otokpiwa

subota, 30.10.2021.

SUVREMENO INVESTIRANJE LOVE



Rukovodeći se prvoloptaškim primjerom bivše supruge bilijardera Romana Abramovicha, njujorškom posvudušom koja je osnovala Muzej suvremene umjetnosti Garaža u Moskvi, ni pet ni šest nego našla Rema Koolhaasa da ga isprojektira, ne bilo gdje, nego u Gorky parku, dakle, stvarno bitnim mjestom za suvremenu umjetnost i rukovodeći se činjenicom da Ukrajina ne zaostaje po istom tipu bilijardera i oligarha, a pri tome ima tradiciju valorizacije umjetnosti, napravila sam turu po mjestima koja sam uspjela identificirati na Guglu, a koje imaju veze sa suvremenom umjetnošću.

Privatni Art Centre je prostor u prvom bloku neposredno južno od Manastira Sv. Mihajla. Dakle, lokacija ne može biti centralnija, a time i skuplja nego jest. Na zgradi koja je ganc – nova usred antikastog bloka se vidi se da je arhitekt bio ambiciozan, ali džabe ambicija. Slično kao i onaj Komfort Housing – kompjuter ne može sam od sebe smisliti dobru zgradu. Iako je projekt nepametan, i o takvoj realizaciji treba povesti računa jer će izaći još grozomornija. U startu disfunkcionalna i bezvezna, postat će opasna. Tako primjerice, korisnik Centra koji izlazi kroz balkonska vrata na terasu sigurno neće primijeniti da je zapravo izašao na podest s jedom malom skalom i ako korisnik bude imalo smantan, otrest će glavom o beton. Sudeći po skupocjenosti nekretnine u kojoj prebiva suvremena umjetnost u konkretnom slučaju, čovjek bi pomislio da suvremena umjetnost dobro kotira u društvu.

Međutim, za konkretan slučaj možda ipak nije baš tako. „Centar“ je dobio ime po prezimenu kuratorice Maryne, a on je prezime dobila, vjerojatno, od svoga muža, izvjesnog Vitaliija. Vitalii je direktor Naftogaz Grupe. Drugim riječima, čini se kako se (i u ovom slučaju) kuratorica dosta dobro udala, barem što se ponekih suvremenih umjetnika tiče.

„Centar“ se ispostavio kao gubitak vremena.

Na malo manje centralnoj lokaciji, ali i dalje centralnoj – u bloku skupa s turbo fancy hotelom, kockarnicom i takvim budalaštinama, a nasuprot velikog natkrivenog pazara, smjestio se Pinchuk Art Centre. Pripadajuća web – stranica kaže da je to najveća i najdinamičnija privatna kolekcija suvremene umjetnosti u centralnoj i istočnoj Europi. Pokušavam sjetiti jesam li bila u kojoj većoj – ako se sjetim do kraja tipkanja, napisat ću, a da je momentalno dinamična – bome jest.

Godine 2006. osnovao ju je istoprezimeni poduzetnik Victor Pinchuk, bilijoner. Do te 2006. godine je već bio poznat ovdašnjoj javnosti kao vlasnik najprije firme koja je proizvodila bešavne cijevi za naftnu industriju. Onda je bio poznat što je, skupa s pajdašem, privatizirao željezaru koju je kasnije kupio, tko drugi, nego naš „dobri“ zenički Mittal. Nekada ranije ili kasnije, nije bitno, baš on je bio osnivač EastOne Grupe koja se bavi investiranjem po svijetu i koja ima centralu u Londonu. Sudeći po imenu, mora da istočnije investira. Budući da nema tako podesne zemlje za lovoper kao što je voljena Republika Hrvatska, pravo dizajnirane za tu svrhu, moglo bi biti da će i Voljenoj štogod kapnuti. Još je jedna bitna okolnost kod investiranja Pinchuku, ali i svim drugim njegovim zemljacima bilijonerima i milijonerima. Zbog ratnog stanja na istoku Ukrajine, praktički ne mogu investirati u hotelijerstvo popularne krimske rivijere. Isto tako se čini kako su pojedinci iz Donbasa morali trkimice odnijeti pare jer su ruski oligarsi došli po štogod svoje. Gospe ti, kao da je lako privatizirati zajednička dobra kad je u zajednici raniji zajedničar bila (i) Rusija. Pinchuk ne bi bio pravi poduzetnik da se nije metnuo i u politici – kao član Verkhovne Rade. Metnuo je on i familijarno u politiku. Oženio je kćer nekadašnjeg ukrajinskog predsjednika Leonida Kuchme – Olenu, sve iz iste partije, ali ova gospoja nije od umjetnosti. Više je od bankarenja i dobrotvornih akcija. Bilo kako bilo, gospar Pinchuk je za suvremenu umjetnost velika faca i u tom smislu ima zavidnu društvenu važnost.

U Pinchuku sam zatekla velik broj radova mladih suvremenih umjetnika iz više dijelova svijeta, a povodom Future Generation Art Prize 2021 koju Pinchuk dodjeljuje svako dvije godine. Svake pohvale i slave vrijedan postav i svake pohvale vrijedni artefakti.
Sudbina je htjela da sam zahvaljujući ukrajinskom filantropu i meceni imala priliku, između ostaloga, biti u unutrašnjoj strani betonske oplate ili na vanjskoj strani friškog betona – kako se uzme. Netko će reći neš' ti, a meni je to vrlo uzbudljivo. Umjetnica Mire Lee iz Južne Koreje je unutar oplate, kao da je kakva koža, instalirala organe materijalizirane u vidu dvije pumpe koje pumpaju viskoznu masu i prelijevaju je iz jednog u drugi sić. Viskozna masa sliči na beton dok je u stanju ulijevanja. Ta priroda betona u jednoj kratkoj životnoj fazi pa onda u drugoj, puno duljoj, je baš zanimljiva. Ovaj rad me oborio s nogu.

Ili film o razvoju tekstilne industrije u Kini! Nažalost, zaboravila sam ime autora. Jedina mu mana šta je dio monitora bio pokvaren. Pa onda interijer berlinskog stana s kraja 80-tih, jako duhovita instalacija koju će bilo tko tko ima u familiji gastarbajtera prepoznati. I da dalje ne nabrajam - sve besplatno za mene, a za umjetnike od egzistencijalnog značaja i sve to - prosvijećenošću gospara Pinchuka.

Već sutra bi se mogla razočarati pošto pročitam na kakvom portalu kako su investicijske grupe nekoga od ovdje navedenih poticatelja i ljubitelja umjetnosti nakupovale kakvih parcela u dalmatinskim turističkim zonama eda bi, za primjer primjera, stekle uvjete za brzinsko državljanstvo ili da bi s parcelama prelijevali iz šupljega u prazno ili da čak domaterijaliziraju svoj shopping u vidu vikendice s ukrajinskim narodnim ukrasima na hiljade kvadrata.


- 09:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 29.10.2021.

NOVE UKRAJINSKE DIMENZIJE



Nisam pobornik jedenja ribe < 30 cm duljine u obliku fileta, naročito riječne ribe. Draže mi je da su joj vidljivi glava i rep. Jedino tako je 100% jasno da nije riječ o podvali.

Opet sam nabasala na staromodni kitch restaurant. Kako nemam uza se Usamljeni planet tako se pouzdam u intuiciju i predrasude. Kad je nešto staromodni kitch teško da je restorandžija (primjerice) bivši nogometaš koji je zgrnuo lovu pa ju potrifunao u ugostiteljstvo i misli da je popio svu gastronomsku pamet jer je bio živio u Barceloni neko vrijeme. Do sada me predrasuda nije prevarila. Onda sam se razočarala kad mi je gospojica konobarica donijela dva pastrvina fileta kako plivaju u umaku od gljiva. Ipak, iznenadilo me da se gljive nisu raskravile nego ih je kuhar skinuo s vatre dočim su pustile vodu, tj. na vrijeme. Ali šta mu znači filetirati ribicu… Kod restoranskog komšije sam vidjela da postoji mogućnost narudžbe čorbe ulivene u glavicu od kupusa koja je presječena na cca 3/4 ukupne visine. Nikako mi jasna ta gastronomija u kojoj filetiraš malu ribu, a istodobno čorbu serviraš u glavici od kupusa.

Valjda su to te neke fore iz centra grada, a morala sam kroz centar kako bi obišla još dva muzeja. Naravno da sam tim putem naišla na štandove na kojima se prodaju babuške, terluci i nakit od raznobojnog kamenja iz ovdašnjih rudnika. Naišla i na Manastir Sv. Mihajla na koji su nataknute zlaćane kupole, ograđen visokom ogradom po kojoj su otisnute sličice i imena ljudi poginulih, tako mi se čini, u aktualnom ratu kojeg Ukrajina ima s Rusijom. Ili su oni što su poginuli prilikom prosvjeda protiv nekadašnjeg predsjednika Yanukovicha. Bilo kako bilo, ima pet – šest dana da sam tu, ali da ovo nisam vidjela, ne bih se ni sjetila da je Ukrajina u ratu. Očigledno da je izvan centra i dalje od bogomolja manje memorije o ovom dijelu ukrajinske stvarnosti.

Kyiv ima zanimljiv asortiman suvremene umjetnosti, nudi primjerke klasičnih sovjetskih dostignuća u umjetnosti... Jedino gdje nisam očekivala išta bila je kuća Mikhaila Bulgakova (1891 – 1940). Šta možeš vidjeti u kući književnika osim slika kad se rodio, kako je napisao pismo materi, prvu sliku s trećom ženom, bla – sra?! Ništa. Zapravo sam ušla da pokušam fotkati jednu mudru interpolaciju čije ime autora tek trebam saznati.

Majstora i Margaritu sam čitala relativno nedavno, ali kao i sve druge knjige koje sam pročitala zadnjih 15 godina, skoro ničega se ne sjećam. Pretpostavljam da mi je mozak hipersaturiran radničkim problemima. Sjećam se jedino da mi je knjiga bila fantastična.

Interijer spomen – kuće koji je zatečen, a onda ponešto dodatno uređen, barem tako piše u šturim materijalima na engleskom, jest prema scenama iz romana Bijela garda (kojeg nisam pročitala!) i još nekim kasnijim djelima koji svi imaju veze s obitelji Turbin, a svi Turbinovi likovi imaju veze s osobama iz šire obitelji Bulgakov. Popularno rečeno, ima autobiografskoga. Tako nešto je fantastično tiha i čudna vodičica prošaptala na ruskom jeziku. Tiha čudakinja bi mogla biti potomak Mikhaila. Naime, ovo je bila obiteljska kuća Bulgakovih i Mikhail je tu stanovao i radio od 1906. do 1920. godine, a ona je vodila nas troje po kući kao da je njena. Naime, kako smo prolazili kroz prostorije tako je ona usputno, dosta suvereno, vadila cvijeće iz vaze, palila i gasila klime (koje su se uklopile u cjelokupni interijer s početka 20. stoljeća ko žirafa u borovu šumu) i slično. Bila ona Bulgakova ili ne, čini mi se kao da je koncept muzeja da sve ono što je nestvarno u Mikhailovim romanima, nakon vrludanja i prčkanja po Mikhailovoj kući, postane stvarno.

Provela nas je kroz funkcionalne prostorije na prvom katu. U njima se izmjenjivao namještaj krem boje s prostorijama gdje je namještaj "drvene boje". Nas sveukupno troje smo pogledali kroz zrcalo u susjednu prostoriju preko koje se vidi ulica, a to je ulica iz fikcije. Prošli smo kroz ordinaciju - jer je Mikhail bio liječnik, ali se ostavio liječenja nakon što je upao u zdravstvene probleme i shvatio da se i od pisanja može živjeti. Kratko vrijeme je liječio Bjelogardejce koji su tada bili u ratu s Crvenom armijom. Ordinacija je na jednom kraju prizemlja, s puno staklenih ploha na uglu koje su mogle dosta dobro obasjavati pacijenta. Na suprotnom kraju, jednako dobro je osvijetljena Mikhailova najveća ljubav – radni stol sa zelenom lampom i knjige pa onda još jedna biblioteka koja zapravo nije pripadala njemu, ali je očigledno spomenuta u Bijeloj gardi. Piše da ima miris ustajale čokolade. To bi valjda trebala biti čokolada šta je baba spremi na zadnju policu pa zaboravi na nju sve dok je ja ne skužim, u teškoj apstinencijskoj krizi. U biblioteci je izložen plakat za Mrtve duše – koje je Mikhail postavio u jedan moskovski teatar u kojem je radio nakon što je odselio iz Kyiva. Dabome, umjesto kroz vrata, iz slijedećeg salona smo prošli pravo kroz kićeni ormar krem boje da bi ušli u naredni - blagovaonicu. I napravili puni krug po prvom katu.

„Bilo kojoj osobi koja zna kako rukovoditi petom dimenzijom, toj osobi nije problem povećati bilo koji prostor na koju god dimenziju poželi.“ piše na jednom od objašnjenja na engleskom. Netko će reći da se s ovim prodaju muda pod bubrege, možda jesu, ali je svejedno fantastično i za odmah skinuti knjigu da imam popudbinu.
- 09:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 27.10.2021.

TESTOSTERON I DRUGE SRČANE SMETNJE



Teško mi je tipkati od uzbuđenosti, usplahirenosti i kompletne zaluđenosti pa ću polako kako je i šta je bilo.

Dantea su njegovi roditelji odgajali s velikom brigom i pažnjom. Izrastao je u učtiva i učena mladića. Odrastajući je upoznao Beatrice s kojom ga je život kratko razdvojio da bi se onda ponovno sreli, ukrali neke zajedničke trenutke te se zaljubili. Beatrice je nakon toga umrla, a Dante je zapao u očaj. U drugom činu susreće Vergilija.

Otkad je Vergilije izletio na pozornicu s tim svojim torzom i pošto sam ga vidjela kako se kreće po toj pozornici, u mome životu više ništa nije isto. Inače, balet je uređen dosta klasično, scenografija nije neka koja me bacila s nogu, ali moment kad se pojavljuje Vergilije - tu je i scenografija razvalila. On doslovce ulijeće (s ostalim likovima iz Pakla) odozgo na crnu scenu preko dva šljašteća eskalatora koja su se pojavila nakon nekih dosadnjikavih uvećanih inkunabula. Udaraljkaš (moguće da se o činelama radi) koji inače u orkestru spava sve dok ga netko ne podbode da udre jednom, dvaput, se u tom uletu baš naradio. Jest, ovo je sve dodatna oprema, ali vrijedi svake dodatnosti.

Vergilije je viši i mišićaviji od ostalih plesača (iako nijedan plesač nije za bacit, štoviše). Dok nevjerovatno divno pleše, iz njega frca testosteron. Vergilije ima perfektno proporcionirana ramena u odnosu na guzicu. Maločas me pitala prijateljica Tena, također ljubiteljica ruske baletne škole, da koji je od ovih šta ga igraju: Volodymyr Kutuzov, Vitalii Netrunenko, Iaroslav Tkachuk, Dmytro Chebotar. A jebiga… Ne mogu reći jer ga ima na samo jednoj slici, a stoji iza Dantea i fotkan je do pojasa. Kostimograf bi mogao biti kakav ljubomorni peder jer je Vergilija obukao u neku černobilsku robu koja visi s njega božeoslobodi pa je manje momenata kad se ta perfekcija percipira u cijelosti. Kako god se Vergilije premetne preko ruku, bilo sprijeda, bilo straga, tako mu padne ta roba preko glave i ukaže se božanstveno torzo.

Stvarno nema toga sporta, ma bilo koje aktivnosti, da ljepše oblikuje muško tijelo od baleta. Sitan vez žila i snopova mišića, stamen i gibak istodobno. Četujući iz kyivske hotelske sobe s Tenom u Zagrebu i prebirući po drugom činu obuzela me je tahikardija, a dodatni tlak mi skače kad još zbrojim kakva sam pegula!

Blado mi je na brzinu kupio kartu za poći na ekskurziju, nisam uopće gledala repertoar nacionalne operne kuće. Naivnost i diletantizam s moje strane. Da sam gledala repertoar onda bi se bila uputila već 13. ovog mjeseca jer se 14. davao Spartak. Spartak mi je najdraži balet iako ga nikad nisam gledala. Propustim ga gdje god mogu, a evo sad mi je to pošlo za rukom i ovdje. Pretpostavljam, a netko će me možda ispraviti, da nije lako Spartaka staviti na program jer valja imati ansambl s velikim brojem baletana koji su, k tomu, bokuni. Meni se čini da takvih ansambla ima samo u ovim ex-sovjetskim zemljama. A ovdje su, što jes, jes, bolje nego drugdje - i baleti, i opere.

