otokpiwa

U blizini autobusne stanice u Puerto Vieju ima radnja koja je tour agencija, butiga i rent a bicikle. Tour agencija gonja zainteresirane turiste na razne đite. Iz izloga posjete prašumskim plemenima kod kojih se svašta može radit jedan cili dan, izabrale smo poć u BriBri selo u kojem je u prospektu bilo obećanje da ćemo ziđati tradicionalnu kuću.

Istovarilo nas je iz kombija uz rukavac rijeke. Samo naizgled tu staje (r)urbanitet, a počinje djevičanska prašuma. Kapo i Mali od Prove su nas ukrcali u riječni brod – izduženu šešulu s pentom na krmi. Nas dvi smo bile u grupi s dva tuntlava Francuza. Kapo je napravio poluminutno psihološko vještačenje. Sukladno rezultatima, posadio je Sanderlea na krmu, mene na provu, a tuntlave u sredinu eda ne izgubimo balancu. Izgubit balancu u rukavcu nije problem radi npr. utapanja jer je rijeka relativno plitka, nego je problem ako trefiš krokodila. Mi smo putem trefili jednoga koji je uginuo od starosti. Poslije smo BriBri domaćinu Rolandu objašnjavali di smo ga trefili. On je sa zanimanjem pobrao lokaciju. Kad smo se vraćali krokodila nije bilo. Pretpostavili smo da su ga Kapo i Mali, pošto su nas iskrcali, brže-bolje rastranširali i spremili u frižider. Valja krokodil i za meso i za napravit čizama i sandala. Tu pretpostavku nam je kapo potvrdio osmijehom kad je na putu za nazad Sanderle pitala da kako opet nismo naišli na leš.

Mali naviga sa šćapom kojim izvuče brod kad dođe da će zaribati o dno. Dok Mali šćapom, pri čemu je Mali je sav sazdan od žila i mišića, Kapo drži dignutu pentu koja prdeca u zrak. Čim Mali odriba šešulu, kapo spusti pentu, ide u zig, pa u zag. I tako uzvodno skoro do u Panamu. Iako, briga rijeku, briga prašumu di je Panama, a di je Kostarika. Od mista di smo akoštali nas je preuzeo Domaćin Roland - seoski poglavica za turiste. Od tu je 15-ak minuta lagane šetnje do njegovog zaseoka. Zajednica iz prašume je zemlja budućnosti, u svakom aspektu, na svakom nivou, generalno i detaljno. U dubokoj prašumi postoji jedan meni do sada neviđen urbanitet.

U selu je matrijarhalno uređenje. Svako naselje dijeli kuhinju u sredini, a njome se služi po nekoliko žena istodobno. Naselje u kojem su nas ugostili je prilagođeno za turiste pa ima zahode. Zahode su izgradili pošto su tri matere osnovale udrugu čija je svrha očuvati ovaj tradicionalni način života, bribri jezik, ali i pokazati taj život turistima. Između naselja je škola. U njoj mali Bribrijanci uče bribri kao što Irci uče gaelic. Domaćina to naročito nervira. On smatra kako bi sva nastava morala biti na bribriju. Uz naselje je parcela s grobovima. Jedna majka, jedna parcela i na njoj zasađeno verdure + bijelih šćapa koji označavaju di je ko ukopan. Šćapi mogu valjati i kao takljice za npr. pomidore. Osim škole, male Bribrijance odgaja cijelo selo - to je tako bilo i kod nas ranije, ali je praksa nažalost zapuštena.

BriBrijanci se hrane izuzetno zdravo. Hrane ima svakovrsne, nije GMO. Kokoši slobodno šetuckaju ispod sojenica. Kakaovac je najbitnije stablo. Kad se plod kakaovca tek ubere, u oklopu osim zrna ima kakaovu marmeladu koja se konzumira tako da se ćuća sjemenka kakaa. Slinavo, ali ima i ukus i teksturu presenzualnu. Ćućali smo dok su nam pokazivali kako oni rade čokoladu. Na kraju pokazne vježbe smo dobili priliku kusati frišku čokoladu s friškim bananama. Počastili su nas ručkom – sve lešo, a mi dopunile s dvi kapi konavoskog ulja – spasilo. Uglavnom, od svega s čime su nas tratali, jedino su prepoznatljivi bili komad kokoši i limunada. Kokoš također odlična, zna se i kod nas desiti domaća kokoš, ali napokon nešto i da nije baš – limunada – ovdašnji limun nema forze. Nije ni sjena konavoskom. Sve drugo, iako neke proizvode konzumiram (skoro) svaki dan, u BriBriju za mene ima nesvakidašnje fin okus i miris. Maersk fakat ubija agrikulturu. Da ne govorim o kafi... poslije ručka su nam skuvali frišku kafu, a ne kafu iz kesice, jer ovde raste i kafa. Filtrirali su je kroz sukneni kondom ovješen na drvenu pločicu.

U sojenici za čokoladiziranje sam pozitivno šokirala BriBri domaćine jednim primjerkom Nadalina čokolade koja se, to sam im napomenula, proizvodi u Solinu. Domaćin je pitao di je Solin. Objasnila sam mu u tančine, a onda je podijelio čokoladu na komadiće sa svim svojima. Svi koliko god ih ima, a bilo ih je pet - svi su se složili da je solinska čokolada odlična. Kad sam pitala da je li može mi to reć u video, da ne može. To mi je žao jer kad ti BriBrijanac pohvali čokoladu, to ima svojevrsnu težinu.

Hladovine je na pretek. Za razbibrigu, umisto na balote, Bribrijanci napinju lukove i ispucavaju strijele u dva obišena klipa od banana. Svi smo se okušali u streljanju banana. Pokazalo se da mi ta razbibriga leži. Štoviše, poglavica me pohvalio i pristao da se uslikamo kao dva emeritusa. Taj poglavica je savršeno cool tip koji ima sve vrijeme ovoga svijeta. Neodoljivo me podsjetio na pokojnoga Streža - vrijeme je ključ svake budućnosti.

Ovde nema sekirancije zašto je klinički bolnički centar slabije dostupan jer ovde nema bolesnih. Ima nešto polomljenih, ali to u prvoj rundi razriješi seoska baba - zdravstvena poglavica, a u drugoj mirovanje ili udlage. Stoljećima efikasniji sustav nego li je splitska Traumatologija.

Što se tiče ziđanja koje nam je bilo motiv dolaska, započeli smo krovopokrivačke radove. Početak krova je jedan šćap na koji se konopcem od neke ovdašnje biljke napravi priprema za čvor, a onda se nešto kao list od fikusa, tj. više njih, pritegne oko stapke s tim konopcem. Kitice listova se nižu sve jedan do drugoga po šćapu. Na krovu taj šćap postaje sekundarni nosač krovne konstrukcije. Primarni nosači su običan detalj iz dobrog starog Peulića - drvena stolica ili visulja.

Pretpostavljam da su se preostali BriBrijanci spasili od genocida koji bi im konkvistatori bili priredili samo radi toga šta su živili u skladu s prirodom koju konkvistadori nisu shvaćali, a nisu je se ni bojali. Kasnije kad se imperijalizam ovde privremeno ustoličio, posljednji čavao u imperijalistički lijes zabila je opet priroda. Plantaže koje su zasadile velike kompanije kao što je United Fruit zadesile su zajebane bolesti. Dodatno ih je uništavala voda koja se slijevala s brda koja su ogolili od šume. Nijednome ni drugome imperijalisti nisu znali lijeka. Tako su se povukli, a BriBrijanci su uspili koliko - toliko očuvat prekrasnu i nježnu civilizaciju usred izuzetno šporke, usmrđene i zločeste planete.

Prije nego razdragani turist zasuče rukave i ode u razgledavanje, običaj je odmoriti barem jedan dan na pravom godišnjem. Pravi boravak na godišnjem se sastoji u gluvarenju po plaži, pijenju koktela s papiginim perjem, sunčanju, kupanjcu i slično. Ovde ionako svi dolaze radi bivanja na plaži, pa sad da se mi ne pojavimo, šta bi selo reklo?!

Kupanjac u moru u kojem nema na vidiku otoka, di je salbun od jutra do sutra meni nikad ne izgleda obećavajuće. Dodatno, kupača koji nije domaći može iznenaditi meduza, što je u moru na koje smo navikle gotovo pa nemoguće da se desi. Nisam imala koga pitat nego jednog ribara ima li meduza. Nisam znala kako se reče meduza pa sam mu je nacrtala. Da ima, ali u duboko. Poslije se mislim, moš mislit šta on zna di ih ima, taj u životu nije zaplivao. Ovde su barke sve drvene, bez motora, iskoči iz nje kad dođe skroz plitko i samo je izvuče na kraj. O tome da nas, za razliku od njega, val može iznenadit i poklopit neću ni govorit. Budući da u pripremama za ulazak u more u trajanju od nekoliko sati nije bilo nikoga od ostalih „kupača“ da su bili opečeni ili nestali, smanjio se rizik. Doduše, nitko se nije bezbrižno brčkao, svi ko u vojsci – uđu i izađu.

Lastovski park prirode bi se ovde satrao od posla. Malo, malo, neka kornjača poblesavi pa je trka joj dat umjetno disanje, izmirit joj fibru, pomazit je... Ako se poblesavljena kornjača trefi u blizini čeljadi, onda ovdašnje snage reda i mira u prirodi legitimiraju svih jer su svi sumnjivi. Aj se ti opravdaj... U moru ima ribetine, to je strava. Naročito je strava šta su sve šarene, tj. svaka pari otrovna. Ne boje se ljudi, nego se zabiju u kupača. To nismo znale. Pa ipak, u našem restoranu ima dobrih, friških fileta obora. Restoranski obrađene dolaze u tri vrste toća – kapriskome, kokosovom i od luka. Odlučile smo se za najsigurniju opciju – toć od luka. Dotočiš dvi kapi maslinovog ulja, u našem slučaju konavoskog, i riba je ko doma.

Ponijele svoje piće na plažu jer se na nijednoj terasi birtije ne smi zapalit. Baš nigdi, ali zato na plaži može. Ovdašnje turističke politike se čine promišljene i ispravne – turizam je cjelogodišnji, nitko ne dolazi da skače s mista na misto, nego dođe i gušta po 10 – 15 dana, gleda tice... Jedino to s pušenjem nije baš pametna politika jer onda ljudi puše samo na plaži, a nađe se koji da ne ponese čikopelnicu.

Vrlo oprezno sam smočila obe noge i onda se elegantno vratila u poluhladovinu. Sanderle je bila hrabrija i bogami je priživila. Nismo se sunčale, ali se jesmo sušile - u poluhladovini. U poluhladovini smo raspravljale treba li ipak u hladovinu pošto je mahom čine kokosove palme, a na njima ima zelenih kokosa, sad su u toj fazi zrenja, ne bi ih Gospa razaznala di su, a kamoli di će pasti. Da ti jedan takav padne na glavu, moš se pozdravit s glavom. Sanderle je tvrdila da zeleni kokosi ne padaju. Onda smo uočili dva padnuta, pa se teorija izmijenila na način da ipak padaju, ali tako da se smandrljaju niz deblo pa se zna otprilike di pada. Nakon što smo razvile teoriju, vratile smo se doma crvene.

Kompliciran je godišnji odmor na karipskoj obali.

Šta su masline dalmatinskom težaku, to su kostarikanskom težaku banane. Sve od San Josea pa do Puerto Vieja de Talamance koji oplakuje Karipsko more, a do kojeg smo stigli, prolaze sklepane trč – trč kuće uz cestu, a sve oko njih bananici. Ima tu i verdure, svakog voća, ali dominiraju banane. Sve kako u nas imaš auto za u polje, pa onda u njega utovariš od motornog ulja do kupusa, tako je i tu, ali tu utovariš banana.

Čim se banana oformi u grozd, natakne se na nju plava kesa i priveže na vrh stapke. Utoliko su bananici prošarani tom tipičnom plavom bojom. Još nisam imala priliku vidit branje, pa mogu samo pretpostaviti da, pošto dozrije, ga gazda prikine mačetom i samo utovari u maersk. Kesa je ujedno napunjena insekticidima i fungicidima. U knjizi Costa Rica od Christophera C. Bakera sam naišla na podatak da od jedne proizvedene tone banana ima 2.14 tona škovaca. Kaže Baker da dok se nisu ustoličile ekološke udruge, kese bi završile u moru. Kornjače kojima je ovde kuća i prikuća bi ih zamijenile za meduze, pojele pa bi se bidne udavile. Valjda je sad malo bolje.

Jedino je kostarikanskom težaku zajebanije započeti poljoprivredu pošto mora prvo posjeći prašumu. Osim toga, teže mu je održati red u bananiku jer flora lako, brzo i gusto raste u svim bojama i formatima.

Sve ono što se u nas kupuje u specijaliziranim butigama po zlato na komadiće, na Bogatoj obali se kupuje uz cestu u vrićama dđabalesku. Ovde je Božji vrtal.

Bogata obala bila je bogata i prije turizma, a bogami je ostala bogata. Jer se ljudi bave poljoprivredom. Dodatno, poljoprivredna dobra se prerađuju. Nema snacka kojeg nema. Sve i jedan bolji no je internacionalni brand. Naročito smokiji i čips. Kako neće kad su se i kumpiri i kukuruz ovde izmislili. U takvoj ekonomiji, kao i svugdje, turisti su samo smetnja, ali nas svejedno ima ko mušica.

Svi seru o klimatskim promjenama. I ja isto serem, ali neću više. Planeta je otišla u tri pičke materine, nema joj spasa, a to sam jučer vidjela na svoje oči.

Naime, neka turistička agencija me povezla kombijem, skupa s parom Australaca, po vodopadima, islandskim pitoresknim seocima, na crnu pješčanu plažu. U kulminaciji izleta dovezla nas je u podnožje glečera u kojem je takozvani Ice cave, odnosno ledena špilja.

Dok je glečer bio udaljen, izgledao je kao Zavelim. Crna visoka planina, ali bez stabala. Izgledala je kao da je prekrivena malim žbunjem i mahovinama. Dok vodič upire prstom na glečer, ja poluđujem jer su mi oćale ostale kod Andreja u stanu, a slabo vidim na daljinu. Morala bi vidit glečer, jelte. Međutim, vidim normalnu planinu. Nešto kasnije je vodič objašnjavao kako se obično nakon erupcije iz obližnjeg vulkana, pepeo koji još desetljećima leprša po zraku, lijepi na glečerov led i onda tako stoljećima, sloj po sloj, raste sve više, a raste crno, ne raste bijelo. Ima logike, ali kasno Marko na Kosovo stiže.

Kad se dođe do u podnožje glečera, onda se prostim okom vidi topljenje leda. To se najprije uočava kroz puno malih vodopada ili, u preciznijim dimenzijama, mlaza običnog ljudskog pišanja, ali kontinuiranog i na jako puno mjesta. Ta pišota ispod sebe pravi krivudavu liniju vode koja ide dalje pa se negdje spaja u kanalić, uz sebe ostavljajući, očigledno, pepeo. Ima i poneki veći vodopad. Na mjestu većeg vodopada je valjda bila neka glečerova falinga pa se tu brže otopio. Tamo gdje su se već napravili humci pepela, izmiješani s malim crnim oblucima, otvorile su se rupetine jer se slojevi slažu geometrijom koja na određenu masu popusti i stvori crnu perforaciju. Radi toga nije sigurno za ugaziti na svaki humak. Humak izgleda kao da bi znatiželjnog turista koji se uspenje na njega da opali selfie utroba zemlje požderala od dragosti.

Da sam koristila glavu za misao, a ne samo za ljepotu, odmah bi mi bilo sumnjivo što smo iz jedne škrinje dobili kacige, a iz druge škrinje dobili metani zupčanik koji se s gumom fiksira na postole. Meni je trebalo dulje dok sam našla radijus kacige koji odgovara radijusu moje glavice. Drugi vodiči su držali govore, ovaj naš, razdragani mladoskočić, oženjen s petero kćerkica ispod 10 godina, navalio odmah uzbrdo. Nisam bila pošteno ni stisla kajiš od kacige.

Krenulo nas četvero nekakvim puteljkom u tu ledenu spilju. Ispočetka izgleda benigno. Zatim se dođe na strminu koja ima ubodena u nekoć vječni, sada na samrti, led dva tondina. Između tondina je planinarski konop. To dođe kao ograda koje bi se trebalo držati. Ja vidim da se oko tondina oznojilo, moglo bi ga se svaki čas iščupati. Uzdala sam se use i u svoje kljuse pa se nisam hvatala za konop. Uostalom, neću da sjebem inslandski zafrkani turizam sa sedam kora. A onda je uslijedio kantun iza kojeg kad se skrene, tu je s jedne strane jako visoki pokos s novim konopom između dva tondina. S druge strane bezdan od provalije. Bezdan u koji upadne crtani junak svakog pravog crtića pa se onda završi epizoda. U slijedećoj je živ i zdrav, a malodobni gledatelj je već zaboravio što je bilo ranije. Nakon bezdan trase je drveni most sklepan od paleta, a iza njega ulaz u spilju, stvarno impresivan. S ruba ulaza kapaju kapi globalnog zatopljenja.

