše, povezao se sa Kućom odgovornosti u Branuau Am Innu, započeo je rad na dokumentacijskom centru – dabome, „u svome mistu“, započeo obnovu važnih zgrada… Jasno, valja raskrstiti prošlost i okoristiti se štogod njenim tekovinama, pozitivnima. To su konkretne stvari, iako se s njima manje hvalio. Više je naglašavao kako je obični administrator za dobrobit ljudi. Tu osobinu je bivši papa, zločesti Ratzinger, lijepo sumirao povodom svoje incijacije u rečenicu: „Umile lavoratore nel vigna del signore.“ Jedino ne bi valjalo da im muzejski dio završi kao onaj o Stalinu > http://blog.dnevnik.hr/otokpiwa/2012/07/1630910127/govedarstvo-i-kupanjac-u-muzejskom-obuhvatu.html

Jučer je bio neki likac iz jedne od mnogobrojnih (beskorisnih?) EU organizacija. Likac je držao predavanje pa onda radionicu. Imao je zgodnu tablicu i dijagrame, prateći koje, ispunjavajući ih, ispitanik može naći rješenje nekog komunalnog i sličnog problema. Problem se najprije sažeto definira, a onda testira kroz razne filtere. Filtrirani odgovori kreiraju elemente rješenja. Krećući se prema kraju, odgovor se destilira. Senzacionalni izum Faro konvencije. Giorgio se dobrovoljno javio da proba tablicu i dijagrame. Korak broj jedan - definicija problema. Giorgio: „Novac“. Eeee, da ne može novac, da to nije problem. Takav car je Giorgio - cijelu mu je shemu pokopao jednom riječju.

Sjednice ATRIUM-a odvijaju se u Muzeju povijesti Sofije. Muzejski postav je banalni vremenski slijed - najsigurnija vrsta postava. Od prapovijesti do nedavno. Kad smo došli u krilo poslije Franza Ferdinanda, tu smo zatekli odjeću, obuću, antikasti taksimetar, tramvajsku opremu (tu je valjda bio prvi električni tramvaj), gramofon i slične drangulije. Opet Giorgio: „A gdje vam je komunizam?“

Rekla sam mu da bi mi pokojna baba Felicina bila ponosna s kim se družim. Evo, fotkali smo se za obiteljski album. On se pobjedonosno sjetio kako su bili baš 'njegovi' koji su prvi elektrificirali i naš otok i ono kino gdje smo imali projekciju Kino Mediterana. Ima u njemu nešto od carskoga ponosa. Inače, nosim visoke pete, a i bez njih sam viša od njega za dvije glave. Za Giorgia to nipošto nije razlog da me ne pozove na rendes jer sam mu previše simpatična. I da me odluči posjetiti ovo ljeto jer usput zna da kod nas ima velikih brancina. Gdje ćeš boljeg razloga za turizam od prosječne dimenzije brancina. Što reći, s naše strane Jadrana brancini su veći, a najveći su, naravno, u lastovskom arhipelagu.

Sada je u maksimalnom mandatu - ne može na iduće izbore. Takav je zakon u Italiji, takva je demokracija. I ne bi ju bilo loše uvesti i kod nas, pa da se riješimo onog Zulima u Segetu. Mislim, ima još Zulima, ali ih se sada ne mogu sjetiti. Predložila sam Giorgiu da se idući put kandidira za papu.



- 21:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2017.

SRBIJA JE ZAPADNO

Bit će 20 godina da spavam po hostelima. Evo mi se prvi put dogodilo da mi je nešto nestalo - mobitel. Malo mi je žao što sam baš u Bugarskoj pa se potvrdio stereotip.

Moj sinko, velik je to emocionalni, poslovni, putni i svake druge vrste problem!

Ujutro me nije probudio alarm već moj unutarnji sat. Srećom da još fercera. Ne mogu nikome ništa javiti, a radni je dan. Hajde, jedino je zgodno da me neki poludjeli klijenti nisu zvali prije nego sam popila kafu. Krenula na sastanak, da ću uključiti GPS, mahinalno prstom... Morala sam uključiti ganglije. Izgubila se tri puta do Povijesnog muzeja koji je 2 bloka dalje. (Ne)Srećom imam sa sobom laptop. Čim sam se spojila, odmah sto pitanja, između ostalih Samanta pita da joj dam broj nekih tridelaša - momentalno nemam niti jedan. Htjela bih vidjeti koliko mi je novaca ostalo na računu (sinoć sam peglala karticu) - i to je otišlo s Njime. Upoznala sam načelnika općine Predappio, krenula po selfije - nemam niti aparata. Htjela bih mu pokazati i neke slike, ispada da lažem... Ništa ne funkcionira bez mobitela.

Popodne sam došla nazad u hostel. Nada umire zadnja. Nizozemka od jučer opet danas ima smjenu. Žena se smrzla kad sam joj rekla za moju bugarsku sudbinu. Kaže da su i njoj ukrali mobitel prije par dana i da će ubiti svoga šefa jer još nije izmijenio sve brave. Ja govorim da najbolje neka idemo na balkon zapaliti jer se sad, pošto nemamo mobitele, možemo socijalizirati. Bilo joj je simpa pa nam je napravila medeni kauč na tom balkonu. Zavalile se i proćaskale. Ona sumnja na toga debelog Bugarina koji je sinoć došao i vrlo rano otišao.

Zanimljiva je. Tu je promijenila ime u Gioa (tal. radost), a inače se zove Sabine. Neće da joj se zna identitet, ali eto - posestrimile smo se pa što da mi ne kaže. Njoj je puno gore nego meni. Moj mob ima šifru za SIM karticu, dodatnu šifru za ući na mob i snimljen moj otisak prsta. Njen nema ništa, a ona ima hrpu filmova i slika koje nisu za dijeliti. Nisam pitala kakve su već sam pretpostavila. Mislim si, to nam je emacipacija dala - ne bi trebao biti problem. Njoj jest problem. Kaže da inače vidi budućnost i da je vidjela da će baš nje biti pun internet. Znači, sjedim s budućom zvijezdom. Baš je ljuta na šefa. Ima 60.000 followersa tako da ima smisla da napiše i točnu reklamu za ovo mjesto. S time će zaprijetiti šefu dočim naiđe na recepciju.

Nagradno pitanje: čime se bavi Nizozemka u Bugarskoj u slobodno vrijeme?!




- 23:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2017.

TIHO NIKOZIJSKA FEKALNA VODA TEČE

Šećući po strogom centru grada Nicosije, uz samu južnu stranu međudržavne granice, nailazi se uglavnom na bravarske i stolarske radnje. Nevjerovatna 4 bloka, doslovno jedna do druge, sa uparenim skladištima i radionama. Gdje ćeš boljeg i logičnijeg mjesta za drvodjelce i bravare od srca povijesnog grada?!

Granica, Zelena linija nemilice siječe utvrđeni centar, dobro prokrvljen ulicama i skverovima, fino, relativno nepravilno tkanje. Siječe ga na set ćor-sokaka. I sa jedne i sa druge strane. Budući da od podjele, od koje je prošlo skoro pola stoljeća, još nisu izgradili bajpase, izgleda kao da se ljudi i dalje nadaju kako će podjela jednom nestati i grad će se vratiti u prvobitno, logično stanje. Dodatan dokaz tomu je nezgrapnost Linije. Čovjek bi očekivao junački dimenzioniran armiranobetonski zid. Međutim, "po srid sride centra" određen je tek niz ispražnjenih kuća koje su tamo gdje imaju međuprostore - ulice - plombirane običnim metalnim kantama, vrećama s pijeskom, (omiljenom) žicom bodljavicom i, svako toliko, provizornom osmatračnicom sa pajdom koji sviri u njoj.

Život se odvija najnenormalnije. Da nema tih drvodjelskih i bravarskih radnji, zainteresirani turist ne bi niti skužio da se radi o ćor-sokacima. I naravno, ne vidi se na drugu stranu, osim na uskom graničnom prelazu. Nema milosti.

Jedino što objedinjuje grad jest kanalizacijski sustav. Sasvim očekivano, svaki kanalizacijski sustav ima jedinstveni pad, projektiranu mrežu koja kupi fekalne vode prema nekom punktu na kojem se vode tretiraju i vodi dalje u more ili rijeku. Kanalizacija nikad ne ide uzbrdo. Nakon podjele, cijevi se očito nisu raskopavale eda bi se polovina pada sprovela na jug već su ostale kakve jesu. U ovom slučaju, vode se kupe u stanicu na sjevernoj strani i u njoj pročišćavaju (što grčki Ciprioti plaćaju turskom komunalnom preduzeću). Prije finalnog ispuštanja u prirodu, sjeverna strana ih tokom ljeta koristi u sustavu irigacije poljoprivrednih površina (koje doduše nismo imali prilike vidjeti, ali priča se da ih ima). Kako ovdje nema puno kiše tako da je navika zaista hvalevrijedna i vrlo ekološki osviještena.

Drugim riječima, suprostavljene strane ispod zemlje združuju svoje izlučevine i kućanske i druge vode, grče i turske, koje onda sretno, u punoj prožetosti i zajedništvu odlaze u voljeni Mediteran.

- 19:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2017.

MORE JE PLAVIJE NA SJEVERU



Famagusta ima gotičkih i crkava i džamijskih adaptacija, i gradskih zidina, prilično suvremenih za srednji vijek i svih sličnih stvari zanimljivih zainteresiranom turistu... I fakat je lijepa famagustanska jezgra, i čuvena. Pa ipak, puno je zanimljiviji famagustanski suburbij, u naravi rivijera koja je do 1974. godine bila najvažnije ljetovalište na svijetu, a koje je to prestalo biti jedne noći kada su se stanovnici (većinom Grci) i njihovi gosti prepali potencijalnog masakra i momentalno ju napustili. Toliko se to naglo zbilo da se na jednom balkonu ostala sušiti roba od koje su ostale samo štipunice, ostao je bančić na kojem je netko sjedio i čuvao dijete koje se igralo plastičnom igračkom. Niko taka 43 godine.

Hoteli su u prvom redu do mora, a red je kilometarski. Imaju svaki po preko 10 katova. Sve armirani skelet sa zidanom ispunom, osim betoniranih jezgri. Stvarno kvalitetno rađeno budući da izdaleka izgledaju novo i skoro pa naseljeno; osim pokoje koju je bombizalo. I hoteli i naselje su ograđeni žicom bodljavicom plus ima vojnika koji ih čuvaju, naravno - sa neizbježnim snajperom. Naiđoh po www-u da ima posjetitelja što preskoče ogradu i fotkaju. Nisam naišla da je itko uhapšen, a to može biti zato što u zatvoru nema interneta tako da nisam pokušavala, iako me gonila znatiželja...

Stvari su jednostavne: turska vojska istjerala je grčke Cipriote sa cijele sjeverne strane Cipra i kasnije humano doselila anatolijske Turke, osim tamo gdje su već stanovali turski Ciprioti. Već mi je dvoje ljudi reklo kako im obitelji potječu sa Sjevera i kako u njihovim kućama stanuju novi stanari. Naravno, novi stanari nisu i vlasnici kuća niti to mogu postati. Samo to njih ni najmanje ne sekira. Kaže mi je drug Menelaos da su njegovi baba i dida koji otada žive u Limassolu bili otišli pogledati svoju kuću prije dvije godine. Kontaju ljudi: nek' je još jedared vide prije nego umru. Novi stanari su ih istjerali već sa kapije.

Bilo je i obrnutih postupaka: Grci su istjerivali Turke koji su zaostali sa južne strane. Njih je bilo manje (jer je i Turaka manje), ali to se ne spominje sa europske strane.

Međutim, u slučaju Varoshe Turci se nisu useljavali, a nije im niti palo na pamet koristiti hotele. U dokumentarcu "The Tale of The Ghost City" jedan djedica kaže kako se radi o vakuf - zemlji, a redatelj pareleno s time pokazuje neke papire - doslovan neki redatelj. Gledajući druga okupirana naselja, ima smisla da se radi o vakufu. A kako je vakuf uopće postao građevinska zona za poduzetnike? Britanskom medijacijom.



- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2017.