Ne znam do čega je da u nekim našim (europskim) baletima čujem balerine i baletane kako bataju nogama po pozornici. Je li to do kila od plesača, do traljavosti ili do linolema na podu ili do svega skupa, ne znam, ali stvarno nije baza čut kako baletan bata nogama. Kad se to ne čuje, onda izgledaju i zvuče kao da su napravljeni od perja, a vidiš da nisu. Pa su radi toga čarobni. Jedino je gadno izgledalo kad je Beatrice umrla. Ta scena je banalno prikazana. Grupa baletana ju nosi, plešući dabome, kao da je leš. Gledatelj zna da je živa, ali je toliko opuštena da izgleda mrtva da mrtvija ne može. A oni se razbacuju s njome. Gospe blažena…

Rekla bi moja pokojna baba: Došla sam i gola i bosa u Kyiv. Nisam ponijela ni dalekozorić ni teatarske postole. Ovo prvo nisam mogla pronaći kako sam nedavno selila pa se još nisam složila kako treba, a ima i godina da mi nije trebalo. Ovo drugo sam stavila u torbu pa sam izvadila jer su bile utijesno. Budući da sam došla totalmente nepripremljena, nisam mogla participirati u najbitnijoj aktivnosti – selfiranju i instagramiranju. Nema Ukrajinke i Ukrajinca koji su došli na balet, bez obzira na to je li influenser ili nije, da nije uslikao više desetaka kadrova sebe s nekom gipsanom pozlaćenom viticom u teatru. Od zahoda do zadnjeg hodnika na galeriji. Nimalo ne pretjerujem. Kako sam sama onda samo gledam šta ko radi pa sam baš pomno pratila. Osim toga, ovdje nije teško ljude zapamtiti jer ima baš bedasto odjevenih.

Ističem par u kojem je on odjeven u odijelo i patike, pri čemu mu je jaketa barem broj manja pa ne može normalno rukama po zraku. Ona je odjevena u neku jeftinu crvenu koltrinu (zavjesu) i štiklu, a kako je koltrina za broj dulja, tako štiklama gazi po vešti. Njih sam slikala u dvije ture po tri puta, na njihovu ljubaznu zamolbu. U prvoj turi nisu bili zadovoljni ni sa jednom slikom, a u drugoj turi su jedva našli jednu s kojom su zadovoljni. Kasnije sam nju gledala iz lože. Taman moja loža gleda u njen dekolte. Ono im nije bilo dosta pa se namještala na rub balkona sve dok skoro nije ispala u parter. Sreća da je neznana gospođa rekla u mikrofon da svi moraju ugasiti mobitele.
- 10:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 26.10.2021.

RUSANIVKA I MOKRI SAN SPLITSKIH „PODUZETNIKA“



Rusanivka je komad kopna kojem je s istoka izdubljen kanal tako da sliči na otok. Prvotna ideja bila je da se u Rusanivku i iz nje građani voze, osim busevima, javnim plovilima. Tako bi Rusanivka bila cool kao što je Venecija cool. Međutim, ploviti se pokazalo nepraktično. Zato sada uz kanal trčkaraju rekreativci, rastu lopoči, nađe se pokoji ribič. Strana od Dnjepra rezervirana je za popularnu plažu. Rekla bi od Jakova Vidaka pokojna baba: „Ja je nijesam viđela, tako je reklo u vodiču“. Bila je ideja i da građanima ne trebaju auti pa nisu bila izgrađena parkirališta. Kad su građanima ipak zatrebali auti, parkinzi su improvizirani po parkovima ili su izgrađene garaže. Uglavnom, vozni park je uredno smješten.

Sudeći po mapi grada, Rusanivka je pomno planirana. Izgrađena je zgradama hruščevkama koje su po tom trokutastom obuhvatu geometrijski savršeno distribuirane – da jedna drugoj ne smetaju, ali ipak ugusto. Između je još gušće zasađeno visokog i niskog raslinja. O niskom raslinju se naročito brinu starije gospođe. Nailazila sam na jednu gdje kupi lišće, jednu gdje stavlja plastiku na cvijeće kojem škodi mraz, neke su sjedale na DIY klupi pred ulazom i laprdale… Šta se visokog raslinja tiče, ako postoje Parkovi i nasadi, mora da se radi o armiji i da su se ubili od posla. Sve je tip – top, nema da padaju grane ili da su stabla osušena.

Ovdašnje hruščevke su uglavnom kobasičaste u tlocrtu. Pravilo je da je s jedne strane zgrade šušur od auta, akcije i poslovnih prostora, a s druge strane je mir i tišina – prohodan putić kroz cvijeće, između debala stabala, s pokojim prilazom igralištu, vrtiću ili što se već zateklo u blizini. Na tišoj strani najnormalnije se suši roba većih dimenzija, kao što je posteljina. Jučer je bio sunčan dan tako da je skoro ispred svake zgrade tiramola iskorištena. Nisam zamijetila da itko strepi hoće li mu nestati jorgan.

Iako je Rusanivka praktički izgrađena kao spavaonica s dječjim funkcijama u sredini, pojedinci su se snašli i pootvorali radnje u prizemljima i/ili nadoštukljanim prizemljima. Restaurant u limenci, s baroknim interijerom. Chill caffe sa shishom i gruzijskim marendama. Ima ih još, meni su se dopala ova dva pa sam svratila i omastila brk.

Nema EU fonda da sufinancira energetsku obnovu koja je hruščevkama prijeka potreba, ali se građani sami snalaze. Čim se građani sami snalaze, građevinski materijal je iz domaće proizvodnje, tj. proizvodi ga ukrajinska građevinska industrija. Mi koji imamo EU fond, mi ga kupujemo uglavnom u Njemačkoj. Zato nam i „daju“ pare. Naša uvozna izolacija se i lijepi i tipla. Ova domaća se samo tipla i to specijalnim tiplima – koji idu u spojnice cigli pa se samo ručno utaknu – koliko sam mogla odozdo razaznati. Očigledno je sustav detaljno prilagođen fasadama zgrada, a doslovce sve fasade su od identičnog materijala tako da ako su pogodili formulu – usrećili su se i po vremenu ugradnje i po cijeni dodatnog materijala.

Jedino različitost fasada ovdašnjih zgrada su balkoni. Čini se da su balkoni dodavani naknadno i da je to neki narodni običaj u zgradama. Pošto se osoba doseli, uredi stan, kupi klimu, onda će joj prva slijedeća veća investicija biti novi balkon: koji ne mora postojati na zgradi ili obnova postojećeg balkona.

Da bi moja teorija o tradiciji izgradnje balkona na postojeće zgrade mogla biti točna, pokazuje sasvim novo naselje netom useljeno, a koje nosi ime Komfort i koje se, sudbina je htjela, nalazi tačno dijagonalno jugoistočno od Rusanivke. Naselje bi moglo biti još zanimljivije kad se stanari osile i krenu dožuntavati balkone. Zapravo, već ima tumorastih dodataka koje pišaju po trotoaru, u vidu klima koje graditelj (tobože luksuznih) stanova nije bio predvidio pa su sada trči – trči po fasadi šta znači da ima gdje koja bez odvoda kondenzata.

Uglavnom, u Komfortu su zgrade izgrađene bez balkona, ali zato sa stanom dolazi set japanskih noževa. Evo kako! Na fasadama, ispod francuskih prozora, ugrađeni su parovi čeličnih pločica s po četiri ankera. Kladim se sama sa sobom, a bit će provjerljivo vrlo skoro, da će oni kupci koji sa stanom nisu kupili loggiu, a nisu svi sigurno, zavariti na ankere po čeličnu konzolu, složiti kakvog šalunga na to, zericu ograde – i tananananaaaa - balkon.

Komfort je napravljen sve obrnuto od Rusanvike. Suprotno od sovjetske urbanističke logike.

Umjesto soliternih zgrada, ovdje su zgrade stavljene u blokove, tj. nalijepljene jedna na drugu. Da se radi o blokovskoj izgradnji koja se na ovim prostorima još nije vidjela se često hvale i tri arhitekta koji su autori naselja - Dmytro Vasyliev, Aleksandr Popov i Olga Alfiorova. Ne znam kako im nije palo na pamet da kad je nešto dobro i primjereno, onda bi se valjda netko prije tebe toga sjetio. Nijedan od trojice ne izgleda baš kao Nikola Tesla.

Kad se blokovskoj zgradi pridoda da je skoro dvaput dublja nego hruščevka. Kad se na to pridoda da stanovi, barem oni koji su prikazani na dva tlocrta na archydailiyu, imaju samo jednu orijentaciju, može se zaključiti da barem u pola stana nema ni sunca ni mjeseca. Kad se stavi i višnja vrh torte, da stan s dvije spavaće sobe ima tri sanitarna čvora i jedno spremište i onda još neke kerefeke, normalno sve bez ijednog prozora. Može se zaključiti da se po pitanju koncepta stana, orijentacije i dubine stana od hruščevke do danas - nazadovalo. Arhitekti se nisu hvalili po čijem su urbanističkom planu radili. Kako sve skupa izgleda, pari mi se da plana nije bilo. Ili ga je radio Srđan Šegvić za jednu kunu. Zato je na archidailiyu istaknuto da se crtalo u softwarima koji se zovu AutoDesk i Graphosoft. Šteta jedino šta software nije napravljen da misli za autora.

Nijedan put u naselje nije slobodan. Svaki ima ili rampu za aute ili vrata za pješake. Šofer mahne mrgudnom čuvaru u kućici, a pješak mora utipkati šifru. Ako nisi Komfortanac onda ne možeš normalno preći cestu jer je samo na trasi sa zakrakunatim vratima označen pješački prijelaz. Ako pješak ide uzduž naselja sigurnim putem, to mora barem 2 puta utipkati šifru. Meni bi dopizdilo za pola dana. Parking je riješen vrlo europski. Jedino što s tim europskim rješenjem ima puno asfalta, a ništa krošnji tako da manijaci mogu komfortno, kako samo ime kaže, špijunirati u nasuprotne zgrade.

Birtije i butige koje su dostupne pješacima koji nisu stanari Komforta imaju samo jedan ulaz, s vanjske strane Komforta, da se slučajno ne bi tko prošvercao u naselje. Ali avaj, onda birtije nemaju tarace niti čeljad može sjedati po vrtu. Naišla sam na piwnicu – u podrumu?! Izvana se naziru beskorisne đinđe u središtu naselja, kao što je crvena vjetrenjača, tj. možda i nije beskorisna, samo ja ne kužim funkciju.

Kako su zgrade tek raspakirane, tako im je boja još friška, a nema boje koje nema, za razliku od hruščevki koje su sve iste boje. To je prva razlika i ona koja bi lakomislenog kupca odmah mogla pridobiti. Lijepo je obojano! Međutim, još stanari ne znaju da ova boja izblijedi nakon maksimalno tri sezone tako da će već potkraj slijedećeg ljeta Komfort izgledati gore nego Baška Voda, ali bez vode.
- 10:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.10.2021.

ŠETNJA PO BABINOJ GUDURI

Pretposljednji put sam se vozila metroom u rodnom gradu Splitu. Bio je sunčan dan, od putnika sami jedan čovjek koji je oženio Tijaričanku s kojom danas stanuje na adresi Kopilica i ja. Dok smo se vozili tih par minuta, sveudilj smo se rugali bivšem gradonačelniku Splita Opari. Posljednji put sam se vozila metroom jučer i nije mi bilo do ruganja. Aktualni gradonačelnik se ne čini puno pametniji od onog ranijeg, a mene je zadesio godišnji odmor u Kyievu i bila sam se uputila vidjeti Babyn Yar.

Babyn Yar je nekoć bila golema prazna gudura na rubu grada, ali s kakvom takvom prometnom povezanošću. Obližnje kasarne je početkom II. svjetskog rata zauzeo Wermacht. Bila je "ničija" zemlja. Sve to su bile olakotne okolnosti da se 29. i 30. septembra 1941. godine u Babynom Yaru organizira brutalno ubijanje preko 30.000 ukrajinskih građana, židova i svih drugih koji se nisu uklapali u ondašnji režim. Kaže službena stranica da je to najveći broj ljudi ubijen u jednom danu uspoređujući s bilo kojim drugim europskim gradom u ta stravična doba. Nije za se pohvaliti nego je bitna činjenica. Ubijanje ljudi je organizirano i kasnije, samo što su ova dva datuma krvavija od svih koji su uslijedili.

Iste godine kad je u Splitu privremeno otvoren metro, ovdašnja židovska zajednica skupa s političkom pozicijom je organizirala internacionalni arhitektonsko – urbanistički natječaj koji je trebao donijeti centralno obilježje parka, zgradu koja bi bila još jedno sjećanje na rečene žrtve. Natkriveni ili zatvoreni prostor. Mene je jučer ponajviše interesiralo vidjeti dokle je stigla realizacija natječaja.

Budući da je Babyn Yar na drugom kraju grada od onog kraja u kojem mi je akomodacija, gdje ćeš bržeg i sigurnijeg načina od metroa. I revijalnijeg, barem po mom posljednjem metro - iskustvu. Je malo morgen! Potisnula sam iz sjećanja kako u svim bivšim sovjetskim zemljama u kojima sam do sada bila ne postoji protupožarno i protupanično pravilo da se visina eskalatora slomi na dvije – tri visine pa da putnik ne mora strepiti kako će se survati na dno grada! Do čega je ta osobitost zaštite na radu i zaštite od požara, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Svakako, dva eskalatora na dvije stanice koje sam prošla traju strmo, da strmije ne mogu, od jutra do sutra, do u središte zemlje.

Nakon obilaska Babynog Yara koji mi je dodatno, malo je reći, potresao emocionalni sustav, bila sam pametnija za povratak. Ispred jedne birtije koja ima otvoreni wi-fi dozvala sam UBER, bog ga blagosovijo, da me goni kući u hotel. Povezao me fini znatiželjni gospar iz Turkmenistana koji je ovdje trbuhom za kruhom. Malo jesmo zapodjenuli konverzaciju i došli do toga da nije skužio koja je to država iz koje potječem pa sam se poslužila razumljivijom varijantom. Jugoslaviju je skužio i bilo mu je dostatno.

Memorijalni parkovi i sve memorijalno izgrađeno i/ili zasađeno u spomen žrtvama ludila u II. Svjetskom ratu češće ima naročitu urbanističku i arhitektonsku vrijednost. Iz radova koji su bili objavljeni po „archidailiyu“ činilo mi se da bi ovo mogla biti senzacionalna realizacija. Međutim, tek su montirali ogradu gradilišta. Hoće reći, samo što nisu počeli. Ograda se sastoji od billboarda na kojima su otisnute tridelacije, presjeci i tlocrti buduće zgrade tako da arhitektonsku senzaciju nisam doživjela, ali billboardi upućuju na to da će stvarno biti senzacija.

Ipak, vrijedilo je puta. Nekoć golemi klanac, blatnjava rupetina bez božetebeišta u njoj, osim mase nesretnih ljudi na spomenute datume, na periferiji metropole, jad i čemer, danas je treperavi park koji se prostire između velikih cesta i velikih zgrada. Prostor je gusto zasađen odraslim jablanima i drugim znamenitim listopadnim stablima, vjerojatno njih 30-ak hiljada i onda još na desetke hiljada. Tiha su i svečana. Propuštaju žilice puteljaka po kojima se Kyivčani s ljubimcima, dječicom, stari i mladi, pankeri i rejveri, šetkaju, marendavaju, vozikaju bicikle, romobile i romantiziraju. Ima i priličan broj ozbiljnih ptica koje su se tu nastanile. Ima nešto načičkanih spomenika i spomen – tabli, tek toliko ako netko neinformiran nabasa. Sve u svemu, s jablanima i ostalim neidentificiranim stabalcima, grmljem, cvijećem, travicom i ostalim živim bićima, natječajna zgrada ni ne treba.


- 20:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

KYEVSKI CENTRALNI PARK



Rijeka Dnjepar ima dosta zanimljiv tok od neposredno prije Kyiva do kada uteče u Crno more. Pari niz debelih crijeva s nerazgrađenim komadima unutra, u vidu ada. Jedna ada se namjestila u srcu Kyieva i zove se Gidropark. Baš je u srcu jer je Grad zaposjeo teritoriju na sve četiri strane svijeta skoro pa podjednako. Po Guglmapsima, reklo bi se da je riječ o kakvoj park – šumi s nešto malo izgrađenih zabavno – edukativnih popratnoća neposredno uz istoimenu metro - stanicu.

Budući da se ada nalazi na 1 km od moga hotela, što je distanca koju dnevno mogu preći ako se pita ukrajinski MUP preko njegove aplikacije, odlučila sam prošetati do tamo u subotnje sunčano popodne i ispitati pripadajuće "povjerenje i sigurnost". Naravno, prije polaska sam javila MUP-u da se osjećam odlično.

Čini mi se kako je pješački prilaz mostu kojim se prelazi Dnjepar za na Gydropark iz mog kvarta, “uredio” tek nedavno. Mora biti da se na početku pandemije ograničio broj ljudi u metrou. Inače, tko je vidio ići bilo kuda po prospektu na noge. Sovjetski gradovi nisu planirani za pješačenje nego maksimalno od kuće do butige ili do škole. Inače, ovaj moj kvart nije neki trla – brla kvart. Tu je velika gustoća stanovanja i neposredno je istočno od centra. Ima i hruščevki i krkanki izgrađenih. Krkanke su, normalno, prvi red uz rijeku, a pripadajuće zelene površine su im u vidu arula, za razliku od hruščevki gdje postoji šuma od zgrade do zgrade. Bez obzira na jako puno šume, ovdje je zrak zagađen. Netko će reći da pretjerujem, meni je počelo smrditi čim sam izašla iz aviona. Ujutro mi već nije smrdilo – postalo mi je normalno.