Budalasti islandski vodič, otac pet djevojčičica, gore nego gorska koza, stupa prema naprijed. Ja sam išla zadnja. Na tom kantunu sam ga malo glasnije, ipak vrlo učtivo, upitala da bi li on meni dao ključeve kombija pa se eventualno vidimo kasnije. On se malo uspaničario jer sam se tobože ja uspaničarila. Ja se nimalo nisam uspaničarila nego sam mu ponovila da bi bilo dobro da mi da ključeve od auta.

Nisam dobila ključeve, ali sam ih svejedno strpljivo pričekala u dno glečera. Impresivan je glečer, kako u globalu, tako i u detalju, ali mu je kraj. Već slijedeće godine ga neće biti pola. Ostat će ta vulkanska prašina u vidu bezoblične mase na čistini od mahovine.

Kako je Azra bila zapela na infektološkom odjelu ovdašnjeg KBC-a radi etiopljanskih baja, tako sam u subotu izašla s njenim expat društvancem u rejkjavikanski subotnji provod. Iz KBC-a mi je dogovorila taj provod - ko malom djetetu. Samo da dometnem da joj je likar uzimao anamnezu dvi ure vrimena. Našli su da se baja zove shigella. Dok ja ovo pišem, ona je već spremna za novu subotu. To je zdravstveni sustav, a ne ono govno u RH.

Expat prijatelji su se sastali kod Irke, državne veterinarke. Irka je pričala sagu (saga je islandska riječ, ako tko nije znao) o seobi svoga crnoga psa iz Španjolske ovamo. Bili joj rekli na granici da državni veterinari ne puštaju nečistokrvne pse u Island. Namjerili su se na pravu. Irka ima energije za ubit slona. Satrala je cijelu graničnu policiju toliko da joj je pas skoro postao počasni islandski državljanin.

Kad je u stanu završilo roštiljanje, onda smo se zaputili u Dansku Kronu ili nešto tako. Obična birtija s uživo muzikicom, đuskanje dobro došlo, s uličnim dvorištem gdje se može sjediti i pušiti. Otočni ugođaj od prije 50 godina.

Kazao mi Raul iz Kanara, također iz Azrine ekipe expata, također veterinar, da je njemu lijepo na Islandu. Najljepše mu je šta mu je plaća puno veća nego na Kanarima. Razumi se u hrčke, pse, mačke, ali ne i u konje. On i Jaime su članovi jedriličarskog kluba. Naime, jedrenje je nevjerojatno jeftino u državi u kojoj je sve nevjerojatno skupo. Normalno da je jeftino kad Islanđanin nije lud jedriti u ledenom moru bez ijednog otoka na vidiku.

Samo do 10 se može iznijeti piwo vani. Poslije 10 se unutra pije, a vani puši bez pijenja. To je isto otočni ugođaj, ali kakvog sam ja zaboravila. Tamnoputi vratar mi je to sve u tančine krasno objasnio. Susjedi su im osjetljiva bića pa je regula nametnuta iz poštovanja prema njima. Još je rekao da u nekim drugim birtijama nije takva regula, rekao je i u kojima.

Objasnila sam tamnoputome da je najbolje da mi prelije iz čaše u plastiku pa ću stat na trotoar. Ima širine za prolaz pješacima. Kako taraca ima ogradu širine 10-ak cm, tako je šankasta. Nisam na taraci, ko da jesam, a sve formalne uvjete sam zadovoljila. I bogami me pustio. Gledam ove na taraci, njih 15-ak. Sjedaju, laprdaju ispod glasa, a pijani ka šlape. Nisam ni tu scenu dugo vidila.

Svi su razgovorljivi tako da sam se podružila skoro sa svim gostima. Najviše me pogodilo šta me jedna Islanđanka zamijenila za Islanđanku. Razmišljajući o tome kako je to moguće, zaključila sam da je to radi toga šta sam raspareno obučena. Nisam ponijela dostatan broj dezena i boja hulahopki u odnosu na broj vešti i majica jer mi nije stalo u boršu, samo 2 para ovdje nosivih postola (došla sam u sandalama), a da ne govorim da imam samo jednu jaketu koja se ni sa čim ne slaže. Nemoguće je valjano se opremiti robom za Island. Ubila me u pojam.

Uputila sam sam se kući oko ponoć. Uputila sam se na noge da mi se glavurda razmanta. Da se nisam islandski obukla, to bi bio jako poseban osjećaj. Naime, radi geografske širine, put kući u ponoć izgleda kao da sam stala do fajrunta u cik zore.

Na samoj punti rjekjavikanskog poluotoka Kopavogura, pošto se prođe cijela industrijska zona sa svim svojim željezarama, automehaničarkim, autoelektroničkim i drugim radionama i halama, nalazi se fancy brboćalište zvano Sky Lagoon.

S daljeg kraja parkirališta, Sky Lagoon izgleda kao zeleni humak iz kojeg viri poneka crna stijena. Kako god je kod nas kamen bijeli, vapnenački, tako je ovdje crni, vulkanski, pitaj Gospu koji. Kad se dođe bliže humku, onda je jasno kako nije riječ o humku nego zgrada loše glumi humak. Naime, projektant je to sve skupa brutalno odsjekao. Nije bilo dovoljno dužine da ga spoji sa zemljom.

Iz recepcije se najprije ide u svlačionice, digitalizirane komore u kojima su sve (keramičke?) pločice crne, strop je pituran u crno, skupa sa svim instalacijama. Samo je pregrada prema hodniku drvena, ali od tamnog drveta. U svlačionici je jedna jedina lampa iznad ogledala tako da korisnik, ukoliko je primjerice mislio dovršiti depiliranje ili nešto slično, mora biti opremljen rudarskom lampom.

Iz svlačionice se ide u glavno brboćalište, ono koje je na svim reklamama.

U tlocrtu razvedeni bazen sa strane kopna ima (kao) prirodne crne grote koje di i di strše, čak idu u volte, a prema moru ima zidić preko kojeg se prelijeva topla voda. Kod nas se to zove infiniti. Mogla bih se okladiti da grote nisu prirodne budući da sam kasnije obišla zgradu pa sam sa zapadne strane naišla na bager koji sortira zemlju iz iskopa. Sve upućuje na to da priprema novu brboćališnu parcelu. Nadam se da ću imati priliku koga priupitati za regulativu pomorskog dobra. Uglavnom, voda se prelijeva u rešetku izvan bazena, rešetku koju prosječan turist ne vidi jer prosječan turist bleji u horizont. Ako ne bleji, onda srče pićence oslonjen na taj zidić. Pićence se može kupiti na šanku kojem top stoji 20-ak cm iznad razine vode, a dvije kelnerice su na koti -1.00.

Voda je topla, toliko da se iz nje puši u zrak koji je na cca 10 Celzija i po kojem, dodatno, roska i rominja kiša. Sve skupa mistično izgleda. Glave i torza se ne razaznaju na preko 5 metara razdaljine. Mistično je sve dok autentično zainteresirani turist ne dopliva do dva ili više Amerikanaca/ki. Poslovično iritantna frekvencija njihovih glasova, ponekad u kombinaciji s više decibela sjebe svaku mistiku. I drugi razgovaraju, ali samo njih se čuje.

U bazenu nitko, osim mene, nije plivao. Jedan čuvar koji je stajao sa strane odjeven u polarnu bundu me je stalno pratio, sve ne bi li ubrao da nisam koga opizdila rukom ili nogom. Njemu je najveći problem plivač. Ne smetaju mu američki alkosi koji bleje. Čekala sam da mi štogod kaže da mu rečem da nigdje ne piše da je plivanje zabranjeno. Obišla sam sve niše između stijena, malo sjedala na betoniranim klupicama. Prestala sam plivati kad sam ostrugala koljenom po dnu. Tada se pokazalo kako dno nije svugdje u livelu. Na tom jednom mjestu bagerista očigledno nije špicavao nego je kasnije samo izbetonirano ukoso. Je li trebam napominjati da je agregat crni ili tamnosivi? Reklo bi se da je na licu mjesta zdrobljen i zamiješan s cimentom.

Skinuvši sve Boge i Gospe, uputila sam se u slijedeći korak procedure brboćanja. Iza glavnog brboćališta je predviđeno da se osoba okupa u hladnom bazenu od cca kubik vode, i to sam puno rekla. Elegantno sam proparadirala mimo bazenčića kad me onaj polarno zabundani zaustavio da šta se tu ne utoćam. Neću jer imam slabo srce. Ali to ide po redu! Ali ja oću po redu umrit, a ne naglo – ćao!

Mimo hladnog bazenčića se dođe ponovo u interijer koji izvana također izgleda kao humak. Tamo je najprije sauna koju su najavili da je s lijepim pogledom. Sauna stvarno nije moja šalica čaja, da je pogled ne znam kakav, iako je pogled isti kao i na glavnom brboćalištu, samo što je ovdje staklo između pogleda i turista. Unutra je bilo troje ljudi. Svi guzicama po drvetu. Ja sam uzela šugamanić za pod guzicu, ali me je svejedno oparilo. Jedva sam minutu izdržala. Presudila je guzica.

Na izlazu iz saune ljubazna i lijepa Islanđanka daje pjatiniće s usoljenim mirišljavim uljem. Miris vjerojatno niije islandski jer ovdje nema mirišljavih prirodnih tvari. Uvezeno 100%. S tim se treba namazati po cijelom tijelu, izuzev glave. Namazala sam se, a onda me poslala u prostoriju za zaparivanje. Tri puta me pitala jesam li tu prvi put. A moja ćerce, kako ti izgledam, je li kao da sam stoti put pa stoti put pitam isto pitanje?

U prostoriji za zaparivanje mi je pao na pamet prof. Đuro Mirković i njegovo popularno pitanje o proizvodnji prefabriciranog betona u autoklavima. To zaparivanje dođe biti kao autoklav. Unutra ona dva Amera ka dvi betonske blokete. Tu sam opet sjela na šugamanić. Probio me znoj u dva - tri navrata. Pari se iz nasloženog crnog kamenja za popizdit, baš je teško disati. Ma daj, čoviče…

Poslije autoklava je seljački tuš koji ima seljaku primjerenu temperaturu vode s kojom se može saprati s ulje, sol, znoj i sve ostalo. To se kod nas popularno zove piling.

Vratila sam se u prvobitno brboćalište da ne bude da se nisam okoristila uslugom. Tamo se može biti 100 godina. Međutim, u neka doba se prsti smežuraju pa bi valjalo kratko proboraviti na suhome. Ali projektant, vrsni kapitalista, nije predvidio prostor za od-smežuravanje tako da kad dođe vakat prstima, jebiga, nazad u svlačionu. U svlačioni ima mlijeka za tijelo za se natrackati pa sam se natrackala.

Zaključno, sve one novodalmatinske zvizdarije kao što su bazeni, vodice i parice okolo takozvanih villa, to je došlo s turistima iz nordijskih zemalja koje imaju na pretek vode, naročito tople jer im je takva klima, a more im služi za ukras jer je ledeno. U originalnim našim domaćim uvjetima se ljudi bace u more.

Glavna od sveukupno tri depadanse Muzeja suvremene umjetnosti nalazi se u rejkjavikankom portu, a jasno je kako Rejkyavik postoji radi porta. Porat mu je duša i srce. Ima škver, ima brodove od ribanja, od turizma, od zajebancije, od svega. Porat je industrijski, zabavni, kulturni... Dakle, MSU je u najbitnijem dijelu grada, kako MSU-u i priliči.

Na širini ispred MSU-a je ovdašnja Lučka kapetanija dala napraviti fantastičnu, čini mi se stalnu, izložbu o brodolomima oko Islanda i sudbini njihovih posada. Na betonske njudžersije su nataknute ploče sa sličicama i dvojezičnim tekstovima. Za svaki mogući brodolom u kojem je netko ili nešto bilo spašeno zaslužni su islandski seljaci. Eto, takvi su ljudi islandski malomišćani. Krvi ispod vrata kad zagusti.

Jedna od priča jest o brodu Jamestownu koji je 1881. godine odjedrio iz Bostona prema Liverpoolu natovaren vrijednim crvenim drvetom, pretpostavljam sekvojom. Zadesila ga je oluja zapadno od Irske. Budući da je se u oluji nepopravljivo oštetio, posada se uspjela nekako ukrcati na drugi brod. Jamestown je nekontrolirano plutao sveukupno 4 mjeseca i doplutao do Hvalsnesa na Islandu. Hvalsenesanci su skinuli teret i iskoristili ga kako bi izgradili kuće kako u tom selu, tako i drugdje. Nije se još na otoku našlo šta se nije iskoristilo pa i crveno drvo. To se zove samoodrživost.

Bauljajući po portu, naročito su mi se dopali kontejneri za držat intonak, mriže i sve moguće zvizdarije. Radi se o plastičnim, u tlocrtu pravokutnim kadama. Lagani, peri - deri, jednostavno se slažu. Viđala sam ih i po gradilištima, dobro dođu za razvrstavanje građevinskog otpada. Ma valjaju za sve. Najbolje je što ih proizvodi domaća firma čija je centrala također u portu. Distribuira ih svuda po svijetu. Šta sve mudro Islanđanin neće izmisliti i proizvesti. Dabome, i ponositi se.

Kako je Island ozbiljna država, tako ozbiljno ulaže u suvremenu umjetnost pa se i njome ponosi. Prikazan je fantastičan izbor islandskih suvremenih umjetnika.

Od čudnovatijih radova, naročito me obradovala replika (ili restauracija, nisam sigurna) prozora s kuće Konstantina Melnikova u Moskvi Rose Gisladottir. Piše u objašnjenju rada kako su izrađeni tačno po njegovim nacrtima. Oni dijelovi koji nisu iskorišteni za izradu prozora su također iskorišteni - izloženi su uz prozore – tako da je svakom jasno koliko je škarta za jedan prozorčić.

I takav je svaki rad, dosljedan otočnom stilu.

Pitala sam gospođu u knjižari ima li koju knjigu o Birgiru Andressonu. Normalno da ima! Odmah je izvadila knjigu. Vrlo informirana gospođa, izmišljena za prodati što se teško može prodati, preporučila mi je još neke naslove već kad mi je Birgir super.

Birgirovi roditelji su oboje bili slijepi pa kud ćeš pametnijeg poslanja za Birgira nego se baviti bojama. Kako slijepu čovjeku objasniti boju islandske noći? Bilo koju boju? U prizemlju MSU-a je izloženo veliko platno s bojom najcrnje noći, a na podan slike je velikim tiskanim slovima ispisan NCS - Natural Color System.

U Islandu se 17. juna slavi kao dan državnosti. Tako je od 1944. godine kad je personalnu uniju koja je do tada postojala razjedinila njemačka okupacija Danske. Božemiprosti, ispada da ne bi bilo islandske samostalnosti da nije bilo nacista.

Kad se zainteresirani turist zatekne na dan državnosti u pripadajućoj državi, red je da, ako je stvarno zainteresiran, poprati protokol.

U centru Reykjavika organizirana je fešta koja se najprije sastoji od govorancija na glavnom, za ovu priliku ograđenom, trgu. Oko ograde je priličan broj policajaca, što u policijskoj robi, što u civilu jer čuvaju bulumentu političara. Policajci u Islandu ne nose vatreno oružje. Političare čuvaju tako da drže na oku svakog pojedinca iz svjetine koja se skupila oko ograde. Dijete i ja smo se pospikali s jednim od policajaca koji je sjedio na BMW-om motoru. Prijazan tip vikinškog izgleda. Naravno, pričali smo o motoru – kako bi mu valjalo ugraditi atraktivniji auspuh od onog koji ima, ali jebiga. Motor je vlasništvo ovdašnjeg MUP-a tako da ga neće vidit bolji auspuh. Onda nam je dao svakome po peticu i odeprjao na motorčini.

U prvom redu glavnih uzvanika je bila, očekivano, premijerka Katrin Kćer od Jakoba, precjednik, još neki koje nisam prepoznala i biskupica. Biskupica se obukla u crninu s bijelim harlekinskim koletom. Ostali su relativno normalno bili obučeni. Normalno za ovdašnje prilike. Naime, ovde se roba kupuje u butige koje su kod nas rijetke i specijalizirane. Kao što je, primjerice, North pole. Još nisam naišla na normalni modni dućan. Ne znam je li itko od njih držao govore. Kad smo mi stigli, govor je držala tzv. žena koja je sišla s planine. I ta se obukla u crninu, ali elegantniju od biskupske. Oko glave je imala prebačen slabije čipkan rubac. Radi se o običaju proizašlom iz legende. Žena s planine u karakterističnim islandskim stihovima govori o aktualnostima, uz cinične baze. Ovi koji govore islandski su bili vrlo zainteresirani za to što je brojila. Čak je i moj uvaženi domaćin sa zanimanjem poslušao govor.

Onda smo otišli ćalabrcnit marendu i popit piwo.

Povratili smo se u protokol u dio ispred luteranske katedrale izgrađene početkom stoljeća na granici između povijesnog i novog grada, izgrađenoj u čast nekog pjesnika. Na čelu povorke je bila grupa omladinaca, skauta koja se ponašala kao mažoretkinje. Matere su na obrazima naslikale na jedan obraščić islandsku zastavu, a na drugi LGBT zastavu. Zatim grupa svirača limene muzike. Zatim je bila grupa koja je napravila paradnu ptičurinu koju je nosila šćapima preko svojih glava. Konačno je bila grupa iz meni nepoznate afričke zemlje s bubnjevima i raznoraznim afričkim aksesoarima. Nisu bili toliki mudaši za obuć i afričku robu. Šta bi rekla Srkijeva mater, bili bi im vršnjaci ušli u se. Uglavnom, di ćeš prigodnije za dan islandske državnosti od afričke muzike.