GOTIČKE DŽAMIJE



U Nicosiji je hit svratiti u Tursku, a nama naročito - radi kulturno povijesne baštine. Pokazalo se najzgodnije preko Ledra čeke. Ciprioti pojma nemaju što je s te druge strane, koga god da pitaš. Jesmo kasnije trefili jednu Poljakinju, konobaricu u kafiću koja se jednom u 12 godina života na otoku zaletila do Karpasije (na pršutovom zglobu, tj. samom istoku). Ona je znala da ima cesta, more i potvrdila da ima ta jedna romantična kula koju je Meta odlučila osvojiti.

Čeka je dio zelene linije koja cijeli otok na dvije države. Po toj zelenoj liniji, koja zapravo nije linija već lanac kvartova nađe se pokoji snajperist tako da me je bila vuna slikavati. A i istaknute su table sa zabranama. Dušu je dalo za šverc. Na samom prijelazu je ulica podijeljena u dva traka, dosta mekano - pitarićima sa oleandrićima. Tako pješaci znaju smjer. Valja reći - graničari su mrzovoljniji sa turske strane.

Najvažnija razlika za nas, komodne gospođe, je atribut za kafu - sa ciparske smo pile grčku (može i ciparsku) kafu, a danas pijemo tursku. Nije nam se nijednom omaklo reći krivo.

Tu se čak i nezainteresirani turist mora nagledati Kemala Paše Ataturka. Od čeke do kolodvora, ima ga u vidu čovjeka u iskoraku, u nadnaravnoj veličini, biste, memorijalne baštice... Kemal je Tito.

Sudbina je htjela da je Turke "zapao" gotički dio grada sa znamenitom katedralom. Na nju su jako lijepo interpolirali dva minareta. Ubrali su i isklesali kamena sve u četvrtu znamenku RAL-a identičnog postojećem. Naravno, i tu je standardni detalj sa ovoga otoka: na rigalicama je metalni vertikalni oluk za odvod krovne vode, pituran u oker. Krajem 16. stoljeća baš iz te katedrale je počela otomanska dominacija. Počela je pokoljem.

Da nije bilo kasnije Engleza, moguće da se Ciprioti ne bi niti dijelili već bi ostali poturčeni. Spasonosni Englezi.
- 14:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2017.

LEFKARA SELO NA MALOM BRDAŠCU



Nedjelja je obiteljski dan, dan za ladanje i sukladno tome, ciparska čeljad ide po "kontinentalnim" selima jest, pit, pošalit se, nauživat se predivnog ciparskog pastoralnog krajolika, a vjerovatno i posjetiti starce. Mi smo se asimilirali.

Juhova je već dan ranije uočila među daytripsovima Gornju Lefkaru - seoce na padini sa kućicama, po jednom džamijom i jednom ortodoksnom crkvom, centar rukotvorina od srebra i sitnih vezova. Hajde za srebro, ali vez... To je uvijek zanimljivo. Još bi bilo zanimljivije da smo preko ljeta tu (kada je očito navala) pa da uočimo tko kupuje srebrne lavove, pantere, mikimause od po pola metra visine... Svaki dobar dućan rukotvorina ima ih na izlogu i lageru.

Šetajući po uličicama naišle smo na nekoliko poznatih faca - baba od Viktora, Mamilo, Ivica Lozica... Ljudi u otočkim kontinentalnim selima na padini posvuda su isti. Kao što rekoh, stvarno smo se dobro asmilirali.

Tripadvisor je razvikao jedan ovdašnji restoran. Rijetki put kad smo odučili poslušati omraženu stranicu, ne samo da smo jeli u lijepom ambijentu već smo dobro jeli, ali još važnije - razdragala nas je pozamašna biblioteka starinskog britanskog štiva. Evo osobito zanimljivih versa >


- 06:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2017.

PRŠUT OTOK I NJEGOVA EKONOMSKA KRIZA



Pročitah danas kako je kriza na Cipru došla jednog lijepog martovskog dana 2012. Kasnila je dakle barem 4 godine u odnosu na "prominentnije" EU članice. Zanimljivo je kako je kriza uslijedila nakon petogodišnje - za ne povjerovati - komunističke vlade sa Drugom Demetrisom Christofiasom na čelu (28.02.2008 – 28.02.2013). Dok su se Siryza i Podemos tek izlijegali iz jaja, "ludi" otočani su na najnormalnijim izborima izabrali najnormalniju komunističku partiju da ih povede u prosperitet. Eto, nijesu prosperali, ali jesu face. Post festum, Drug je krivio loše bankarske odluke za krizu. Meni se čini da nije bio previše u krivu. Možda je trebao štogod pripisati i svojoj politici pa bi bio 100% uvjerljiv.

A nije nebitno da je Cipar ušao u monetarnu uniju baš te proklete 2008. godine, na isti dan kada i država - otok Malta. Kako to EU zgodno tematski odrađuje! Pita nas jedan kafanski gazda popodne imamo li mi eure u našoj zemlji. Nemamo. Stari šarmer odgovara: "Eeee, nećete se tako slatko smijati kad vam ih uvedu."

Pitala sam prvoga (šarmantnog) taksista jutros je li Cipriot. Ponosno je rekao da jeste. Iduće klasično otočko pitanje: "Iz kojeg si mista?". Iz nekoga sela na okupiranom teritoriju. Pobjegao je sa obitelji početkom 70 - tih. U kući iz koje je potekao žive neki tamo Turci. Kao kod nas poslije rata - Srbi su se humano iselili, a u njihove kuće su došli hrvatski domobrani i zaslužnici. Njemu se čini da bi bilo ujedinjenja da nema onog Erdogana. I čini mu se da neće biti natezanja sa povratom nekretnina. Eto ti ga vraže, baš je ona komunjara sa početka priče - Christofias započeo pregovore sa okupatorskom stranom i bili su nadomak rješenja. Taksistu se čini kako bi sve bilo lakše da je Cipar ujednjinen.

Athanasios Orphanides, nekadašnji guverner ovdašnje narodne banke (3.05.2007 - 2.05.2012), a bogami i MIT-ovac, naprotiv, krivi Christofiasovu vlast za krizu ("If Christophias had only taken five minutes", 2013.): totalni preokret u fiskalnoj politici koji je povećao javnu potrošnju do nevjerovatnih razina.

Međutim, Christofias se može svaki dan zlurado nasmijati jer je tek njegov nasljednik, Nicos Anastasiades, samo nekoliko tjedana nakon što je izjavio da neće potpisati "Mjere štednje", upravo TO napravio. Kako EU brat sve čuje... Nakon ekomskog sloma i sloma komunističke vlasti Troika je primorala na austerity i krknula bailout. Tako je, primjerice, na državnom poklonu nekadašnjeg okupatora, Mletaka štednja uskratila laviću jednu nogicu. Jest da stoji, ali se podupire na knjigu.

Ne znam zašto se austerity ovdje dobro vidi. Ne mogu reći iz Larnace ima li kakve proizvodnje, ali kapaciteta za turizam ima, ima i skupih i finih nekretnina za pazar, uglavnom drugim bivšim okupatorima - Englezima. Taj se turizam i rasprodaja sada čeka (doduše, kraće negoli kod nas) pa su ljudi u prvoj brzini. Međutim, polutuga je: nema puno gradilišta, ne arči se i banči se. Teško da ćemo večeras nać birtiju, a subota je.








- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.10.2016.

NEODGOJENA MALOUMNA DEBELA DJECA

Mleeta Resistance Tourist Landmark lepršavo zvuči, naročito zainteresiranom pojedincu koji raspolaže autom i baulja po jugu Libanona bez plana i programa. Međutim, nije baš toliko lepršavo. Naime, postoji problemčić sa suvremenim sustavom navigacije. Gledajući u starinsku analognu mapu (koja jeste nezgodna jer je lancun nespretan za rastegnuti preko volana) putnik je svjestan i nagiba terena i važnosti ceste i koječega... Kad isti putnik ukuca destinaciju u GPS, sigurno točno dođe, ali se bogami iznenadi najraznoraznijim iznenađenjima. Jesmo se osuvremenili, ali se nismo dobro adaptirali. I tako smo navalili otići u Mleetu.

Pokazalo se da toponim Mleeta ne ide sa prijedlogom 'u', već 'na'. Mleeta je na vrh brda. Do tamo se vozi tisuću i jedan dan jer je put uzak i jako strm i jako serpentinast i iza svakog drugog zavoja je sa desne (moje strane) provalija bez bankine. Zato nas je na brdu uhvatila noć. Uhvatila nas je i nužda i žeđ, a samo zahvaljujući onom druškom domaćinu nije i glad. Put jeste novoasfaltiran, ali je napravljen na jako nepristupačnom terenu tako da je problem stati sa strane (meni se nije stajalo sa strane već dijelu ekipe koja mokri s nogu, a zna se koji su to). Putem se prođe kroz dva i pol sela koja imaju sveukupno jedan dućan i jednu kafanicu, a one su ukrašene crnim Hezbollahovim zastavicama tako da se žedni bezbožnik ne osjeća najdobrodošlije zakoračiti unutra.

Ove okolnosti su naprotiv bile izvrsne za Hezbollah kada se onomad, početkom 80-tih osnivao. Samo radi podsjetnika, njegovo osnivanje bilo je uzrokovano izraelskom okupacijom juga Libanona. Pošto je u ovoj kombinaciji Izrael bio Golijat, a Libanon David, u Libanonu je osnivanje Hezbollaha, uz veliku asistenciju Irana, bila svojevrsna pomoć libanonskoj bespomoćnoj vojsci. (Nota bene, asistencija nije sigurno posljedica silne iranske plemenitosti već dugoročnog ekonomskog interesa.) E pa taj Hezbollah je, uz enormne gubitke na svojoj strani, enormnu materijalnu štetu uzrokovanu kod sebe doma, a nešto manje i kod Izraela doma ipak oslobodio veći dio okupiranog libanonskog teritorija. Jest za pohvalu narodnooslobodilački moment, samo što, kako to uvijek biva sa ratnim tipovima (i sa jedne i sa druge strane) kojima je ranije nedostajalo testosterona, nakon što im fajnali udari u gornju glavu, ponestane im samokritike. Zaborave i jedni i drugi što je ono bio meritum stvari ili svrha narodnooslobodilačke / invazijske borbe pa više ne znaju stati. Dug je put od hipofize koja se nalazi uz sam mozak, preko jaja, nazad do mozga, tj. njegovog frontalnog dijela. To bi bilo u najkraćim crtama o izraelsko - libanonskom konfliktu. Ništa novoga za nas Balkance.

Glavna Hezbollahova čeka iz toga "slavnoga" doba jeste ova Mleeta koja je prezentirana zainteresiranim putnicima u vidu memorijalnog centra. Koncepcija prikaza je u svakom poslijeratnom memorijalu ista pa tako i ovdje. Ipak, moram priznati kako je za moj ukus dosta suvislo mišljeno, projektirano pa čak i izvedeno.

Mikrolokacija je glavica brda. Ima nekoliko cjelina, raspoređenih ne prema redoslijedu bitnosti već prema datostima terena, a evo ih nabrojenih prema redoslijedu našeg bauljanja: prezentacija tehnologije ratovanja tako da je očuvana sva vojna infrastruktura (vjerovatno mi je bolja nego neke druge viđene jer se nalazi pod krošnjama neobičnih stabalaca sa žirevima, a stabalca rastu između velikoga kamenja, tako da zemlje skoro da nema), otuđena ratna oprema (sama po sebi dosadna) pobacana je u Abyss, tj. ponor sa silaznom rampom i brzouzlaznom vezom nazad (tu se arhitekt prilično zajebao u simbolici i da to Hezbollahovci kuže, kladim se da bi ga beknuli), poseban memorijal poginulima (najjasniji dio - obični, jako lijepo zasađen i zbrinut cvjetnjak na uzvišenom platou bez ikakvog kičeraja) i izgrađeni klasični servisi (dućan, multimedija, muzej memorabilije i zahodi).

Ono što mi je najsimpatičnije u ovom memorijalu jest pozicija ženskoga zahoda. Ženski zahod izgleda kao da tu niti je ikada bio, niti je bilo ispočetka predviđeno da žene tu dolaze. Tako je ženski zahod, kada se ukazala potreba za njim, dobio poziciju u skrivenom, pomalo japanskom vrtu, na prirodnom proplankiću. I ja sam se u nj pomokrila.