U Gydroparku se vidi da su Kyevčani ranije jako cijenili prirodu u gradu, da su cijenili vikend – dernek u prirodi, sport i druženje na pješčanoj plaži, slobodno vrijeme na ladanju... To se najbolje vidi po infrastrukturi koja je sigurno starija od 30 godina, a koja je negdje popravljana po 100 puta, a negdje je totalno zapuštena. Nisam naišla na neka naročita nova ulaganja. Šuma je pretežno listopadna, stvarno šarmantna, kakve već kontinentalne listopadne šume jesu u jesen, ali na mahove postane neprohodna. Ne znam je li namjerno ili nema lugara na plaći.

U pokušaju da vidim čija je zemlja na Gydroparku, naišla sam na Gydroparkovoj stranici, koja je sva na ukrajinskom, na ovakvu nekakvu vijest. Trgovački sud u Kyivu zadovoljio je traženje kijevskog okolišnog tužitelja da se povrati u javno vlasništvo 1,80 hektar zemlje na teritoriji Gydroparka, prvi red "uz more". Prema tužiteljevoj računici, zemlja vrijedi 61.7 milijuna hryvnia. Osim toga, privatna neka firma koja je očigledno tu zgrtala pare, mora srušiti sve što je izgradila. Možda stranica laže, možda ne laže, ali jesam naišla i na prazne zgrade i na ostatke zgrada šetajući uz rijeku, gdje je bilo prohodno.

Putem me uhvatila glad pa sam sjela u najkićeniji mogući restoran koji oko sebe ima kućice ili paviljončiće, s vratašcima na kojima je ugravirano ime i prezime. Kao da su urbane vikendice od po cca 5 kvadrata koje služe kad se subotom izoblejaš ko majka eda se ne potežeš pijan po metrou nego se tu uvališ dok se ne razmantaš. Kao kakva kyijevska Jadrija! Nisam uspila skužit jesam li dobro pretpostavila za vikendice, ali sam sigurna da, da sam ostala do večeri, u restorau od objeda bi bila prisustvovala balalajci u formatu matineje, s uživo muzikom i jelima s roštilja. Matineja bi morala biti sudeći po MUP-ovim direktivama: subotom ugostitelji moraju završiti do 23:00, ostalim danima do 22:00. Za moje praktično pravno stanje nije nevažno niti to da birtija pokraj mog hotela radi barem do 2:00 ujutro.

Naručila sam ribe i kumpira, sve na hrvatskom, osim što znam da se kumpir reče kartuška na ruskom. Donijela mi je ribu koja sliči na ražu ili neku drugu ribu koja leži po dnu. Jedino šta je ovdje dno blato, ali stvarno nisam znala kako da objasnim da želim ribu koja je po vertikali simetrična. Utješilo me što se kuhar zgodno dosjetio da onu stranu koja se natopila blata otkine tako da zapravo ostane gornja polovina ribe, ona polovina na kojoj su oči, leđna zakržljala peraja i repić. Nije da se ne ćuti blato i od gornje strane, ali barem nije ono blato šta je bilo nataloženo. Nisam ljubitelj kumpira već u zemljama koje nisu mediteranske dobro dođu za kratkoročno ubijanje gladi. Jer od ove ribe nema kruha za se najest.

Na adi se nalazi i uistinu neviđen besplatni fiskulturni park u kojem su sportisti od "škovaca" napravili sprave za vježbanje. Međutim, nije to nešto zbrdazdola. DIY, jako promišljeno, održavano, s razdraganim korisnicima. Stvarno zanimljivo mjesto. Naišla sam na jedan youtube u kojem ukrajinski emigrant priča o tome šta je tu bilo kad je on bio mlad, dakle u sovjetsko doba. I danas je ovdje življe nego u ostatku Gydroparka, a u njegovom filmiću je genijalno kakvih se plemenitih detalja sjeća i što zapaža čovjek koji je postao Amerikanac.

https://www.youtube.com/watch?v=M9_WafVbR9w&t=1041s

- 09:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 23.10.2021.

EKSKURZIJA S OSIGURANJEM

Zaboravila sam kako izgleda aerodrom, a ovog u Splitu bome nisam ni prepoznala jer mu je polovinom 2019. godine dograđeno još jedno krilo. I na bečkom aerodromu se dosta toga promijenilo. Bitno da se nije promijenilo ime wifija. Po wifiju se pozna mjesto. U Splitu wifi još nisu instalirali, ali barem se ne zove Tuđman.

Bit će sada dvije godine da nisam bila na ekskurziji, sve zbog zdravstvenih strahova. Međutim, nedavno sam shvatila da imam ozbiljne zdravstvene poteškoće što nigdje ne putujem pa sam odmjerila jednu štetu od druge štete. Ekskurziju mi malo otežava okolnost što se, kako bi Baldova susjeda rekla, nisam cjepivala. Do sada se nisam nikad ni testirala. Sad sam morala barem to. Počela sam plakati čim mi je ugurala štap maltene do frontalnog korteksa. Debelo je prošlo 48 sati od tog trenutka, a ja u glavi još osjetim tu točku.

Nikada u životu nisam putovala s putnim osiguranjem. Da se putno osiguranje mora imati za ovu ekskurziju jest bilo pisalo na stranici od MVP-a, ali meni se oduvijek čini da bi me osiguranje ureklo. Šarmantni ček-in mladić u novom, uistinu predivnom krilu, splitskog aerodroma mi je rekao da nema šanse da me u ukrajinsku veliku zemlju puste bez osiguranja. Ja sam njemu rekla da ću osiguranje kupiti putem. Povjerovao mi je i izdao kartu. Osiguranje sam stvarno kupila putem – zvala Damira koji radi u Graweu. On je taman bio krenuo s psićem u veterinara, ali hitno je hitno pa je psa odgodio za 15-ak minuta i poslao mi policu koja vrijedi od ponoći. Dođem li u Kyiv ranije, kontala sam glumiti Pepeljugu.

Dvije ure se mora podraniti na aerodom, a za dvije ure neuhranjena žena ogladni, pa sam onda investirala u suhe smokve – jedino normalno u djutiću, ali košta kao full menu kod Listeša. Mislim da taj propis o ranijem dolasku služi kako bi putnici koji su jeftino kupili kartu bili oderani na svemu drugom. Neposredno pred polazak sam bila prinuđena investirati u FTPRPRPR masku. Naime, na bečki i praški aerodrom se ne smije s bilo kojom maskom nego mora biti baš ta. Otišla u djutić, investirala dodatnih 160-ak HRK-ova. Sve skupa - čitavo bogatstvo.

Na presjedanju koje je trajalo nekoliko sati sam susrela više ljudi kineskog izgleda odjevenih u bunny suits, popularan i kod nas, ali samo kod USKOK-ovaca. Sjedala sam kraj njih kontajući da su oni najsigurniji što se virusa tiče.

I finalna destinacija - kijevski aerodrom! Putnike ovdje dočekuje ili policija odjevena u vojnu robu ili je stvarno vojska koja stoji na predgranici. Predgranica je tekstilna traka na jednoj širini opločanoj keramičkim pločicama prije graničnih kiosaka. Dvojica vojnika na tečnom ukrajinskom pitaju osobe koje su se zbližile na milimetar jedan od drugoga, koji su nasrnuli na rupu između te dvije trake u vidu rulje, neko pitanje pa ih propuštaju. Ni ne gledaju šta ko pokazuje. Ja se nisam snašla jer sam bila još smantana od spavanja u letjelici. Pitala sam da šta hoće, prvo na engleskom onda na našem. Pričljiviji vojnik mi je rekao brlbrlbrl. Pošto je moj ukrajinski nikakav, to sam ja počela histerizirati na hrvatskom i zaustavila rulju iza sebe. Kad je shvatio da ne kužim, počeo je ponavljati neidentificiranu sintagmu. Da nije bilo nekog Engleza koji je upućeniji od mene, vojnik bi me bio uhapsio. Pet minuta kasnije sam shvatila da su bili pitali potvrdu od vakcinaciji, a pričljiviji je meni ponavljao: „Vdomaplikešn“. Englez mi je rekao da moram skinuti aplikaciju koja se zove VDOMA. Ajde, makla sam se, skinula aplikaciju s tečnog ovdašnjeg wi-fija. Ali avaj, aplikacija radi samo ako imaš ukrajinski broj. Vratila sam se k mladom vojniku da šta ću sada. Da neka pričekam – to se skoro isto kaže kao i na našem. Rekla sam mu: "Sinko moj, 2 ure su po noći – šta ću čekat?! Idem leć." Sreća da je prošla jedna vojna mlada dama koja me je povela na Departures pa sam tamo investirala u ukrajinski broj. Koliko sam već bila ojađena i onesposobljena, ona mi je smontirala karticu u mobitel. Koga raduje, od noćas me može dobiti i na +380664201645.

Dok ovo tipkam, motri me ukrajinska policija. Aplikacija daje mogućnost i da ja komuniciram s njima, da im javim kako sam. Otkad sam se probudila, svako malo im pošaljem poruku da sam odlično – neka se ne brinu.

Ne bi mene bilo briga i ne bi se uopće sekirala oko aplikacije da nisam gledala hrvatskog MVP-a o tome šta treba, a šta ne treba za ući u zemlju.

Ima nekih aerodroma gdje je popularno da avioni slijeću više po noći nego po danu. Čini se da je kyivski baš taj. Dok sam rješavala uvjete za prelazak granice, bio se iskrcao još jedan avion i svi pohrlili na kioske. A di bi drugo… Za ne čekati novih 200-injak ljudi da im se provjere dokumenta, onako jadna, necjepivana, umorna, smantana, a povrh svega željna godišnjega, otišla sam na diplomatski kiosk. Kaže žena da nisam diplomat. Je, ko me ne zna. Kad mi je vidila suzne oči, šta će od mene… Dobro je rekao splitski ček-in mladić, prvo pitanje – di ti je zdravstveno osiguranje. Da di je?! Friško u mobitelu, ne može friškije.

Nešto malo kasnije sam se domogla hotela. Pohvalila sam se mladom recepcioneru da, zahvaljujući VDOMA-u, sad mogu pjevati borbene jer sam u izolaciji do kraja godišnjega. Mladi recepcioner mi je odmahnuo rukom i rekao da to nema nikakve veze. Jest, nema veze ako šetam ugašenog mobitela, ali onda moram zapamtiti gdje trebam ići.


- 12:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.12.2019.

KAŠTELANSKA MUDA POD BUBREGE

Kaštela su postala jedno od ružnijih dalmatinskih mista, uglavnom zahvaljujući bjesomučnom ziđarenju. Jedino što na tamošnjoj ziđariji može biti atraktivno jest pogled na more, tko ga može uhvatiti. Sve izvan toga uskoga pogleda je tuga i čemer.

U Kaštelima ima taj neki tip koji se prezentira kao veliki poduzetnik i vizionar. Josip Berket. Vizionar je dao nasuti lijep komad Kaštelanskog zaljeva, izgraditi marinu s hiljadu vezova i uz nju neke skalamerije u kojoj se, između ostaloga, mogu organizirati pirevi. Na takvom jednom piru sam bila u subotu.

Po svoj prilici je realizacija vizije startala ilegalno, a kasnije se, Bogu hvala i sv. Anti, legalizirala. Zašto je to lako i osnovano pretpostaviti? Zato jer se Berket u vrijeme vizionarenja prometnuo u populističkog nezavisnog kandidata za gradonačelnika kojeg su onda Kaštelani stvarno izabrali. Nisam provjeravala, već mi je rekao jedan od uzvanika kako je na prvoj Berketovoj sjednici gradskog vijeća odmah bila odluka o izmjeni GUPa. Ne da mi se provjeravati, vjerovat ću na riječ.

Reče mi šef pirske sale izgrađene na nasutoj zemlji, po svoj prilici ilegalno nasutoj, kako je baš ta sala u širem regionu najljepša i najbolja sala koja postoji. Može biti, vjerujem i njemu, svašta sam viđala. Tobože ima i najbolji pogled.

Pogled je na šumu jarbola koji klapaju po južini tako da pogleda zapravo nema, ali zato ima buke. Unutra buku dodatno uveličava naopaka obrada horizontalnih i vertikalnih ploha. Muzika se ne čuje. Čuje se samo buka. Samo se buka čuje jer su sve plohe glatke pa se zvuk od njih odbija u čudnim smjerovima i stvara takozvani brljoug. Zapravo je teško detektirati kako su uspjeli napraviti tako stravičan zvuk. Znači, glavna svrha prostora je zabava s muzikom, ali vizionarovim pomagačima nikada nije palo na pamet da bi ga trebalo shodno funkciji opremiti.

Po podu su zalijepljene jeftine keramičke pločice među kojima su fuge širine prst. Od fuga štiklena peta svako malo kihne. Junački se lijevoj štiklenoj peti (koja je u mom slučaju skuplja od kvadrata pločica) odlomio dio potplata u susretu s dilatacijom pločica koja je pak širine 3 prsta i koja je masna crna traka preko cijele površine. Kasnije sam je držala u vidu.

S juže strane je neizostavna staklena stijena s troja vrata kroz koja se izlazi na podužnu terasu. Veza s ovisnošću. Na terasu se može samo kroz jedna vrata. Jedino su ona otključana. E baš ta vrata imaju iskrivljen profil od dovratnika tako da se i bez južine moraš upeti da ih zatvoriš. Ko na zahodu prilikom opstipacije. Kad otvoriš vrata, južina te grune toliko da odnese i tebe i vrata.

Normalno da ventilacija unutra ne radi. Nisam sigurna niti da postoji. Klimatizacija postoji, ali jebiga, klima samo grije onaj zrak koji je unutra. Ne ubacuje novi. Znoj, proliveni alkohol, to se sve usafta oko 12 pa počne vonjati. Da su se mogla otvoriti i ostala dvoja vrata, možda bi to malo spasilo, ali tko je vidio držati sva vrata otključana. Vrata su za ukras. I jebo' Pravilnik o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju.

Iznad retro - šanka polica s pićima. Između ostalih i Jamesons. Bili bismo od gušta nazdravili s irskim whiskyijem da ta pića nisu tek izložak, dekoracija, da se vidi da se ima. Pića su samo ona koja su skrivena iza šanka tako da se ne vide.

Ženski zahod je dekoriran dvjema vazama s plastičnim cvijećem koje stoje na podu. De luxe hranidbena podloga za bakterije.

Okoliš zgrade je dušu dao za snimanje američkih horror filmova i trilera s puno krvi, ali se zato može parkirati na stotine automobila.

Još jedan krasan detalj su masivni nosivi stupovi. Stabilnost prije svega. Na stupove je netko zalijepio podatke za WiFi. Podaci su nezaboravni jer su u svakoj mogućoj fotografiji.

Čitam sad na službenoj stranici kako se kompleks reklamira. Kao nova marina u srcu Dalmacije, izgrađena je u skladu s pravilima za sigurnost i zaštitu okoliša, moderno zdanje koje pruža sve potrebne usluge, udobnost i ugodan boravak. Da, sve je upravo suprotno od toga.
- 12:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 07.12.2019.

DOMOLJUBNA BOL U PRSIMA



U obrascu za dobivanje azerbedžanske vize valjalo je odgovoriti na pitanje: "Jeste li ikada posjetili pokrajinu Nagorno Karabah bez dozvole države Azerbedžan, a koja pokrajina je pod armenskom okupacijom?" Odgovorila sam u strahu da mi ne odobre vizu ako kažem da jesam. i sve dok nisam prošla graničnog policajca, nije mi bilo svejedno. Strah mi je bio uvjetovan time što se ovdje radi o obiteljskoj državi, a unutar obitelji se uglavnom sve dozna.

Radi se o obiteljskoj državi budući da je sadašnji predsjednik naslijedio vlastitoga Ćaću, nakon demokratskih izbora 2003.! Ćaća mu je bio faca. Prvo je bio faca u politbirou. Nakon raspada Sojuza bio se vratio u rodni Nakhchivan koji je danas izdvojena azerbedžanska teritorija. Otamo je spletkario eda da bi zasjeo na poziciju. Na poziciji se pokazao kao neloš ekonomist i organizator državne industrije. Ćaću su izbori za novi mandat kobne 2003. zatekli u poznim godinama, s bajpasom, prostatom i drugim zdravstvenim tegobama. Radi toga se povukao i malo nakon toga preminuo. Na smrtnoj postelji ostavio je sinu u naslijeđe demokratski glasački kapital azerskog naroda. Tako je za demokratskog predsjednika ustoličen Sin Heydara Alyijeva. Četrnaest godina kasnije, Sin je za dopredsjednicu instalirao svoju lijepu suprugu. Njena funkcija nije postojala prije toga. Takvih familijarnih kombinacija bi se u azerbedžanskoj vladajućoj strukturi dalo naći još. I tako već šesnaest godina. Koji god izbori da su raspisani, Sin dobija premoćno nad ostalima, skupa s članovima obitelji. Kaže mi Cabir, ovdašnji stručnjak za ustavno pravo koji je radio na promatranju izbora da se tu preko noći mijenjaju rezultati. Malo tko više i izlazi na izbore. To je tako i malo tko se radi toga sekira.