Super je sletit na otok. Lipo si doša na otok i to ti je to. Rukovodeći se s tom logikom, na aerodromskoj tabli umisto smjerokaza "izlaz" smjerokaz "prema Islandu". Nemaš di drugo!

Došla sam islandskoj svojoj kući iza ponoć. Od aviona do kuće sam promijenila 2 busa i malko pješačila. Između letova sam bila bacila oko na Streetview predostrožnosti radi i pomislila da kako ću po mraku prepoznat baš tu zgradu jer su tri - četri iste, ali na trč – trč razmaku, a u neke sam litnje postole i slabu jaketicu. Gospe moja, budale! Zaboravila sam da je ovde liti i po noći dan. Noć se razlikuje od dana po tome šta ima nekih ambicioznih vlasnika koji upale vanjsku rasvjetu i po tome što nema puno ljudi po cesti. Da je u nas na Lastovu ovakav dan po noći, ne bi babe naprezale oči za poznat ko prolazi. Kafanskim gostima je naročito divno. Kad god da kreneš put doma, izgleda kao da si dočekao zoru.

U promjeni iz prigradskog u gradski bus sam izašla ispred busa zapalit cigaret. Ostavila sam sve stvari u busu, uključivo pasoš i takuin. Kontam - da odmah probam je li ima otočnog ugođaja. Ima. Na otoku nema smisla krasti.

Dobila sam i od Azre i od muža joj detaljna uputstva kako doć do zgrade. Mogla sam je bila pronaći i bez adrese jer se ovde sve čini jednostavno. Ušla u portun, stvarno divan portun, uzela ključ koji je bio ispod neke gume na koju se preliminarno obrišu postole. Stubište obloženo tapetom, ima cvića, keramičkih slonova, uštirkane koltrine na prozorima… Nisam ni pročitala na kojem je katu i je li lijevo ili desno nego sam naišla na policu s postolama ispred stana. Može osoba bit na Islandu 1000 godina, ali ne može Bosanska Krupa ni minut otić iz osobe. Bogami, dresirala je i muža.

Jedino nisam znala otključat vrata. Otključavanje je u obratnom smjeru.

U mladenačko ljetovanje 2008. godine, dok sam još suvereno predsjedavala kućom moga pokojnoga zastražiškoga dida, posjetile su me Sanda i njena sestra Azra koju sam tada prvi put susrela. Ljetovanje nam je bilo po vas dan na karte u hladovini uz more, po noći progon mladića i oblokacija u jelšanskim kafanama. Jedan od tih polusvjesnih dana pojavio nam se miš u kući. Čim smo ustanovile njegovu prisutnost, Sanda i ja smo razradile taktiku kako da ga beknemo, ali onda je Azra se oštro suprotstavila našoj taktici. Nije bilo mjesta demokraciji, morali smo se povinovati Azrinoj energiji. Azra nas je izbacila iz kuće i preselila miša vani. Miš nije izgubio najvrednije što ima - dostojanstveni život. Dostojanstvo mu je bilo očuvano činjenicom da su on i njegova spasiteljica ostali nasamo pa uža javnost nikada nije saznala kako se sve skupa zbilo. Poslije toga smo se Sanda i ja sveudilj rugale Azri. Toliko smo se rugale da svaki put kad se Sanda i ja vidimo, a to je jednom u tri - četiri godine, obavezno prepričamo zgodu onom tko se s nama zatekne.

Azru nisam vidila od afere s mišom, ali se ništa nije promijenila. Jedino je promijenila lokaciju - preselila je na Island. U četvrtak popodne ću se i ja tamo uputiti pa se pripremam za put. Nikad lakših priprema!

Azra će doći dva dana nakon mene jer radi za humanitarnu organizaciju koja ju je poslala u Etiopiju spašavati svijet, ali mi je ostavila bujrum. Čim sletim, idem pravo kod nje doma. Kod nje doma su njezin muž, rođeni Rejkjavikanac Ingo, dijete kojem ne znam ime i veliki pas. Ključ mi je ostavila, kako je i red, na jedno zgodno skrovito misto kraj ulaznih vrata tako da nikoga ne trebam buditi pošto stignem relativno kasno u noć.

Sve upućuje na to da je Island za nju izmišljena i obećana zemlja. Ili Island, ili Bosna, ili Lastovo.

Na Islandu je u političkoj poziciji posljednja europska marksistička vlada na čelu s Katrin, Ćer od Jakoba koja je svršila islandsku književnost. Ta sigurno napamet zna srednjovjekovni ep Edda, inače omiljeni ep od Nataše Huljev koja stanuje u New Yorku.

Dodatni unutrašnji ugođaj odlaska u poznato, mi stvara činjenica da je Island otok posred mora. Baš kao i Lastovo. Tamo na islandskom moru plavom poć na ribe je glavni posal, ali i glavni hobby. Nadalje, dovoljno je Island malen da se čini kao da se svi znaju. Svi se skoro isto prezivaju, a već po prezimenu se zna čigov je ko. Čak mi se čini nešto manji od Lastova jer Lastovo ipak ima arhipelag sa svim svojim Vrhovnjacima, Lastovnjacima i ostalima, ali živi sletili pa vidili.

Priča se da je jednom netko pitao mater od Jovanke Broz šta misli o zetu i da je ona na to odgovorila: „Mogla je moja Jovanka i bolje proći.“ Moja prijateljica Lejla porijeklom iz Bihaća se udala u Aleksandriju. Mogla je i bolje proći, a mogla je i gore.

Da je moja Lejla znala sve priče o djeci koju su egipatski muževi oteli ženama strankinjama, o obiteljskom nasilju nad nepokorenim Europljankama, o tome da he brak ekonomski ugovor u kojem je najvažnije šta je čije poslije razvoda, možda bi ju bilo strah. Od zaljubljenosti joj je zujalo u glavi tako da se nije bila raspitivala, a i da jest, od zujanja ništa ne bi bila čula. Srećom, njen muž je uljuđeni gospodin. Osim toga, rođeni je Aleksandrijac, a Aleksandrija je ipak na istom moru na kojem je i Lastovo što znači da ne može biti selendra.

Stanuju u zgradi blizu Korniža. Korniž u arapskom svijetu znači riva na kojoj se ne šeta uz more u lijepoj robi već se uz more voze skupi auti.
Od njihove zgrade do nasuprotne ima ogromnih 15-ak metara pa se nisam strašila da mi nasuprotni susjed preskoči iz svog balkona na moj balkon od sobe. U mojim dosadašnjim egipatskim akomodacijama to nije bio slučaj. U toj prvoj (oružanoj) revoluciji ispred njihove zgrade bio je parkiran tenk – jer je bilo mjesta.

Lejla je već tada imala egipatsko državljanstvo. Svatko poslovno sposoban tko je izbliza vidio rat u Jugoslaviji mogao je naučiti univerzalne ratne metode bogaćenja na grbači prosječnog građanina sluđenog političkom propagandom. Egipatska revolucija je bila baš takva prilika za moju Lejlu. S državljanstvom i tim hvale vrijednim znanjem iz prve ruke, definitivno je prošla loše. A mogla je svima zaraditi penziju.

Ovako mora raditi. Otkad god se udala, radi u privatnoj farmaceutskoj proizvodnji lijekova Pharco. Svjetska kompanija, a egipatski kapital. Ako bi se obogatila od rada, što u Egiptu nije nemoguće, onda ovdašnja državna banka nudi mogućnost oročavanja sredstava s kamatom od 20%, a koje kamate onda postanu značajna penzija.

Njihov devetogodišnji sinčić Adam s ćaćom priča arapski, a s njom naš. U razgledavanju aleksandrijskog downtowna eksploatirale smo dijete da pregleda račune, da upita šifru wifija, po butigama u kojima uglavnom nisu istaknute cijene on je pregovarao za nas... Adam pohađa privatnu školu čiji je vlasnik Egipćanin koji, uz lanac škola, ima lanac šoping centara. Adam govori i engleski jer je dobar dio nastave na engleskom. Pošto ja pričam dalmatinski s kojim se on prvi put susreo, onda smo nas dvoje zajedno riješili domaći rad iz geometrije na engleskom. Dobili smo šesticu. Naime, ovdje su ocjene do šest. Za prevođenje i matematička postignuća Lejla nas je nagradila fantastičnim sladoledom i drugim slatkarijama u Trianonu - slastičarni koja izgleda kao gradska kafana i u kojoj su stolovi obrisani čistom mokrom krpom. Prvi put da u egipatskom ugostiteljstvu takvo što vidim.

Adam je dobio ćaćino prezime. Materino nije jer to ništa ne bi značilo materi. Naime, ovdje je način oprezimljavanja nabrajanje imena ćaćinih muških predaka do u šesto koljeno. I svih šest se piše na dokumenta. To znači da bi se on, ako bi bio prezivan i po Lejli, prezivao Suljo.

Kao najveći hit njenog majčinstva izdvaja se slijedeće. Lejla je iz skijaške familije. Suljo je bio trener skijanja svjetskog glasa. Ona je na skijama kao ribica u moru. Žalosna je što njen sin još nikada nije nogicom zagazio na skiju. Neka mu to bude najveći problem u životu!

Ja sam se kod njih doma preporodila. Od sveukupno šest mojih egipatskih kreveta, ovaj je prvi u kojem je posteljina oprana s omekšivačem. Potvrdila mi je da ovdje omekšivač nije popularna kućna potrepština. Osim toga, njeni higijenski standardi su ostali bosanski. Sve kožne bolesti koje sam skupila putem od Gize preko Aswana pa do Aleksandrije su se povukle.

Nismo se vidjele debelih 10 godina, ali neke stvari su definitivno ostale iste. Ispratila me s popudbinom od tri slijeda. Evo me kod svoje kuće, još nisam sve pojela. Mislim da ću sarme zalediti.

Egipatski turistički radnici su mi se uspeli na vrh glave i pokidali su mi sve ganglije. Kako bi se što prije domogla Alexandrije koja mi se s dalekog juga činila zemlja spasenja, Baldo mi je kupio džabalesku let Luxor – Kairo. Naročito što mi je tamo prijateljica Lejla koja se udala za Egipćanina koji nije turistički radnik. Kad sam se domogla kairske teritorije, obuzela me je radost da sam nadomak.

Malo morgen. Samo sam trebala pronaći autobusni kolodvor. Do njega vozi interni besplatni aerodromski bus. Stanica internog aerodromskog busa ispred Arrivalsa nije označena na engleskom. Dabome, besmisleno je bilo koga pitati gdje je stanica jer su ispred Arrivalsa sve turistički radnici. Šetala sam pola sata tamo – vamo dok nisam utvrdila pattern vožnje. Zatim sam se ukrcala i vjerovala u Allahovu providnost.

Isplatilo se nije. Na kolodvoru nisam ugledala šalter za kupiti karte i nije bilo nijedne žene tako da sam bila kao krme u Teheranu. Bila je jedna kućica s neidentificiranom svrhom. U njoj lik s 20 riječi engleskoga. Ima bus za Alexandriju u 11:00, a sada je 7:00. Nailazi jedan besposleni genije i govori mi da će me on povest taxijem. Neću taxijem, hoću busom. Onda slijedeći pa slijedeći genije, svaki s istom pričom. Njima je bio stravičan problem da stojim na kolodvoru nekoliko sati.

Analizirajući čemer koji mi se snašao, obuzeo me strah što će biti ako za taj bus više ne bude karata ili, još vjerojatnije, ako meni od dišpeta ne prodaju kartu. Da ne riskiram, vratila sam se na Arrivals računajući da će sada biti nekoga u uredima Turističke zajednice koje sam po ranozornom slijetanju uočila. Tada su obadva bila prazna, za razliku od privatnih radnji. Kad sam se nadlaktila nad TZ-ov šank i odlučila pričekati osvanuće kojeg državnog turističkog radnika, eto jednog Fićfirića s užurbanim motom. Moš mislit šta žuri…

Dobar dan, gdje mogu kupiti autobusnu kartu za Alexandriju?

Nema problema, sad ću vam pronaći taxi.

Ali ne želim taxijem, želim kao i svi normalni ljudi – autobusom.

Ne možete autobusom, to dugo traje. Evo ima krasna ponuda za 70 eura.

Meni je došlo urlati, meni je došlo naoružati se pa da napravim teroristički napad. Otišla sam do obližnjih stolica ne bi li se pribrala. Mogla sam samo zaplakati. Bila sam na rubu. Malo nakon toga mi se Fićfirić strašljivo približio. Ponudio je „gud prajs“ od 60 eura. Uputila sam mu bratoubilački pogled na što je on upitao zar imam kakvih problema. Rekla sam mu da samo budale nemaju problema. Ali da će me voziti krasan gentleman koji odlično govori engleski u najnovijoj limuzini. Da bus vozi duplo duže nego taxi.

Zbrojila sam cjelonoćno nespavanje, sve što me čeka ako se ikad domognem Lejlinog stana… I pokleknula Fićfirićevoj ponudi. Došla sam platiti u egipatskim funtama. Fićfirić trebao vratiti 100. Predložio je da dam ih dam, po 50, njemu i nekom liku koji se nasrao u međuvremenu iza pulta. Pokazat će se par minuta kasnije da će taj, doslovno, Naser mi se nasrati u auto jer će ga moj šofer Jusuf povesti do nekog usputnog suburbanog kairskog kvarta. O mome trošku. Rekla sam Fićfiriću da bi momentalno mogla dati, svakome od njih po jednu desnu šaku u glavu. Lijeva ruka mi je dramatično slabija. Citirana predivna gesta koja se iz mene izvalila je bila ono što mi je sve ove dane nedostajalo u Egiptu. Momci su se uozbiljili.

Samo nekoliko minuta kasnije, vozili smo se prema Alexandriji. Bratoubilački pogled mi nije silazio s glave. Gledala sam zgrade sa svoje strane. Jusuf je povremeno mrmoljio o znamenitostima. Da mu mjenjač nije bio automatic, bila bih ga zadavila, bacila iza prvog njuđersija i mirno se odvezla do Lejle.

Međutim, moja zadnja utakmica na egipatskom terenu opet je završila tako da je turistički radnik zakucao u zadnjim minutama.

Jusuf je, đubre egipatsko, dosta dobro ocijenio moje ambicije pa me upitao želim li da šuti ili da mi govori. Rekla sam da ako može šutit, bolje je da šuti. Volio bi znati šta je bilo. Duga priča. Međutim, pripišalo mi se radi čega sam bila primorana obratiti se. Upitao me je da procijenim minute svog mjehura jer ima jedna dalja benzinska koja ima čišći zahod. Pristala sam na čišći zahod. Jusuf me iz zahoda pričekao s kaficom, a onda je pažljivo i koncentrirano, bez ikakvih podpitanja, poslušao moju priču o egipatskim stravičnim turističkim radnicima. Kad sam izdušila od govorancije, uboo je neku bazu od koje sam se nasmijala na što je on rekao da imam predivan osmijeh. Jebiga!

Vodič Jamal je prvi i zadnji, dakle jedini, normalni turistički radnik kojeg sam susrela u Egiptu. Jamal fenomenalno govori engleski, nije pitao napojnicu, ali smo ga od srca počastili jer je ljudina, barata s puno znanstveno utemeljenih činjenica, upozorava na arapske marifetluke, voli se podružiti. Nedostaju mu dva – tri gornja zuba pa kad se približi turistu, stavi ruku na usta da ne pljuca. Jedini na uzorku od 7 dana po 20 kontakata, duljih i kraćih. Dakle, prosjek normalnih turističkih radnika u Egiptu je 0,7%. Jamal se zafrkavao na Hatšepsutin račun cijelim putem, ali samo zato da bi mene impicavao. Naime, na početku izleta sam rekla da pošto vidim njen hram, mogu umrijeti.

Priča se da nakon što je Hatšepsut ukopala muža Tutmozisa I. da je za ljubavnika uzela arhitekta koji joj je projektirao hram, da nije bila tako uspješna nego je to sama o sebi izmislila, da je bila muškobanjasta, a to valjda zaključuju iz toga što je ponekad nosila umjetnu bradu, da je bila bahata jer nije malome Tutmozisu II. od pok. Tutmozisa I. dala da se dočepa vlasti sve dok nju nije strefilo, da ona nije trebala bit faraonka jer ona nije bila biološka mater od Tutmozisa II. već neka druga Tutmozisova žena, da njen hram izgleda kao zgrada pošte...

Hatšepsut je bila jedina faraonKA, imala je blistav mandat i evo sada, cca 3481 godinu poslije, još se o njoj pričaju tračevi. Očigledno, za žene se neke stvari nisu promijenile barem 3481 godinu.

O Hatšepsutinom hramu je besmrtni profesor Bedenko govorio s velikom radošću. Bedenko je, inače, čovjek koji je držao šest predmeta na Arhitektonskom fakultetu, od kojih četiri povijesti umjetnosti, a koje su se zvale: Bedenko 1, Bedenko 2, Bedenko 3 i Bedenko 4. Imena kolegija su se zadržala do današnjega dana. Dakle, na Bedenku 1 Hatšepsut je imala posebno mjesto. Za to je hiljadu razloga, a glavni je da je hram lijep. Baš lijep.