Dok ispisujem ove retke, vidim kako mi je mozak postao prilično perverzan jer pratim i idem na ovakva mjesta. Nema veze, završit ću kad sam do tu stigla.

Obje strane svakog oružanog sukoba, a čini mi se naročito ovoga zionističko - hezbollahovkosga u svojoj završnoj fazi i nakon "službenoga" kraja doslovno izgledaju kao sukob neodgojene maloumne debele djece. Odgurnuli su se međusobno nazad na tapetić, na koji su pali popišanih i posranih guzica, zgnječili i slomili sve igračke, ucmizdreni i bijesni i nije im dosta.


- 13:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

POGLED NA SIRIJU

Na zastavi Libanona vijori se cedar (Cedrus libani). Bilo bi za očekivati da ga ima po svuda. E pa nema. Naime, budući da ga nemilo kidaju još od doba starih civilizacija, valja potegnuti sve do u nacionalni park Al Chouf da ih se vidi na okupu. Tu su ograđeni žicom bodljavicom. Cedar je sličan čovjeku što se reprodukcije i drugih stvari tiče. Tek nakon 20 godina života počinje stvarati male cedrove. Može živjeti vječno, osim kad ga omete ga ta neka opasna baja od čije prisutnosti ugine i tu mu nema lijeka. Valjda uzrokuje stres ili neko slično zlo.

Padine planina su u ovom dijelu Libanona danas uglavnom gole, sparno je i u zraku ima puno pijeska. Ne može se reći da je ugodno. Međutim, u cedrovom šumarku je potpuno jasno zašto je ova regija gusto naseljena i ranije uljuđena, tj. civilizirana negoli neke druge. Cedrovi prave jako ugodnu mikroklimu i prijeko potreban, široki hlad. Lugar nacionalnog parka, bistar i snažan stariji čovjek dao nam je za popudbinu nekoliko domaćih, zelenih i crvenih jabuka. Ne pamtim kada sam tako ukusne jela.

Provozali smo se kroz južni dio Bekaa doline. Jednu jabuku smo dali poslovođi na gradilištu ceste kojom smo trebali proći.

Ljudi u Bekaa dolini čine se vrijedni, obzirom da je zasađena svakakvim blagom – od vinove loze do slanutka. Samo tamo gdje nije zasađeno, tamo su sirijske izbjeglice skucale sebi kampove za privremeno stanovanje. Ispod one plastike, čudo je da ne uginu od vrućine…

Prešavši nazad na zapad planinskog lanca, došli smo u regijicu gdje uglavnom žive Druzi, libanonska manjina (iako su tamo svi manjina na neki način). Selo u koje smo stali podsjeća na Trilj. Evo kako: kuće su izgrađene uz cestu. Izgledaju kao da su ih gradili hrvatski njemački emigranti – prazne, velike, optočene kamenom. Parkirali smo se pravo pred pekaru/birtiju. Gazda je točno triljski tip čo'eka, osim što je druški odjeven – crne hlače sa volanima nisko ispod testisa, bijela košulja i kapica. Dao nam je jesti, ali nas je i dodatno počastio sve po redu: kafom, finim slatkarijama pa nam još upakirao za put nekoliko lepinja sa povrćem. Drug je pravi drug.

Da nema pijeska kojeg vjetar diže, sa ovih planina bi se jasno vidjela Sirija. Taj pogled, i prvi i drugi i treći plan izgledaju pitomo, i blago, i idilično.


- 20:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2016.

BOGATA PALAČA U TRIPOLIJSKOM SOUKU

Budući da je više sunita na sjeveru, kad traje Ashura, na sjeveru je manje krvi nego na jugu. Vozili smo dakle prema sjeveru: Byblos i Tripoli.

Svakome je njegovo „misto“ najbolje i najsigurnije, a ono u kojem nikad nije bio – tamo je rat i bolje je ne ići. Jedan fini momak, slučajno susretnut u kafanici u Tripoliju baš komentira kako nikako ne bi trebali u Baalbek. A kontali sutradan u Baalbek jer su nam ga jučer napreporučivali svi živi. Doduše, isti jučerašnji su za Tripoli rekli da je opasan. Hrpa gluposti! Ima vojske i čekpointa, ali svi stoje u hladu čeke i mašu. Ovdje je najveća opasnost kolni promet. Nije mi jasno kako još ima živih šofera. Slučajno susretnut momak radi za NGO koji štiti prava žena, silovanih, pretučenih… Traži im sigurne kuće, organizira terapiju… Naročito među izbjeglicama. I u Tripoliju su dva "kampa". Sada je izbjeglica u državi 2.000.000, a Libanonaca je samo duplo više.

Tripoli je pravi kazbah. Baš sam bila mislila kako bi o njemu sastavila opis kao za čitanku iz povijesti umjetnosti da nismo naišli na postolarsku radnju, usred souka, u koju smo zasjeli jer je točno nasuprot jako zgodne fasade. Izgleda kao palača, a zapravo je medresa iz barem 16. stoljeća. Dok smo tako sjedili, kroz vrata medrese izašao neki čovjek – Otac sa jako slatkim dječačićem. Došao kod gazde postolara upitati ispitivač za struju. Dječačić je gluh. Nešto malo govori, ali definitivno ništa ne čuje i krivi glavu u jednu stranu – što je vjerovatno od straha. Cipele mu 3 broja veće, naopako obuvene, majica mokra… Uzeli ispitivač i vratili se ispitati struju. Kaže gazda da možemo ući kod njih u „palaču“ razgledati. Baš joj nahvalio interijer. A pustit će nas Otac, nije problem – dobar komšija.

I vratile se komšije nazad – struja ne fercera i da, hoće nas povesti da vidimo minuciozno izrađenu drvenariju, ponešto oslikanih tavanica, freske, bistro nebo kroz razrušeni krov… To je ničija kuća pa ju nitko ne popravlja. Malac je nosio žaruljicu u ruci. Nekako ju je stiskao tako da me uhvatila panika da ne polomi stakalce i rasječe ručice. Uspjela sam mu izvući žaruljicu mijenjajući ju za mobitel i onda smo svi skupa otišli na prvi kat. Stvarno jest senzacionalna palača, tj. medresa. Lijepe su i tavanice i nebo.

Otac sa ženom i četvoro djece tamo živi ima već dvije godine, otkada su izbjegli iz Sirije. U prizemlju su si namjestili nekog otpada. Mi smo se zadržali kod ulaza, nismo zalazili u to što bi trebao biti stambeni prostor. Otac radi na benzinskoj za 20 dolara na dan. Pozdravili smo se i sa drugom djecom. Prosjek godina – sedam. Djevojčice obje bez cipela. Dolje je memljivo, vonja, ima vjerovatno i svakvih životinja. Grozno je da gore ne može biti.

Ne znam kojeg Boga smo uopće ulazili. Mislim, kad smo ušli, već je bilo kasno – valjalo je razgledati do kraja. Koliko su oni bili pristojni i susretljivi, toliko je nama bilo teže odustati. Uostalom, nesvakidašnje su to karakteristike – pristojnost i susretljivost. Otac je stavio neke limove na stepenice, valjda se djeca ne penju gore pošto nema ograde. Jedva smo prošli. Ne sekiraju se oko njegove gluhoće. Jebiga, živi su. Na odlasku smo se i slikali i baš lijepo pozdravili. Kao da je sve u najboljem redu.


- 22:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.10.2016.

'IMAN' I ANTIKA I OPET ONA

Bit će da mi je valjalo prespavati da me dohvati prava tuga. U Shatili nema prosjaka, nema ljudi koji se oportuno nasmiješe, kako to već biva u arapskome svijetu, 'kupi nešto kod nas'… Nema ni crvenoga krsta, križa, marhameta, nikoga od ovih svjetskih turbo pomagača. Valjda jer stvarno odavno nije kamp već pravo naselje pa se je zaboravilo.

Mi smo popodne bili gledati lijepe antičke skulpture u National Museumu. Moram reći da su očuvanije i bolje složene nego u onom nekom atenskom glavnom muzeju. Odmah sa vrata se vidi koliki je muzej što svakako ohrabri posjetitelja. Nema šokova sa ekstra dugim krilima. Probrano je taman koliko treba. Najmrže mi je kad stave teća i druge grnčarije po 100 komada.

U nas u hostelu je čistačica koja živi u Shatili. Zove se kao cura od rahmetli Bowija – Iman. Kaže Nikola da je baš kraljica. I po stavu i po figuri. Kako neće kad nema što jesti. Sama je sa četvoro djece. Sinoć smo, prije spavanja, očistili kuhinju i boravak. Sreća da jesmo jer je jutros došla sa strašnom migrenom na posao. Popušili smo cigaru skupa na skalama i razmijenili telefonske brojeve.

U tom muzeju imaju dvije fine kamene makete koje su arhitekti dao napraviti, vjerovatno kako ne bi morali visiti na gradilištu po cijeli bogovetni dan. Isklesane nevjerovatno točno. Tokom gradnje bilo je izmjena pa su i one isklesane na modelu. Prosječnog arhitekta 21. stoljeća obuzme sreća što ga nije zatekla antička sudbina.

Popušile Iman i ja tu jednu cigaru, ispredikale se i to sve na arapskome. Čudno je kako to ide kad ona nema pojma engleski, ja nemam pojma arapski. Malko kasnije je bacala neku pokvarenu hranu iz frižidera i dometnula 'haram'. Grehota je.

Ne izlazi mi iz glave, i ona i njeni sa kvarta. Nemam vokabulara i sintakse za to opisivanje. Uglavnom mi se plače.




- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SHATILA, TO JE KVART



Više volim popiti jednu čašu soka od šipka ocijeđenog na mehaničkoj napravi sa gornje slike nego cijelu litru dugo skladištenog Black Busha. Eto koliko mi je drag. A kod naprave smo stali sa taksistom bez ijednog zuba koji je pošao pitati frenda kako da dođe do Children and Youth Centra koji se nalazi negdje usred Shatila izbjegličkog kampa. Ova naprava i Nikolina autentična češka kombinacija obuće su mi posljednje slike sa današnjeg izleta. Naime, svako daljnje vađenje fotoaparata bilo bi besprizorno.

Navalila sam jutros na suputnike da u Shatilu odemo sami, iako su jučer u kafani svi govorili da treba ići s nekim tko je otamo i/ili pozna situaciju. Svi kafandžije misle da se tamo stanari šetaju sa strojnicama i samo čekaju nas na nišanu. Svi se prave pametni, a kad pitaš kad su tamo zadnji put bili, odgovor je nikada. Zaključila sam da taj stav onakav kakvog su stranci imali 1993. kad bi im netko preložio da odputuju recimo na Hvar.

Shatila je originalno izgrađena 1945. za palestinske izbjeglice. Od nekoliko tisuća, stanovništvo je naraslo na nekoliko desetaka tisuća. I ostatak Beiruta je narastao, progutao je Shatilu među druge kvartove. Izbjeglice se ne mogu vratiti kući. Kuća im je sve dalja i dalja. Ovdje je već debelo ostarila generacija koja se tu ujedno i rodila. Dakle, odavno ovo NIJE kamp.

Taksist je istinska legenda. Bez obzira što je neuobičajeno, ušao je autom u ulicu Farhat, a ulica je više pusti-me-proć. Iskrcao nas je na pola puta jer se više nije mogao probijati i otišao. Nas smo troje, koliko god mimikrijski odjeveni, stršali kao tri žirafe po cesti još nekoliko stotina metara, a onda se ipak vratili na bejrutsku cestu.

Kafandžije od sinoć koje su pričale da tamo šetaju ljudi sa strojnicama nemaju pojma. Opet sam imala pravo. Niti jedne strojnice. Ima ih više okolo kampa, ali pripadaju libanonskoj miliciji. Stoje u kućicama opkoljenima vrećama sa pijeskom. Prepali se ježa. Vjerovatno ni oni nisu nikada bili u Shatili jer da jesu onda ne bi gubili vrijeme na čeki okupanoj zvizdanom. Ne bi pričali pizdarije.