Bilo kako bilo, očito familijarna policija nije više šta je bila. Zahvalna sam na tome jer je ovdje zapravo jako lijepo. Svi ljudi koje sam susrela su pristupačni i fini. Država je izrazito sekularna – nema talibanije. Iako se Azerbedžan zatekao u prilično zajebanom komšiluku, nisam primjetila nikoga tko bi se brčio s parolama kao što je npr. Ubij Srbina. U tom komšiluku, primjera radi, jedan je komšija pod embargom, malo malo pa zaprijeti planeti atomskom bombom. Drugi je Turkmenistan za koji se priča da je totalna banana. S Armencima su okončali rat tako da su praktički prepustili dio teritorija i objesili svoje kopačke... Ne izgleda da ima ikakve međususjedske drame. Mirno vade svoju naftu i plin i ne mare za komšiluk. Nejverojatna je azerska diplomacija. Ćaći i malome svaka čast na tome. U takvom okruženju sam pomislila da je u redu pohvaliti se bilo kome kako sam uspješno preveslala demokratsku Državu.

Međutim, hipsterična profesorica na ovdašnjoj umjetničkoj akademiji, Asmer joj je ime, se dobro štrecnula kad sam joj u razgovoru rekla za svoj izlet od prije par godina. Iskobečila je velike crne oči i strogo upitala zašto sam tamo išla. A zašto… Jer sam posvuduša. Njeni su iz Shushe. Kaže da osjeti bol u prsima kad joj netko spomene Nagorno. Uspjela sam se nekako objasniti i smanjiti štetu. Bogme me iznenadila njena prilično neugodna reakcija. U jednom času sam mislila da će odmah zvati policiju da me otra u stan’cu. Onda je pitala kako je tamo.

Nagorno prošao je kroz pravi pravcati rat. Danas visi u geopolitičkoj karti slično kao Kosovo. Stvarno, i svi ostali koje sam zapitkivala jesu li ikad bili u Nagornu rekli su da nisu. I svi su se požalili na nesnosnu domoljubnu bol prema crtama koje dijele teritorij.

Cabir, zanimljiv karakter ispostavio se najbolji sugovornik na ovu temu pa sam, s naknadnom pameću, njega pitala šta je u tome tako tragično da ljudi otputuju u taj okupirani dio demokratske države Azrebedžan, kakvi su to nacionalni i etnički osjećaji prema rečenoj brdovitoj teritoriji. On jedini nije osjetio bol u prsima, ali je i on naglasio kako ne poznaje nikoga tko je tamo ikada bio otkad je okupacija. Stvarni problem su milijun ljudi koji su izbjegli otamo ovamo, plus nekolicina ožalošćenih nad onima koji su konflikt platili glavom. A onda ga je, naravno, interesiralo, kako je tamo. Pitao je da mu pošaljem koju fotografiju ako imam.

I on je porijeklom iz Nakhchivana. Dakako da se preziva isto kao Ćaća i Sin. Do Nakhchivana se može samo avionom. Valja preletjeti Armeniju. Kaže da mu popularno prezime nije od velike pomoći u životu.

Za pravo reći, izgleda da su nagornokarabahanske izbjeglice dosta dobro zbrinute i da su se udomaćile. U dva navrata, prilikom vožnje izvan Bakua, šofer ili vodič ukazali su na naselja u kojima stanuju Nagornokarabahanci. Ne može se reći da su naselja bezvezna ili substandardna. Naprotiv.

Uz jedno takvo naselje smo zastali u koloni. Preko pustopoljine cestovne petlje, u daljini se moglo vidjeti desetke blindiranih vozila kako jure. Govori jedna žena: “Ovo sigurno netko iz predsjedništva, tj. vladajuće familije ide ide na ladanje.”

Toga sam se sjetila kad me na kraju razgovora Cabir pitao jesam li osjetila režim.
- 17:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.11.2019.

BAKUANSKE STANARINE



Nema stanovanja do khrushchyovke, zgrade od betonskih prefabrikata kakve ima diljem bivšeg Sovjetskog Saveza, u svakom gradu, u svakom kvartu. U doba Nikite Khrushcheva, pokoj mu socijalističkoj duši, izgrađeno ih je pitaj Gospu koliko, a ovdje u Bakuu naročito budući da se ovdje, uslijed sveopćeg naftnog i plinskog procvata praktički odjednom slio golem broj ljudi koje je valjalo skućiti. Nikitina logika išla je u istinskom socijalističkom smjeru. Na stranu arhitektonske mudroserine i stalinke s pićićokama, narodu treba stanovati.

Neka su oronule, neka je kabela po portunima, smeća po okolišu, ipak su pune ko šipak. U ovoj polupustinjskoj klimi, između njih su se dobrano popunili međuprostori krošnjama drveća tako da dolijeću i gradske ptice pjevice. Sudeći po voznom parku ne bi se moglo zaključiti da u njima živi teška sirotinja.

To je bilo tada, a sada je sada. Sada je novo doba, drugačije se prave stanovi. Slično kao i kod nas. Izijo vrag prefabrikaciju! Opet se zida i pomalo betonira. Radi takvih okolnosti, sve je puno traljavih detalja.

Invetsitiorova (bes)misao ide u vrlo predvidljivom smjeru. Koliko god investitor može zapasati za interijer, toliko zapaše. Da mođe, napravio bi stanove u obliku tunela. Tako se dogodi da stambena jedinica ima hodnik od 20 kvadrata, kupaonicu i kuhinju bez sunca i mjeseca, a onda po rubu hodnika, sanitarija i tričarija malo veće dvije - tri prostorije za boravak ili sobu. I dva uska balkona duž cijele fasade, orjentacija nebitna. Dakle, nijedan balkon funkcionalan.

U jednoj takvoj zgradurini blizu Arhitektonskog fakulteta, u stanu broj 20 naišla sam na jedan prozorčić u kupaonici. Prozorčić, pravi, pravcati jer je od PVCa. Gleda u instalacijsku šahtu. Stan je opremljen svakojakim pomodarskim budalaštinama od kojih je najzanimljivija mašina za mljevenje mesa, kod nas popularna u imotskoj krajini za pravljenje švargli, kobasica, sudžuka i sličnoga. Što bi mašina nekome tko nema priliku uzgajati prasce, nemam pojma. Valjda je: „Neka se nađe“. Svi zidovi, izuzev onih u kupaonici, obloženi su u dekorativne tapete, svaka soba svoj dezen. Dezeni su uglavnom svijetleći. Tapeciran pod. Ništa ovdašnji tradicionalni uzorci s milijardu čvorova već samo suvremeno. Nema šanse da gost ne skine cipele na ulazu.

Vlasnik stana je izvjesni arhitekt koji živi negdje na suburbiju. Pretpostavljam da je stan/ove dobio od graditelja za kompenzaciju. Baš ovaj stan iznajmljuje čovjeku koji je ovdje došao raditi za građevinsku kompaniju koja prodaje aditive za beton i slične korisne stvarčice. Nije taj stanar buržuj već je ovo valjda jedino bilo na lageru. Nije ni presretan sa stanom, ali fabrika ne pita.

Ulaz u zgradu nije jednostavno naći. Kad ga zbunjeni turist, gost privatne zabave i nađe, onda je slijedeća procedura. U pripadajućem okolišu zgrade, sasvim asfaltiranom, radi minimalno troje radnika koji brinu za sigurnost i udobnost novih stanara – čini se da su svi novi. To se naročito čini iz količine smeća koje je nastalo raspakiravanjem namještaja. Jedan radnik parkira automobile, jedan je portir, jedan sjedi u plastičnoj kućici čuvarici, a jedan im valjda pravi društvance. Nisam smjela pozvoniti na parlafon već najprije prozvati stanara na mobitel da stanar potvrdi kako ima goste.

Dosta je problema tu bilo jer mi roaming slabo radi, oni ne govore engleski… Međutim, jako su dragi pa smo zajedničkim snagama uspjeli razriješiti moj posjet. Najprije je prvi radnik zazvao prijatelja za kojeg je mislio da govori engleski. Ipak nije govorio engleski. Onda sam ja pokušala nešto reći na ruskom, u maniri Slavena Bilića, što je, dakako, izazvalo salve smijeha. Drugi je slavodobitno napravio wi – fi na svom mobitelu. Treći me dopratio sve do blindiranih vrata stana. Ova vrata su ugrađena u goli zid, ali zato susjedna imaju mramorom optočen portal s dva plitka pilastra i timpanonom.

Da je bilo sreće s ruskim, bila bih ostala na čaju u kućici čuvarici.

- 13:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 16.11.2019.

STANJE (UMJETNOSTI) KROZ GUSTO GRANJE


Soltan Soltanli (2017), Mutual dependence




Elyiar Alimirzayev, Road no. 3

Lijepa Mehriban, žena ovdašnjeg velikog vođe preko fundacije čija je direktorica, još jedna bitna funkcija koju njena nježna pleća podnose, osnovala je i Muzej moderne umjetnosti.

Gospe blažena, na što taj Muzej sliči… Negdje sam pročitala da ga je projektirao Jean Nouvel. Nekako se nadam da nije do njega nego do izvedbe budući da mi nikad nije bio mrzak. Fasada niđe veze. Da nema pomoći s mobitelske aplikacije, ne bi ju ubrala. Posvuda po interijeru je šuma nakošenih (gdjegdje i uspravnih) bijelih profila koji su, izgleda, dio nosivog sustava, ali su tako gusti da bi zadovoljili čak i japanske trusne uvjete. Na podu su one keramičke pločice koje su imitacija izbijeljenog bambusova drva s fugom širine prsta. Takve se skupo, ali nekvalitetno u nas mogu kupiti u Solin Građe.

Opisanu situaciju dodatno degenerira količina izloženih umjetnina. Čini se kao da je sama Mehriban obišla Akademiju i sve njene članove te pazarila 1.000 kilograma skalamerije plus 1.000 metara kvadratanih slika. Đuture. Isto tako ih je kustos nabio unutra. Nogom pa još skakao po tome da sve stane. Nije da nema izvrsnih komada, ali se od šume ne može vidjeti stablo. Naročito je to šteta za neke skulpture koje bi mogle imati zanimljivu sjenu. Ovako se njihova sjena raspršuje na tisuću i jedan obojani kantun.

Postav je neprikosnoveni dokaz da je u prijateljskoj državi Azerbedžan na snazi autoritarni familijarni, vrlo zajebani, režim.

Godine umjetnina su suvremene. Međutim, sve i jedna je u vrlo klasičnom mediju. Nijedna kritična, izuzev kritike na Sojuz, a to nije ništa smjelo. Dapače, to je priča o ustašama i partizanima. Izložena je i njena bista. Korektna, stavljena kao i sve ostalo – nabijeno. Na 1. katu, flankira ulaz u stakleni lift. Umjetnik je prilično precizno uhvatio njene crte lica, naročito tipične perzijske sljepoočne i nosne kosti. Ovo ostalo na glavi joj se mijenja tijekom vremena jer joj brizgaju plastiku u glavu tako da taj dio nije mogao zaustaviti gipsom. Fama est da žena ima probleme slične kao Donatella Versace. Na stranici Muzeja istaknuto je kako ga je posjetio predsjednik RH Josipović. Baš su traljavi – njega bi valjda više bili fascinirali da su ga odnijeli u Operu. Zatekla sam niži razred osnovne škole u posjeti. Hvale vrijedan način edukacije. Predivno je da djeca u okviru kurikuluma moraju obići Muzej moderne umjetnosti. Međutim, u ovom slučaju nije ništa drugačije pranje mozga od primjerice posjete Crkvi Gospe Velikog Krsnog Zavjeta u Kninu.

- 08:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2019.

BOŽJI ZNAKOVI U OKOLICI BAKUA



Prirodna vatra koja nastane na prirodnom humku i danonoćno gori jedna je od štacija popularne turističke ture za početnike. Dođeš blizu, vidiš kako vatra stalno gori ni iz čega, ogriješ se, slikaš selfie. Trebao bi se oduševiti. Tu je neka bazična kemija po srijedi. Prirodni plin koji je prošao iz utrobe zemlje kroz fumarolu sastane se s kisikom što izaziva burnu reakciju – vatru.

Palo mi na pamet da je možda starozavjetni lik Mojsije čuvao svoje stado na jednom takvom brdu pa se onaj grm bio zapalio od prirodnog zemnog plina koji je prosukljao blizu njega. Za njega, a onda i brojne poslije njega, to je bio Božji znak. Prilično naivno za ove poslije njega ako se doznalo da je bio stočar na teritoriji gdje je moglo biti prirodnog plina u izobilju (a čini mi se da jest).

Podijelila sam svoju misao sa simpatičnim vodičem Yakubom. On na to: „Ne vjeruješ u Boga. Kako to?“ A jebiga… Ako je to to što je Mojsije vidio, vidio je kemijsku reakciju koja se popularno zove gorenje.

Posljednja štacija ture je kulturni centar kojeg je projektirala rahmetli Zaha Hadid. Izgradnju je financirala azerska radnička klasa koja vrijedno vadi naftu i plin i brine se da se dopremi u najzabitije dijelove Europe i ostatka svijeta. Toliko je ovdje Majka Priroda deponirala nafte i plina da je Hitlerov najmokriji san bio dotrati Wehrmacht do u Baku pa sisati dok se boje ne rastope. A tada je bilo još sočnije, naročito što su se Azerbedžanci izvještili u tehnici ispumpavanja budući da je baš ovdje konstruirana prva mehanička naprava za vađenje nafte. Čak 1848.

U pradavna vremena na ovoj teritoriji nastali su i Zoroastrijanci koji štuju vatru kao lice Boga. Tu, ali i drugdje, recimo po cijelom Iranu, ima hramova koji su zapasali mjesta s prirodnom vatrom. Tamo gdje je "vječna" vatra, e tu stave žrtvenik, ozidaju zidovima i eto hrama. Naokolo su postepeno nastajale nadsvođene kubikule u koje su mogli svraćati duhovni putnici namjernici. Većinu opisanih mjesta pomela su naftna polja. Ovaj jedan u koji nas je Yakub poveo je rijetki koliko – toliko očuvan i restauriran. Pretposljednja štacija turističke ture.

Za doći do ovog božanskog (i božanstvenog) mjesta, božanstvenoga za svakoga tko gaji autentičnu emociju spram graditeljskog naslijeđa, valja proći kroz nepregledni žalosni slum što straćara što hruščevki. Za restauraciju hrama pare je kesnula fundacija koja nosi ime svekra prve dame Haydara Alyiejva, ujedno dopredsjednice države, lijepe gospoje Mehriban. O gospoji ću drugom zgodom.

Da se vratim na lice Boga! Kako se razina plina postepeno snižavala uslijed eksploatacije, tako je ovdašnji žrtvenik ostao bez vatre. Dragi moj smjerni i vjerni Yakub rekao je kako je naknadno, za potrebe restauracije, na ovaj žrtvenik doveden plin pomoću metalne cijevi. Eto ti te đavle!

- 19:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 13.11.2019.

KAKO ODERATI JANJCA U CENTRU MILIJUNSKOG GRADA



Putem do hostela, što busom, što pješke, ovo mora da je nekoć bio dio Perzije. Gdje god da se ziđala prezentabilna zgrada, tu je na glavnom pročelju perzijski ornament. Čak i tamo gdje se obnovila hruščevka. Kasnije sam pročitala na wikiju kako stvarno današnji Azerbedžan jest bio u sastavu nekoć golemog (i dalje moćnog) Farsi carstva. U nekim razgovorčićima, još važnijim od wikija, doznala sam kako je dobar bokun Irana azerski. Srbija sve do Tokija. Naime, u Iranu danas živi više Azera nego tu gdje bi im trebalo biti kod kuće. Bit će im Iran dođe kao “našima“ Bosna.

Sustav javnoprometnih površina je totalno ruski. Ili sovjetski, ne znam što je korektniji atribut. Prospekt gonja i ruši sve pred sobom. Ostale ulice imaju neke stupnjeve, ne mogu točno ocijeniti kako idu, ali imaju izvjesnu, pitaj Gospu koju, logiku. Pitat ću Nikšu Božića koju – on sve zna. I neka su detaljno promijenili imena ulica, svejedno je koncept sovjetski. Na semaforima je, naravski, preteška ignorancija pješaka. Kad se susretne prospekt i sporedna “ulica“, ma čak ni prospekt, nego ulica i “ ulica“, tu definitivno ima pravilo sa semaforom. Samo na jednoj trasi je svjetlo za pješake. Na drugoj ga nema. Možda štede struju, možda računaju na građansku pamet, možda su u šumi. Bit će da se radi o nečem što nisam učila u školi. Međutim, dosta dobro fercera. Ne bi me interesirala imena ulica niti bi obratila pozornost na taj fenomen da nisam posudila jednu divnu knjigu. Divnu po slikama. Tekst je na ruskome pa nemam pojma što piše. U knjizi je popisano, (valjda) objašnjeno, fotografirano i locirano po ulicama najbolje od sovjetske moderne arhitekture u cijelom Azerbedžanu, a Baku je po broju stanovnika više od polovice. I sad bih trebala obilaziti po slikama koje mi se dopadaju.