Ovo je jedini hram koji ima izražene horizontale. Svi ostali imaju krkasti pilon na ulazu koji ima dvije zdepaste wanna-be vertikale. Iza pilona su poslagane prostorije. To je to. Kad zainteresirani turist pogleda jedan takav, a takvih je 99,99%, kao da ih je vidio sve. Jedino nije vidio Hatšepsut. Hram je položen na pregib između platoa i padine toliko racionalno da se čini kako uopće nije bilo iskopa. Katovi su povezani rampama boljima nego ijedna modna pista. Zelena dolina Luxora izgleda čarobno sa svake od terasa. Ima moderno riješenu odvodnju vode - preko rigalica sa životinjskim glavama. Ima i nekih strip - detalja kao portret para, od kojih tip ima slonovske uši.

Bedenko je bio veliki kunsthistoričar i uvjereni feminist. On se nije zafrkavao na Hatšepsutin račun, ali jest na račun nekih drugih. Primjerice, za steći dojam o dimenzijama i inventaru grobnica u Dolini kraljeva, slijedeća je njegova čuvena maksima: „Keopsova grobnica prema Tutankamonovoj je isto što je villa na Pantovčaku prema garsonjeri u Zapruđu. Zamislite onda samo što bismo sve vidjeli u Keopsovoj grobnici da nije opljačkana.“ I to je istina – groblje u Dolini kraljeva su zapravo bunkeri koji, sve što imaju, je interijer s jako puno plitkih reljefa i freski. Većina inventara grobnica je ispražnjena, a može se vidjeti nešto u egipatskim, a dobrano i u engleskim i njemačkim muzejima. Sve bi dala da se mogu sjetiti kako je on objasnio taj fenomen pa da mogu revijski završiti ovaj post. Ako se netko sjeti, neka mi javi – častim ga pićem i marendom po izboru.

Nassera nam je poslao Monty – sveprisutni aswanski menadžer. Nasser je nas troje okupio ko mladomisnik župljane u brodskom salonu te počeo propovijed o tome kad i kako ćemo sutradan. Kako sam ja, za razliku od mojih kompanjona Nesvrstanih, Montyiju unaprijed platila ovo razgledavanje, tako su se oni skoncentrirali da sve zapamte, a ja sam se zavalila u kičasti divan i opušteno promatrala iz snajpera. Kad sam ocijenila momenat da im ispali cifru, odlučno i glasno sam rekla: „If you have finished your prophecy, I will leave. The Luxor nightlife is waiting for me.“

Nassera je moja iznenadna reakcija spizdila pa im je ispalio cifru. Nategli su se za par desetaka para. Rezultat: 1:0 za nas. Međutim, nakon toga smo temeljito usrali u četiri lagana skoka.

Nasser je pitao gdje idemo. Mi smo nekoordinirano reagirali iz čega je Nasser zaključio kako nemamo blage di ćemo. Predložio je da nas za 300 para povede u birtiju u koju izlaze pravi Egipćani. Normalno, pročitao nas je ko otvorenu arapsku knjigu. Naivniji Nesvrstani je rekao da je to baš ono gdje bi želio. Dodatno, razdragao se kako je Nasser prijateljski raspoložen. Zavapila sam Gospi.

Misleći da je Nasser taj koji vozi taksi, Naivniji je odmah platio taksi. Tko u Arabiji unaprijed plati, prođe ko brački jagnjec u vitelcu. Ispostavilo se da Nasser nije taksist, a to znači da je Nasser već uzeo proviziju. Plaćanje turističkih usluga preko posrednika je ovdašnji starinski običaj. Bitan dio toga običaja jest da platitelj ne vidi transakciju između posrednika i izvršitelja. Jer bi onda vidio proviziju, a provizija mora ostati u domeni turistu nedokučivog.

Kako se brod taman preparkiravao, još malo smo posjedili. U izmišljanju tema se pojavila tema „Ima li tamo šta za smotat?“. Ne samo da ima za smotat nego je to birtija u kojoj se može bez straha zapaliti joint. Nasser ima najboljeg marokanskog dilera. Ja sama rekla da ne dolazi u obzir pušenje droge jer radim u policiji pa ne mogu sebi dopustiti ovakvo društvo. Nesvrstani su krepali od smija, a Nassera je štrecnilo. Do kraja večeri nije bio siguran jesam li se zafrkavala.

Ne mogu opisati kako i zašto smo najprije završili na souqu koji nema veze s obećanom birtijom. Iz iskustva znam da se Nasser nadao kako ćemo mi nešto pazariti, a kasnije će on od pokupiti novčanice postotka. Radna sedmica egipatskog turističkog radnika je a, b, a, b. Jedan dan si s turistima, drugi dan obilaziš sve radnje dok pokupiš postotke.

Ranije ocijenivši Naivnijega kao podesan humanoidni materijal, Nasser je putem po souqu s njime blagoglagoljao. Nas preostalih dvoje smo iskomunicirali da se krećemo u petoj brzini, sve kako bismo osigurali da Naivnijega ne uvedemo u napast zaustavljanja.

Krajem souqa meni se pripišalo. Nasser nas je odveo do KFC-a – prava stanica za svaku nuždu – svugdje po svijetu. Prije no ću ući u KFC, dala sam Nasseru da mi pridrži boršu i jednu praznu plastičnu bocu koju sam prošetala preko cijelog souqa tražeći kantu od škovaca. Nasser je tu bocu prebacio iza obližnje ograde parkinga. Nisam mogla popizditi jer mi se baš pišalo.

Čekajući obavku nužde, Nasser je dečkima objasnio da je razgledavanje souqa dodatnih 200 para jer smo baš svašta lipoga vidili i sve nam je pokazao. Naivniji je opet iskeširao. Naime, njemu je bilo napeto smotati i ne bi ga Gospa zauzdala. Kasnije kad smo se vratili na brod, dobio je dugu odgojno – obrazovnu litaniju.

Izašavši iz KFC-a, slavodobitno sam rekla: „Dosta šetnje, sad kafana!“ U kafanu smo došli preko dilera – to je sve usput. Dok je Nasser s ulaznog praga preuzeo hašiš, screenshotala sam lokaciju – nikad se ne zna kome i kad može zatrebati. Ipak je ovo blog s korisnim putničkim informacijama.

U kafani mi se činilo kao da sve ljude poznajem. Marin se spustio od doma, udara po piwama, Maja ronca oko stolova, Tonći pije sok, svatio profa Bosanac nadrkan… Pogledali su u nas dok smo ulazili, zavrnuli očima na još jedne slučajne turiste i nastavili svojim poslom.

Interijer konceptualno sličan Zanatu, ali u drugim bojama. Konobarice - dvije Maje Šuput. Raspustile crne kose do guzica, utegle se u criva od robe. Po smontiranim kamerama reklo bi se da je zabranjeno fotografiranje. Zato sam predložila selfie s onom simpatičnijom. Dabome, odmah se ispostavilo da to ne dolazi u obzir. U lokalu nema fotografiranja! Jedva sam okinila malu uspomenu.

Popili par piwa, Naivniji zapalio, komplimentirao hašiš. Tko u Arabiji komplimenta poklonjeni hašiš, taj je budala. Izdala sam direktivu da se uputimo. Nasser se razrogačio na mene jer to bio barem drugi put u istoj večeri da sam mu poremetila biznis. Ali onda je on zaigrao dupli pas. Pročitao je na meni kako me progoni priša. Točno. Bila je ura kraja smjene Šefa sale! Zakucao mi je gol. Nasser je zbrojio piwe po 150, izbacio ukupnu cifru, ja sam se mašila za takuin i mi smo u roku 5 minuta jurili po Kornižu prema brodu.

Sutradan su Nesvrstani otišli u birtiju bez mene i bez Nassera. Pozdravila me simpatičnija konobarica. Piwe su koštale po 60 para.

„Krstarenje“ po Nilu turistu koji se ne može naviknuti na arapske marifetluke bi trebalo doći kao Godišnji odmor na godišnjem odmoru. Taj Godišnji odmor bi trebao biti s dramatično manje natezanja oko cijene prijevoza taksijem i oko cijene prehrane. Turist će biti smješten u hotelskoj sobi s prozorom jer na brodu nema spavaćih soba bez prozora. U redu plovidbe je istaknut veći broj lokacija na koje će turist stići u radnom vremenu tamošnje institucije te obići graditeljsku i drugu egipatsku baštinu. Turist ne treba svakome tko ga pozdravi dati nekoliko dolara. Informacija o postojanju wifi-ja istaknuta je na recepciji… Sve su to pretpostavke iskusnoga turista kod pregovora s agencijskim radnikom.

Malo nakon check-ina se pokazalo kako jest istaknuto ime mreže, ali ono nešto ispod imena načvrljeno nije password. Za password valja doplatiti 20 dolara. Blago teleći recepcioner je utvrdio kako prilikom ugovaranja krstarenja nisam pitala je li wifi uključen u cijenu, a nitko nije rekao da je wifi uključen u cijenu. Tačno, po srijedi su moje projekcije i iracionalna očekivanja. Odlučila sam da ću si ugovoriti redovnu psihološku pomoć čim se vratim u Split.

Nitko nije bio obaviješten da je vez u Luxoru zapravo vez u Podstrani tako da je za Hatšepsut i druge, meni manje bitne ostatke zgrada, bilo potrebno vlastitim vještinama pronaći taxi. Pronašli smo vodiča Nassera, još jednog emeritusa egipatske psihologije, s užom specijalizacijom iz psiho-analize turista. Kažem MI jer sam u po iskrcaju iz vlaka upoznala Nesvrstane - prijatelje do groba, dvoje mladića iz Varšave u čijem društvu ću provesti nepredvidljiva i uzbudljiva tri slijedeća dana.

Hotelska soba ima prozor koji se može otvoriti pa turist drijemajući u krevetcu može udisati friški riječni zrak. Može bacati poglede izmjenično na palme i pitoreskna, ali uglavnom napuštena egipatska seoca s gdjegdje resortom poznatog internacionalnog imena. Inače spavam, što bi se na Balkanu jednako pitoreskno reklo, kao zaklana. Prvu noć me probudio nesnosan smrad benzina. Prije doručka sam osvanula na recepciji. Egipćanin koji je stajao s moje strane recepcije odjeven kao Indiana Jones se nametnuo za razgovor. Bio je autentično zainteresiran za moje traženje. Pitala sam da koja im je furka s benzinom po noći. On je meni objasnio da sam ja sama u sobi pa da me je samo uhvatila panika i da to nema veze s benzinom. Ja sam njemu objasnila da sam sama došla od Splita preko Istambula, Kaira i Gize do Aswana i samoća me još nije uspaničarila. Osim toga, pička ti materina, šta ti znaš odakle meni panika u životu. Posljednje nisam njemu rekla već sad govorim, da mi evaporira frustracija. Upitala sam ga zna li on šta znači kad smrdi benzin u kabini. Zna. Zaplivat ćemo. Eto ga. Kako zna da sam sama u sobi? Jer je on vlasnik broda. Da u Comombu netom prije toga nisam vidila Muzej krokodila, vjerovatno bi bila iskočila na bilo koju stranu i doplivala do "rive", sve uslijed povišenog tlaka koji mi je gospar vlasnik izazvao.

Raspored akoštavanja na engleskom jeziku nalazi se u ulaznom halu kao dekorativni zidni element i kao predmet zajebancije nas troje Nesvrstanih. Za moje razumijevanje pisane engleske riječi moram istaknuti slijedeće. Odavno sam naučila sva latinična slova i suvereno se služim engleskim jezikom. Doduše, nisam nikad uspjela dovršiti čitanje originalnog Ulixisa, ali jesam pročitala neke druge, "jednostavnije" knjige tako da postoji nekoliko dokaza o solidnom stupnju moga razumijevanja engleskoga. Sve i da ja ne razumijem, neće biti i da su moja dva Nesvrstana tukci.

Značenje sintagme „Visit Luxor from Esna cabin (325)“ nitko od nas nije mogao protumačiti. Češkali smo se jače nego Šanpolijon kad je otprašio Kamen iz Rosette. To znači da osobe iz sobe 325 imaju organizirano razgledavanje Esne. Ili da će osobe iz Esne razgledati Luxor, a koje osobe spavaju u kabini 325.

Nadalje, uspješno se nismo iskrcali u Edfuu za pogledati jedan značajan hram jer se razgledavanje Edfua zadesilo u 5:30 ujutro, a raspored za taj dan je bio postavljen večer ranije pošto smo mi zatvorili šank na sundecku.

Jedino nisam bila toliko luda da ne ponesem dvi litre vode na brod. Jer u prehranu nije uključeno piće. Voda se prodaje i na sundecku i u Sali za marende, na oba mjesta po četverostruko većoj cijeni nego je u kopnenoj butigi. Na ulazu u brod je istaknuto kako nije dopušteno unositi hranu i piće radi mogućih zdravstvenih problema. Srećom, mene je rijetkost zadesila tek kad sam došla na brod.

Osoblje je isključivo muško. Meni je to bilo drago, a podjednako drago je bilo i Nesvrstanima tako da smo se u svakom smislu sadržajno družili.

Prvu večer je bila večernja tematska zabava nazvana po muškoj arapskoj vešti galabiyi. Sastojala se u tome da je svo osoblje obučeno u galabiye. Tema za popizdit! Na sundecku se osoblje smrzlo u to veštica. Jedan simpatični Hassan je kašljao da Bog sačuva. U Egiptu su radnička prava ajme i kuku. Njih dvoje je nerviralo da nam se stalno dolijeva piće dok imamo dvije zdrave ruke, a nadohvat tih ruka su nam limenke piwa. Dozvala sam šefa sale kako bi mu rekla da nije u duhu zaštite na radu insistirati na ljetnim veštama u hladnoj pustinjskoj noći koja se provodi posred studene rijeke. Nesvrstani su se požalili na spomenuto neprestano dolijevanje koje nam prekida planiranje narednih ratnih ofenziva i kontraofenziva.

A onda je nastupio Šef sale. Pronicljivo probran za ovu ulogu iz meni nepoznatog filmskog seta. Atraktivna pojava ubojitog šarma, popraćenog kratkim i britkim humorom na koji se, htio - ne htio, moraš nasmijati. Na njegovom tijelu sazdanom od mišića, uz blagi muževni drob koji, to sam sutradan uočila, sasvim blago prelazi preko kaiša, veštica stoji kao u izlogu. Na smijeh svakoga od nas znameniti Šef sale reagira komplimentima za osmijeh. Svaki kompliment je podjednako i izravno usmjeren pojedinačnom Nesvrstanom, vrlo točno i precizno uvažavajući seksualne orijentacije. Šef sale ima vremena saslušati gledajući pravo u oči. Nabora mu se ispod jagodice, učini facu umirenog i umiljatog blaženika koji će biti kanoniziran i beatificiran pošto jednom skonča. U slijedećoj epizodi iz njega provrije neočekivani vulkan strastvenih nekoliko riječi na zadanu temu. Jest da je sveukupni fond njegova rječnika max 150, ali to je taman koliko mu treba. Stasiti od sprijeda i od straga pristali gentleman u najboljim godinama koje se ne mogu pročitati iz njegovih klasicističkih facijalnih karakteristika. Nije ni mlad ni star. Uredno podrezanih noktiju na maslinastim pravilnim prstima nasađenima na još pravilnije šake njegovane domaćim egipatskim pomadama. Miriše na ulje od lotusa ili neke druge ovdašnje aromatične biljke, ali mu koža nije masna. Miris ne para zrak već se ćuti tek kad povjetarac okrene u smjeru sugovornika. Zubiju poredanih u savršeni redoslijed: oba reda segment luka s preklopom iz Uvoda u anatomiju, bez ijedne sive plombe, a kamoli manjka zuba.

Šef sale nam je efikasno ubrizgao analgetik radi kojeg je očigledno angažiran i mi se, do konačnog iskrcaja, više nismo ništa žalili. Mi smo samo pričali o Šefu sale.

* Dragi i poštovani čitaoci, fala svima na komplimentima. Slike stavljam kad naiđem na valjani internet, a ovde nije svaki dan nedilja niti je svako misto oaza.

Nisam se naročito naspavala u spavaćem kupeu jer je pustinja noću hladna, a grijanje je na nivou Ilijine kočije. Međutim, nema meni do moga vlakovođe Ahmeda. Ni on se nije bio naspavao, ali je ipak vanredno dostavio pravu kaficu u moj kompartimenat kad je bilo vrijeme od ustajanja, plus je otvorio ponistru koja je meni bila neotvorljiva tako da mogu zapalit.

Ahmed rijetko pristojno govori engleski tako da smo pristojno razgovarali. Pitao me u koji sam hotel. Ja sam probrljala da u neki kraj kolodvora. Poslovična arapska tankoćutnost ga je odmah prosvijetlila da serem. Nemam ni plana ni programa. Idem samo vidit asuansku branu.
Autentično zabrinut, zazvao je jednog svoga druga pa je drug zazvao druga. Dočekali su me Prvi drug kojem se ne mogu sjetiti imena jer je ime koptsko pa je neobično i Ahmed, turistički vodič. Meni je taj Kopt odmah bio drag jer su Kopti ovdje specijalna staromodna manjina, a meni su staromodne manjine drage. Tu smo se izgrlili i izljubili kao svoji. On je otišao, a mene odvelo na riječni brod s kojim ću docnije prema Luxoru. Odlična prilika za se naspavati i pošteno podaprati.