Sada je posebno doba godine za obje skupine muslimama - traje Ashura. Ima dosta ljudi koji se vozikaju naokolo sa Hezbollahovim zastavicama i sličnom memorabilijom. Nije mi jasno kakve veze ima Ashura i Hezbollah. Glavno da je svečano. Naravno, Hezbollah je ovdje glavna kvartovska partija. Kao recimo HDZ na Mejašima.

Kamp je nekoć očito bio sa izgrađen privremenim kućama od po dva - tri kata, relativno gusto složenima. Međutim, kuće su postale stalno stanovanje i sve su narasle na po šest - sedam katova. I nema ništa drugo osim ulice i kuće. Tako će jednom vjerovatno izgledati i Split pošto završe ove izmjene GUP-a. Novi katovi su od betonskih bloketa. Betonska bloketa je stvarno zahvalan materijal. Žao mi je što ih nisam slikala da pokažem nekih hrvatskim graditeljima koji ju ističu kao naše domaće praktično gradbeno sredstvo. Kuće su povezane kabelima do te mjere da se nebo jedva vidi. U prizemljima ima nekih radnji u kojima se svašta prodaje. Naišli smo i na ambulantu. Taman neki momak izlazio vani sa priključenom iglom i onim prozirnim kabelom, za njim ide sličan takav momak i nosi staklenu bocu sa braunilom. Medicina je dosta opuštena ovdje. A po cesti je puno djece, na biciklima, sa loptama, auta, motora, žena i muškaraca u šetnji, kupnji...

Nismo naišli na ono što smo tražili. Jesmo pokušali zaustaviti dvojicu da upitamo za smjer. Obojica nas ispalili jednim treptajem. Za njih je moja znatiželja najperverznija moguća misao.




- 18:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

RAZMRŠENO / UNRAVELLED

Ne znam kako prosječan umjetnik ovdje živi, ali uspoređujući sa situacijom u našoj državi, stvarno ima gdje izlagati. Barem je pet muzeja suvremene umjetnosti sa ozbiljnim programom. Kad je velik izbor muzeja, zainteresiranom pojedincu teško se odlučiti. Do podne smo imali demokratsku raspravu u kvartovskoj birtiji.

Naslov i opis naslova jedne od dvije trenutne izložbe u Beirut Art Centru nije obećavajući. Dapače, pripremila sam kratku prezentaciju suputnicima - dečkima o važnosti posjete: Unravelled je grupna izložba u kojoj suvremeni umjetnici komuniciraju pomoću sitnog veza / goblena ili kako se već „embroidery“ prevodi. Šta će njih dvojica gubiti dragocjeno vrijeme na razgledavanje goblena…

Art center je u ex-tvornici uz rijeku. Vrijedno je okrečen iznutra, ne može se reći. Kat ima jednu kazetu bez krova, sa pitarima, suncobranima, stolicama, stolovima plus samouslužni šank. Povjerenje je zgodna karakteristika za muzejsku birtiju pošto ne treba plaćati konobara, a klijentela je kulturna pa se sama posluži, raspremi za sobom i još ostavi manču.

Izložba se ispostavila izvanredna. Malo komada, ali pravih i svaki točan da točniji ne može biti. Izvezene geste raskrstile su sa tradicijom, osim u tehničkom smislu (igla, konac i tkanina). Na 1. katu Art Centra nježno se raspliće i sapliće muški odnos prema ženama u današnjem islamskom svijetu. Izvjesni Khalil Rabah je jedini napravio rasplitanje. Kaffiyeh je crno-bijeli šal kojim je pokojni Jasser Arafat pokrivao glavu. Kaffiyeh stvarno jest simbol otpora. Khalil mu je izvukao sve crne konce i ostavio ih na podu, ispod kaffiyeha. Instalacija se zove Tetovaža, a bolje bi bilo da se zove Raskrinkani macho.


- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2016.

RAZGLEDAVALAČKI POHOD

Piroćanka jedna se jutros zatekla u kuhinji oko pranja suđa i na brzinu nas navukla na pješačku turu sa vodičem, tu na kvartu. Što da ne!

Dočekao nas vodič - mladi markist koji je svo vrijeme dok su dio razgledavalačke ekipe bili petoro Amerikanaca držao ručnu gore. Tura je trajala cijeli dan. Amerikanci su odustali na pola, poslije armenske marende. E pa poslije te marende opustio se, da ne kažem dao od kraja i poveo nas u The Mansion. To je historicistička palača sa mramornim podovima u vlasništvu nekoga mecene, a koji se tako uvrgao da ju je dao na korištenje onim, kako ih moj stari zove larpulatistima – dizajneri, slikari, arhitekti... Jedan simpatičan gay par vodi arhitektonski ured, na prvom katu, prva prostorija desno. Baš jako jako dobar i mlad ured. U sobi 4 metra visine, sa golemim drvenim prozorom koji gleda na bogati vrt, unutra svakih maketa, nijednog kompjutera, njih dvojica sa LC naočarima, projektiraju sasvim ozbiljnu kuću sa patiom i galeriju pred fakultetom. Poslije nas poveli u dvorište, donijeli piwe... Vratit ćemo se k njima ove dane.

Mladi marksist je stajao na najneočekivanijim mjestima da objasni sitaucije. Došli do bijelog staklenog nebodera napravljenog na antičkom kupalištu, tj. termama. Već se s ceste vide stupići od hipokausta. Na njima dobro dikta staklena hodna ploha. Žalio se kako je neki krkan kupio zemlju, u zemljanim radovima otkrio što je otkrio pa je očito potplatio kakvo parlamentarno krme i dobio mogućnost da malo razmjesti stupiće i fasadne lukove, naziđao zgradurinu i sve skupa visoko ogradio. Ako ste pojedinac zainteresiran za nacionalnu graditeljsku baštinu, valja vam pozvoniti na parlafon. Nije mala nauka da vam i otvore. Njegova razgledavalačka grupa ulazi tako što se on sprijateljio sa domarom i nahvalio mu investiciju. Domaru se dopao njegov entuzijazam. Sada MM regularno smije povesti turiste u prizemlje da se dive. Odmah nas je uputio da se trebamo diviti i nipošto nešto ružno komentirati - do kada ne izađemo. Nema mile – lale iza staklene inox ograde kad ju jednom opaše krme. Autentična subverzija.

A ne zna on za našu bol: da sam došli direktno sa javne rasprave o GUP-u i da bi trebao upraviti sve svoje molitve Allahu da ne pošalje libanonske krkane kod naših na poučne instrukcije za puno efikasnije spekulacije.

Taj MMmomak za svaku priču ima jasan izvor i uvijek ga (pristojno) naglasi – nekad znanstveni, nekad novinski, a nekad bogami i emocionalni. Doveo nas je na Solidere. Nesretni premijer Rafik Hariri (2000-04) bio je osnovao fondaciju za obnovu centra temeljito srušenog u građanskom ratu. Kako je centar napredovao u gradnji, tako je on prodavao dionice sebi i svojima, između ostalih i svojima poznanicima iz Saudijske Arabije. Do Libanona imaju distance za pripišat da dođu po blud i nemoral. Danas je, i bez Zelene linije, ovaj grad podijeljen Solidaereom na istočni i zapadni jer je centar postao rupa bez korisnika. Saudijci samo svraćaju, ministar i njegovi su pomrli i smijenjeni, a Bejrutanci nemaju para za ove marifetluke.

Kad se prođe prazni centar, krećući se od istoka prema zapadu, dođe Zelena linija, linija razgraničenja iz građanskog rata. Na nedavnom obiteljskom ručku njegov otac je skužio da su u „ratu hotela“ (visokih kuća zgodnih za snajperske pozicije) on i tetak pucali jedan na drugoga jer su eto, jebiga, bili na suprotnim stranama. Eto kakav im je građanski rat bio. Isti ko i svaki drugi.

Mi smo se baš baš sprijateljili sa vodičem Mustafom i bit će da nas od ponedjeljka vodi sa sobom u jedan izbjeglički kamp (koji nije Shatila).


- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 27.02.2016.

MVEPova POSLA

Obzirom da sam u susjedstvu Brunej Darusallama, jutros se uputih tamo na izlet sa još ljudi iz Europske unije. U prpošnom tonu, sa svojim (teoretskim) sudržavljanima, EUropljanima, ne vodeći računa o posebnostima zemlje čiju putovnicu (na žalost) jedinu imam, povela sam se za grupom. Međutim, svi Turci su produžili preko, mali Mujo nije.

Graničarski brkati vojskovođa u štofanoj militantnoj odori me pozvao u ured da mi ispiše pismo odbijanja ulaza. U nevjerici i znatiželji, tražila sam ga neka mi pokaže listu država sa bezviznim sustavom. Bugari, Rumunji... i Irci – ma svi osim nas. Dodao je soli na ranu sa Australcima kojima također treba viza, ali ju mogu kupiti na granici. Prijetila sam se da ću se rasplakati ako me ne pusti. Ma kakvi… Reko: „Moj sugrađanin je momak od jedne brunejske princeze.“ Jok! I ja sam nečije dijete?! Nema šanse. Brko bi bio na kraju popustio jer sam stvarno udarila u plač, ali se u međuvremenu sjatilo još nekih graničara u ured. Najveća mi je tuga bila što sam se pomno odjenula za brunejske uvjete: duga crna haljina, pokrivalo za ramena (od Nade Došen) i preko glave šarena marama iz mostarskog dućana, u tonu sa srebrno – crnim šlapama. Drugim riječima, zaokružena kombinacija.

Dakle, za obići tih 5,7 km2, koliko ih je sultan zapasao, treba slati slike i ovjerene papirušine u Berlin po golubu pismonoši. Onda vrla naša diplomacija po istome golubu šalje sve papirušine nazad, pečatirane sa tristo pečata. Uvijek ukorak sa vremenom. Kladim se kako se slučaj viznog režima za Bruneje rješava otpisivanjem 3 – 4 mejla i slanjem par litara domaćeg maslinovog ulja, ali brojno MVEP osoblje, na državnim mliječnim žlijezdama nije u stanju. Kako su stvari banalne, skoro sam večaras i dogovorila bezvizni režim jer sam se zatekla u kafani sa nekoliko Brunejaca od kojih dvoje iz "politike".

Sjela sam u prostrani Ming caffe. Jučer sam se čudila zašto ovdje ima toliko kafana i hotela. Danas, u petak sve je drugačije. Ming koji je do sada zjapio, pun je ljudi. Naime, Brunejci dolaze u Grad Miri na full – time vikendovanje, poveseliti se uz piće jer kod njih pića nema, a nema baš ni kafana. Malezijski grad Miri se stisnuo uz susjeda sretno i prisno. Susjedski šerijatski zakon osigurao mu je dobru prekograničnu trgovinu, nešto kao Splitsko – dalmatinska županija hercegovačkim Grudama. Dobro, u odnosu na blizinu Gruda, ovdje je dodatna pogodnost što Mirijanci posišu i nešto nafte, i to ne Shell sam, već uz 50% državnog udjela, tj. Petronasa. Ovdje postoji i moment ekonomske odgovornosti koji Grudama manjka. Primjerice, nafta je kod njih par desetaka centi. Međutim, u auto sa stranim tablicama ne može se uliti više od 20 litara odjednom i to za trostruku cijenu koja je i dalje manja od malezijske, a koja je i dalje puuuno manja od 10 HRK.

Baš je neka bajkerska parada za vikend. Došla ih je hrpa, a tu se zatekli i bajkeri iz divnog grada Kuchinga. Skoro svi govore mandarinski, ali su se prilagodili zainteresiranom turistu fluentnim engleskim. Nevjerovatno je kako su bajkeri posvuda isti. Okrenuli su Brunejcima turu nekog škotskog whiskeya, a onda su ih ubili zafrkancijom na njihov račun. I tu mi je propala diplomacija.




- 05:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2016.

OLA BOLA



Nogomet je jedno najvećih društvenih zala, izvor korupcije, trgovina ljudima... Pa ipak, u svojoj tolerantnoj maniri, jučer sam otišla u kino sa Nasryijem pogledati film o malezijskoj nogometnoj reprezentaciji s kraja 70 – tih koja igra kvalifikacije za Olimpijske igre 1980. u Moskvi. Film je poludokumentarni. Ne bi čovjek, naročito žena vjerovala da film o nogometu, bez ikakve dodatne priče, može rasplakati.