Dok sam krmeljala u oporavku od letenja koje je trajalo tristo svjetlosnih godina i bauljala po medini, uglavnom sam kontala kako ću do tih lokacija. Beznadnost mi je došla najranije, kad mi je Gazda od hostela zavario u facu pošto sam mu otvorila magičnu knjižicu.

Bauljajući po medini, koja nota bene nije neka šporka medina s kabelima po zraku već ulaštena i s puno fancy hotela, sam naletila na turističku agenciju. To me obradovalo jer sam u prvi čas promislila da je obični turistički info. Jer tako i piše. Dosta dobar način za zajebat zainteresiranog turista: da izgleda kao da je državna, ona što je dotira Ministarstvo turizma pa su tamo oni koji svašta znaju, dat će zainteresiranom turistu karata i knjižica i uputiti ga na pravo mjesto, koliko god bizarno bilo.

Doduše, u medini jesam naletila na muškarca i ženu, moguće supružnike jer su dosta uigrano izgledali, kako deru dvije životinje na jednom skveru. Dakle, u sred centra centra, na javnom prostoru (o čemu imam i sramežljivi dokaz) uredno tranširaju par, čini mi se, jaganjaca, spokoj im animalnoj duši. Drago mi bilo da medina ipak nije posve mrtva.

Kako sam naivno startala u agenciji, tako je završilo revijalno.

Prodali mi dvije ture, prvu neku za početnike, što je u mom slučaju prihvatljivo – tek sam stigla, a drugu u albansko selo u Azerbedžanu. Na ovu drugu valjda nitko živ ne ide pa se brže – bolje pojavio Gazda od agencije da vidi takvog klijenta. Kratko se čudio, a onda je istaknuo da nema boljeg izbora od albanskog sela. Sve i da ima, nizašto na svijetu ne bih propustila albansko selo u Azerbedžanu. Ovakav splet okolnosti me potakao da i njega upitam za neke lokalitete iz čarobne knjige. Gazdi je ime Hanif. Hanif se najprije šokirao odakle mi takva knjiga. Da odakle… Dala mi Jelena Borota koja živi u Splitu, a ona je to dobila od, čini mi se, Vuke Bombardellija ili nekog njegovog potomka. Tu se i on malo zainteresirao za te lokalitete iako ne poznaje Jelenu i ne zna gdje je Split, ali zna za Davora Šukera.

Koncentrirano se moj novi pajdo zabavio sa zgradama – sve jednu po jednu. Došli do goleme vrlo atraktivne osnovne škole u jednom od 8 bakuanskih mikrorejona – još jedne sovjetske urbanističke sheme. Na toj stranici i on zaključio da sam beznadan slučaj. Nema šanse da to nađem. Mikrorejoni su se ranije brojili. Sad su s imenima i prezimenima. To se više ne nalazi. Mislim se u sebi: „Pajdo, vidit ćeš ti…“ Al' onda dvije stranice kasnije ima taj neki Sumgajet i u njemu krasnih paviljončića uz rivu. E to zna gdje je. Iako se sve fizički „primodernalo“, osuvremenilo u fazonu kojeg voli ovdašnji veliki vođa i njegova lijepa gospoja, još se raspoznaje. E tamo će me on lično povesti. Usput bi mogao obići i rođaka koji baš tamo stanuje. Tu je došlo do toga da mi se učinilo da bi mi skinuo zvijezde s neba. Razmijenili smo brojeve telefona, a onda za kraj poraz. Udrit selfie. Tko ne udre selfie, taj se ni s kim nije vidio.
- 19:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 12.11.2019.

NOVI PRIPAMETNI AERODROMI



Ne mogu krenuti s Dr. Franje Tuđmana, a da put bude u redu. Da se barem jednom ne izgubim na njemu iako se nema gdje izgubiti. I nikad mi neće biti jasno zašto su dva broja jednake veličine, jednakog fonta na jednom gateu. Međutim, nema nema bližeg i jeftinijeg puta do Azerbedžana nego od Zagreba preko Istambula.

Toliko je Turkish Ariways zgodan da zapravo svugdje gdje idem zadnjih više godina, prođem kroz Istambul. Osim toga, zgodno je proboraviti u tom međuvrijemu od letova po gradu jer je taj grad bolji, veći i ljepši od bilo kojeg New Yorka. Tako sam se po stoti put iskrcala iz aviona i krenula na metro. Putem mi je trebalo biti poznato, a nije. Nakon što nikako nisam uspjela naći metro, skontala sam da sam na skroz drugom aerodromu. Na ovom aeordromu nema metro stanice. Samo bus service, a nije da na jednoj tabli nije bilo napisano i metro (+ smjer kretanja). To je valjda napisano za kad budućnost, kad se metro uvede pa da ne mijenjaju tablu.

Bogme je problem kad turist hoće iskoristiti vrijeme u tranzitu za obilazak, a mora se pouzdati u bus. Bus može voziti i pola ure, i uru i tri ure – u tako velikom gradu nikada ne znaš koliko ti stvarno treba vremena tamo i nazad. Sulud je ovoliki aerodrom u ovolikom gradu osuđen samo na bus service.

Kasnije će mi Gugl otkriti da je baš ove godine istambulski aerodrom premješten sa sredozemne obale na crnomorsku, u Guziće Gornje. Pretpostavljam da je ova nova lokacija puno manje atraktivna. Da bi je zauzeli, posjekli su šumetinu. Sigurno će sada nakrkati hotela i drugih zgradurina na onaj stari - nema šta drugo biti u glavi genija koji je aerodrom preselio. Ipak je sredozemna obala sredozemna. Usput, novi aerodrom je, tako kaže Gugl, aerodrom s najvećim interijerom na svijetu. Nije ni stari bio tijesan, ali dobro.

Ukrcala sam na prvi bus koji sam ugledala. Kako sam već bila platila kartu kad sam saznala da ide u Bešikštaš. Tako sam i otišla na Bešiktaš, ne baš najzadovoljnija finalnom destinacijom. Bešiktaš dođe kao neko selo unutar Istambula s milijardu radnji i milijardu ljudi. Na kakti kolodvoru raspored vožnji na turskome, ali hajde – ima puno brojeva na njemu pa valjda ima busa i za nazad.

Dodatno, imam grozna iskustva s istambulskim busevima. Jednom sam potrošila 4 sata da se vratim na SultanAhmed iz Umiranye shopping malla koji je na azijskoj strani, unutar cestovne petlje. Činilo mi se da se nikad neću vratiti koliko je trajalo. Tada sam na povratku tragala za jednom netom izvedenom ribarnicom koja je bila osvanula na Archdailyiju s očaravajućim slikama (https://www.archdaily.com/48722/besiktas-fishmarket-gad/50087b4228ba0d50da000aac-besiktas-fishmarket-gad-site-plan?next_project=no). Ribarnica je fenomenalna geometrijska struktura koja je sjela u prazni trokut u padu, blistava i monolitna izvana i iznutra, sa savršeno podijeljenim štandovima, a time i pješačkom mogućnosti da se presječe u bilo kojem smjeru. Normalno da je nisam našla.

Bauljam danas u tenziji da ne zalutam i ne najebe mi let za Baku. I, moj sinko, paf! Naletim na bešiktašku ribarnicu! Pretvorila se u isključivo gemetrijsku prepoznatljivost. Zaboravila sam od koje je matematičke funkcije izvedena jer sam taj dio matematike zaboravila. Uglavnom, nije tako monolitna. To je školjka od torkreta na metalnoj podkonstrukciji, a što se lijepo vidi iz rupa, tj. oštećenja koja su na njoj nastala. Vidi se pravo u srž ribarnice. Betonski slobodnostojeći štandovi s raznobojnim keramičkim pločičicama su nestali, naselile se kućice iz Diznilenda. Počupalo žarulje, objesilo na strop neku krpetinu, bogzna čemu služi. Ima ćilima po podu pa se možeš klizati. Jedino šta ima friških srdela u izobilju za kupiti.

Jedva sam se opet vratila nazad na onaj kao neki kolodvor. Peron nije baš ni označen tako da smo se slučajno sreli. I jedva sam se domogla aviona.

U Bakuu je također novi aerodrom, ali sam se za nj pripremila, tj. mislila sam da jesam.

Aerodrom je sav sazdan od golemih blobova kakve je rahmetli Zaha Hadid voljela projektirati. Statičar/ka se za njih, očekivano, dobro nasekirao/la. Međutim, nije ovdje riječ o Zahi već o (turskoj) arhitektonskoj grupi Autoban. Sve na tom aerodromu, od tariguza do raspona najmanje grede koja tendira da bude najveća na svijetu je s 5 zvjezdica. Nešto kao u slučaju Dr. Franje Tuđmana, i po broju ljudi u njemu i po organizaciji. Da nisam pročitala da je istambulski najveći, mislila bi da je ovaj. Al oni sigurno misle da je najljepši. Naročito su pitoreskni slobodnostojeći blobovi u kojima su aerodromske trgovine. Napravljeni su u obliku glavice kapule, a s teksturom ananasa. Keramika na podu prati vez kapule i ananasa, u pripadajućim bojama. Od žute do boje fekalija. Šljašti. Od bogatstva boja i oblika moraš napeti očni vid za raspoznati sadržaj. Od nasrtljivih taksista, ne možeš proći predvorjem. Na turističkom pultu naprlitana fina gospođa. Tko je vidio da fine gospođe na turističkim infoima govore engleski. Na posljetku, zainetersiranom i upućenom turistu treba pola sata eda bi našao gdje se kupuju karte za jedini bus koji gonja u centar.

Normalno da i bakuanski aerodrom nosi ime ovdašnjeg velikog vođe. Možda ima veze s time.
- 13:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 24.08.2018.

OTOČJE U VLAŠKOJ



Turistička pruga nas je dovezla na Isla del Sol pa na Isla de Luna – prave pravcate otoke, ali na jezeru.

Dovezla nas je iz Copacabane. Dosta obećavajuće zvuči ime toga sela. Međutim, nema ništa obećanog u njemu. Toponim bez veze sa životom. U Copacabani nas se najviše dojmio otvoreni kanalizacijski sustav, neuspješni pokušaj pripreme tople vode za tuširanje preko 2 Obodinova bojlera i slobodno zidarstvo i dekoraterstvo fasada u albansko baškovođanskoj maniri. Opisana situacija u Copacabani bila je glavni razlog zašto smo (opet) odlučile otisnuti na titicacansku pučinu.

Kad se zainteresirani turist domogne otočja, može iz nekih rakursa snimiti u prvom planu agave i brnistru ili plićak s lažinom, galebom, u daljini suhozide, spaljenu makiju, stabalca... Uleti tu i horizont, uleti pokoji kupač s momački oblikovanim torzom… Uglavnom, može se napraviti vjerodostojna fotka.

Mene je od tih kadrova stigao lokalpatriotizam. Nema do mog otoka.

Ali nema ništa obećanog ni na otočju. Kad zainteresiranom turistu popusti koncentracija od opisanih kadrova, ne osjeti očekivani miris otočja već balegu od ljama. Makija je savanska ili tako neka travurina bez šušta i gušta. Suhozidi su samo iz daljine. Iz blizine su adobei - cigle od blata i slame. Sve skupa svugdje vonja. Ima u selu jedan meštar što ih je baš danas pravio. Očito se oko takvih situacija mušice naročito roje, a onda ih u gustim formacijama ima i drugdje. Što se plićaka tiče, u nj povremeno upliva jato pataka. Ne djeluju prijazno. Bonaca prelijeva smeđu u SMB, a nije da je grande porat. Dapače, uopće nema potencijala za zagađenje. Bistrije je u trogirskoj foši. Posljednja scena, malo desno: 4 – 5 tovara piju vodu iz takvoga plićaka. Stvarno dramatično. Tu sam baš se baš sažalila nad titicacanskim življem.

Milo mi je ovih ovdje, i turista, i turističkih radnika. Prvi se navalili slikavati, gledati nasložena "kamenja", wannabe suhozide, zaštićene beštije kojih ima tek u tragovima… Drugi (turistički radnici) baš prodaju muda pod bubrige. Toliko prodaju muda pod bubrige da ima neki domicijelni pajdo koji, pošto skočiš s broda na mulić pa na žalo, hoće da ti naplati ulazak.

Nesretni Bolivijanci su prošli s morem kao Mađari. More, tj. ocean im nije daleko, ali valja se provozat preko brda i planina, kroz Peru ili Čile. Međutim, skupilo im se vode na to jedno mjesto, eto to je ta Titicaca pa posluži za prvu ruku.
- 03:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 22.08.2018.

RAHITIS I TITICACA



U koji god perunaski krevet da legneš, u svakom je hladno. Iako smo u subtropskoj „zimi“ u kojoj je po danu upeče, iako je po noći temperatura u interijeru praktički sobna, vani ponešto padne, ali ne ispod 10; nama je stalno hladno spavati. Pridodat ću i to da smo poduzele sve mjere zagrijavanja: spavale skupa, spavale odvojeno, 3 pjumina, deka, lancun i pjumin, pokrivači + spavanje u odjeći, uključivo i zimska bunda… Stalno hladnjikavo. Do naše cirkulacije nije jer ne može biti da obje imamo slabu cirkulaciju. Vrlo misteriozno. Nota bene, još nigdje nismo naišle ni na grijalicu (ni na hladilicu), u nijednom interijeru, u svih 10 dosadašnjih dana.

Zadnje smo završili u krevetima jednog šporkog hostela u još šporkijem gradu Punu, na obali jezera Titicaca. Izmjerena večernja temperatura 15 stupnjeva. Do jutra u krevetu ciča zima. Nakon traumatične noći, uobičajeno sunčan dan. Na nadmorskoj visini od 3.600 metara sunce stvarno dere. U dosta lošem kliničkom stanju, odlučile smo poduzeti i SPA mjere. Jezero je toplije od mora, sunce je na pučini jače, a ovaj grad je ionako nešto kao nabujale kaštelanske Rudine, dakle nema se što razgledavati. Rukovodeći se opisanom logikom, otisnule smo se turističkom prugom na jedan od obližnjih nastanjenih otoka Urus kako bismo pokušale prosušiti kosti i usput posjetiti čuvenu otočku zajednicu. Kriva logika. Mi kenjkamo, a pravi misterij je kako tek ovdje ljudi zaspu u toplome.

Najprije, ne radi se o otoku. Radi se o traci sačinjenoj od plivajućih, očito umjetnih struktura izgrađenih od bala trske i još nečega što u vodi nabuja. Nisam shvatila od čega je nabujak jer je Predsjednik općine koji je objašnjavao sustav pričao na španjolskom dijalektu koji se očito govori jedino ovdje gdje ih živi sveukupno 40 koji tako govore. Svakako, bale su vezane za bove na dnu jezera i utisnute između trstike. Završna obrada poda otoka je opet trstika i slama. Na takav otočni pod, na građevinsku markicu, dođe još po jedna bala sijena, kao protiv vlage, a onda na to kućica koja predstavlja spavaonicu ili boravak. Ništa hidroizolacija. Ništa prekid kapilarne vlage. Ionako je sveopća vlaga studenica. Svaka od kućica napravljena je od tanašnih svežnjeva trstike. Pita moja Companera gospođu Karmen imaju li kakvu pećicu. Karmen gleda u čuđenju šta sad ova pita. NEMA grijanja jer da ga ima, sve bi se zapalilo. Doduše, imaju solarne panele, moglo bi štogod i na struju, ali nismo imale priliku vidjeti što.

Za ublažavanje pod okriljem noći fasovanog rahitisa ležala sam na podu otoka po toj trstici, u podne. Dnevnim suncem ugrijan pod otoka grije samo plohu tijela koja je prislonjena. Sve druge plohe su hladnjikave. Okreneš se na trbuh, ohlade se leđa. Nikako na zelenu granu. Ovdašnji živalj = njima ni vrag.