Asuansku branu čuva vojska naoružana preko zuba. Po vrhu brane je cesta na kojoj nema zaustavljanja već se, uz uplatu od 100 novaca, može doći do memorijalne rive uzduž jezera Nasser. Dabome, jezero je dobilo ime po čuvenom predsjedniku Gamalu Abdelu, Titovom suvremeniku. Njih dva su se naročito družila po Nesvrstanim konferencijama. Između bugenvilija su izložene fotografije građevinskih radova. Zadnji put sam toliko ozbiljno betoniranje vidila na predavanjima u pokojnoga Mirkovića, pokoj mu duši ostrašćenoj za tehnologiju gradnje. Kesoni, armature sa dna tablice i slično.

Uz sve riječne predispozicije koje lokacija ima, jednako sretna okolnost ove brane jest što je ovo regija iz koje se od pamtivijeka vadi najtvrđi mogući kamen pa je baš taj kamen iskorišten kao agregat za betoniranje. Ionako se gradila 15 godina, a da je trebalo dotrat agregat iz daljine, ko zna kad bi završilo i kako bi završilo. Dakle, nema takve marke betona odavde pa do Tokija. Za pravi komentar o tehnologiji gradnje zainteresirani štovani čitaoci će morat pričekati da se vratim doma pa da me roditelj Bucat detaljno brifira. Od brane u sva četiri smjera svijeta nađinđano je dalekovoda. Volila bi bila na licu mista natankati mobitel s friškom strujom, ali štekera ni za lijeka.

Piše na world wide webu da je njena izgradnja bila iskra paljenja za kasniji rat. Financiranje izgradnje brane iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva je 1956. godine otkazano radi čega je mudri Nasser se napravio Englez pa nacionalizirao britansko – francusku investiciju zvanu Suez. Zatim su se zadišpetile vlade ove dvije zemlje plus Izrael i tako je Egipat jadan najebao u ratu. Priča se da mu je Tito poslao i oružja i čeljadi, a moram istaknuti da većina Egipćana s kojima sam pričala, a koja ima godine da može pamtiti to pamti. Štoviše, zadesio mi se ne jedan popustić jer smo, eto, opet svoji.

Zadivljujuće je koliko se elegantno priroda pokorila umjetnoj intervenciji enormnih razmjera i koliko je struja iz nje stabilna. U čavrljanju s Ahmedom smo se dotakli struje u Egiptu. Kaže Ahmed da je oko 15% struje u Egiptu odavde. U novije doba se prave i vjetroparkovi. Majke mi mile, nisam mu ja suflirala, sam je rekao da je po srijedi platit milijun šta košta sto, a onda je struja vrc – prc i odi mi – dođi mi. Ne ovim riječima, ali ovim značenjem.

Spominje se da su se neke ribe pogubile onomad, humano se preselilo nekoliko sela, demotirali su i ponovno smontirali nešto drevnih hramova. Pa ipak, čini se da se uspostavio balans.

Iz Asuana su piramide su mala maca. Sve je mala maca. Ne pamtim kad sam gledala u išta moćnije od Aswanske brane.

Otkad je u Arabiji auto postalo dostupno građaninu, pješačka kultura je prdnula u rosu. Nije to samo u Kairu, to je u većini velikih arapskih velikih gradova, ali od svih u kojima sam bila, Kairo je, uz Beirut, broj jedan. Ovdje za prelazak ceste, bez obzira na širinu presjeka kolnika, moraš bit odlikovani heroj iz II. svjetskog rata.

Svjetla semafora za pješake se ne vide jer su na semaforu junačke tri lopate blata. Što se tiče svjetala za aute, vide se, ali malo koji šofer poštuje svjetlosnu signalizaciju. Moja fora za prelazak je slijedeća. Stanem kraj semafora. Upalim patnički pogled. Stavim se u postav Isukrst na križu. Nakon manje ili više minuta, uoči me slučajni egipatski gentleman. On bez oklijevanja prelazi na stranu iz koje dolaze automobili i pomalo ispred mene prolazi tako da, ako ima koga satrati auto, prvo će satrati njega. Satralo bi i mene koju milisekundu poslije, ali biva vrlo ohrabrujuće.

Kairo djeluje brutalno i jest brutalan, ali za ovdašnje ljude prije no za turiste. Poslije revolucije radnička klasa je dodatno osiromašila, iako je u zemlji svih mogućih blaga. Čim je u Arabiji siromaštvo, to se koristi okolnost da se zainteresirani turist u pravilu straši Arapina, a turist ne može bez Arapina jer malo šta turist ovdje može skužiti bez da ga netko uputi, a kad ga netko uputi, općepoznata je činjenica da mu triba dat koji dolar. I onda kad te Arapin pogleda ispod gustih obrva, aj ti ne daj dolar – pa da se kasnije probrčkaš u Nilu. Izventala sam neke trikove kako tome doskočiti, a popisat ću ih pošto mi završi putovanje. Možda kome dobro dođu.

Uvijek se sjetim kako sam s roditeljem i prijateljicom bauljala po Kataru. Tamo su nas slučajni prolaznici Arapi vozali s autima, izvlačili iz pijeska, častili ručkovima, dolazili po nas iza razgledavanja, ispitivali se do kad smo bili vani... Ali jebiga, tamo Arapin čim se rodi, samo zato jer se rodio, dobije par milijona para. Ovde kad se rodiš, ako ne umreš od gladi, onda radiš u turizmu, a onda isto umreš od gladi.

Zgrade po downtownu Kaira su pristojna regionalna moderna. Vidi se da je građen s pameću, ali veći broj ponistra i vrata izgleda kao da nema živa čovika iza njih. Živa pasa ima. Mršavih, u čoporima po cesti. Ima na pretek i smantanih mačaka. Na jednom štekatu na koji sam nabasala nakon dugotrajnog bauljanja, jedna mačka mi je srknula kafu iz ćikare. U tom metežu sam jedva nabola gostionu s higijenskim standardom. Neće me Kairo više vidit.

To sam sve u petak, a koji je, da podsjetim nedilja, ubijala vrijeme do noćnog vlaka za Aswan. Do Aswana je jedna noć u starinskim spavaćim kolima. Podsjetila su me na vlak s kojim sam s materom išla iz Splita u Prištinu 1985. godine.

Da nisam kupila kartu prije puta, večeras bi ostala bi čamiti čekajući. Naime, vagon za strance je bio full, a strancu se ne prodaju druga mjesta. Zove se VIP vagon. Na kolodvoru se u komunikaciji s nekoliko stranaca koji su došli kupit istu ovakvu kartu pokazalo kako moje muke oko akvizicije te jedne pišljive karte nisu izuzetak. Fora kod kupovine preko interneta je u tome da kupac mora u aplikaciju upisati egipatski broj mobitela, inače se pokažu hijeroglifi pa se ne može dalje.

Poseban vagon za strance posebnog vlakovođu ima. Mene je potrefio Ahmed koji je odmah s vrata popizdio na mene jer me dopratio lik koji inače radi na informacijama i koji mi se putem do perona hvalio da je on top boss kolodvora. Kad smo došli do vagona, s Ahmedom se ničim izazvan rukovao, kao da je sam Nasser dopratio Sofiu Loren i probrljao nešto na arapskom. Malo kasnije mi je Ahmed u kupeu strogo rekao da nisam normalna šta sa svakim razgovaram i da ne mogu s takvim osobinama sama u Aswan. Ja govorim da evo neću, ali opet oću čim pričam s njime. Da on nije opasan. A moj sinko, kako ti znaš da sam ja bezopasna… Nije se baš nasmijao na moju bazu, ali mi je isto rekao da svratim u njegov uredić na čaj ako mi bude dosadno.

Svratila sam! Posrkala sam čaj, zapalila cigaru, on je zapalio frulicu hašiša iz Maroka. Normalno, hvali hašiš da je najbolji na svitu, da nitko nema takvog dilera ko on. Pari da se ja razumim u hašiš. Svega smo si napričali. Pošto smo se sprijateljili, zaključio je kako bi se mogao probati zaposliti u Hrvatskoj jer će se ova linija uskoro privatizirati, a onda je pitanje hoće li biti posla za ikoga. Plaće su im ionako došle u ništa. I sve tako, klasična jadikovka svakoga tko stiče novac vlastitim radom. Dabome, od tih usputnih priča valja uvijek skinuti barem 70%. To sam se tek nedavno naučila.

Suez, elektrika, nafta, poljoprivreda, turisti cilu godinu i teško siromaštvo – jebenti takvu revoluciju!

Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida su turistima interesantne jer su velike i zna se za njih po Svijetu ko za HDZ u Cisti Provo. Međutim, zajpe prazne, a interijer im je u omjeru s volumenom nešto kao dječja glista s tijelom. Sve one raznobojne zvizdarije što su iskopane duž Nila, ako ih nisu pokrali njihovi ili naši, a koje su se u moje vrime detaljno učile iz povijesti (umjetnosti), nalaze se u Egipatskom muzeju u Kairu pa je zapravo Muzej pravija i zanimljivija adresa od Piramida.

Radi Muzeja sam dohaklala iz Gize do Kaira. To je kao od Omiša do Splita ili možda malo više, ali su vedute i luđačka gužva relativno slični.

U predvrtu Muzeja jedan lik me dosta suvereno zaustavio. Odmah me po osmijehu podsjetio na Abdulaha koji mi je sinoć uvaljivao ženske i muške vešte za pazariti. Govori on da kako ga se ne sjećam, da sam s njime sinoć pričala. Stvarno, kad sam drugi put prošla ispred Abdulahove radnje, on je sjedao s jednim čovjekom koji nije bio razgovorljiv, naročito ne na engleskom. Meni je trebalo hitno poći večerati pa sam upitala, iako bez puno nade da će me htjeti uputiti, za restoran. Abdulah me jest uputio, ali kiselkasto. Onaj drugi – ništa. Sjedao u muškoj veši, izbacio trbuh kojeg je lijeno češkao, odmjerio me i nastavio palamudit. E taj Brat Abdulahov sad mi govori da je licencirani turistički vodič pa, budući da sam sama, da bi me on mogao stručno povesti. Good price, ali stvarno good jer se eto znamo. Ma vidi qoortza. Došla maca na vratanca! Pitala sam ga da kako nije u onoj vešti od sinoć. Govori da u Muzej dolazi u ovu robu, a da je vešta za po Gizi. Ja sam mu rekla da je bolje nosit veštu nego hlače, košulju i demode džemperčić. Drugim riječima, meni bi jučer bili uvalili šta oni nose po kući. Malo morgen. Ja sam i dalje u kompletu od Karaka Designa.

Policija čuva sve ulaze i izlaze, skenira, valjda da ne bi tko što ukrao. Ima pacijenata šta se pale na egipatske iskopine pa misle da će im komadi toga nešto pomoći u životu ili, još bolje, produljiti život. Imala sam priliku vidjeti horde, čini mi se, Amerikanaca, koji čačkaju po artefaktima, grle Ramzesa, vataju za sisu Hatšepsut i slično. To im prolazi jer je policija samo na ulazima, tj. izlazima.

Naročitu glavobolju uzrokuje kaos od postava i što puno artefakata nije opisano. Ako je opisano, onda je na skrovitom, potpuno nelogičnom mjestu. Sreća, ponešto mi se začahurilo u možjan od profesora Dukana, odnosno Bedenka pa su mi u par navrata sinapse spojile ime ili naziv i predmet. Jedino šta bi me više bilo izludilo bi bio vodič koji natuca engleski i za kojim moram ić ka ovca. Osvjetljenost je loša jer su reflektori kupljeni na akciji u nekom solinskom vrtnom centru. Jedino neke biste imaju ispod sebe nagnuto ogledalce koje malo spašava i plus, čini zavodljivu facijalnu sjenu.

Izlošci koji su nađeni, da podsjetim, u grobnicama, jer su Egipćani vjerovali u život poslije života, jako slikovito dočaravaju društvene užance od 7.000 godina pa do cca Krista.

Primjerice, zbirka sjemenki i plodova šafranike (biljke koja može na pjatu glumiti skupocjeni šafran), egzotične smokve, grožđa. Ili alabastrene rastranširane zasoljene patke. Bista Amenemhata III zaogrnutog mrtvom panterom. Na naslonu stolice prikazana princeza kojoj osoba donosi skupocjenu ogrlicu. Gospoja dramatičnog dupeta mijesi kruh. Boginja daje putenu sisu djetetu faraona što legitimira djeteta da će kad poraste biti božji potomak…

Ovdje mi se još jednom potvrđuje, s pečatom i potpisom, da se ljudska priroda ni milimetar nije makla ima već 10.000 godina. I odmah se sjetim kako je prije kojih 5 – 6 godina mojoj Juhovoj i meni ignorantni Ivica Puljak rekao, na našu ambiciju da odemo u penziju i čituckamo Aristotela, da će nam on preporučiti što treba čitati jer je Aristotel baš zastario.

Sredovječnom autentičnom turistu koji ne pliva u parama nije lako naći destinaciju. Mora da tamo nisam bila, da nema rata ili barem da se rat nije razbahatio, a onda na to sve treba gledat godišnje doba i da nije turistička sezona. I tako sam nevoljko u Egiptu. Nevoljko jer ovamo turizam cvate od davnina jer je ovo destinacija od davnina. A čim je destinacija od davnina u arapskom svijetu, to je za popizdit. Ovdje je ranije sezona bila vječna. Međutim, revolucija je poremetila turističku ekonomiju. Moglo bi i zaratiti budući da je egipatska Vlada skuvala sranje u Sudanu.

U pustinji mora da gostoljubivost jest tradicija. Nije nitko lud da dođe praznih ruku kad prevali bilo koji put po pustinji. Kad gost dođe, domaćin ga mora počastiti – jer po pustinji su samo žeđ, glad i nevolja. Nadalje, ovdje se izmislilo pričanje. Priče su se nataložile puno prije nego u Zapadnoj Europi jer je ovdje civilizacija bila dok su onamo još lovili vukove, skupljali bobičasto voće i sporazumijevali se samo s batinom. Utoliko su, čini mi se, slatkorječiviji nego ljudi drugdje. Šta je rekla moja Lejla koja se udala u Aleksandriju, sladak im je jezik. To su sve odlične pretpostavke za turizam.

Kad su pojedina mista postale destinacije pa je para i biznis postalo najbitnije, uvažavajući decenije opisane tradicije, nema Gospe da te svaki prosječan turistički radnik neće oderati za svaki savjet, svaki osmijeh, svako sve tako da mi nije lako. Nije mi lako čak i uz under cover robu. Nosim Karakine vrećaste vešte u dva sloja, šarenu maramu oko glave, ne lamatam rukama, ne zanosim bokovima… Rekao mi je jedan turistički radnik koji me svratio u svoju radnju mirišljavih ulja, a kojega sam upitala kako me je ubrao kad sam se priobukla u Egipćanku: „Ja turista namirišem na kilometar.“

Taj turistički radnik se sažalio nad mojom sudbinom. Od svih me najmanje upilao. Uspio mi je prodati tek razgledavanje velikih piramida u kočiji, u društvu svoga kolege Zizoua.

Meni je velika sreća da lako pamtim arapska imena. Kad sam se makla s kočije da vidim neke freske u grobu pa se vratila, nisam mogla naći svoga Zizoua. Moj sinko, saletilo me njih 20-ak da će me povest, ali sam ih topa ispalila da ja čekam svoga Zizoua koji je laprdao s nekim pajdom pa me nije skontao, a ni ja njega s leđa. U Gizi se svi turistički radnici znaju tako da su oni odmah se okrenuli prema Zizou koji se tek tada obadao. Na kraju, kad je došlo za platit, bila mi je sreća što sam imala jednu jabučicu za dat konju koji nas je potezao.

Ta jabuka i okolnost da ih imenujem me je ponešto spasila od deranja kože.

Hotel sam rezervirala u prvi red do piramida. Bilo je i europskijih hotela, s poznatim imenima, čak ne ni toliko skupih, ali neću od principa. Ne dam gušta imperijalistima.

Ovdašnje obiteljske kuće su razmjerno velikih bruto razvijenih površina. Ovdašnja obitelj, njih 4 brata su od kuće smandrljali hotel. Sve kao i kod dalmatinskih novih kuća – nema nijednog tehnički ispravnog detalja. Govori mi onaj moj ne toliko dosadni turistički radnik da je ta obitelj jako bogata. Je, bogata je kad su se uspili dogovorit. Dogovor hotel gradi. I onda tu rade svi njihovi potomci. Djevojčice i djevojke su uglavnom oko čišćenja i kuvanja, a muški oko gostoljubivosti. O vlasništvu hotela me informirao dvadesetogodišnjak kojem je bilo zanimljivo što sam iz Hrvatske, a on je strastveni nogometaš. Dabome, zna za Hajduk. Na taraci s koje se jako lijepo vidi Šolta taj nije skinuo s TV-a u pozadini program nogometnog kanala. Za pravo reći, meni je nakon 5 minuta bilo interesantnije gledat Ajax protiv neidentificanog nekog drugog kluba nego ta raznobojna svjetla po piramidama uz koja ide nesnosna buka u kojoj jedan muški glas objašnjava o čemu su piramide. Od toga se ne čuju džamije i vakat. Sad kad promislim, još nikako nisam čula hodžu da zove na vakat.