Već je onaj taksist iz Langkawija pokazao veliku frustraciju činjenicom kako su Malezijci jako neuspješni u nogometu. Ovaj film prikazuje početnu traumu njegove priče. Dakle, tih spomenutih godina ekipa sastavljena od svih mogućih nacionalnih manjina (to je posebno šarmantno – par Kineza, jedan Indijac i više različtih Malajaca), skupa sa trenerom uvezenim iz Engleske priprema se da upadne. Nije niti neka ambicija. Ne treba im prvo mjesto. Zadovoljili bi se već i nastupom. Skromni momci.

Odlučujuća utakmica protiv Koreje, biti-ili-ne-biti, koindicira sa zahuktavanjem sovjetsko - afganistanskog rata u kojem su se Malajci solidarizirali sa Afganistancima. Naši junaci, fudbaleri u poluvremenu te, odlučujuće utakmice otkrivaju kako čak i ako pobjede - ništa od putovanja budući da je Malezija objavila svemogući bojkot Rusiji. Mlada muška tjelesa u svlačionici skrhana su pregolemim jadom i čemerom, momentalnim beznađem. Dobro igraju, imaju sve šanse, ali PRC. Tu nema rasprava može li se možda ipak... već srcedrapateljna spika dječaka - treba li uopće igrati, treba li pobijediti, vrlo emotivno, ne pretjerano pametno. Vraćaju se na teren i u zadnjim sekundama izjednačavaju, pa povedu. U cijeloj državi nastupa opći delirijum. Sve matere, babe, bogi i gospe luduju od sreće. I dečki ne odu na Olimpijske igre. Ni tada niti ikada.

Nije nego za zaplakati.


Velikom Renatovom požrtvovnošću, dođoh do prave snimke kraja te utakmice > https://www.youtube.com/watch?v=JuB89bhi8RY

- 09:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.02.2016.

BORNEANSKI ZEMALJSKI TRANSPORTI

Budući da je između vrata Bornea – Kuchinga i moga krajnjega odredišta – Bruneija (tko ne želi vidjeti Arabiju u tropima?!), tisuće kilometara, a nemam više para za avion, našla sam puno pametnu opciju: presjeći brodom do Sibua, a tek onda busom. To je nešto malo mora, a ostalo uz rijeku. Pametni dio je što mi je riječna dionica trebala doći umjesto još jednog izletavanja u šumu. Naime, sasvim se pristojno vidi sa 10 metara udaljenosti.

Morski dio je otvoreno (Južno kinesko) more. Naravno, zamišljala sam da se ide trajektom jer mi se uvijek činilo da trajekt može i za rijeku, a ne može obrnuto. E pa može obrnuto. Nevjerovatne su ovdašnje maritimne navike. Sa tuljcem od broda na more?!

Opet nije bilo živa turista, već sama sa 15 malajskih (srećom nedruželjubivih) polukrkana. Jedino mi je bilo drago što su polukrkani pozelenili kad se brod malo jače uzbibao. Mene nije smetalo. Dapače, guštala sam vidjeti mrgudne face kako traže vrećice za nuždicu. Mene jest malo uplašilo što mi se činilo da plovilo ide u pogrešnom smjeru. Brat bratu 3 ure se nije vidjelo kopno. Međutim, ipak se nisam krivo ukrcala. Kasnije se otvorilo ušće i još drndanja. Zanimljiv pejzaž u tri crte. Što se mora tiče, dobro je Jozo rekao, plankton do planktona. Čak i jako daleko od rijeke ima boju blata.

Sibu je grad labuda i vrlo zanimljiv. Bez puno emocija produžila sam za Miri jer je padala kiša, nije bilo normalne akomodacije, a i spavalo mi se, a gdje ćeš bolje prilike za spavanac od osmosatnog autobusa. Jednom sam se probudila i vidjela neko zdanje za eksploataciju drva.

Na terasi miranskog hostelčića zatekla sam naoko mladog Kualalumpurčanina Nazryija koji me pozvao na čaj. Uglađen neki musliman. Popila sam piwo uz isprike da nije ura od čaja. Priča kako je poslije 20 godina smrdljivog ureda lijepo dao otkaz i počeo se profesionalno baviti biciklizmom. Tu sam se malo zbunila i priupitala jesu li ga počeli radno ekslopatirati sa 5 godina, jer ako jesu - odmah da prijavim. Tip ima 43 godine. Kupit ću ovdje vagon hrane - očito dobro čuva mladenački ten (nije ovo slučaj samo s njime, još nekoliko sličnih sam susrela). Za ljeto sam mojoj Marici ugovorila bicikliranje po džungli. Nadam se da će do tada i ona dati otkaz.

I sada sam u spavaonici bez prozora i ventilacije. To je ovdje isto normalno. Samo da se ne ugušim do ujutro.



- 05:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 23.02.2016.

TIGRIĆI U KUCHINGU

Suputnik Jozo, moj drug iz studentskih dana na Arhitektonskom faxu inzistirao je na gledanju pograničnih kambodžanskih hramova tako da je tamo i otišao, a mene je ostavio samu u Maleziji. Bila mi je fora nastaviti prema jugu pa sam se prebacila na Borneo, u Grad Kuching.

Kuchingov centar je amalgam engleskog i kineskog grada sa najinformativnijim muzejem islamske umjetnosti u kojem sam ikada do sada bila. Osim nekih općih stvari o islamu koje ranije nisam upratila, ima jako puno zgodnih iznimki koje su u ovdašnji islam došle radi geografske širine Kuchinga - tropske širine. Te zgodne iznimke su primjerice: uz isključivo floralne motive i kaligrafiju, ovdje se pojavljuju naslikani ljudi kao na jednom divnom špajz-servisu za slatkiše gdje se s raznobojnim figurama izmjenjuju versi iz Kurana. Zatim odjeća za žene: umjesto marama i dimija, u tropskoj šarenoj maniri to su urbenesno ocvjetnjene vešte koje idu s pokrivalom za glavu u vidu krune s voćkama. Pa originalne džamije i medrese s gljivastim krovovima: klobuk gljive štiti dio eksterijera od česte kiše, a minareti su zapravo drvene osmatračnice (pretpostavljam ptica)... Kustos muzeja je prekaljeni fudbaler. Kaže da ima jedan Bosanac i jedan Hrvat koji igraju za sarawašku momčad. Zaboravila sam ga pitati navija li za Hajduk. I da uskoro ide sa svojom molitvenom grupom na ekskurziju u Argentinu. I da je u vrijeme ručka muzej zatvoren.

Ovdje se svakom radniku, osim onom u primarnom ugostiteljstvu, striktno poštuje vrijeme objeda. Zato je u vrijeme objeda sve zatvoreno. Nitko ne radi. Zato sam i ja otišla objedovati. Povela sam se logikom našeg druga i kolege Fabijanića, čovjeka koji umije zaklati prasca, kupiti frišku tunu na pazaru pa ju tranširati u trešnjevačkom stanu, uvijek ima spremnu vreću - dvije kukuruznog brašna, a inače je super urban tip. Dakle, bilo kud da ide, uvijek se hrani u domaćim menzama s gotovim marendama jer je tamo ekipa i jer je spiza sigurno friška budući da se svaki dan sve potroši. Približila sam se jednoj ašdžinici na centralnom pazaru - Jalalu, u grupi sa većim brojem poštenih radnih Malezijaca. Alaj sam se zahebala.

Šefica sale me je s vrata ugurala unutra. Jako sam joj zabavno ili ne znam ni ja kako izgledala. Promislila sam: "Pogledala sam se u ogledalo kad sam krenula. Nisam bila niti oko usta, niti sam se neskladno obukla." U ašdžinici je bilo koječega za izabrati iz izloga. Žena iza izloga mi je na zahtjev najprije natovarila rižu i pohanu ribu jer sam to jedino mogla razaznati. Iako mi se apetit bio rapidno, smanjio, da se bolje uklopim u masu, izabrala još i halal kobasičice, okru u slini od meduze, čaj od mente i još nešto likvidno sa mlijekom. I okej, šta da radim, sjela sam jesti. Nažalost, zaboravila sam na još jednu hvalevrijednu Fabijanićevu naviku - ne ići na put bez bočice maslinovoga ulja. Zlu ne trebalo. Dok su mi brokve prolazile kroz dvanaesnik i želudac, šefica sale je sjedila nasuprot mene i turbo se zabavljala mojim jedenjem. Pažljivijom inspekcijom šefice shvatila sam kako se zapravo radi o šefu koji se preoblači u šeficu. Osim toga, dovela je pola osoblja da me upozna i razgleda. Nije meni što je restorandžijica transvestit nego što je to na meni da sam njoj takav glavni hit.

I da ne umrem baš u Kuchingu, tako daleko od kuće, od gladi i šoka, malo kasnije sam krenula večerati po preporuci od slovenske nutricionistikinje na koju sam nabasala ranije u Singapuru. Dva mjesta su bila zatvorena (The Junk i BlaBla) jer je utorak. Ne znam koji je to utorkaški običaj. Onda sam otišla u obližnji, također preporučeni "Life", ali sam putem nabasala na Drunken Monkey. Dopao mi se naziv tako da sam tu stala. Valja reći, u Pijanog majmuna bilo je krasne piletine bez kostiju zamotane u lišće u kojem se ujedno i pekla. Lišće je ekološkije od folije. Fino! Strunila dva Tigrića za provariti brokve od prije.

Tigrić je više nego pristojno azijsko piwo koje je dušu dalo za resorpciju gadljivih namirnica na koje pošteni europski turist naiđe u pjatanci. Zamišljam da povećana gustoća sitnih balončića okruži okru i protjera ju brzinski na dno debelog crijeva. Ima ga po svim malezijskim birtijama. Naravno, govorim o običnom Tigeru, Asian Lager. Postoje još Crystal i White, ne računajući radler perverzije. Potonji nije tako pristojan budući da ima bouquet po češnjaku, korijanderu i narančinoj kori. Meni je nos najosjetljiviji na ovo prvo, a dizajner se nije naročito potrudio označiti razliku.

Tigrić jest uobičajen posvuda u Aziji samo što je tu, na obali Južnog kineskog mora, puno puno posebniji. Proizvodi se odmah preko puta, u Singapuru. Zato bi se moglo reći da je svježiji nego drugdje. Osim toga, monsunija je dušu dala za proizvoditi pivo - vode ima u izobilju. Najvažnije, ovdašnji Tigrić, u Kuchingu je Malezijski, omiljeni Tigar - zelenooki junak, romantični romantik... Međutim, njima očito Sandokan nije neka furka, prilično su doslovni u reklamiranju.



- 12:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #

PORTRET POTEMKINOVA METROPOLISA

Ozbiljna zabrana na vratima lifta našeg hotela, a to je slučaj i sa autobusima i svim drugim javnim zatvorenim prostorčićima i prostorima, onakva kakva se kod nas stavlja na ulazu u sud glede pištolja i noževa, je 'ne unositi durian'. Radi se o ovdašnjoj voćki razmjerno velikih dimenzija. Nisam mu primirisala, ali pretpostavljam da se radi o mirisu tipa kiselog kupusa. Domaćicama koje koriste javni gradski prijevoz sigurno nije lako sa ovakvim normama. Ali o durianu samo usput.

Singapur ima kafane koje se dijele u dvije grupe: kafane na Arab Streetu i kvartovske. I jedne i druge su više nego zadovoljavajuće. Ugodno me iznenadilo. Nije mi se činilo da se u metropolis dade utisnuti i 'domaći đir'. Arab Street je četvrt sa fino dimenzioniram džamijom i čaršijom između nekoliko nebodera u izgradnji. Jedan dio je restoranski, drugi je piwski. Tu je razdragana mladost po skalama, pitarima, bancima... Sve dok ne opali kiša.

Kvartovske su kvartovske. Bila me na jedan dan posvojila hrvatska singapurska obitelj. Imaju već četvoro djece tako da im nisam pravila veliku razliku. Poslije obiteljskog druženja, poveli me kod prijatelja iz Zemuna koji ima birtiju mediteransko - irskoga tipa u blizini aerodroma, u sklopu stambenog kvarta niske gustoće. Birtija je s naslovom Adriatic. Ima nešto domaće spize, ali ima i pokućstvo Irish izgleda i veliki izbor piwe, svake osim ovdašnjeg Tigera. Skoro svi govore hrvatski, a onih nekoliko (Engleza) koji ne govore, oni su se napili pa sve kuže. Čak ima i jedan lik koji pije na zidiću sa strane, kao svojevrsni kvartovski oriđinal. Čovjek nije siromah, već ne smije kod kuće jer mu gospođa brani.

