otokpiwa

KAKO ODERATI JANJCA U CENTRU MILIJUNSKOG GRADA

Putem do hostela, što busom, što pješke, ovo mora da je nekoć bio dio Perzije. Gdje god da se ziđala prezentabilna zgrada, tu je na glavnom pročelju perzijski ornament. Čak i tamo gdje se obnovila hruščevka. Kasnije sam pročitala na wikiju kako stvarno današnji Azerbedžan jest bio u sastavu nekoć golemog (i dalje moćnog) Farsi carstva. U nekim razgovorčićima, još važnijim od wikija, doznala sam kako je dobar bokun Irana azerski. Srbija sve do Tokija. Naime, u Iranu danas živi više Azera nego tu gdje bi im trebalo biti kod kuće. Bit će im Iran dođe kao “našima“ Bosna. Sustav javnoprometnih površina je totalno ruski. Ili sovjetski, ne znam što je korektniji atribut. Prospekt gonja i ruši sve pred sobom. Ostale ulice imaju neke stupnjeve, ne mogu točno ocijeniti kako idu, ali imaju izvjesnu, pitaj Gospu koju, logiku. Pitat ću Nikšu Božića koju – on sve zna. I neka su detaljno promijenili imena ulica, svejedno je koncept sovjetski. Na semaforima je, naravski, preteška ignorancija pješaka. Kad se susretne prospekt i sporedna “ulica“, ma čak ni prospekt, nego ulica i “ ulica“, tu definitivno ima pravilo sa semaforom. Samo na jednoj trasi je svjetlo za pješake. Na drugoj ga nema. Možda štede struju, možda računaju na građansku pamet, možda su u šumi. Bit će da se radi o nečem što nisam učila u školi. Međutim, dosta dobro fercera. Ne bi me interesirala imena ulica niti bi obratila pozornost na taj fenomen da nisam posudila jednu divnu knjigu. Divnu po slikama. Tekst je na ruskome pa nemam pojma što piše. U knjizi je popisano, (valjda) objašnjeno, fotografirano i locirano po ulicama najbolje od sovjetske moderne arhitekture u cijelom Azerbedžanu, a Baku je po broju stanovnika više od polovice. I sad bih trebala obilaziti po slikama koje mi se dopadaju. Dok sam krmeljala u oporavku od letenja koje je trajalo tristo svjetlosnih godina i bauljala po medini, uglavnom sam kontala kako ću do tih lokacija. Beznadnost mi je došla najranije, kad mi je Gazda od hostela zavario u facu pošto sam mu otvorila magičnu knjižicu. Bauljajući po medini, koja nota bene nije neka šporka medina s kabelima po zraku već ulaštena i s puno fancy hotela, sam naletila na turističku agenciju. To me obradovalo jer sam u prvi čas promislila da je obični turistički info. Jer tako i piše. Dosta dobar način za zajebat zainteresiranog turista: da izgleda kao da je državna, ona što je dotira Ministarstvo turizma pa su tamo oni koji svašta znaju, dat će zainteresiranom turistu karata i knjižica i uputiti ga na pravo mjesto, koliko god bizarno bilo. Doduše, u medini jesam naletila na muškarca i ženu, moguće supružnike jer su dosta uigrano izgledali, kako deru dvije životinje na jednom skveru. Dakle, u sred centra centra, na javnom prostoru (o čemu imam i sramežljivi dokaz) uredno tranširaju par, čini mi se, jaganjaca, spokoj im animalnoj duši. Drago mi bilo da medina ipak nije posve mrtva. Kako sam naivno startala u agenciji, tako je završilo revijalno. Prodali mi dvije ture, prvu neku za početnike, što je u mom slučaju prihvatljivo – tek sam stigla, a drugu u albansko selo u Azerbedžanu. Na ovu drugu valjda nitko živ ne ide pa se brže – bolje pojavio Gazda od agencije da vidi takvog klijenta. Kratko se čudio, a onda je istaknuo da nema boljeg izbora od albanskog sela. Sve i da ima, nizašto na svijetu ne bih propustila albansko selo u Azerbedžanu. Ovakav splet okolnosti me potakao da i njega upitam za neke lokalitete iz čarobne knjige. Gazdi je ime Hanif. Hanif se najprije šokirao odakle mi takva knjiga. Da odakle… Dala mi Jelena Borota koja živi u Splitu, a ona je to dobila od, čini mi se, Vuke Bombardellija ili nekog njegovog potomka. Tu se i on malo zainteresirao za te lokalitete iako ne poznaje Jelenu i ne zna gdje je Split, ali zna za Davora Šukera. Koncentrirano se moj novi pajdo zabavio sa zgradama – sve jednu po jednu. Došli do goleme vrlo atraktivne osnovne škole u jednom od 8 bakuanskih mikrorejona – još jedne sovjetske urbanističke sheme. Na toj stranici i on zaključio da sam beznadan slučaj. Nema šanse da to nađem. Mikrorejoni su se ranije brojili. Sad su s imenima i prezimenima. To se više ne nalazi. Mislim se u sebi: „Pajdo, vidit ćeš ti…“ Al' onda dvije stranice kasnije ima taj neki Sumgajet i u njemu krasnih paviljončića uz rivu. E to zna gdje je. Iako se sve fizički „primodernalo“, osuvremenilo u fazonu kojeg voli ovdašnji veliki vođa i njegova lijepa gospoja, još se raspoznaje. E tamo će me on lično povesti. Usput bi mogao obići i rođaka koji baš tamo stanuje. Tu je došlo do toga da mi se učinilo da bi mi skinuo zvijezde s neba. Razmijenili smo brojeve telefona, a onda za kraj poraz. Udrit selfie. Tko ne udre selfie, taj se ni s kim nije vidio.