Od sedmog tisućljeća prije Krista pa sve do danas, Gizanci se i dalje ukopavaju uz piramide. Ima jedan šumarak na dno padine čije krošnje brane vidik na majušne grobnice, a nalazi se unutar žice od piramida. Ja bi radije bila obišla to groblje nego piramide. Zizou mi je rekao da se tamo ne ide. Lijepo i slikovito je on meni objasnio zašto to ne može, ali nisam mu povjerovala, a nisam ni upirala.

Situaciju dodatno otežava okolnost da su ovdje slova ona koja jesu. Džabe natucanje arapskoga, džabe mi sva škola kad sam u arapskom svijetu kompletno nepismena. Probavala jesam naučiti, ali okoštali su možjani. Toliko nepismena da mi je problem kupiti običnu kartu za vlak. Jedva sam prije polaska uzela kartu za Asuan. Karte za Asuan inače prodaju agencije u paketu s brodom koji vozi nizvodno pa se mogu obići ona neka lijepa faraonska i druga kraljevska groblja i pripadajući hramovi. Kao da je sve dizajnirano da zainteresirani turist ne može ništa bez agencije. Uskoro ću vidit može li.

Nisam pobornik jedenja ribe < 30 cm duljine u obliku fileta, naročito riječne ribe. Draže mi je da su joj vidljivi glava i rep. Jedino tako mi je 100% jasno da nije riječ o podvali.

Opet sam nabasala na staromodni kitch restaurant. Kako nemam uza se Usamljeni planet tako se pouzdam u intuiciju i predrasude. Kad je nešto staromodni kitch teško da je restorandžija (primjerice) bivši nogometaš koji je zgrnuo lovu pa ju potrifunao u ugostiteljstvo i misli da je popio svu gastronomsku pamet jer je bio živio u Barceloni neko vrijeme. Do sada me predrasuda nije prevarila. Onda sam se razočarala kad mi je gospojica konobarica donijela dva pastrvina fileta kako plivaju u umaku od gljiva. Ipak, iznenadilo me da se gljive nisu raskravile nego ih je kuhar skinuo s vatre dočim su pustile vodu, tj. na vrijeme. Ali šta mu znači filetirati ribicu…

Kod restoranskog komšije sam vidjela da postoji mogućnost narudžbe čorbe ulivene u glavicu od kupusa koja je presječena na cca 3/4 ukupne visine. Nikako mi jasna ta gastronomija u kojoj filetiraš malu ribu, a istodobno čorbu serviraš u glavici od kupusa.

Valjda su to te neke fore iz centra grada, a morala sam kroz centar kako bi obišla još dva muzeja. Naravno da sam tim putem naišla na štandove na kojima se prodaju babuške, terluci i nakit od raznobojnog kamenja iz ovdašnjih rudnika. Naišla i na Manastir Sv. Mihajla na koji su nataknute zlaćane kupole, ograđen visokom ogradom po kojoj su otisnute sličice i imena ljudi poginulih, tako mi se čini, u aktualnom ratu kojeg Ukrajina ima s Rusijom. Ili su oni što su poginuli prilikom prosvjeda protiv nekadašnjeg predsjednika Yanukovicha. Bilo kako bilo, ima pet – šest dana da sam tu, ali da ovo nisam vidjela, ne bih se ni sjetila da je Ukrajina u ratu. Očigledno da je izvan centra i dalje od bogomolja manje memorije o ovom dijelu tužne i žalosne ukrajinske stvarnosti.

Kyiv ima zanimljiv asortiman suvremene umjetnosti, nudi primjerke klasičnih sovjetskih dostignuća u umjetnosti... Jedino gdje nisam očekivala išta bila je kuća Mikhaila Bulgakova (1891 – 1940). Šta možeš vidjeti u kući književnika osim slika kad se rodio, kako je napisao pismo materi, prvu sliku s trećom ženom, bla – sra?! Ništa. Zapravo sam ušla da pokušam fotkati jednu mudru interpolaciju čije ime autora tek trebam saznati.

Majstora i Margaritu sam čitala relativno nedavno, ali kao i sve druge knjige koje sam pročitala zadnjih 15 godina, skoro ničega se ne sjećam. Pretpostavljam da mi je mozak hipersaturiran radničkim problemima. Sjećam se jedino da mi je knjiga bila fantastična.

Interijer spomen – kuće koji je zatečen, a onda ponešto dodatno uređen, barem tako piše u šturim materijalima na engleskom, jest prema scenama iz romana Bijela garda (kojeg nisam pročitala!) i još nekim kasnijim djelima koji svi imaju veze s obitelji Turbin, a svi Turbinovi likovi imaju veze s osobama iz šire obitelji Bulgakov. Popularno rečeno, ima autobiografskoga. Tako nešto je fantastično tiha i čudna vodičica prošaptala na ruskom jeziku. Tiha čudakinja bi mogla biti potomak Mikhaila. Naime, ovo je bila obiteljska kuća Bulgakovih i Mikhail je tu stanovao i radio od 1906. do 1920. godine, a ona je vodila nas troje po kući kao da je njena. Naime, kako smo prolazili kroz prostorije tako je ona usputno, dosta suvereno, vadila cvijeće iz vaze, palila i gasila klime (koje su se uklopile u cjelokupni interijer s početka 20. stoljeća ko žirafa u borovu šumu) i slično. Bila ona Bulgakova ili ne, čini mi se kao da je koncept muzeja da sve ono što je nestvarno u Mikhailovim romanima, nakon vrludanja i prčkanja po Mikhailovoj kući, postane stvarno.

Provela nas je kroz funkcionalne prostorije na prvom katu. U njima se izmjenjivao namještaj krem boje s prostorijama gdje je namještaj "drvene boje". Nas sveukupno troje smo pogledali kroz zrcalo u susjednu prostoriju preko koje se vidi ulica, a to je ulica iz fikcije. Prošli smo kroz ordinaciju - jer je Mikhail bio liječnik, ali se ostavio liječenja nakon što je upao u zdravstvene probleme i shvatio da se i od pisanja može živjeti. Kratko vrijeme je liječio Bjelogardejce koji su tada bili u ratu s Crvenom armijom. Ordinacija je na jednom kraju prizemlja, s puno staklenih ploha na uglu koje su mogle dosta dobro obasjavati pacijenta. Na suprotnom kraju, jednako dobro je osvijetljena Mikhailova najveća ljubav – radni stol sa zelenom lampom i knjige pa onda još jedna biblioteka koja zapravo nije pripadala njemu, ali je očigledno spomenuta u Bijeloj gardi. Piše da ima miris ustajale čokolade. To bi valjda trebala biti čokolada šta je baba spremi na zadnju policu pa zaboravi na nju sve dok je ja ne skužim u jeku svoje apstinencijske krize. U biblioteci je izložen plakat za Mrtve duše – koje je Mikhail postavio u jedan moskovski teatar u kojem je radio nakon što je odselio iz Kyiva. Dabome, umjesto kroz vrata, iz slijedećeg salona smo prošli pravo kroz kićeni ormar krem boje da bi ušli u naredni - blagovaonicu. I napravili puni krug po prvom katu.

„Svakoj osobi koja zna kako rukovoditi petom dimenzijom, toj osobi nije problem povećati bilo koji prostor na koju god dimenziju poželi.“ piše na jednom od objašnjenja na engleskom. Netko će reći da se s ovim prodaju muda pod bubrege, možda jesu, ali je svejedno fantastično i za odmah skinuti knjigu da imam popudbinu.

Rusanivka je komad kopna kojem je s istoka izdubljen kanal tako da sliči na otok. Prvotna ideja bila je da se u Rusanivku i iz nje građani voze, osim busevima, javnim plovilima. Tako bi Rusanivka bila cool kao što je Venecija cool. Međutim, ploviti se pokazalo nepraktično. Zato sada uz kanal trčkaraju rekreativci, rastu lopoči, nađe se pokoji ribič... Strana od Dnjepra rezervirana je za popularnu plažu. Rekla bi od Jakova Vidaka pokojna baba: „Ja plažu nijesam viđela, tako je reklo u vodiču“. Bila je ideja i da građanima ne trebaju auti pa nisu bila izgrađena parkirališta. Kad su građanima ipak zatrebali auti, parkinzi su improvizirani po parkovima ili su izgrađene garaže. Uglavnom, vozni park je naknadno uredno smješten.

Sudeći po mapi grada, Rusanivka je pomno planirana. Izgrađena je zgradama hruščevkama koje su po tom trokutastom obuhvatu geometrijski savršeno distribuirane – da jedna drugoj ne smetaju, ali ipak ugusto. Između je još gušće zasađeno visokog i niskog raslinja. O niskom raslinju se naročito brinu starije gospođe. Nailazila sam na jednu gdje kupi lišće, jednu gdje stavlja plastiku na cvijeće kojem škodi mraz, neke su sjedale na DIY klupi pred ulazom i laprdale… Šta se visokog raslinja tiče, ako postoje Parkovi i nasadi, mora da se radi o armiji i da su se ubili od posla. Sve je tip – top, nema da padaju grane ili da su stabla osušena.

Ovdašnje hruščevke su uglavnom kobasičaste u tlocrtu. Pravilo je da je s jedne strane zgrade šušur od auta, akcije i poslovnih prostora, a s druge strane je mir i tišina – prohodan putić kroz cvijeće, između debala stabala, s pokojim prilazom igralištu, vrtiću ili što se već zateklo u blizini. Na tišoj strani najnormalnije se suši roba većih dimenzija, kao što je posteljina. Jučer je bio sunčan dan tako da je skoro ispred svake zgrade tiramola iskorištena. Nisam zamijetila da itko strepi hoće li mu nestati jorgan.

Iako je Rusanivka praktički izgrađena kao spavaonica s dječjim funkcijama u sredini, pojedinci su se snašli i pootvorali radnje u prizemljima i/ili nadoštukljanim prizemljima. Restaurant u limenci, s baroknim interijerom. Chill caffe sa shishom i gruzijskim marendama. Ima ih još, meni su se dopala ova dva pa sam svratila i omastila brk.

Nema EU fonda da sufinancira energetsku obnovu koja je hruščevkama prijeka potreba, ali se građani sami snalaze. Čim se građani sami snalaze, građevinski materijal je iz domaće proizvodnje, tj. proizvodi ga ukrajinska građevinska industrija. Mi koji imamo EU fond, mi ga kupujemo uglavnom u Njemačkoj. Zato nam i „daju“ pare. Naša uvozna izolacija se i lijepi i tipla. Ova domaća ukrajniska se samo tipla i to specijalnim tiplima – koji idu u spojnice cigli pa se ručno utaknu – koliko sam mogla odozdo razaznati. Očigledno je sustav detaljno prilagođen fasadama zgrada, a doslovce sve fasade su od identičnog materijala tako da ako su pogodili formulu – usrećili su se i po vremenu ugradnje i po cijeni dodatnog materijala.

Hrščev, tj. država je gradila građanima stanove. A evo i koliko je to bilo tada barem trendy, ako ne i ispred svoga vremena. Prva državna stanogradnja za radnike započela 1880-ih u Njemačkoj. To je i početak države blagostanja. Stanogradnja je šepala u međuratnom razdoblju, da bi nakon četrespete sve države zapada postale države blagostanja - socijalno, mirovinsko, penzije, državni stanovi... I onda se državna stanogadnja postupno ukida od 1980-ih, zahvaljujući politici npr. Maggie. Suma sumarum, kada je Hruščov gradio za radnike, gradili su i De Gauille i Adenauer.

Jedino različitost fasada ovdašnjih zgrada su balkoni. Čini se da su balkoni dodavani naknadno i da je to neki narodni običaj u zgradama. Pošto se osoba doseli, uredi stan, kupi klimu, onda će joj prva slijedeća veća investicija biti novi balkon: koji ne mora postojati na zgradi. Normalno, ko je kupio stan s balkonom, taj će prvo obnoviti postojeći balkon.

Da bi moja teorija o tradiciji izgradnje balkona na postojeće zgrade mogla biti točna, pokazuje sasvim novo zanimljivo naselje netom useljeno, a koje nosi ime Komfort i koje se, sudbina je htjela, nalazi tačno dijagonalno jugoistočno od Rusanivke. Naselje bi moglo biti još zanimljivije kad se stanari osile i krenu dožuntavati balkone.

Naime, u Komfortu su zgrade izgrađene bez balkona, ali zato sa stanom dolazi set japanskih noževa. Evo kako! Na fasadama, ispod francuskih prozora, ugrađeni su parovi čeličnih pločica s po četiri ankera. Kladim se sama sa sobom, a bit će provjerljivo vrlo skoro, da će oni kupci koji sa stanom nisu kupili loggiu, a nisu svi sigurno, zavariti na ankere po čeličnu konzolu, složiti kakvog šalunga na to, zericu ograde – i tananananaaaa - balkon.

Graditelj (tobože luksuznih) komfortskih stanova je očigledno bio zaboravio i na klima uređaje. Međutim, snalažljivi građani su sami dodali instalacije koje sada propošno pišaju po trotoaru. Trči – trči po fasadi pa klima uređaj bez odvoda kodenzata.

Komfort je napravljen sve obrnuto od Rusanvike. Suprotno od sovjetske urbanističke logike. Umjesto soliternih zgrada, ovdje su zgrade stavljene u blokove, tj. nalijepljene jedna na drugu. Da se radi o blokovskoj izgradnji koja se na ovim prostorima još nije vidjela se često hvale i tri arhitekta koji su autori naselja - Dmytro Vasyliev, Aleksandr Popov i Olga Alfiorova. Ne znam kako im nije palo na pamet da kad je nešto dobro i primjereno, onda bi se valjda netko prije tebe toga sjetio. Nijedan od trojice ne pari Nikola Tesla. Znači, bilo bi im bolje da ništa nisu izmišljali.

Kad se karaktekteristikama naselja pridoda da je prosječan stan skoro dvaput dublji nego stan u hruščevki; kad se na to pridoda da stanovi, barem oni koji su prikazani na dva tlocrta na archydailiyu, imaju samo jednu orijentaciju; može se zaključiti da barem u pola stana nema ni sunca ni mjeseca. Kad se stavi i višnja vrh torte, da stan s dvije spavaće sobe ima tri sanitarna čvora i jedno spremište i onda još neke kerefeke, normalno sve bez ijednog prozora, može se zaključiti da se po pitanju koncepta stana, orijentacije i dubine stana od hruščevke do danas - nazadovalo.

Arhitekti se nisu hvalili po čijem su urbanističkom planu radili. Kako sve skupa izgleda, pari mi se da plana nije bilo. Ili ga je radio Srđan Šegvić za jednu kunu. Zato je na archidailiyu istaknuto da se crtalo u softwarima koji se zovu AutoDesk i Graphosoft. Šteta jedino šta software nije napravljen da misli za autora.

Nijedan put u naselje nije slobodan. Svaki ima ili rampu za aute ili vrata za pješake. Šofer mahne mrgudnom čuvaru u kućici, a pješak mora utipkati šifru. Ako nisi Komfortanac onda ne možeš normalno preći cestu jer je samo na trasi sa zakrakunatim vratima označen pješački prijelaz. Ako pješak hoće ići uzduž naselja sigurnim putem, a ne po kolniku, taj mora barem 2 puta utipkati šifru da bi ušao i izašao kroz kapiju. Meni bi dopizdilo za pola dana. Parking je riješen vrlo europski. Jedino što s tim europskim rješenjem ima puno asfalta, a ništa krošnji tako da manijaci mogu komfortno, kako samo ime kaže, špijunirati u nasuprotne zgrade.

Birtije i butige koje su dostupne pješacima koji nisu stanari Komforta imaju samo jedan ulaz, s vanjske strane Komforta, da se slučajno ne bi tko prošvercao u naselje. Ali avaj, onda birtije nemaju tarace niti čeljad može sjedati po vrtu.

Naišla sam na piwnicu – u podrumu?! Izvana se naziru beskorisne đinđe u središtu naselja, kao što je crvena vjetrenjača, tj. možda i nije beskorisna, samo ja ne kužim funkciju.

Kako su zgrade tek raspakirane, tako im je boja još friška, a nema boje koje nema, za razliku od hruščevki koje su sve iste boje. To je prva razlika i ona koja bi lakomislenog kupca odmah mogla pridobiti. Lijepo je obojano! Međutim, još stanari ne znaju da ova boja izblijedi nakon maksimalno tri sezone tako da će već potkraj slijedećeg ljeta Komfort izgledati gore nego Baška Voda, ali bez vode.

Pretposljednji put sam se vozila metroom u rodnom gradu Splitu. Bio je sunčan dan, od putnika sami jedan čovjek koji je oženio Tijaričanku s kojom danas stanuje na adresi Kopilica i ja. Dok smo se vozili tih par minuta, sveudilj smo se rugali bivšem gradonačelniku Splita Opari. Posljednji put sam se vozila metroom jučer i nije mi bilo do ruganja. Aktualni gradonačelnik se ne čini puno pametniji od onog ranijeg, a mene je zadesio godišnji odmor u Kyievu i bila sam se uputila vidjeti Babyn Yar.