Čini se da Urusi žive u rodovskim zajednicama. Evo kako! Ima jedna slamnata kružna bunjica, tu je kuhinja. Ranije spomenute nastambe su kvadataste, s dvostrešnim krovovima. Kvadratasti model je novijeg tipa i kao individualan je, a kuhinja je zajednička. Dakle, skupa jedu. Ne znam koja žena je od predsjednika općine, bilo ih je desetak oko njega. Znam samo da nije Karmen jer je rekla da je njen muž taj dan išao po djecu u školu. Iako je on išao po djecu (plural!), rekla je da ona ima samo jedno dijete koje ide u školu. Očito će dovesti i drugu djecu. Karmen vodi zbor, nisu sve su žene u njemu. Kad smo krenuli na drugi otok, pjevački dio roda otpjevao nam je pjesmu o veslanju, na kečuanskom, kvazi – španjolskom i na engleskom. Pobrale su pljesak i obožavanje svih putnika. Ono malo dijete od Karmen je, dok je trajala pjesma, čuvala jedna druga mlada žena koja nema sluha. Znači, djeca su također zajednička. Nakon što je predsjednik Općine održao prezentaciju, uputio nas je da kupimo poneki suvenir iz domaće proizvodnje. Uputio nas je u grupama po troje, četvoro, sa svakom od tih teta. Izgleda kao zadružno poslovanje, tj. totalno je nebitno tko prodaje, a tko sprema lovu. Nemaš šta drugo zaključiti nego da žive rodovski.

Sad smo s druge strane jezera, u sličnom, ali malo gorem gradu, k tome u Boliviji. Ne znamo što bismo sa sobom. Gledam Companeru koja je investirala u džemper od alpakine vune. Dotle je došlo. Baš je ispalila paru. Legla je u investiciji, pokrila se, u biti je ne vidim, samo znam da je tamo. Cvokće.
- 04:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 21.08.2018.

SELFIJI S MACHU PICCHUA




Inke su shvaćale da je suživot s prirodom i samoodrživost, bez obzira na vlastiti tehnološki napredak, ključ opstanka. Tako su svu svoju civilizaciju izgradili i uskladili s prirodnim zakonima. Civilizacija kojoj pripadamo je stigla do te spoznaje relativno nedavno, kad je došla voda do grla. Toliko o napretku i civilizaciji. Ova filozofija Inka se vrlo precizno ogleda u zgradama i svemu što ima u Machuu. Za tu filozofiju vezano je na stotine mudrih doskočica, zanimljivih tehničkih rješenja, bitnih odluka, sustavnosti, promišljenosti…

Najprije lokacija. Lokacija je jebena za gradnju i danas, a kamoli onda. Grad je između visokih planina rascijepanih gudurama potoka, na vrhu jednog nižeg, ali nipošto niskog planinskog vrha. Tu je smješten jer se odatle jako dobro vidi velik broj viših snježnih vrhova koje su Inke naročito štovale.

S tim u vezi je mjerenje vremena! U svakom gradu, a u Machu Picchu naročito, u hramu Sunca mjeri se ciklus od solsticija do solsticija. Mjerenje vremena je korisno za štošta, naročito za poljoprivredu. Otvori na čudno oblikovanom zidu hrama, kao i izbočine na savršeno uglačanom kamenu, unutar zidova, na solsticije daju ortogonalne trake sunca. Mislila sam da nas Hilbert blefira. Kasnije sam, na nekim fotografijama u Cuzcu, posvjedočila da je stvarno tako. Zrake provire između spomenutih vrhova i upadnu točno kroz prozorčić na žrtveni oltar. I te kamene minijaturne konzole prate priču.

Prozorčići i vrata, svi su trapezi u pogledu. Nemaju velike raspone tako da je nadvoj kameni. Inke se nisu bahatile s velikim rasponima, a nije da nisu mogle budući da su koristile i drvo. Nedostatak bahatosti je rezultat potresne zone, a onda se pripadanje potresnoj zoni, očito, reflektira i na oblik prozora i vrata - trapez. Da dopunim faktor sigurnosti od potresa s još dva lako uočljiva arhitektonska elementa (bit će ih ima još, ali su moja znanja insuficijentna). Kamenje ima čudne vezove i uglavnom na zgradama nema fuge osim ponegdje gdje je fuga tri prsta. To je radi mogućnosti pomaka prilikom tresa. Zid se ne može srušiti, samo se njegovi dijelovi mogu ponešto pomaknuti. Što se tiče horizontalnih konstrukcija, sve su drvene, s pokrovom od slame. Mala težina, manje problema kad zatrese. Grede su dodatno zavezane konopom za kamene istake na zabatu i po strehi. Ovo je više radi vjetra.

Sav taj kamen u zidovima djeluje kao da je obrađivan laserom, a ne dlijetom. Na nekim zidovima vidi se da nije sasvim obrađen što hoće reći da je prvo bio ugrađen, naknadno ispoliran. Ovim redoslijedom rada je osigurano da zid poprimi jednoličnu, doslovno sjajnu teksturu. Po nezavršenim dijelovima zidova je jasno kako je grad bio work in progress, tj. nije bio zgotovljen. Hilbert kaže kako su ljudi dolazili ovdje iz cijelog carstva eda bi dali svoj obol, ali ne u materijalnom (iako se jesu žrtvovale stvari) već u nematerijalnom. I to najvrednijem - vlastitom vremenu. Deseci hiljada ljudi dolazili su da bi doprinijeli izgradnji. Nešto kao jugoslavenske radne akcije. Da se radi o ljudskom radu vidi se po duljini kamena koja je zadana za obradu – duljina dlana. Shvaćanje da je jedina prava žrtva u životu gubitak vremena je, rekao bi moj mali brat, vrh vrhova.

Iako je ovo duhovni grad, hrana je nužnost tako da pored svih urbanih funkcija, grad ima i seosku funkciju – poljoprivredne terase. Zato je ovo bilo puno više od grada. Doduše, vrijedni seljak morao je imati prilična muda za kopanje na ovoj visini. Da se posklizneš na terasi, adio Mare! Koja ograda, koje išta…
O sustavu poljoprivrede za ovaj slučaj ne znam jer se o tome nismo razgovarali, ali ima jedan drugi slučaj, dosta dobro istražen koji ilustrira ozbiljna inžinjerska dostignuća i u ovoj domeni. To je Moray, arheološko nalazište na nadmorskoj visini od 3.400 m, 52 km od Cuzca. Koncentrične terase izgrađene su prema postojećem terenu, isto kao i ovdje. Tamo je dokazano da temperatura varira i do 5 stupnjeva između svake od terasa. Po 50-ak metara ispod zemlje izgrađeni su „dimnjaci“, osnova sofisticiranog hidrauličkog sustava koji koristi vodu iz različitih izvora. Dakle, nema ništa slučajno da se desi. Usput, ne postoji prihvaćena teorija o svrsi terasa u Morayu. Meni je najdopadljivija kako se radi o svojevrsnom laboratoriju za testiranje mikroklima koji je osiguravao adaptaciju kultiviranih vrsta na različite uvjete, tj. kreiranje novih vrsta.

Da se vratim na lokaciju Machua, normalno da građevni kamen nisu donosili tko zna odakle. Skratili su brdo za par stotina metara kubnih, uglavnom pomoću drvenih kolaca namočenih vodom. Kamen su kamenim kuglama rolali na gradilišta. Kamenolom je i danas vidljiv i to mi je uvjerljivo najuzbudljiviji "kvart" Machua. U vrijeme kad su Inke odlučile zaboraviti na Machu, kamenolom je još uvijek bio aktivan. Po padini su razasuti izvađeni bovani. Danas se iz daljine može odjednom vidjeti i grad kad je bio fetus i grad kad je izrastao u grad. Sve faze predživota i života nadograđeno s hordama turista kojima je ovdje osnovna zanimacija slikavanje selfija. Još jedan filozofski pomak u našoj civilizaciji.
- 01:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.08.2018.

ARHEOLOG HILBERT

https://www.youtube.com/watch?v=xZPDhPeQnRY




Zainteresirani turist mora se oteliti da bi organizirao put u Machu Picchu, a onda još dodatno iskonjiti da bi stigao do tamo. Peru rail ima trasu vlaka koja ide od selendre na uru i nešto od Cuzca do željezničkog kolodvora podno brda. Dakle, najprije treba doći do selendre pa onda vlakom. Inače, željeznica je u vlasništvu jedne čileanske (privatne) firme. Prodao ju neki političar koji je kasnije završio u pržunu i još je tamo. Mito. Šteta za državu je golema jer je ova vlačna veza čista lova. Rijeke ljudi se svaki dan ukrcavaju i iskrcavaju. Ne treba ni spominjati birtije i dućane koji su na kolodvorima. Rade leva – leva. Kad te vlak iskrca, još se treba ukrcati na autobus koji gonja po brutalnoj serpentini sve do pod zidine svetog grada Inka i onda je još malo auto – tabanićima uzbrdo po suncu i vjetru. Osim ako nemaš 6 dana vremena i planinarske sklonosti, nemaš šanse izbjeći Peru rail, a nemaš šanse ni bez turističke agencije. Ovdašnje brojne agencije nakupuju vlačnih i busnih karata I ulaznica (kojih je ograničen broj) na vrijeme budući da je broj ljudi koji može dnevno ući ograničen, tako da zainteresirani turist mora platiti i kurvu i likara.

Mi smo naletili na jednu takvu agenciju koja nas je oderala ko mlade jaganjce pred Veliku Gospu, toliko oderala da ću živjeti o kruhu i vodi do daljnjega. Ne bi prošli bolje ni s drugima. Međutim, u periodu rezerviranja svašta se zakompliciralo, i s naše, i s njihove strane, tako da su nas, budući da smo u zadnji čas ispalile na stotine dolara, jedva ugurali u neki vlak i to nas dvije same s jedinim raspoloživim vodičem koji uopće ne radi kod njih već su ga tko zna odakle izvukli. Drugi turisti su došli u čoporićima što baš otežava razgledavanje.

Sad bi drvlje i kamenje sipala na Machu Picchu i onoga tko me ovdje dotjerao da sudbina nije htjela da nam taj slučajni vodič nije ispao gospodin Hilbert. Čovjek je arheolog koji je trenutno u fazi da on i njegov tim čekaju agilno perunasko Ministarstvo kulture na izdavanje dozvole za iskopavanje El Dorada, izgubljenog zlatnog grada Inka koji je negdje u prašumi. Za El Dorado se smatralo da je legenda i svašta se pričalo sve dok njegovog francuskog partnera, koji tu živi već nekoliko godina i čačka četkicom u potrazi za ovom legendom, nije posjetio neznani lik, faktički krimos. Neznani lik mu je ponudio da kupi nekoliko troprstih mumija s izduženim glavama i buljavim očima. Mumije imaju tijelo slično humanome, ali imaju puno nehumanih tjelesnih karakteristika. Cijela je druga i duga priča kako je Francuz izmolio i skuhao "trgovca" da mu ispovjedi gdje je našao mumije. Uglavnom, mumije je preuzeo i uputio na šetnju od instituta do instituta kako bi se analizirao njihov kemijski sastav, anatomija i što sve ne. Meni je to smiješno, ali eto – neka mu bude, Hilbertu se čini, po svim dosadašnjim rezultatima, da se radi o ekstraterestrijalcima. Mislim da je on sklon povjerovati u svašta, ipak dolazi iz hiperrimokatoličke države. I mislim da su mumije jedna humana evolucijska grančica kojoj je bio došao kraj, ali bi bilo cool da je ovo što on misli. Doduše, na dva instituta je kemijska analiza pokazala da se tvar sastoji od kemičarima nepoznatih molekula. Dok Hilbert čeka ministarsku dozvolu, frilensa za naš Sam travel.

Jedan od najvećih upitnika mi je bio bio kako to da sveti grad nije bio sravnjen kao Cuzco ili bilo koji drugi, u doba kad su stigli Španjolci. Ako su došli do ovih brda, mogli su i do onih. Uostalom, svi putovi su ovamo vodili. Hilbert kaže da su Inke vjerojatno skužile, nakon što je Cuzco srušen i nakon što su oteli sve zlato i srebro pa na kratko otišli, eda bi se vratili jači i pametniji, što njih zapravo interesira. Tada su Inke zatrle početne dionice putova prema Machuu. I kaže da se to jako lijepo vidi kad se hoda tim putevima. Putovi doslovce ne postoje sve do neke točke od koje dalje, prema Machuu, su cakum – pakum. On zna jer je to sve prehodao, što čačkajuć, što s turistima koji su zainteresirani za planinu. Tu je dometnuo kako Inkama srebro i zlato nisu bili tolike vrijednosti koliko koka, stada i veza s prirodom (u Machuu je ta veza genijalno isprojektirana) tako da im je bilo napetije sačuvati sveti grad (s poljoprivrednim terasama i mjerenjem vremena) nego metale. On je, naravski, zaljubljen u inkanski način života pa kod kuće spava na podu, u krevetu ograđenom kamenjem.

Hilbert je ljut na Ministarstvo, ljut je na strane ekspedicije, na neuvažavanje rezultata domicijelnih istraživanja, na svašta. Kad ne znaš za gore onda te ne veseli primjerice činjenica da je ovdje veoma opasno graditi kuću u arheološkoj zoni. Kaže da bi te za takav slučaj (a ne zna da ih ima) policija odmah proslijedila u doživotni zatvor. Kod nas ti za takav slučaj Ministarstvo kulture odmah izda dozvolu za rad na kulturnom dobru (npr. slučaj Jerka Rošina).

Hilbert – bekrija i faca. Nije arheologija za gledanje kad ništa ne razumiješ i nema tko da te uputi. Da nije bilo njega, prošle bi kroz drevni grad ko babe s kolačima.
- 16:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 18.08.2018.

DA IH KOJOM SREĆOM NIKAD NISU OTKRILI












Lako je bilo Inkama medicinariti kad su imali sva blaga Božja u vrtlu, a domudrili su prepoznati, prikupiti i pripremiti. O tome koji sve makrobiotički sastojci dolaze odavle i koji su sve kultivirani u ovom regionu je priča za sebe. Skoro svi, osim onih iz Japana. Međutim, njihov najzanimljiviji medicinski doseg i dokazano djelotvoran mi je "las trepanaciones". Radi se o tome da su Inke shvaćale kako većina bolesti dolazi iz lude glave. Za lude glave su imali navadu da probiju jednu malu rupu na lubanji iz koje onda nešto zločesto iscuri od čega pacijent momentalno ozdravi. Najvažnije, arheolozi su dokazali da ljudi nisu umirali od prosvrdlane rupe. Poznajem jednog druga kojem bi rado prosvrdlala takvu rupu pa da mu prođe baja što ju je fasovao na guzici. Takve iskopane lubanje izložene su u Museo Inca u Cuzcu.

Izloženo je i nekoliko lubanja s kranijalnom deformacijom – istaknuta je os occipitale. Oni su ljude s takvim lubanjama smatrali plemenitima. Tu mi je odmah pala na pamet antropološka teorija koju smo razvile Juhova i ja. Ljudi s tupom lubanjom, nama se pokazalo, imaju slabije intelektualne sposobnosti. To jest rasistički, ali naše opsežno dugogodišnje praćenje i istraživanje poklapa se s ovim drevnim vjerovanjem Inka tako da mi je bilo barem simpatično.

U Božjem vrtlu, kako to mali Ivan Gango zove, ima primjerice bratbratu 10 vrsta kukuruza, a to je zato jer je kukuruz ovdje kod kuće. Nijedan nije kao naš obični žuti, sa zrncima. Na primjer, danas sam u juhi s lešo (pravim) mesom naišla na pola klipa s bijelim zrnčugama - duljine 2 cm. Ima i okus i miris. I dimenziju.

Stvarno su Inke bile civilizacija, uglađena, mudra, sa svijetlom budućnošću, da ih Španjolci nisu otkrili. Na sveopću žalost, jesu. Meni najslađi dio ove civilizacije jest suživot s ljamicama i alpakicama. Nevjerojatno korisne domaće životinje. Najprije transport. Nisu kao konji - mogu malo ponijeti, ali zato idu u stadima. Manje je više. Kustos je na jedno mjesto stavio komentar da je njihov transportni kapacitet zaslužan za toliku ekspanziju „carstva“ Inka. Nadalje, od njihove vune prave se najfinije veste i ponchoi, ali i obuća. Ko voli meso, može ju i zaklati, iako mi je to u rangu brutalnosti i okrutnosti prema janjčićima i samo se nadam da ljama nije bila danas u juhi. Od straha nisam bila pitala koje je meso u pitanju. Da ne pričam da od njih ima i slanine. Naime, drevni je običaj usoljavati to meso, a ovdje je sušenje „pis of kejk“ radi aridne klime. Od nekih kostiju, vješti Inka zna napraviti muzički instrument. Čak su im i fekalije korisne kao odlično gnjojivo koje se oduvijek koristi u poljoprivredi. Uza sve to, mogu biti pre pre kućni ljubimac. To nisam vidjela, ali pretpostavljam.

Da ne bude da se pravim pametna, izvjesni Josep de Acosta je u svojim kronikama iz 1550. napisao sljedeće: „Najveće peruansko bogatstvo je u stadima koje Španjolci zovu indijanska stada, a Indijanci ih zovu ljame. Ove životinje su profitabilnije od bilo kojeg stada jer služe za hranu i odjeću.“ U istom muzeju sam naišla i na ovaj komentar: „Geografska distribucija ljama sugerira limite cartsva.“ Valjda samo u Inka ima ovako suptilnog načina razgraničavanja teritiorija - životinjicama.
- 02:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 17.08.2018.