Usprkos šerijatskom zakonu, Singapur je vrlo vrlo opušten. Zato mi se Portret Potemkinova metropolisa ili Putne pjesme ili Trideset godina tabula rase čine vrlo up-to-date, iako su iz 1995. Na engleskom zvuči jaaako romantično. Nemam vremena za laštenje sintakse, već evo đuture uvoda, iz moje prevodionice pa što ostane, ostane >

Većina izgrađenog Singapura mlađa je od 30 godina. Dakle, Grad predstavlja ideološki produkt posljednjih triju dekada u svojoj istinskoj formi nezagađenoj kontekstualnim ostacima. Čak je i priroda u potpunosti ponovno napravljena. Režim koji njime upravlja je isključivo nasumičnost. Sav je čista namjera: ako je kaos, to je kaos sa potpisom; ako je ružnoća, to je dizajnirana ružnoća; ako je apsurd, to je željeni apsurd. Singapur predstavlja jedinstvenu ekologiju suvremenosti.

Kao druge slične novotarije, primljena je s ruganjem. A onda, kako znanje na Zapadu osiromašuje, tako „mi“ uvijek imamo „naše“ posljednje oružje - moć ironije. Zato je količina ironije disproporcionalna (zanemarivoj) veličini ovog teritorija. Naime, po veličini Singapur bi mogao biti kao recimo „mini – Sparta“. William Gibson zove ju „Disneyland sa smrtnom kaznom“, Deyan Sudjic „Virtualni grad“.

Naše odbijanje da točno pročitamo Singapur je na svoj način neozbiljno. Naše najsofisticiranije refleksije o suvremenom stanju grada potpuno su nepovezane sa operativnim. Naša nesposobnost „izgraditi grad“ svojstvena nam je do te mjere da je nama ovakva fabrikacija grada sumnjiva i nevjerovatna. Singapur je erupcija operativnoga. Zato je nedostupan našoj imaginaciji i interpretaciji.
Singapur je neodoljivo „zapadnjački“ za jedan azijski grad. Očita je žrtva procesa modernizacije. Nameće nam iskušenje ostaviti ga ukletom šaljivom zagonetkom, u posljednjem pristojnom trzaju kolonijalizma, samo zato što je azijski, ili kineski.

Postojeća percepcija ovog grada je eurocentrična i naopaka. Naime, „Zapadno“ nije više naša ekskluzivna domena, nije samo u našim zemljama. „Zapadno“ sada predstavlja univerzalnu aspiraciju. Nije više nešto što smo mi pustili sa lanca, nije nešto čije posljedice (radi toga) imamo pravo osuđivati. „Istočno“ se nalazi u procesu kojim Zapad ne rukovodi, dakle kojeg nema pravo opovrgavati, u ime različitih emocija, tim drugima koji su ga već odavno napravili vlastitim. I najvažnije, mi smo kao mrtvi roditelji koji se ne slažu sa neredom kojeg su naša djeca napravila sa svojim naslijeđem.

Singapur je otok koji ustrajno raste, 1°17' sjeverno od ekvatora, na najvažnijem prolazu između Indijskog i Tihog oceana. Ima 650 km2. Njegova obala je duga 140 km – 20 km manje od duljine Berlinskog zida. Ima jedinstven multietnički karakter: 75% Kineza, 15% Malezijaca i 9% Indijaca. Umotvorina je jednog čovjeka: Lee Kuan Yewa. Kao otok – njegov je teritorij savršeno poznat. Obdaren je esencijalnim elementima za stvaranje mitologije: malen je, u prijetećem okolišu pa treba biti zaštićen, konačan je – enklava; unikat je.
...
Singapur očito nije slobodan. Međutim, teško je identificirati kako točno nije slobodan, na koji način i gdje se represija događa, do koje granice njegovo magnetsko polje – neobična kohezija stanovnika – je nametnuta ili, još neshvatljivije, je rezultat „dogovora“, jasnoga zajedničkog interesa: suspendirane slobode u zamjenu za nepredviđene koristi. "Roller - coaster" razvoja koji je u 30 godina išao samo prema gore.

Singapur predstavlja visoko djelotvornu alternativu u krajoliku skoro univerzalnog pesimizma o budućnosti koju je nemoguće dobro napraviti. Podesno definirana ambicija, dalekosežna strategija, nemilosrdna odlučnost za izbjegavanjem ruševina i kaosa koje demokracija drugdje ostavlja prilikom svoga nastanka.

Slijedeća runda tenzije između Zapada i Istoka događat će se oko ovog pitanja: da li demokracija promovira ili erodira socijalnu stabilnost; je li sloboda govora vrijedna kulturnoga smeća koje također producira; vrijedi li zdravlje zajednice više od slobode pojedinca. Zapadu se ovaj autoritet čini kao privremena devijacija od norme, ali je zapravo izglednije kako se upravo u Singapuru sintetizira nova norma: hard – core konfucijanska besramnost, varijanta ultimativne moći djelotvornosti koja daje pogon azijskoj modernizaciji. ... Singapur je razvio svoj vlastiti način. „Žilavi konfucionizam temelj je kombinacije ostataka feudalizma i šlaga demokracije.“



- 06:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.02.2016.

EMINENTNA ZOBENA KAŠA SA ŽABAMA



Singapur mi je omiljena država: otok na spoju dvaju oceana na kojem je jedan grad koji je zapravo jedna država naseljena najrazličitijim Singapurcima. Ne može efikasnije, zaokruženije i suvislije. Oceanski gazda. Iako ima 67 godina, računajući otkada su Britanci sjahali, svi su njegovi dijelovi, bilo da su izgrađeni ili zasađeni, sigurno mlađi od 30. Čak je i reljef otoka mlađi!

Jedan od posljednjih građevinsko - hortikulturnih hitova je "The Interlace" - stambeni sklop za kojeg me dragi hrvatski Singapurac pitao: "Jesu li to one lude zgrade neuredno nabacane?". Jesu. A zapravo uopće nisu. Nevjerovatno je to kako ih se iz auta ili iz pješaka vidi, a kako su zapravo uredno složene: 3 pravilna šesterokuta u tlocrtu, najobičnije saće, na koje su naizmjenično složeni uvijek isti kvadri. U međuprostorima kvadara posađena su tropska stabla i grmlje, u pravilnom rasteru. Raste čak i sa zelenih krovova! Sveta monsunija.

U jednom od prizemlja je kafana u kojoj smo trefili Slovenku Ivu, nutricionisticu po zanimanju. Tu je došla popiti najbolju kavu u cijelom gradu, državi i šire. Baš se čudila kako mi znamo za to mjesto. Eto, i ćorava kokoš ubode zrno kave. Takve je znalce - gastronome naprosto morala uputiti u restoran Eminent frog porridge. Opet zgodna slučajnost - baš na našem kvartu.

Drugi, uobičajeni sightseeing je Marine Bay. Čelik, staklo, vino i pjesma. Da bi Singapur bio još uvjerljiviji u tome kako pripada tropima, odmah kraj čuvena 4 Hotela sa 1 Bazenom napravljen je višehektarski vrt koji, između ostaloga ima i dva golema staklenika. Ne znam što je u drugom jer sam poslije prvoga otišla u posjet obitelji dragih hrvatskih Singapuraca.

Dakle, u prvom stakleniku je napravljeno brdo koje izvana ima šumu posađenu točno kako treba: u nižim dijelovima listopadna, u višim vazdazelena, tj. nije baš tako, ali jest školski. Ima visokih stabala, ima kamenčića i mahovine, obaveznih orhideja svake fele... Jozo je uočio nekoliko vrsta begonija kakvih on ima u svome konavoskome vrtu. Iznutra su liftovi, eskalatori i instalacije za proizvodnju magle i kiše. Od puštanja magle se na podgledu krova sakuplja vodena para. Pošto kondenzira, padne prirodna kiša. Dakle, već iz prvog staklenika je sve o tropskoj šumi jasno.

Zainteresirani pojedinac poslije ovoga uopće nema potrebu bauljati po malezijskim zelenim bespućima i bespotrebno se izlagati opasnosti od kojekakvih zmija, šišmiša, insekata i ostale, po zainteresiranog pojedinca opasne, faune. Žali Bože para za izlet u onaj nacionalni park!








- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 20.02.2016.

REPUBLIKA SINGAPUR

Sa Jozom je i putovanje bez para fancy. Jozo je iz Dubrovačke republike pa to naprosto ide s njime. Najprije, umjesto tramakacije busom, letimo po svuda. Jozo ima nevjerojatnu sposobnost kupiti avionsku kartu za 100 kuna. Doduše, čini se da Malezija jest zemlja prilagođena ovoj vrsti transporta. Ima desetke low – budget kompanija i trč - trč aerodrome. Šteta je krčiti šumu za auto - puteve. Omraženi dio čamenja između sigurnosne provjere i ukrcaja je najbolji dio: ponio mi je materin Diners. Svaki put, pošto se čekiramo, Jozo pomoću pametnog softverića korigira ime i prezime na karti pa sa novim identitetom boravim u finom Diners loungeu u kojem su udobne fotelje, marenda džabe, sanitarni čvor sa tušem i internet. Ima ga čak i na langkawanskom aerodromu. Diners lounge je hit.

Dok sjedim i tipkam u lobbyiju singapurskog hotela 101, rezerviranog radi izrazito male cijene i nešto malo nostalgije za rodnom regijom, brojim desetak „parova“ koji su dolijali. Na recepciji je istaknuto kako se soba može iznajmiti i na sat - za 5 dolara. Da nema ovog Dinersa, to bi i nama bila zgodna opcija za one sate prije letenja, a bez spavanja.

U uređenoj državi Singapur, poznatoj po redu i zakonu, smrtnoj kazni za konzumaciju čak i najblaže droge, prostitucija je legalna! Pravilnik koji regulira ovu djelatnost, a o njemu sam upravo, šokirana, pročitala na wikiju, ima kaznenih, prijelaznih i završnih odredbi koje određuju kazne ako pružatelj usluga radi pod prisilom, bez zdravstvene iskaznice i slično. Međutim, ako se rukovodi pravilnikom u glavnome – "nou problem".

Nasuprot hotela, uz pločnik, je streha ispod koje su metalni ormarići, onakvi kakvi postoje u sportskim svlačionicama. Heh, u monsuniji, ako nešto nije natkriveno dubokom strehom, to ni ne postoji. Danas pada kiša otkako smo došli.

Jutros shvaćam kako djevojke u tim ormarićima ostavljaju neke potrepštine.



- 01:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.02.2016.

HVALI ŠUMU, DRŽ SE LEDINE

Razgledavali smo šumski park Kilim Karst - delta rijeke sa gustim mangroveima, spiljom, ribetinama i majmuncinima. Uzbudili smo se kad je Jozo u posljednjem plićaku identificirao ribu dvodihalicu (dipnoe). To je ona riba iz II. srednje koja predstavlja moment u evoluciji kada beštije izlaze iz vode kako bi postale gmazovi, ptice, sisavci i neki ljudi. Osjećaj je bio baš poseban utoliko što bismo mi mogli biti jedna od posljednjih generacija Hvrata koji su u stanju ovo prepoznati.

Sa riječnoga brodića šuma je božanstvena. Čak i mene taj pogled odmara.

Putem do Kilima ima zgodna galerija za navratiti - Perdana. Tamo je "voljeni premijer" Dr. Mahatar napravio zgradu u kojoj je izložio darove dobivene za različtih mandata (1981-2003), od premijera, ministra - do uvaženog člana Akademije.

Posebno su dojmljive tećice sa indijskim uzorkom od Thacherove, pehar domaće auto - industrije, Intelova drvena škrinja sa primjercima tada najjačih procesora (nostalgija me obuzela od Celerona) i naravno, apsolutni hit - izgravirana mistrijica dobivena od malezijske građevinske organizacije.