Babyn Yar je nekoć bila golema prazna gudura na rubu grada, ali s kakvom takvom prometnom povezanošću s ostatkom grada. Obližnje kasarne je početkom II. svjetskog rata zauzeo Wermacht. Babyn Yar je bio "ničija" zemlja. Sve to su bile olakotne okolnosti da se 29. i 30. septembra 1941. godine u Babynom Yaru organizira ubijanje preko 30.000 ukrajinskih građana, židova i svih drugih koji se nisu uklapali u ondašnji režim. Kaže službena stranica da je to najveći broj ljudi ubijen u jednom danu uspoređujući s bilo kojim drugim europskim gradom u ta stravična doba. Nije za se pohvaliti nego je bitna činjenica. Ubijanje ljudi je organizirano i kasnije, samo što su ova dva datuma krvavija od svih koji su uslijedili.

Iste godine kad je u Splitu privremeno otvoren metro, ovdašnja židovska zajednica skupa s političkom pozicijom je organizirala internacionalni arhitektonsko – urbanistički natječaj koji je trebao donijeti centralno obilježje parka, zgradu koja bi bila još jedno sjećanje na rečene žrtve. Natkriveni ili zatvoreni prostor. Mene je jučer ponajviše interesiralo vidjeti dokle je stigla realizacija natječaja.

Budući da je Babyn Yar na drugom kraju grada od onog kraja u kojem mi je akomodacija, gdje ćeš bržeg i sigurnijeg načina od metroa. I revijalnijeg, barem po mom posljednjem metro - iskustvu. Je malo morgen! Potisnula sam iz sjećanja kako u svim bivšim sovjetskim zemljama u kojima sam do sada bila ne postoji protupožarno i protupanično pravilo da se visina eskalatora slomi na dvije – tri visine pa da putnik ne mora strepiti kako će se survati na dno grada! Do čega je ta osobitost (ne)zaštite na radu i (ne)zaštite od požara, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Svakako, dva eskalatora na dvije stanice koje sam prošla traju strmo, da strmije ne mogu, od jutra do sutra, do u središte zemlje.

Nakon obilaska Babynog Yara koji mi je dodatno, malo je reći, potresao emocionalni sustav, bila sam pametnija za povratak. Ispred jedne birtije koja ima otvoreni wi-fi dozvala sam UBER, bog ga blagosovijo, da me goni kući u hotel. Povezao me fini znatiželjni gospar iz Turkmenistana koji je ovdje trbuhom za kruhom. Malo jesmo zapodjenuli konverzaciju i došli do toga da nije skužio koja je to država iz koje potječem pa sam se poslužila razumljivijom varijantom. Jugoslaviju je skužio i bilo mu je dostatno.

Memorijalni parkovi i sve memorijalno izgrađeno i/ili zasađeno u spomen žrtvama ludila u II. Svjetskom ratu češće ima naročitu urbanističku i arhitektonsku vrijednost. Iz radova koji su bili objavljeni po „archidailiyu“ činilo mi se da bi ovo mogla biti senzacionalna realizacija. Međutim, tek su montirali ogradu gradilišta. Hoće reći, samo što nisu počeli. Ograda se sastoji od billboarda na kojima su otisnute tridelacije, presjeci i tlocrti buduće zgrade tako da arhitektonsku senzaciju nisam doživjela, ali billboardi upućuju na to da će stvarno biti senzacija.

Ipak, vrijedilo je puta. Nekoć golemi klanac, blatnjava rupetina bez božetebeišta u njoj, osim mase nesretnih ljudi na spomenute datume, na periferiji metropole, jad i čemer, danas je treperavi park koji se prostire između velikih cesta i velikih zgrada. Prostor je gusto zasađen odraslim jablanima i drugim znamenitim listopadnim stablima, vjerojatno njih 30-ak hiljada i onda još na desetke hiljada. Tiha su i svečana. Propuštaju žilice puteljaka po kojima se Kyivčani s ljubimcima, dječicom, stari i mladi, pankeri i rejveri, šetkaju, marendavaju, vozikaju bicikle, romobile i romantiziraju. Ima i priličan broj ozbiljnih ptica koje su se tu nastanile. Ima nešto načičkanih spomenika i spomen – tabli, tek toliko ako netko neinformiran nabasa. Sve u svemu, s jablanima i ostalim neidentificiranim stabalcima, grmljem, cvijećem, travicom i ostalim živim bićima, natječajna zgrada ni ne treba.

Rijeka Dnjepar ima dosta zanimljiv tok od neposredno prije Kyiva do kada uteče u Crno more. Pari niz debelih crijeva s nerazgrađenim komadima unutra, u vidu ada. Jedna ada se namjestila u srcu Kyieva i zove se Gidropark. Baš je u srcu jer je Grad zaposjeo teritoriju na sve četiri strane svijeta skoro pa podjednako. Po Guglmapsima, reklo bi se da je riječ o kakvoj park – šumi s nešto malo izgrađenih zabavno – edukativnih popratnoća neposredno uz istoimenu metro - stanicu.

Budući da se ada nalazi na 1 km od moga hotela, što je distanca koju dnevno mogu preći ako se pita ukrajinski MUP preko njegove aplikacije, odlučila sam prošetati do tamo u subotnje sunčano popodne i ispitati pripadajuće "povjerenje i sigurnost". Naravno, prije polaska sam javila MUP-u da se osjećam odlično.

Čini mi se kako je pješački prilaz mostu kojim se prelazi Dnjepar za na Gydropark iz mog kvarta, “uredio” tek nedavno. Mora biti da se na početku pandemije ograničio broj ljudi u metrou. Inače, tko je vidio ići bilo kuda po prospektu na noge. Sovjetski gradovi nisu planirani za pješačenje nego maksimalno od kuće do butige ili do škole. Inače, ovaj moj kvart nije neki trla – brla kvart. Tu je velika gustoća stanovanja i neposredno je istočno od centra. Ima i hruščevki i krkanki izgrađenih. Krkanke su, normalno, prvi red uz rijeku, a pripadajuće zelene površine su im u vidu arula, za razliku od hruščevki gdje postoji šuma od zgrade do zgrade. Bez obzira na jako puno šume, ovdje je zrak zagađen. Netko će reći da pretjerujem, meni je počelo smrditi čim sam izašla iz aviona. Ujutro mi već nije smrdilo – postalo mi je normalno.

U Gydroparku se vidi da su Kyevčani ranije jako cijenili prirodu u gradu, da su cijenili vikend – dernek u prirodi, sport i druženje na pješčanoj plaži, slobodno vrijeme na ladanju... To se najbolje vidi po infrastrukturi koja je sigurno starija od 30 godina, a koja je negdje popravljana po 100 puta, a negdje je totalno zapuštena. Nisam naišla na neka naročita nova ulaganja. Šuma je pretežno listopadna, stvarno šarmantna, kakve već kontinentalne listopadne šume jesu u jesen, ali na mahove postane neprohodna. Ne znam je li namjerno ili nema lugara na plaći.

U pokušaju da vidim čija je zemlja na Gydroparku, naišla sam na Gydroparkovoj stranici, koja je sva na ukrajinskom, na ovakvu nekakvu vijest. Trgovački sud u Kyivu zadovoljio je traženje kijevskog okolišnog tužitelja da se povrati u javno vlasništvo 1,80 hektar zemlje na teritoriji Gydroparka, prvi red "uz more". Prema tužiteljevoj računici, zemlja vrijedi 61.7 milijuna hryvnia. Osim toga, privatna neka firma koja je očigledno tu zgrtala pare, mora srušiti sve što je izgradila. Možda stranica laže, možda ne laže, ali jesam naišla i na prazne zgrade i na ostatke zgrada šetajući uz rijeku, gdje je bilo prohodno.

Putem me uhvatila glad pa sam sjela u najkićeniji mogući restoran koji oko sebe ima kućice ili paviljončiće, s vratašcima na kojima je ugravirano ime i prezime. Kao da su urbane vikendice od po cca 5 kvadrata koje služe kad se subotom izoblejaš ko majka eda se ne potežeš pijan po metrou nego se tu uvališ dok se ne razmantaš. Kao kakva kyijevska Jadrija! Nisam uspila skužit jesam li dobro pretpostavila za vikendice, ali sam sigurna da, da sam ostala do večeri, u restorau od objeda bi bila prisustvovala balalajci u formatu matineje, s uživo muzikom i jelima s roštilja. Matineja bi morala biti sudeći po MUP-ovim direktivama: subotom ugostitelji moraju završiti do 23:00, ostalim danima do 22:00. Za moje praktično pravno stanje nije nevažno niti to da birtija pokraj mog hotela radi barem do 2:00 ujutro.

Naručila sam ribe i kumpira, sve na hrvatskom, osim što znam da se kumpir reče kartuška na ruskom. Donijela mi je ribu koja sliči na ražu ili neku drugu ribu koja leži po dnu. Jedino šta je ovdje dno blato, ali stvarno nisam znala kako da objasnim da želim ribu koja je po vertikali simetrična. Utješilo me što se kuhar zgodno dosjetio da onu stranu koja se natopila blata otkine tako da zapravo ostane gornja polovina ribe, ona polovina na kojoj su oči, leđna zakržljala peraja i repić. Nije da se ne ćuti blato i od gornje strane, ali barem nije ono blato šta je bilo nataloženo. Nisam ljubitelj kumpira već u zemljama koje nisu mediteranske dobro dođu za kratkoročno ubijanje gladi. Jer od ove ribe nema kruha za se najest.

Na adi se nalazi i uistinu neviđen besplatni fiskulturni park u kojem su sportisti od "škovaca" napravili sprave za vježbanje. Međutim, nije to nešto zbrdazdola. DIY, jako promišljeno, održavano, s razdraganim korisnicima. Stvarno zanimljivo mjesto. Naišla sam na jedan youtube u kojem ukrajinski emigrant priča o tome šta je tu bilo kad je on bio mlad, dakle u sovjetsko doba. I danas je ovdje življe nego u ostatku Gydroparka, a u njegovom filmiću je genijalno kakvih se plemenitih detalja sjeća i što zapaža čovjek koji je postao Amerikanac.

https://www.youtube.com/watch?v=M9_WafVbR9w&t=1041s

Zaboravila sam kako izgleda aerodrom, a ovog u Splitu bome nisam ni prepoznala jer mu je polovinom 2019. godine dograđeno još jedno krilo. I na bečkom aerodromu se dosta toga promijenilo. Bitno da se nije promijenilo ime wifija. Po wifiju se pozna mjesto. U Splitu wifi još nisu instalirali, ali barem se ne zove Tuđman.

Bit će sada dvije godine da nisam bila na ekskurziji, sve zbog zdravstvenih strahova. Međutim, nedavno sam shvatila da imam ozbiljne zdravstvene poteškoće što nigdje ne putujem pa sam odmjerila jednu štetu od druge štete. Ekskurziju mi malo otežava okolnost što se, kako bi Baldova susjeda rekla, nisam cjepivala. Do sada se nisam nikad ni testirala. Sad sam morala barem to. Počela sam plakati čim mi je ugurala štap maltene do frontalnog korteksa. Debelo je prošlo 48 sati od tog trenutka, a ja u glavi još osjetim tu točku.

Nikada u životu nisam putovala s putnim osiguranjem. Da se putno osiguranje mora imati za ovu ekskurziju jest bilo pisalo na stranici od MVP-a, ali meni se oduvijek čini da bi me osiguranje ureklo. Šarmantni ček-in mladić u novom, uistinu predivnom krilu, splitskog aerodroma mi je rekao da nema šanse da me u ukrajinsku veliku zemlju puste bez osiguranja. Ja sam njemu rekla da ću osiguranje kupiti putem. Povjerovao mi je i izdao kartu. Osiguranje sam stvarno kupila putem – zvala Damira koji radi u Graweu. On je taman bio krenuo s psićem u veterinara, ali hitno je hitno pa je psa odgodio za 15-ak minuta i poslao mi policu koja vrijedi od ponoći. Dođem li u Kyiv ranije, kontala sam glumiti Pepeljugu.

Dvije ure se mora podraniti na aerodom, a za dvije ure neuhranjena žena ogladni, pa sam onda investirala u suhe smokve – jedino normalno u djutiću, ali košta kao full menu kod Listeša. Mislim da taj propis o ranijem dolasku služi kako bi putnici koji su jeftino kupili kartu bili oderani na svemu drugom. Neposredno pred polazak sam bila prinuđena investirati u FTPRPRPR masku. Naime, na bečki i praški aerodrom se ne smije s bilo kojom maskom nego mora biti baš ta. Otišla u djutić, investirala dodatnih 160-ak HRK-ova. Sve skupa - čitavo bogatstvo.

Na presjedanju koje je trajalo nekoliko sati sam susrela više ljudi kineskog izgleda odjevenih u bunny suits, popularan i kod nas, ali samo kod USKOK-ovaca. Sjedala sam kraj njih kontajući da su oni najsigurniji što se virusa tiče.

I finalna destinacija - kijevski aerodrom! Putnike ovdje dočekuje ili policija odjevena u vojnu robu ili je stvarno vojska koja stoji na predgranici. Predgranica je tekstilna traka na jednoj širini opločanoj keramičkim pločicama prije graničnih kiosaka. Dvojica vojnika na tečnom ukrajinskom pitaju osobe koje su se zbližile na milimetar jedan od drugoga, koji su nasrnuli na rupu između te dvije trake u vidu rulje, neko pitanje pa ih propuštaju. Ni ne gledaju šta ko pokazuje. Ja se nisam snašla jer sam bila još smantana od spavanja u letjelici. Pitala sam da šta hoće, prvo na engleskom onda na našem. Pričljiviji vojnik mi je rekao brlbrlbrl. Pošto je moj ukrajinski nikakav, to sam ja počela histerizirati na hrvatskom i zaustavila rulju iza sebe. Kad je shvatio da ne kužim, počeo je ponavljati neidentificiranu sintagmu. Da nije bilo nekog Engleza koji je upućeniji od mene, vojnik bi me bio uhapsio. Pet minuta kasnije sam shvatila da su bili pitali potvrdu od vakcinaciji, a pričljiviji je meni ponavljao: „Vdomaplikešn“. Englez mi je rekao da moram skinuti aplikaciju koja se zove VDOMA. Ajde, makla sam se, skinula aplikaciju s tečnog ovdašnjeg wi-fija. Ali avaj, aplikacija radi samo ako imaš ukrajinski broj. Vratila sam se k mladom vojniku da šta ću sada. Da neka pričekam – to se skoro isto kaže kao i na našem. Rekla sam mu: "Sinko moj, 2 ure su po noći – šta ću čekat?! Idem leć." Sreća da je prošla jedna vojna mlada dama koja me je povela na Departures pa sam tamo investirala u ukrajinski broj. Koliko sam već bila ojađena i onesposobljena, ona mi je smontirala karticu u mobitel. Koga raduje, od noćas me može dobiti i na +380664201645.

Dok ovo tipkam, motri me ukrajinska policija. Aplikacija daje mogućnost i da ja komuniciram s njima, da im javim kako sam. Otkad sam se probudila, svako malo im pošaljem poruku da sam odlično – neka se ne brinu.

Ne bi mene bilo briga i ne bi se uopće sekirala oko aplikacije da nisam gledala hrvatskog MVP-a o tome šta treba, a šta ne treba za ući u zemlju.

Ima nekih aerodroma gdje je popularno da avioni slijeću više po noći nego po danu. Čini se da je kyivski baš taj. Dok sam rješavala uvjete za prelazak granice, bio se iskrcao još jedan avion i svi pohrlili na kioske. A di bi drugo… Za ne čekati novih 200-injak ljudi da im se provjere dokumenta, onako jadna, necjepivana, umorna, smantana, a povrh svega željna godišnjega, otišla sam na diplomatski kiosk. Kaže žena da nisam diplomat. Je, ko me ne zna. Kad mi je vidila suzne oči, šta će od mene… Dobro je rekao splitski ček-in mladić, prvo pitanje – di ti je zdravstveno osiguranje. Da di je?! Friško u mobitelu, ne može friškije.

Nešto malo kasnije sam se domogla hotela. Pohvalila sam se mladom recepcioneru da, zahvaljujući VDOMA-u, sad mogu pjevati borbene jer sam u izolaciji do kraja godišnjega. Mladi recepcioner mi je odmahnuo rukom i rekao da to nema nikakve veze. Jest, nema veze ako šetam ugašenog mobitela, ali onda moram zapamtiti gdje trebam ići.

Kaštela su postala jedno od ružnijih dalmatinskih mista, uglavnom zahvaljujući bjesomučnom ziđarenju. Jedino što na tamošnjoj ziđariji može biti atraktivno jest pogled na more, tko ga može uhvatiti. Sve izvan toga uskoga pogleda je tuga i čemer.

U Kaštelima ima taj neki tip koji se prezentira kao veliki poduzetnik i vizionar. Josip Berket. Vizionar je dao nasuti lijep komad Kaštelanskog zaljeva, izgraditi marinu s hiljadu vezova i uz nju neke skalamerije u kojoj se, između ostaloga, mogu organizirati pirevi. Na takvom jednom piru sam bila u subotu.