VELIKA GOSPA - DAN ZA PAZAR









Zgodno je uraniti na pazar. Mi smo uranile na arequipanski, ali ne od zgodnosti života već što nas je popularni autobus, nakon noćne vožnje, ispljunuo u 5:30 ispred hostela kojem je check-in tek u 14:00. I onda, naravno, u ta doba nema pametnijeg posla nego otaljigat na Pazar. Putem smo zapinjali o pijane Arequipance koji su noć prije dočekivali Veliku Gospu onako kako dolikuje tako važnom blagdanu.

Za doručak smo uzele pola kila slanog kravljeg sira, friška trokutasta peciva iz krušne peći, klementine i domaće banane. Ovdje stvarno sve izgleda domaće, tj. ne čini se da ima preprodavača talijanske i turske smrznute „robe“. Voća nema kojeg nema, čak i onog kojeg nema. Marendale smo posjednute na jednu od mnogobrojnih klupica na glavnom trgu. U Peruu je lijepo što glavni trgovi nisu obrijane plohe već su magični vrtovi zasađeni domicijelnim vrstama, s klupicama i vodom koja pravi mikroklimu. Inače je trg napravljen u slogu teškog španjolskog kolonijalizma. Na njemu izjutra, osim vrijednih komunalnih redara sjede penzioneri i čitaju novine, peruanske matere raspliću crne vlasi svojim kćerima… Mi smo samo strunile marendu.

Kasnije nas je urokani „besplatni“ vodič poveo vidjeti nekoliko crkava s lijepo razrađenim pročeljima i zanimljivim platnima. Sve su na isti princip, a uzest ću sv. Augustina (jer mi je taj svetac mio). Kao i drugi portali, ima Isukrsta u vrhu, nešto malo španjolskih simbola, a onda sve inkanske (ili koje već drevne) moguće znakove, voće i povrće, prirodne sile koje su se štovale (sunce, mjesec…), nacionalni cvijet. Normalno, zna se koji su gornji, a koji su donji. Tako se crkva domudrila da se približi ondašnjim Peruancima. Dalje, Posljednja večera, u istoj toj crkvi, a ima je i u drugima s manje – više sličnom logikom. Isukrst i njih 12-storo večeravaju pečenog hrčka (što je ovdje specijalitet) i još neku domaću spizu, a Isukrst nije plavooki ljepotan nego pupasti tamni Peruanac. Opet mudro, opet blisko. Crkva je izmislila "advertajzing", nema šta.

Inače, ovdje je takva fuzija facijalnih karakteristika, boja kože i svega živoga da ne mogu reći dopadaju li mi se npr. arequipanski mladići ili ne. Fuziji je super doprinijelo crno (afričko) roblje koje su Španjolci donijeli, a koji su ostali nakon oslobođenja 1856. Uočila sam jednu mušku stražnjicu senzacionalnih karakteristika, tj. crnačkog tipa volumena i to kod jednoga pazarlije koji uopće nije crnac. Radi kao cvjećar. Radi opisanih okolnosti, tu smo se vratile na ručak. Naime, ima i štandova s kuhanom hranom. Budzašto smo pojele nikad bolju musaku u životu, s nevjerovatno solidnim krumpirom, ali bez mesa, samo s nečim mliječnim. Za konkretno je bilo povrće slično paprici punjeno mljevenim mesom. Kuvarici Bog da zdravlje. Inače, tu sav pošteni arequipanski živalj jede. Mi smo ručale s nekom širom perunaskom obitelji koja nas nije obadavala. Oni su svatko strunili po jedan čuveni ceviche. Njihovo debelo dijete je samo pojelo cijelu porciju.

A onda, jebiga, kad je Pazar tako dobar, popodne smo tamo kupile marendu za sutradan pošto imamo malo dulju turu popularnim autobusom. Tu nas je osvojila fina gospođa koja prodaje razne prirodne sokove od nepostojećeg voća. Omastila sam brk s chirimoyom, voćka unutra bijela, izvana zelena. Sanja je srknula sve živo, ali s maca prahom, da se malo pokrijepi. Kad je fina gospođa vidjela naše gladne oči, valjda izgledamo kao zadnje seljanke jer nikad nismo vidjele toliko voća, dala nam je da probamo neko koje ona smatra najzdravijim - aguaymanto. Malo, narančasto, kuglasto, neopisivog okusa. Ovdje bi se moglo samo na voću živjeti.

Tako smo praktički cijeli dan bile oko Pazara, i to baš na Veliku Gospu. Normalno, apsolutno svi su njeni štovatelji. Fina gospođa ima jednu Malu gospu kraj kase, sličnu ima i kuvarica od ručka, a jedna gigantska s drugom pomoćnom, ukrašena svim mogućim đinđama, nalazi se na glavnom ulazu u Pazar. Druge da ne spominjem. Jedino me zbunjuje što je uz takvu gospobojaznost, njima (na našu veliku radost) danas bio radni dan.

- 02:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2018.

HUACACHINA, SELO POD MALIM BRDAŠCEM



Nikad ne naiđoh na simpatičnije selo od Huacachine. Selo je faktički suburbij Ice, ali su ljudi, kao i na svakom (svojevrsnom) otoku specijalni, a specijalan je i karakteristični presjek sela. Prije karakterističnog presjeka, da kažem povod kojim su se kuće ovdje nakupile. Krajobraz je ljuta pustinja. Uokolo sela su prilično velike dine sa sitnim oker pijeskom. E pa zatekla se jedna oaza tu, bolje rečeno jedna bara vode koja očito ne presušuje, a oko nje je izraslo palmi i drugog bilja. Ima šarenih ptičica. Oko te bare izbetonirana je šetnica s Lučko kockama i ogradom, pari da je u Opatiji. Onda su sve ugusto složene kuće, ali ne oko cijele bare - na jednu stranu nije stalo radi pretjerane kosine. Svaka kuća ima pogled na baru. Svaka kuća ima ili birtiju ili hostel ili suvenirnicu ili sve skupa. Mislila sam da je Paracas centar oblokacije i razvrata. Nije, Huacachina je. Popularni bus PeruHOP je baš prilagođen omladini.

A onda, u svačijem stražnjem vrtlu je pustinja, prava pravcata. Kad iskoračiš iz kuće – sama pržina. Međutim, nije to loša orijentacija! Naime, dvije najvažnije dnevne aktivnosti u selu, osim šoto braco šetnje po „rivi“ u hladu (totalna romantika), su boardanje s vrha brda i vožnja bagijima. Neki se doduše i popunu na vrh brda pa samo gledaju. Meni, sasvim jasno, takvo što ne bi još za 100 godina palo na pamet. Ovi koji se boardaju, što se mene tiče, nisu normalni. Za polomiti kičmicu dušu dalo. Bagiji su inače hit, ali ih je ovdašnja uprava baš prije dan – dva zabranila. Nisam uspjela doznati razlog. Koji god da jest, vrlo je hrvatske prirode. Svatko svoj HDZ nosi. Naime, svako treća radnja ih iznajmljuje i ljudi žive od toga.

Mi smo spavale kod gospodina Ljame. Tako mu se i hostel zove: Gospodin Ljama. Čovjek pred penziju, ima samo jedan prednji zub. Njega ništa, pa tako niti nedostatak zubiju, ne sekira. Dapače, smije se sve u 16, davi se od smijeha što god da ga pitaš, a najviše se udavio kad sam ga pitala je li on gospodin Ljama. I meni bilo smiješno čim sam izustila. Nismo nego 4 rečenice progovorili, ali je zauvijek osvojio moje srce. Prava ljudina s otoka.
- 02:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.08.2018.

LOKALNI IZBORI U PARACASU



Ljuti turizam je u Paracasu. Gledanje ptica na otočju Ballestas, surfanje, jedrenje, gonjanje bagijima po obližnjim dinama, čak i skijanje po dinama, žderanje, naročito friške i ponekad sirove ribe (tzv. ceviche), oblokacija do jutra, može i na plaži, iako je zabranjeno. Da imam 20 godina, ovdje bi provela ostatak godišnjeg. Budući da odavno nemam, ništa od navedenog nisam izabrala. Čak ni ptičurine. Odbauljala sam u predgrađe, tj. jedan jedini kvart kojeg ovaj gradić ima. Draga mi favela. Draga mi je jer si Peruanci, kad već odluče da će ziđati na zapasanom prostoru, daju oduška u pomnom odabiru pločica, drvenih garažnih vrata, prozorčića s lukovima, raznorazne skalamerije za sjenila… Međutim, nije kičasto - skromno je. Pada mi na pamet da skromnost u ziđanju može proizaći iz činjenice da postoji svijest od opasnosti od npr. potresa (koji ovdje nije čest kao u Japanu, ali jest temeljit), a koji onda sve ruši pa je svakako nestalan taj dom i u njega se ne isplati previše ulagati.

Parakašani (kao i građani iz drugih ovdašnjih gradova) željno iščekuju lokalne izbore koji su za 2 mjeseca. Iščekuju ih željno jer se faca izvjesnog Lorenza i njegovo ime s još nekim parolama namontirala na svaki slobodan stup, svaki slobodan zid, svaki mogući ćumez... Iščekuju ih željno jer Lorenzo ima facu i zrači dosadom tipa Petra Škorića. Suosjećam i milo mi ih je. Točno znam osjećaj. Nisam uočila da imaju alternativu tako da su najebali. I nikako mi nije jasno kad je toliko murala stigao napiturati.

Čini mi se da su se ovdje ljudi naselili relativno nedavno, ne računajući drevne ljude iz drevnih civilizacija, samo zato što se Peru okrenuo turizmu, a tu je bilo zgodno za organizirati sve ranije navedene aktivnosti. Dok je bila (drevna) civilizacija, kaže wiki, postojao je irigacijski sustav, proizvodnja tekstila, sustav groblja, ima jedan veliki geoglif preko cijelog brda… Vidjela sam samo geoglif. Mjesto je, evidentno, izgubilo u civilizacijskom smislu. Prekinula se civilizacija, a onda je stotinama godina kasnije došao turizam. Nešto kao u Solin. Nema više ni kanalizacije, ni irigacije ni proizvodnje. To kako je ovo stvarno turističko mjesto najbolje se vidi po tome što nema groblja. Najbliže groblje je u Piscu. Tako mi je rekla ljubazna konobarica s kvarta.

Još jedan turističnost je to što je crkva više kapelica. Zgruvana je na istoj parceli s priručnom ambulantom, bokunom škole i vrtića, ali sve dosta opušteno montirano. Recimo, dok sjediš i čekaš red u ambulanti može te posrati ptica, a ovdje ih stvarno ima. Lijepih, koje još ljepše pjevaju. Crkva je solidna, betonska, bijelo oličena, ali uistinu mala za očekivane duhovne potrebe Peruanaca.

Ali sve je to nebitno koliko me intrigira kako izgleda peruansko groblje. Valjda ću naići na nj do kad stignem do „kraja“.
- 04:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.08.2018.

OBEĆANA ZEMLJA KAŠTELANA, OKRUČANA I OMIŠANA

Kad se krene popularnim autobusom od Lime prema jugu, Lima nikako da stane. Budući da sjedim s desne strane busa, mogu opisati dio između brze ceste i Pacifika. S druge strane može biti samo gušće jer je dalje od Pacifika, jer je sigurnije od Pacifikovih nepredvidljivih navada, a i nije toliko pustinjasto.

Dakle, na tom potezu se radi, manje – više, o faveli s pokojim postrojenjem (cement, auto – industrija) zaključno s jednim junačkim arheološkim nalazištem iz doba prije Inka s naturbetonskim centrom (Pachacamac House / Longhi Architects). I onda je petlja za auto-cestu. Što je poslije, ne znam. Desna favela s toga puta je uglavnom ograđena "komunalnom", neuredno ozidanom ogradom. Po ogradi, ali i po nastambama, često ima murala i cerada s natpisom meni nepoznatog pokreta „Peru Podemos“. Mora da je i Peruancima politika prekipjela pa su uhvatili da se samoorganiziraju. Cca 46% Lime, Lime koju, naravno, do danas nismo vidjeli, izgleda slično kao ovo što se ima za vidjeti na autocesti prema jugu, s time da je ovaj Chorillos relativno nizak – maksimalno prizemlje i kat.

Lima je, jebiga, grad ogromne površine, površine koja stalno raste. Raste nauštrb bogate flore i faune. Razlog zašto Lima stalno raste (iako ima rupa u gradu) jest što ovdašnja vlada očito nema politiku raspolaganja državnom imovinom, a kamoli porez na nekretnine. Redoslijed rasta jest da se obitelj preseli s nekog od obližnjih ili udaljenih planina (selva), zamišljajući bolji život. Ne znam što obitelji fali u onoj divoti od prirode i bogatstvu svega živoga, no dobro. Tu gdje ocijeni da nije već zauzeto ogradi zemlju, započne izgradnju nastambe (samo započne, nipošto ne dovrši). Onda čeka 20 godina nakon čega, taj dio zemlje skupa sa zgradom i ogradom postaje njeno vlasništvo, automatski i potpuno zakonito. Vodičica iz popularnog autobusa je rekla, nisam provjeravala, a trebala bih jer je laprdave naravi, da sve dok (potencijalni) vlasnik može dokazati da nema dostatna sredstva za završiti kuću neće platiti porez. Nije rekla kakav porez. Peru – obećana zemlja Kaštelana, Omišana, Okručana…

Gledajući nacionalistički, pravoj državi je dosta zgodna okolnost da predstavlja vlasnika vlastitog teritorija između crta označenih na geopolitičkoj mapi, tj. sve je državno „jedankrozjedan“. Ili teritorij onih koji imaju peruanski pasoš. Gledajući životno, zapravo je isto zgodno. Nisu državljani glupi da se neće sami, od svoje pameti i drevnog iskustva domisliti i ulici, i kanalizaciji, i sportskom terenu i čemu god. Živjela zajednička, a ne državna regulacija!

Međutim, ovo je upravo tako sve dok se (autobusom) ne odmakne u pustinju koja dotiče Pacifik. Mala napomena: i pustinja je nježni i bogati ekosustav. Pacifička pustinja nije za stanovanje, Peruanci nisu glupi. Međutim, jesu turisti, a s njima dolaze i "poduzetni" (individualni) budući domaćini. "Poduzetni" (individualni) budući domaćini su po pacifičkoj pustinji rastegli ograde koliko god mogu zinuti. Neka stoje! Tu su naziđali ili se vide podanci ziđanja vikendica, apartmana pa i resorta. Neki su, pomoću newjersyija, već oblikovali kolne ulaze s trokutima za lijevo i desno skretanje. Prošla mi preko prozora jedna grupa ljudi koji sjede pred svojom ogradom. Izgledaju kao otac i sinovi. Kakav naivan prizor koji pobuđuje sažaljenje.

Ne jedem meso, a naročito piletinu, ima već skoro 10ak godina. Pilići su mi se zgadili nakon jedne priče da se u nizozemskim dućanima potkrade pokoji pilić s 3 - 4 nožice. Manita vodičica nam je naglasila, da mi ne bi razbijali glavu, da su bijele nakupine građevina dublje u pustinji zapravo farme pilića. Toliko ih ima da se čini kako svi svjetski smrznuti pilići dolaze odavle. Sudeći po krajoliku u kojem se goje, ne bi mi bili mrski za ćalabrcnit. Alaj će se tek budući hiperbrojni turisti najesti piletine kad jednom navale.
- 01:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.08.2018.

LIMA: Povijesni pregled pogreba, ljubav i more

Iznadprosječno znatiželjni turist očekivao bi da će u katedrali, u glavnom gradu Perua, na glavnom Trgu, uz bok zgrade Vlade, u katedrali osnovanoj odmah po dolasku konkvistadora Francisca Pizarra, biti čudo umjetnina i njima pripadajućih opisa. Europskog znatiželjnog turista mimoišla je kunsthistorija s ovih prostora pa bi pripadajući opisi svakako bili dobro došli. Ima čudo umjetnina, ali jok, ovdje se „kustoski kler“ više posvetio detaljnoj prezentaciji knjiga s koralima – te note niti čitam niti pratim, ukopa nadbiskupa i sitnijeg klera, njihove svečane robe; generalno ukopima prije osnivanja groblja i malo poslije osnivanja groblja. Gdje su ljudi pokapani prije osnivanja groblja – nemam pojma. Dakle, podrumu nema face koja nije ukopana, čak i sam Pizarro čije su kosti kasnije premjestili u jednu od apsida odmah uz ulaz. Dodatno su stavili prezentacije skoro svih nadbiskupa – lik i djelo, detaljno.