Žalio nam se jedan pajdo kako im je ekonomija u banani otkad je izvjesni Najib na vlasti, a doktor u mirovini. Heeej?! Neki važan parametar ekonomskog rasta im se smanjio za 0,1%.

Hrvati ga nisu darivali.



- 16:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 17.02.2016.

NA GODIŠNJEM PRAVAC NA GODIŠNJI



U blizini otoka Langkawija je hrpa otočića, po gustoći kao Kornati, ali sa prašumom. Zaštićeni su kao rezervat, čak i UNESCOtom. Tanka pješčana crta je samo ponegdje, ostalo - stablurine rastu iz mora. Tamo gdje je crta, tu katamaran dođe na pola milje daleko, onda se zaineterisani pojedinci prebace primitivnijim plovilom na ponton od kojega je dalje drveno - cimentana pasarela na stupovima. Dokle je pasarela, dotle se smije hodati. Kasnije će se ispostaviti da je bolje nigdje ne hodati.

Na odabrani otočić ide se ronjati za par sto ringita. U plićaku, a meni se čini da je svugdje plićak, ima svakojake ribe za gledati. Što bi rekao Ivan Gango po povratku iz Australije, to je 'Božiji vrtal'. A kada je plićak 'Božji vrtal', onda je dubina valjda Božja džungla.

Kupanje u monsuniji nipošto nije 'spontano se spustiti na plažicu sa šugamanićem pod pazuhom'. Oprema br. 1 su pojasevi za spasavanje koje dijeli osoblje katamarana zajedno sa uputom kako ih ne treba nikako skidati. Pojasevi u plićaku - to je mjera sigurnosti, a plovila bez ograde koja se ne zavežu za akoštat na ponton okupan valovima od 3 metra - tu ne treba mjera, jer jebiga imamo pojaseve za spasavanje. Osim kostima, neki nose i robu za kupanje (zato jer su muslimanke). OK, to je dodatno. Nadalje, svatko obvazeno ima selfie šćap, bez obzira je li kosook. Lutrija je dohvatiti čisti kadar. Onda hrana za ribe. Bila je i uputa da se koristi samo sa rive. Taj dio nisam najbolje upratila. Maska i dihalica + plivaća obuća. Ima koraljnih grebenčića pa je nezgodno za tabaniće. Šugaman, oćale za sunce brale, krema za sunce, to se podrazumijeva. Ja sam se pravila pametna tako da večeravam baršunastih leđa. Sreća da sam ponijela prigodnu haljinu u kojoj se debeli namaz aloe vere ladiška na povjetarcu.

Ribe su nevjerovatno lijepe, raznobojne, ima ih na stotine tisuća, plivaju iznad svakakvih kamenja i živina koje leže na dnu. Bezbrižno plivanje uz njih je filmski trik. Na filmu nitko ne prikaže obveznu opremu. Nismo trebali dolaziti bez zimskog ronilačkog odijela i podvodne puške za samoobranu. Od đakonija po tijelu se nezgodno gibati, a kako su valovi prilični, onda koliko god pojedinac daleko od obale bio, toliko mu se može dogoditi da ga niska vode odere po koraljnom dnu. Budući da od gledanja ribe nije bilo kruha, a ni ribe za ponijeti (od silne obvezne opreme nema 'njanci ostiju'), od plivanja sam odustala.

Šetnja po plaži bi mogla biti filmska, kada bi torza bila obnažena, a ne odjevena u te proklete pojaseve za spasavanje. Jozo nije gledao torza pa je u šetnji ugledao glomaznog guštera. Tek na "rivi" sam skužila ekipu kojoj je furka hraniti ribe. Kako su se skupila 3 - 4 jata, tako su dohaklala i tri - četiri morska psa. Vjerujem kako je njih troje pasa došlo tek pošto sam se ja okupala. Onaj što je davao upute jest bio spomenuo da se ribe hrane samo sa rive, ali to sam prečula. Kao ne grizu, osim ako im se ne dava papati.

Moje prvo i posljednje namjerno kupanje u monsuniji.




- 15:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 20.11.2015.

JOŠ JEDNA UZBEČKA BAUŠTELA

Umeo me neki gastroenterokolitis. Nije za začuditi se obzirom na moje makrobiotičarske navike. Takve navike su u zemlji gdje se jede šašlik špikovan kobasicom i posut janjećim rebarcima naprosto nemoguće. Tako sam propustila drevni dio Samarkanda. Nakon jednodnevnog posta i hostelskog pritvora, nisam propustila velebni kompleks Registan - 3 medrese oko plaze, srušene u nekom dvadesetostoljećnom ratu. Nedavno su obnovljene još starije, urednije i poslije rekonstrukcije lijepe, sjajne i raznobojne na slikama. E zato je puno poučniji obližnji Shahrisabz - rodno mjesto Amira Temura.

U Shahrisabz je tek stigla mehanizacija, tj. tek je počela obnova. Dakle, kako je centralna palača Ak-Saray još u ratnom stanju - nedostaje joj skoro cijeli luk i ovako impozantnog ulaznog portala, a tijelo je ostavljeno zjapeći. Međutim, ovdje se jasno može vidjeti prava struktura masivnih dijelova zgrade koja je po svoj prilici ista kod sviju u ovom regionu. Reklo bi se: na njoj se baš vidi duša gradnje. Sve cigla maštovito zidana, zavisno o mjestu na kojem se nalazi i onda ožbukana debelim slojem blatnjavaste žbuke koja očito dobro drži. Nakon svih boja i sjajila, ipak mi ova nevoljna palača, tako skršena, izgleda velebnije i spektakularnije nego ijedna druga do sada.

I ne samo to. Netko mudar stavio je kolosalnog konjanika Amira pred ulaz. Arheološka istraživanja pokazala su da on jest bio neobično krupan za sitne uzbečke standarde. Takvim postavom su na svim promatračevim distancama njegova pleća uokvirena masivnim prolazom. Od toga je Amir za barem 20% plećatiji, a plećatost je (to svi znamo) glavna fizička osobina svakoga junaka. Dakle, figura odlično!

Opće je poznato, identitet mlade države najbolje se radi gradnjom, a manje je poznato da se još bolje gradi prethodnim rušenjem! Kako bi se osigurala dobra percepija grandezze ulaza u palaču i same skulpture, netko (možda ista osoba koja je posadila konjanika) se sjetio da treba porušiti sve naokolo pa je veći broj mahala odrezan skalpelom u korist enormne plaze. Na plazu su prije betona došla stabalca. Koliko god Uzbekistan bio tamo neki -stan, toliko ima u njemu logike - tek poslije stabalaca idu betoni, bazeni i ostale ludosti. Kako su mahale odrezane, tako se mogu vidjeti presjeci kuća uživo. Iz perspektive pješaka zainteresiranog za tipogiju stanovanja nema ništa uzbudljivije. "Lipo je ko voli."

I po svuda je bauštela. Radnici žive, jedu, spavaju po svakakvim nišama, prolazima i to uglavnom džamija i medresa !koje su u funkciji! razbacanih oko plaze. Baš da ti srce zazebe. Rijetki su, i nevjerojatni, trenuci kada mi nedostaje Inspekcija zaštite na radu.

- 17:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 26.09.2015.

ISTOČNIJE OD NUKUSA JE ZAPADNIJE

Najdraža Huljev ukazala mi je da Bangladesh ima veću sekundarnu produkciju obleke od Kine, a ako nema još onda samo što nije. Naime, Kinez je napokon zeru popravio uvjete u tvornicama pa je postao preskup globalnom kapitalizmu te je ovaj pobjegao u zemlju gdje se još može platiti ljude da šiju za po kunu dnevno.

U Bukhari ima turista skoro kao u Splitu u augustu. Kao i u Splitu, i u Bukhari se sve pretvara u butique hotele, apartmane, čajane… Pamuka, svile i njihovih derivata kao što su terluci, onda popularne šarene grnčarije i svegačesa ima za kupiti, ali nema radionica u kojima se veze, hekla, kucka i piturava. Radi se kanalizacija koja je definitivno i kod nas u Splitu uzela maha! Glavna je razlika što nema sezonske zabrane građevinskih radova.

Tamo neki secesijski putnik opisuje u svojim memoarima ovaj grad kao jedini na Zemlji u koji se spušta svjetlost. Mora da je zato jer je centar sazidan od cigli sitnog i raznolikog veza, pa kako god se promijeni doba dana, tako plohe poprimaju sve nove boje i teksture, a ponegdje se odbijaju od šljašteću keramiku. Jest Bukhara za ovu estetiku i civilizaciju posebna, posebna kao što je za nas Balkance poseban Dubrovnik ili Firenza. Ima pregršt džamija, medresa, ugodnih dvorišta…

Kako je opjevana i opisana tisuću puta, neću dangubiti. Više me zanima predočiti detalj kako se turistu može prodati muda pod bubrege u domeni kulturno – povijesne baštine.

Jedna od preporuka za razgledavanje iz Usamljenog planeta, „must see“ je Chor Minor. Držeći se preporuka, nakon sveobuhvatnog razgledavanja, evo kratkog pregleda Chor Minora:

Nalazi se u mahali na kraju povijesnog grada pa do njega ima jahanja. Na razmjerno zdepasto tijelo nasađena su 4 poluindijska tornja koji glume minarete (minaret nije toranj!). Za takvu dimenziju džamije skroz je glupo, neuobičajeno i najvažnije totalno nefunkcionalno (u vrijeme njenoga nastanka), obzirom da minaret nije samo ukras već ima i funkcije, imati 4 takva, a kamoli poluindijska. Tijelo džamije ozidano je sa barem 30 vrsta vezova koji veze nemaju sa konstruktivnom logikom, ali eto – nek' je sitan. Glavna kupola iznutra je raspona da se jedva okreneš pod njom, dok su zidovi (u 19 st.!) debeli koliko i pola raspona kupole. Uz džamiju je medresa, a zapravo niz kubikula zalipetanih sa jedne i druge strane. Neš' ti.

Jedino što ima lijepih tirkiznih pločica po krovićima.


- 10:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SVILENI AUTO - PUT

Od Nukusa do Bukhare gotovo cijeli dan vozili smo se u dva taxija: sa Bulamom, starim poznanikom koji nas je kod grada Beranija transferirao u drugo vozilo svoga kolege od 200 kilograma.

Najprije smo natankali i nafte i plina. Prije tankanja, tj. prije no se uđe u samu pumpnu stanicu običaj je da se svi putnici iskrcaju na svojevrsnu čekaonicu. Samo je šofer ovlašten ući u ograđeni prostor pumpe. Valjda neke mjere opreza?!

Tijekom vožnje nisam spavala, što je nevjerojatno, već sam držala zatvorene oči kako se ne bi sekirala. Tu sam taktiku usvojila pošto mi je jedan „long veichle“ skoro prošarao lijevo rame. Šofer dvjestokilaš - lola i bekrija najbrži je u regionu.

Kinesko – uzbekistansko – raznorazna inicijativa rezultirala je zajedničkom odlukom i zajedničkim naporom da se trasa od cca 1000 km počne rekonstruirati prema antičkoj trasi Puta svile. Stvarno hvalevrijedan plan koji valorizira antičku ispravnu logiku. Oduševljena sam! Možda se slabo restauriraju kantuni po zgradama, ali fizička obnova Puta svile… ravna je primjerice ideji obnove centurijacije kao sustava podjele zemlje u Dalmaciji. Što se mene tiče, božanstvena gesta.

Na ovoj dionici (Khiva – Bukhara) dakle, postoji cesta i očito je svilena trasa očuvana: neelektrificirana, bez bankina, sa jednom trakom podijeljenom u 3 dijela po kojima se vozi u 2 smjera. Srednji dio je, jasno, dvosmjeran. Kada se digne pijesak, tada magična sumaglica ne dopušta uvid u srednji dio pa je neumoljivo pretjecanje uvijek iznova ispit dnevnog horoskopa. Cesta je srećom uglavnom pravac koji završava na horizontu. I sječe pustinju kao zubni konac desni ili tortu. Od nekoliko navrata u kojima sam otvorila poplašene okice jednom sam primijetila prometni znak najave zavoja. Kakvog li uzbuđenja na potezu od 600 km!