Po svoj prilici je realizacija vizije startala ilegalno, a kasnije se, Bogu hvala i sv. Anti, legalizirala. Zašto je to lako i osnovano pretpostaviti? Zato jer se Berket u vrijeme vizionarenja prometnuo u populističkog nezavisnog kandidata za gradonačelnika kojeg su onda Kaštelani stvarno izabrali. Nisam provjeravala, već mi je rekao jedan od uzvanika kako je na prvoj Berketovoj sjednici gradskog vijeća odmah bila odluka o izmjeni GUPa. Ne da mi se provjeravati, vjerovat ću na riječ.

Reče mi šef pirske sale izgrađene na nasutoj zemlji, po svoj prilici ilegalno nasutoj, kako je baš ta sala u širem regionu najljepša i najbolja sala koja postoji. Može biti, vjerujem i njemu, svašta sam viđala. Tobože ima i najbolji pogled.

Pogled je na šumu jarbola koji klapaju po južini tako da pogleda zapravo nema, ali zato ima buke. Unutra buku dodatno uveličava naopaka obrada horizontalnih i vertikalnih ploha. Muzika se ne čuje. Čuje se samo buka. Samo se buka čuje jer su sve plohe glatke pa se zvuk od njih odbija u čudnim smjerovima i stvara takozvani brljoug. Zapravo je teško detektirati kako su uspjeli napraviti tako stravičan zvuk. Znači, glavna svrha prostora je zabava s muzikom, ali vizionarovim pomagačima nikada nije palo na pamet da bi ga trebalo shodno funkciji opremiti.

Po podu su zalijepljene jeftine keramičke pločice među kojima su fuge širine prst. Od fuga štiklena peta svako malo kihne. Junački se lijevoj štiklenoj peti (koja je u mom slučaju skuplja od kvadrata pločica) odlomio dio potplata u susretu s dilatacijom pločica koja je pak širine 3 prsta i koja je masna crna traka preko cijele površine. Kasnije sam je držala u vidu.

S juže strane je neizostavna staklena stijena s troja vrata kroz koja se izlazi na podužnu terasu. Veza s ovisnošću. Na terasu se može samo kroz jedna vrata. Jedino su ona otključana. E baš ta vrata imaju iskrivljen profil od dovratnika tako da se i bez južine moraš upeti da ih zatvoriš. Ko na zahodu prilikom opstipacije. Kad otvoriš vrata, južina te grune toliko da odnese i tebe i vrata.

Normalno da ventilacija unutra ne radi. Nisam sigurna niti da postoji. Klimatizacija postoji, ali jebiga, klima samo grije onaj zrak koji je unutra. Ne ubacuje novi. Znoj, proliveni alkohol, to se sve usafta oko 12 pa počne vonjati. Da su se mogla otvoriti i ostala dvoja vrata, možda bi to malo spasilo, ali tko je vidio držati sva vrata otključana. Vrata su za ukras. I jebo' Pravilnik o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju.

Iznad retro - šanka polica s pićima. Između ostalih i Jamesons. Bili bismo od gušta nazdravili s irskim whiskyijem da ta pića nisu tek izložak, dekoracija, da se vidi da se ima. Pića su samo ona koja su skrivena iza šanka tako da se ne vide.

Ženski zahod je dekoriran dvjema vazama s plastičnim cvijećem koje stoje na podu. De luxe hranidbena podloga za bakterije.

Okoliš zgrade je dušu dao za snimanje američkih horror filmova i trilera s puno krvi, ali se zato može parkirati na stotine automobila.

Još jedan krasan detalj su masivni nosivi stupovi. Stabilnost prije svega. Na stupove je netko zalijepio podatke za WiFi. Podaci su nezaboravni jer su u svakoj mogućoj fotografiji.

Čitam sad na službenoj stranici kako se kompleks reklamira. Kao nova marina u srcu Dalmacije, izgrađena je u skladu s pravilima za sigurnost i zaštitu okoliša, moderno zdanje koje pruža sve potrebne usluge, udobnost i ugodan boravak. Da, sve je upravo suprotno od toga.

U obrascu za dobivanje azerbedžanske vize valjalo je odgovoriti na pitanje: "Jeste li ikada posjetili pokrajinu Nagorno Karabah bez dozvole države Azerbedžan, a koja pokrajina je pod armenskom okupacijom?" Odgovorila sam u strahu da mi ne odobre vizu ako kažem da jesam. i sve dok nisam prošla graničnog policajca, nije mi bilo svejedno. Strah mi je bio uvjetovan time što se ovdje radi o obiteljskoj državi, a unutar obitelji se uglavnom sve dozna.

Radi se o obiteljskoj državi budući da je sadašnji predsjednik naslijedio vlastitoga Ćaću, nakon demokratskih izbora 2003.! Ćaća mu je bio faca. Prvo je bio faca u politbirou. Nakon raspada Sojuza bio se vratio u rodni Nakhchivan koji je danas izdvojena azerbedžanska teritorija. Otamo je spletkario eda da bi zasjeo na poziciju. Na poziciji se pokazao kao neloš ekonomist i organizator državne industrije. Ćaću su izbori za novi mandat kobne 2003. zatekli u poznim godinama, s bajpasom, prostatom i drugim zdravstvenim tegobama. Radi toga se povukao i malo nakon toga preminuo. Na smrtnoj postelji ostavio je sinu u naslijeđe demokratski glasački kapital azerskog naroda. Tako je za demokratskog predsjednika ustoličen Sin Heydara Alyijeva. Četrnaest godina kasnije, Sin je za dopredsjednicu instalirao svoju lijepu suprugu. Njena funkcija nije postojala prije toga. Takvih familijarnih kombinacija bi se u azerbedžanskoj vladajućoj strukturi dalo naći još. I tako već šesnaest godina. Koji god izbori da su raspisani, Sin dobija premoćno nad ostalima, skupa s članovima obitelji. Kaže mi Cabir, ovdašnji stručnjak za ustavno pravo koji je radio na promatranju izbora da se tu preko noći mijenjaju rezultati. Malo tko više i izlazi na izbore. To je tako i malo tko se radi toga sekira.

Bilo kako bilo, očito familijarna policija nije više šta je bila. Zahvalna sam na tome jer je ovdje zapravo jako lijepo. Svi ljudi koje sam susrela su pristupačni i fini. Država je izrazito sekularna – nema talibanije. Iako se Azerbedžan zatekao u prilično zajebanom komšiluku, nisam primjetila nikoga tko bi se brčio s parolama kao što je npr. Ubij Srbina. U tom komšiluku, primjera radi, jedan je komšija pod embargom, malo malo pa zaprijeti planeti atomskom bombom. Drugi je Turkmenistan za koji se priča da je totalna banana. S Armencima su okončali rat tako da su praktički prepustili dio teritorija i objesili svoje kopačke... Ne izgleda da ima ikakve međususjedske drame. Mirno vade svoju naftu i plin i ne mare za komšiluk. Nejverojatna je azerska diplomacija. Ćaći i malome svaka čast na tome. U takvom okruženju sam pomislila da je u redu pohvaliti se bilo kome kako sam uspješno preveslala demokratsku Državu.

Međutim, hipsterična profesorica na ovdašnjoj umjetničkoj akademiji, Asmer joj je ime, se dobro štrecnula kad sam joj u razgovoru rekla za svoj izlet od prije par godina. Iskobečila je velike crne oči i strogo upitala zašto sam tamo išla. A zašto… Jer sam posvuduša. Njeni su iz Shushe. Kaže da osjeti bol u prsima kad joj netko spomene Nagorno. Uspjela sam se nekako objasniti i smanjiti štetu. Bogme me iznenadila njena prilično neugodna reakcija. U jednom času sam mislila da će odmah zvati policiju da me otra u stan’cu. Onda je pitala kako je tamo.

Nagorno prošao je kroz pravi pravcati rat. Danas visi u geopolitičkoj karti slično kao Kosovo. Stvarno, i svi ostali koje sam zapitkivala jesu li ikad bili u Nagornu rekli su da nisu. I svi su se požalili na nesnosnu domoljubnu bol prema crtama koje dijele teritorij.

Cabir, zanimljiv karakter ispostavio se najbolji sugovornik na ovu temu pa sam, s naknadnom pameću, njega pitala šta je u tome tako tragično da ljudi otputuju u taj okupirani dio demokratske države Azrebedžan, kakvi su to nacionalni i etnički osjećaji prema rečenoj brdovitoj teritoriji. On jedini nije osjetio bol u prsima, ali je i on naglasio kako ne poznaje nikoga tko je tamo ikada bio otkad je okupacija. Stvarni problem su milijun ljudi koji su izbjegli otamo ovamo, plus nekolicina ožalošćenih nad onima koji su konflikt platili glavom. A onda ga je, naravno, interesiralo, kako je tamo. Pitao je da mu pošaljem koju fotografiju ako imam.

I on je porijeklom iz Nakhchivana. Dakako da se preziva isto kao Ćaća i Sin. Do Nakhchivana se može samo avionom. Valja preletjeti Armeniju. Kaže da mu popularno prezime nije od velike pomoći u životu.

Za pravo reći, izgleda da su nagornokarabahanske izbjeglice dosta dobro zbrinute i da su se udomaćile. U dva navrata, prilikom vožnje izvan Bakua, šofer ili vodič ukazali su na naselja u kojima stanuju Nagornokarabahanci. Ne može se reći da su naselja bezvezna ili substandardna. Naprotiv.

Uz jedno takvo naselje smo zastali u koloni. Preko pustopoljine cestovne petlje, u daljini se moglo vidjeti desetke blindiranih vozila kako jure. Govori jedna žena: “Ovo sigurno netko iz predsjedništva, tj. vladajuće familije ide ide na ladanje.”

Toga sam se sjetila kad me na kraju razgovora Cabir pitao jesam li osjetila režim.

Nema stanovanja do khrushchyovke, zgrade od betonskih prefabrikata kakve ima diljem bivšeg Sovjetskog Saveza, u svakom gradu, u svakom kvartu. U doba Nikite Khrushcheva, pokoj mu socijalističkoj duši, izgrađeno ih je pitaj Gospu koliko, a ovdje u Bakuu naročito budući da se ovdje, uslijed sveopćeg naftnog i plinskog procvata praktički odjednom slio golem broj ljudi koje je valjalo skućiti. Nikitina logika išla je u istinskom socijalističkom smjeru. Na stranu arhitektonske mudroserine i stalinke s pićićokama, narodu treba stanovati.

Neka su oronule, neka je kabela po portunima, smeća po okolišu, ipak su pune ko šipak. U ovoj polupustinjskoj klimi, između njih su se dobrano popunili međuprostori krošnjama drveća tako da dolijeću i gradske ptice pjevice. Sudeći po voznom parku ne bi se moglo zaključiti da u njima živi teška sirotinja.

To je bilo tada, a sada je sada. Sada je novo doba, drugačije se prave stanovi. Slično kao i kod nas. Izijo vrag prefabrikaciju! Opet se zida i pomalo betonira. Radi takvih okolnosti, sve je puno traljavih detalja.

Invetsitiorova (bes)misao ide u vrlo predvidljivom smjeru. Koliko god investitor može zapasati za interijer, toliko zapaše. Da mođe, napravio bi stanove u obliku tunela. Tako se dogodi da stambena jedinica ima hodnik od 20 kvadrata, kupaonicu i kuhinju bez sunca i mjeseca, a onda po rubu hodnika, sanitarija i tričarija malo veće dvije - tri prostorije za boravak ili sobu. I dva uska balkona duž cijele fasade, orjentacija nebitna. Dakle, nijedan balkon funkcionalan.

U jednoj takvoj zgradurini blizu Arhitektonskog fakulteta, u stanu broj 20 naišla sam na jedan prozorčić u kupaonici. Prozorčić, pravi, pravcati jer je od PVCa. Gleda u instalacijsku šahtu. Stan je opremljen svakojakim pomodarskim budalaštinama od kojih je najzanimljivija mašina za mljevenje mesa, kod nas popularna u imotskoj krajini za pravljenje švargli, kobasica, sudžuka i sličnoga. Što bi mašina nekome tko nema priliku uzgajati prasce, nemam pojma. Valjda je: „Neka se nađe“. Svi zidovi, izuzev onih u kupaonici, obloženi su u dekorativne tapete, svaka soba svoj dezen. Dezeni su uglavnom svijetleći. Tapeciran pod. Ništa ovdašnji tradicionalni uzorci s milijardu čvorova već samo suvremeno. Nema šanse da gost ne skine cipele na ulazu.

Vlasnik stana je izvjesni arhitekt koji živi negdje na suburbiju. Pretpostavljam da je stan/ove dobio od graditelja za kompenzaciju. Baš ovaj stan iznajmljuje čovjeku koji je ovdje došao raditi za građevinsku kompaniju koja prodaje aditive za beton i slične korisne stvarčice. Nije taj stanar buržuj već je ovo valjda jedino bilo na lageru. Nije ni presretan sa stanom, ali fabrika ne pita.

Ulaz u zgradu nije jednostavno naći. Kad ga zbunjeni turist, gost privatne zabave i nađe, onda je slijedeća procedura. U pripadajućem okolišu zgrade, sasvim asfaltiranom, radi minimalno troje radnika koji brinu za sigurnost i udobnost novih stanara – čini se da su svi novi. To se naročito čini iz količine smeća koje je nastalo raspakiravanjem namještaja. Jedan radnik parkira automobile, jedan je portir, jedan sjedi u plastičnoj kućici čuvarici, a jedan im valjda pravi društvance. Nisam smjela pozvoniti na parlafon već najprije prozvati stanara na mobitel da stanar potvrdi kako ima goste.

Dosta je problema tu bilo jer mi roaming slabo radi, oni ne govore engleski… Međutim, jako su dragi pa smo zajedničkim snagama uspjeli razriješiti moj posjet. Najprije je prvi radnik zazvao prijatelja za kojeg je mislio da govori engleski. Ipak nije govorio engleski. Onda sam ja pokušala nešto reći na ruskom, u maniri Slavena Bilića, što je, dakako, izazvalo salve smijeha. Drugi je slavodobitno napravio wi – fi na svom mobitelu. Treći me dopratio sve do blindiranih vrata stana. Ova vrata su ugrađena u goli zid, ali zato susjedna imaju mramorom optočen portal s dva plitka pilastra i timpanonom.

Da je bilo sreće s ruskim, bila bih ostala na čaju u kućici čuvarici.

Soltan Soltanli (2017), Mutual dependence




Elyiar Alimirzayev, Road no. 3

Lijepa Mehriban, žena ovdašnjeg velikog vođe preko fundacije čija je direktorica, još jedna bitna funkcija koju njena nježna pleća podnose, osnovala je i Muzej moderne umjetnosti.

Gospe blažena, na što taj Muzej sliči… Negdje sam pročitala da ga je projektirao Jean Nouvel. Nekako se nadam da nije do njega nego do izvedbe budući da mi nikad nije bio mrzak. Fasada niđe veze. Da nema pomoći s mobitelske aplikacije, ne bi ju ubrala. Posvuda po interijeru je šuma nakošenih (gdjegdje i uspravnih) bijelih profila koji su, izgleda, dio nosivog sustava, ali su tako gusti da bi zadovoljili čak i japanske trusne uvjete. Na podu su one keramičke pločice koje su imitacija izbijeljenog bambusova drva s fugom širine prsta. Takve se skupo, ali nekvalitetno u nas mogu kupiti u Solin Građe.

Opisanu situaciju dodatno degenerira količina izloženih umjetnina. Čini se kao da je sama Mehriban obišla Akademiju i sve njene članove te pazarila 1.000 kilograma skalamerije plus 1.000 metara kvadratanih slika. Đuture. Isto tako ih je kustos nabio unutra. Nogom pa još skakao po tome da sve stane. Nije da nema izvrsnih komada, ali se od šume ne može vidjeti stablo. Naročito je to šteta za neke skulpture koje bi mogle imati zanimljivu sjenu. Ovako se njihova sjena raspršuje na tisuću i jedan obojani kantun.

Postav je neprikosnoveni dokaz da je u prijateljskoj državi Azerbedžan na snazi autoritarni familijarni, vrlo zajebani, režim.

Godine umjetnina su suvremene. Međutim, sve i jedna je u vrlo klasičnom mediju. Nijedna kritična, izuzev kritike na Sojuz, a to nije ništa smjelo. Dapače, to je priča o ustašama i partizanima. Izložena je i njena bista. Korektna, stavljena kao i sve ostalo – nabijeno. Na 1. katu, flankira ulaz u stakleni lift. Umjetnik je prilično precizno uhvatio njene crte lica, naročito tipične perzijske sljepoočne i nosne kosti. Ovo ostalo na glavi joj se mijenja tijekom vremena jer joj brizgaju plastiku u glavu tako da taj dio nije mogao zaustaviti gipsom. Fama est da žena ima probleme slične kao Donatella Versace. Na stranici Muzeja istaknuto je kako ga je posjetio predsjednik RH Josipović. Baš su traljavi – njega bi valjda više bili fascinirali da su ga odnijeli u Operu. Zatekla sam niži razred osnovne škole u posjeti. Hvale vrijedan način edukacije. Predivno je da djeca u okviru kurikuluma moraju obići Muzej moderne umjetnosti. Međutim, u ovom slučaju nije ništa drugačije pranje mozga od primjerice posjete Crkvi Gospe Velikog Krsnog Zavjeta u Kninu.