Paralelno sa opisanom trodijelnom trakom u punoj funkciji, a sa naše lijeve strane radi se nova traka zajedno s kojom će 2020. cesta postati auto – put, normalni šesterotračni sa pijeskom u sredini jer trava ne raste.

Glavna poslastica za građevinsku mafiju na odmoru u tom lijevom pejzažu bila je činjenica da se osim asfaltiranja, kolnici i betoniraju. Nismo ustanovili od čega zavisi odabir. Dakle, osim uobičajenih voljenih finišera, imali smo prigodu vidjeti strojeve za betoniranje kolnika. Izgled stroja ravan je Enterprajzu. Ima tanane nožice u odnosu na nekoliko stotina tona skalamerije na njima. Vrag zna što je u njoj, ali iza Enterprajza ostane pokakana velika glatka pločusina sa nježnom dilatacijom prema onoj susjednoj. I šljašti stamena na pustinjskom nemilosrdnom suncu.


- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.09.2015.

ZAŠTO OTIĆI U AUTONOMNU POKRAJINU KARAKALPAKISTAN?!

Zato jer je tu Nukus, grad u koji je iz Moskve nekad dolijao Igor Savitzky, slikar i manijakalni sakupljač ukrašenih uporabnih predmeta karakalpakačkog naroda. Spletom okolnosti postao je direktor (u početku zavičajnog) muzeja. Nakon što je Stalin usmjerio umjetnike u socrealizam Igor je počeo jednako vrijedno sakupljati svu zabranjenu umjetnost računajući da ju nitko neće doći tražiti tu u Karakalpakistan. Računica je bila točna!

Mi smo potegli u Nukus računajući da nam je ovo jedinstvena prilika izviđanja umjetnina o kojima tobože puno znamo. I to jest jedinstvena prilika. Radi se o kolekciji od 90.000 komada koječega. Međutim, baš kasni otvorenje nova 2 krila muzeja, a u podrum se ne može jer je neka revizija u tijeku. Zato se recimo u izloženu pravu pravcatu jurtu može. Tamo je fotka Karimova i kustosice kako presjecaju vrpcu za otvorenje ovog krila. Postav je dodatno dopunjen domoljubnim stvarčicama na istom katu. Mora se malo! Dakle, kako bi rekla Jakovova baba: "Nijesmo viđeli ni jednog nama poznatog."

Ako nema nama poznatih imena, ali ono ima jako zanimljivih uzbečkih autora (A. Volkov, M. I. Kurzin, V. Lisenko) za koje nismo znali, koji su stvarali u to vrijeme, stvarali i socrealizam, za preživjeti, a radili postimpresionistička, nadrealistička i druga platna za svoj gušt. Na žalost, nema usporednih primjera kvadrat slike socrealizma vs. kvadrat slike futurizma. Ima ih i koji se u sistemu nikako nisu snašli, pa su izložene njihove razglednice iz zatvora. Oni su jako lijepo zastupljeni i prikazani.

M. I. Kurzin ostavio je ulje na platnu koje se zove „Kapital“. Radi se o portretu gojaznog bračnog para. Žena ima gnjile zube, nosi šešir sa kitnjastim perom. Gospodinu glava ulazi direktno u kragnu, bez vrata. Kustosica je tek 2003. i to iz KGB-ovog dosjea shvatila da slici nedostaju dvije trećine – gojazna tijela koja u napuhnutim ručicama drže kuće i automobile. U podnožju su još figure na boravku u gulagu i portet umjetnika.

Ne bi Mirigul, naša dražesna vodičica u koju smo investirali priličan broj somova ni za živu glavu priznala da je ovoj nedođiji Stalin (ili Soso kako ga je majka volje zvati) donio veliku popularnost i profit u 21. stoljeću, pošto je nestalo sovjetske industrije. To je tako. Svi ga samo ga po lošem pamte, osim u rodnom mu selu Goriju.

Mirigul je rođena Karakalpakistanka. Vjerovatno je zato istakla autore karakalpakistanske iz toga doba. Nisu oni džabe autonomni! Inače tura traje sat i pol vremena. Kako smo mi vrlo zainteresirani pojedinci, tako smo na katu zabranjenih autora potrošili cijelo vrijeme predviđeno za stručno vođenje. Kako ne bi bili uskraćeni za spomenuti domoljubni kat, učinila nam je milost i još sat i pol vremena pokazivala jurtu, povijesne đinđe, maketu teritorija iz doba Aleksandra Makedonskoga, karakalpakistansku vezenu robu, tapete sa tisuću čvorova i slično. Meni je bilo toplo oko srca jer sam uočila perzijski voljeni utjecaj.

Blizu smo Aralskog mora. Moru je smanjena površina toliko da je praktično postalo dvije lokve. U njima je visoka koncentracija soli izmiješane sa pesticidima sa golemih plantaža pamuka. Naime, Uzbekistan oblači pola svijeta, ali samo u primarnoj fazi obleke. Sekundarno je to Kina, a tercijarno Italija.

I onda ima uz nekadašnje more, a sa naše strane grad Moynok. Ranije je bio najveća luka, ribarsko središte. Danas je od mora udaljen nekoliko kilometara, moynočki ribari su prodali brodove u staro željezo, depresija...

Imam perverznu želju svratiti u grad na samrti! Obzirom da smo redom plućni bolesnici, ipak idemo u Bukharu!


- 19:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

JUNAK IZ KHIVE

UNESCO nije samo našim poduzetnicima bol u guzici.

Evo tu, na Putu svile utvrdio se grad Khiva, fino strukturirana cjelina: cardo i decumanus, naokolo nakendano medresa, džamija, palača više komada i ostalo mahale. Na zapadnim vratima bila je nekada jedna vrlo važna medresa za 250 islamskih studenata, a danas je romantični hotel za 137 sparenih duša. Vlasnik - poduzetnik je bijelo SEPovao dvorište, koje je ranije bilo malterisano terakotom, stavio klima uređaja da kapaju u nj, u zahode sanitarija iz Peveca, vrata iz Brodomerkura, osim gdje su bila originalna. Ta originalna popravljena su ljepilom za parkete. Bilo je i proširenja, ali se ne razaznaju! UNESCO bi da se kompleks popravi sukladno modernim principima restauracije, ali kasno Marko na Kosovo stiže. Vlasnik bi da UNESCO sjaše.

U Khivi se nekad trgovalo robljem, a popularnu smrtnu kaznu izvršavalo se na maštovit način upriličen kao senzacionalan event na nekom od trgova. Zahvaljujući takvom zastrašivanju i silnoj brutalnosti, Khivanci su stekli reputaciju radi koje su dugo u sovjetsku eru imali najprije samostalnost, a onda autonomiju. U Khivi su radili najbolji majstori keramike, plave, bijele i zelene; drvodjelci koji su minuciozno izradili stotine stupova više hipostilnih dvorana... Stvarno finih dvorišta i iwana ima.

Pošten turist može kupiti dvodnevnu kartu i time priliku da obiđe svakog od ovih. U svima radi lokalno stanovništvo – tamnopute babuške koje drijemaju uz ulaz, prodaju terluke, spavaćice, ćilime i drugo. Sa tom kartom može se ući u sve, osim u mauzolej Pakhlavan Mahmouda, Herkula Istoka, antireligijskog perzijskog pjesnika. Za njega treba nadoplata. Pomislio bi čovjek: mora da je taj spektakularan. E pa nije! Mauzolej je nekakva novovjeka na-brzihen adaptacija. Ni pločica ni drvenih stupova. Nadoplata je za 700 godina staru autentičnu emociju koju Građani Khivanci čuvaju za svoga junaka.

U Khivi živimo nadomak utvrđenog grada, a marendavamo u Kopilici. U Kopilici se bolje jede i nikog nije briga što smo turisti koji potencijalno imaju hrpu dolara.

Mahmudov epitaf za kraj:
To crush one hundred Caucasian mountains with a pestle,
To languish one hundred years in prison,
To dye the sky red with the blood of one's heart,
Is easier than to pass one moment with a fool.


- 19:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NEĆE MAHALA IZ METROPOLE

Islam je stvarno čudesna civilizacija i decentno djeluje kod pokrštenih zoroastrista i budista.

Ukrcali smo se na crveni double – decker za glupe turiste. Neće selo iz seljaka. Čini se da autobusna tura pokriva sve slojeve grada, iako je na snazi diktatura, pa ih se ne bi trebalo sve gledati. Spiker iz slušalica je podrobno objašnjavao, dok smo prolazili kroz mahalu, islamski centar, komunističke avangardne betonaže, memorijalni centar za žrtve potresa, žrtve II. Svjetskog rata, suvremeni downtown sa zgradama Lukoila i sličnih... Emocija za kraj: sve je to divna uzbekistanska metropola.

Dabome, mahala je osnovna gradbena jedinica, to je kvart, pločica u mozaiku. Preživjela je bilo fizički – gusto stanovanje, bilo „metafizički“ - parcelacija, uza sve hruščevke, novokomponovane zgradičice kojih zapravo uopće nisam puno uočila, trase autocesta... Fenomenalno je kako je od Maroka pa do ovdje (a to je velik broj meridijana) uvijek ista!

A divna zemlja Uzbekistan ima djetinjastog velikog diktatora: jednom je namjestio izbore na 99% za ZA, dvaput je izmijenio zakon o duljini mandata, odnosno načinu osnivanja političkih stranaka... Sve u svemu, čvrsta ruka.

Velika je nesreća što ima dvije kćeri, a ne barem jednog službenog sina. Lakša bi mu bila uzbekistanska zemlja i njena sudbina. Ovako je neizvjesna. Kad umre diktator, a nema nasljednika, bude rata, revolucije, svegačesa. Kćer Gulnara je, uz studij matematike, još neke školice uključivo Harvard i druge fine stvari u CV-u, postala prije par godina popularna Googoosha - pjevačica. Narod ju je volio. Da nije bila koketirala sa narodnjacima i da nije optuživana za korupciju, postojala je šansa da ga naslijedi. Onda se bila pokušala udati za jednog Ministra. Taj bi se bio domogao i žene i vlasti. Veliki diktator ga je očito cijenio.

Ne zna se gdje je puklo.


- 10:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.07.2015.

PREFABRIKATI

Nismo milijunaši kao onomad u Iranu, ali opet krupno brojimo. Toliko se krupno broji da ljudima pola dana ode na brojanje novca. A kad krupno brojiš, to je odmah znak kako na godišnjem ne treba štedjeti, tj. ne treba jesti po parkovima, hodati do kuće u sitan noćni čas i slično.

Nismo ni tako mladi, ali u Uzbekistanu smo među mlađima u mladenačkim akomodacijama (youth hostels). Očito normalan svijet putuje po nekim drugim zemljama u ranijim godinama, a onda u gerijatrijskim, kad je sve obišao i drugo mu nije preostalo hoda po –Stanovima. Tako u našem taškentskom hostelu raznih narodnosti od 50 na više.

Komunizam i socijalizam uvijek ostavi dobrih urbanih tekovina: širina puteva, zelenilo, javne zgrade (razdvojena opera, balet, drama), pristojni metro sustav… Za 2.400.000 stanovnika, dakle u europskim mjerilima nikako brojčano mačji kašalj, zli boljševici uistinu su osigurali gradsku lakoću postojanja. Nema ni gužve ni zagušenosti. Grad po mjerilu metropolitanskog čovjeka. Skoro kao iz čitanke.

Kafenisali smo u hotelu maštovita imena Uzbekistan. Mrcina je to od zgrade. Za mrcinu od zgrade valja da je od prefabrikata. Svakoj mrcini najvažnija je fasada. Kako bi fasada bila lijepa i još važnije dugotrajna i još ako joj je tlocrt zakrivljen, jedino sigurno je da je fasada „cimentana“. Zato je tu opet neprikosnoveni betonski prefabrikat koji na Hotelu slaganjem tvori složeni ornament.

Zgrada dominira golemom poljanom oko spomenika. Spomenik je junak iz 15. stoljeća Amir Timur. Amir je u zadnjih 100 godina peti koji je na nju instaliran. Prije njega bilo je puno poznatijih faca: Slobodni radnici (1917.), Lenin (1927.), Stalin (1947.), Karl Marx (1968.). Moda se vraća, tako da se sada nosi feudalizam.

- 16:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se