Na jednom od besplatnih deplijanera ima zgodno objašnjenje o važnim (prijavljenim) ukopima (moj prevod s engleskog): „Pogrebni rituali iz kolonijalnog perioda bili su produkt ondašnjeg duhovnog konteksta. Sastojali su se od pogrebne ceremonijalne procesije, mise, pogrebnog govora, procesije do kuće pokojnika ili do crkve i odatle do mjesta ukopavanja. Prema suvremenim izvorima, pogrebni rituali bili su javnog i prilično spektakularnog karaktera. U stvari, bili su toliko veličanstveni da je sama Kruna morala regulirati njihov razmetljiv karakter.“

Prošetale do tamo, a otamo smo pukim slučajem skočile na bus predviđen za latinoameričke turiste. Smjer busa – primorski dio Lime. Samo da kratko dometnem, ispred nas su sjedale dvije peruanske gospođe koje su se, sudeći po količini razmijenjene nježnosti, netom zaljubile. Sličica da čovjek pomisli kako se radi o tolerantnom i kulturnom društvu. Od katedrale do negdje pola udaljenosti do mora maltene favele. Nisu bile mišljene kao favele, radi se o solidnim historicističkim blokovima, ali koje iz nepoznatog razloga prilično napušteno izgledaju, barem od prvog kata na gore. Ima nekretnina za kupiti majko mila. Moguće da je ključ u nesređenim imovinsko – pravnim odnosima, barem tako upućuje jedan simpatičan grafit: „Da 2 piso non se vende. Litigio. En juicio. Litigio.“ Nota bene, vodičica je objasnila svaku crkvu, kip Pape Woytile (koji je ovdje bio 2 puta), nekoliko samostana… Stvarno ima lijepih.

Uz more su se stanovnici očito kasnije doselili. Uz more je nekretninski biznis neusporedivo veći hit. Normalno, nipošto prvi red. Zajebano izgleda Tihi ocean. Ne daj Bože tsunamija! U prvom redu je, sasvim neočekivano za Dalmatinke, trasirana zaobilaznica sa šest traka. Između zaobilaznice i velikog plavetnila i bjelila stislo se malo crne pržine s pokojim muškim torzom s daskom.


- 03:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 11.08.2018.

TURSKI TRANSFER

Na putu od doma prema južnoj Americi, Turkish je bio predvidio stajanje od 6 sati u Panama cityiju. Mi smo bile predvidjele i poradovale se da ćemo tamo kupiti higijenske potrepštine, prošetati malo i marendat štogod panamskoga.

Naša i Turkisheva predviđanja nisu se pokazala slična. Na Tocumenu nema nikakvih normalnih dućana, ne smije se vani osim ako ne ostaješ minimalno 6 sati, a mi smo bile malo ispod granice, kafa je 10 dolara i tako… Dosta podsjeća na aerodrom Dr. Franja Tuđmana osim što se tu jasno vidi kuda treba ići i projektant nije zaboravio kapelicu. Avaj, kakve li nesreće za Zagreb! Franjinim projektantima se omaklo jer se radi o friško preobraćenima, još nenaviknutim, komunjarama.

U časovima teške dokolice primjetile smo da ovdašnje matere sve redom imaju po buljuk djece i ponekog psića. Najzanimljiviji je bio ovaj kojem je gazdarica nalakirala nokte na šapicama, u istu rozu boju kakva mu je veštica. Gazdarici su također lakirani nokti i to onom nekom posebnom vrstom manikure, i na donjim i na gornjim šapama u dvije boje.



- 00:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.06.2018.

PLINOVODOM KROZ EUROPU ILI DOĆ ĆE MACA NA VRATANCA

Jug Albanije prerezala je cijev promjera 110 cm. Kroz tu cijev će se gonjati plin kojeg će upuhivati napaćena azerbedžanska zemlja. Naime, svojedobno je korporacijska "prepametna" grupica (BP, Shell i slični) bila odlučila da neće njih Rusi ucjenjivati s plinom već će oni sve od Azerbedžana dotjerati plin do Europe. Okolnim putem pa na mala vrata. Tako je nastao Trans Adriatic Pipeline, skraćeno TAP.

Drago mi je radi plina, drago mi je radi investitora koji zadovoljno trljaju ručice, ali mi je žao albanske zemlje.

Friško napravljeni plinovod figurira kao bijela traka širine između 28 i 38 m. Traka na svom putu ne mari za prostornu logiku, parcelaciju ili geografiju, ne mari za kulturni krajobraz kojeg u Albaniji ima na svakom ćošku. Pretpostavljam da šiša najkraćim putem. Čini se da je vidljiva čak s Mjeseca odakle bi mogla djelovati nešto kao Kineski zid, ali bez 'Z' dimenzije.

Oko dionice koja prolazi jugom Albanije žive radišni seljaci koji se ozbiljno se bave poljoprivredom. Radišni i ozbiljni albanski seljaci od pradavnih vremena ovdje imaju vinograde, maslinike, voćnjake, šarene njive… Dok oni kopaju, negdje u Beratu postoji zemljišnoknjižni sud ili zemljišnik. Kao što je dobro poznato i u Hrvatskoj, komunizam je vrag za zemljišnik. I tamo funkcionira identično kao i ovdje. Dio zemlje je vraćen nasljednicima nekadašnjih vlasnika. Dio zemlje je teoretski državni, ali ga zapravo oduvijek koriste seljaci koji nemaju ni vremena ni novaca baviti se dokazivanjem korištenja, a kamoli upisom vlasništva. Potonje je TAP zatekao sa zahtjevom za otkupom pa sad seljaci mrskim papirima moraju dokazivati da kopaju, sade i čupaju iako je bjelodano da kopaju, sade i čupaju. Heben je TAP-ov posao, ali je još hebenije albanskom seljaku…

Onima kojima se traka već provukla kroz imanje, nakon prvotne radosti da su dobili konkretnu paru, paru bez motike, radost je splasnula. Spasnula je poslije prve kiše kad se sva voda slila u traku jer je traka ostala niža u odnosu na polje. Skoro poplava. Ako bude puno plavila, seljaci će morati saditi šaš. Još luđe, ne daj im Bože da se cijev pokvari. U tom slučaju motorizirana TAP-ova služba treba najkraćim mogućim putem doći popraviti cijev. Taj put može jedino biti njiva neznanog seljaka. Ne izmišljam, TAP je takvu mogućnost definirao u kupoprodajnom ugovoru. Njime je stekao pravo služnosti i prolaska po svim njivama. Naravno, prolaziti može prema potrebi, tj. bez najave. Neznani seljak, mudar kakav jest, po svoj prilici će se starati o cijevi, a sve kako mu njiva ne bi stradala. Tako bi TAP mogao štogod ušparati na održavanju.

Ima dijelova dionice kad trasa prelazi brdo (pa se s brda slijeva u polje). Osim što može postati bujica u rano proljeće, kosina, barem izdaleka, ne izgleda osobito brižno utvrđena. Na oguljeno brdo, montiravši cijev, nasuli su zemlje. Moguće da su nabili, ali nisu radili kampade, a Bože sačuvaj da su štogod posadili.

Velik je broj postojećih i potencijalnih problema koje cjevovod uzrokuje, ali sve za Europu! I život za Europu. Europljanima se hoće povoljno ogrijati i mora se žrtva za to podnijeti. Jedino što se i Europa čini pomalo kao naivni albanski seljak. Naime, slobodno tržište je također vrag. Teoretski, članovima grupice s početka priče nitko ne brani da prodaju trasu.

Kladim se da Gazprom obilazi ovuda kao maca oko vruće kašice. Gazprom ne pita pošto je. Na slobodnom tržištu, zabavlja me što nema njih toliko u upravi koliko ih Gazprom može isplatiti.


- 10:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2018.

JEDINICA LOKALNE SAMOUPRAVE THIRON GARDAIS

Izvrnula sam se od čudila, razrogačila oči i rastvorila gubicu kad mi je Marie rekla da načelnik Općine Thiron Gardais (pokrajina Val de Loire) radi u Starbucksu da bi zaradio kruh. Prodaje kafu. Naime, u Francuskoj grado/načelnici ne primaju plaću. Primaju tek naknadu troškova, i to proporcionalno brojnosti stanovnika jedinice lokalne samouprave. Njegova općina upada u skupinu minijaturnih (za francuske prilike) tako da posao obavlja džabe. Pokrivaju mu se sitnice kao što je primjerice službeni put u Pariz na sastanak s ministrom poljoprivrede. Zato, dakle, i dalje radi drugu smjenu u obližnjem Starbucksu (na autocesti) tri dana sedmično. Tada ustaje u 4 ujutro.

Victor Provot (36). Najpredivniji načelnik na sjevernoj hemisferi. Prvi dan je kasnio na večeru jer je morao otići po bidone piwa koje se trebalo posluživati na ovdašnjem festivalu Tironskog reda. Drugi dan je za nas držao govor u kojem je, osim srdačnih pozdrava, izbrojio što sve ova mala općina ima: od bolnice do vatrogasaca do muzeja do plivališta. Na otvaranju festivala zapio se s nama s DECRe. Mještani bili donijeli hrane koje je ostalo pa smo svi skupa prenosili kutije u frižidere u školu. Sutradan na festivalu je bio glavni lola. Pozdravio sve goste ponaosob, naročito snage sigurnosti, engleske penzionerke, babe s kolačima… Simpatično mi je kako uvijek kad drži govor okiti se tricolore lentom. Stoji mu ko piletu sise.

Mislim da nema potrebe da opisivati koliko je bajkovito ovo selo (veselo) i kako je sve u njemu uređeno i funkcionalno. Samo da dometnem kako je selo dio parka prirode već 50 godina. Osnovao ga je izvjesni Bernard de Thiron čuven po maksimi: „Tko ne radi, taj ne može ni jesti“ prije 900injak godina. Sudeći po načelniku, tradicija nikada nije bila stabilnija.

Moguće da je ovakav tip lokalnog političara u ovom dijelu EU-a uobičajen. Kod nas je sve suprotno uobičajeno. Ne mogu se sjetiti ni jednog koji nije nešto od slijedećeg: budaletina, lijenčina, tudum, ne zna što bi sa sobom. Naviknuta na naše prilike, još ne mogu zatvoriti usta od čudila.


- 23:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 24.03.2018.

U IME (TALIJANSKE) OBITELJI, PRIJE 100 GODINA



Budući da je Mussolini imao izražen konstruktivni lokalpatriotizam prema Forliju, u njemu se do danas fizički ogleda sva moć režima i to u veličini nerazmjernoj veličini grada. Na tada ganz-novoj aveniji, trasiranoj usred polja, uz bok srednjovjekovnog grada, u kratkom vremenskom periodu, u prvoj polovini XX. stoljeća, niknuo je sijaset zgrada, osobito onih za duhovno i tjelesno zdravlje mladih generacija. Baš kao i u Hrvatskoj u XXI. stoljeću, škole i za njih vezane ustanove bile su od presudne važnosti za prosperitet i minuciozno ugođeni štimung (fašističkog) društva.

Prije malo manje od sto godina, tu su, između ostalog, osnovane i izgrađene dvije škole, jedna nasuprot drugoj; odvojeno za djevojčice i dječake. Nosile su suptilna imena: ona za djevojčice po Benitovoj materi, ona za dječake po Benitovom ćaći. Prva je kičasta, druga ima formu antičkog hrama, bez ikakvih uresa, ali obložena pločama travertina; obje izdignute od pločnika, muška malo više. U produžetku je sportski kompleks: dvorana, plivalište i borilište. I sada se koriste. Naravno, samo su zgrade iste! Crnih košuljica, uniformica i drugih marifetluka, na svu sreću, više nema. Nema niti spolno odvojenih škola. Danas iz škole izlaze horde djece odjevene u robu koja varira od kenijskih šarenih vreća, maramama i dimija do original kineske robe na najmanjim Kinezićima koji su pretjerano slatki pa je pleonazam opravdan.

Sportsku dvoranu projektirao je Cesare Valli. Budući da se radi o bitnom arhitektu, a radi se i o uvijek „praktičnoj“ zgradi, s posebnom pažnjom je restaurirana. Dvorana, baš kao da je kakva crkva, ima kampanel na kojem je nekoć bila kamena gravura. Na gravuri je bila izgravirana krilatica o dječačkim ambicijama da postanu nepobjediva snaga režima. Antifašisti su odmah po završetku rata pomno stukli ploču – do zadnjeg zareza. Međutim, mudri restaurator/ica odlučio/la je vratiti poneko slovce, tek toliko da se nazire sadržaj. Restauratorska gesta je slojevita. Prolaznik se može prisjetiti ondašnje ludosti i nasmijati, pri čemu mu je i dalje jasno kako je ovdje postojala antifašistička struja koja je ovu ploču (ali i sve druge po gradu) temeljito uništila.

U fašistička doba avenija se zvala po samom Benitu, sve dok mu nije palo na pamet da ulice nose imena isključivo mrtvih ljudi. Budući da ga je ta pomisao prepala – jebo' nafaku u kojoj umreš od ega - dao je da se promijeni ime u (nebašmaštovito) Via di Stazione. Očito su i njemu, kao i još nekima, imena ulica bila izrazito važna.

Inače, avenija povezuje tek izgrađeni željeznički kolodvor i srednjovjekovni grad. Kad se putnik namjernik iskrca iz vlaka ima što vidjeti – „prospekt“ širine od jutra do sutra, a uz njega same „palače“. Izgradnja kulminira tvornicom. Tvornica je bila izgrađena za proizvodnju umjetnih tkanina i zapošljavala je cca 1000 ljudi. Tadašnji romanjolski seljaci - poljoprivrednici jesu bili poznati po proizvodnji konoplje za tkanje, ali umjetna tkanina je bila moda, a moda se u Italiji mora pratiti pa je izbor bio nedvojben. Iako je za režim uloga žene bila isključivo uloga majke i odgajateljice buduće nepobjedive snage režima, baš kao danas, u XXI. Stoljeću u Hrvatskoj, žene su bile većina zaposlenih u tvornici. Unatoč ulozi koju im je režim predvidio i koju je glasno proklamirao, žene – majke i odgajateljice su morale prekarno raditi jer je vladalo sveopće siromaštvo. Ljubazna djevojka iz Deina fondacije pokazivala nam je pisma bez odgovora u kojima se radnice žale Benitu na teške radne uvjete i male nadnice.

Tvornica je do temelja srušena jer je bila velik zagađivač zraka, a i umjetne tkanine su izašle iz mode. Konoplja se polako vraća na polja, tj. današnji seljaci poljoprivrednici opet su je otkrili. Mode se vraćaju! Doduše, u cijeloj Italiji danas je konoplja otkrivena i za legalno liječenje karcinoma. Ne daj Bože nikome, ali (što bi rekao moj profesor tjelesnog odgoja) ako i mazanje govna pomaže, trebalo bi ga namazati.

Ljubazna djevojka iz Deina Fundacije pokazala je i naročito dobro dizajniranu grafiku neznanog autora na kojoj je školarac s olovkom. Snop svjetlosti pravi sjenu školarca koja je zapravo lik vojnika s puškomitraljezom ili nekim drugim vatrenim oružjem. Suptilno, a uvijek veoma sugestivno. Baš kao i ove dane kod nas u Hrvatskoj, privlačan plakat sa sretnim djetetom. Jednoga dana možda postane kotačić u sveopćoj fašističkoj revoluciji.
- 07:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2018.

ISTRUMATIZIRANA BAŠTINA

Forli je općina u kojoj se rodio i odgojio mali, onda etabilirao mladi, a kasnije stari Mussolini, ali je ostao mali. Umro je drugdje. U blizini ga je ukopalo. Forli je prije II. svjetskog rata bio centar romanjolskih težaka koji su ovdje dolazili trgovati stokom, voćem, povrćem i konopljom. Svim onim što se danas zove zdrava hrana i rijetko se proizvodi. Sukladno s „kulturnim“ i drugim napretkom, agri-kultura je pala na niske grane. Time su se izmijenile i brojne nekoć važne funkcije ovog gradića. U mračna doba, Benito je, lokalpatriot kakav je bio, inzistirao da se ovdje ulaže bolje, brže i više nego drugdje. Tako se Forliju promijenio izgled - ponešto silom, ponešto milom. Srednjovjekovni gradić dobio je avenije, bokun tvornice plastike, škole i sportske dvorane za pranje mozga, nekadašnje sajmište stoke s pripadajućom zgradom, socijalno stanovanje, autobusni kolodvor, centralni gradski park te drugu skupu propagandu. Svi se slažu da se lice grada jako promijenilo u doba fašizma.

Evo bit će dva dana da se vodi diskusija između čudo intelektualaca, pripadnika kulturnih ruta koje je priznao Council od EU kako se nositi s arhitektonskim naslijeđem iz toga mračnoga doba. Forlijanci nisu ponosni na svog mrtvog sugrađanina, nelagodna im je tema i jasno komuniciraju svoj zazor od fašizma. Zato su našli shodno, za DECRInu priliku, pohvaliti se i ponositi se svojim odnosom prema tom dijelu baštine.

Među domaćinima se ističe (nešto kao) pročelnica jedinstvenog upravnog odjela Elisa. Začudila sam se kad mi je rekla da ju je instalirala demokratska partija. Ona je pristojna, pametna i sposobna žena, a u Italiji je momentalno situacija s glupošću integriranoj u političke stranke puno gora nego u Hrvatskoj. Ne tješim se, samo primjećujem. Uglavnom, Elisa je u spomenutom kontekstu kao krme u Teheranu. Vrijedno radi, između ostalog i u kulturi kojoj dijeli malobrojni novac. To je razlog da je organizirala najvažnije forlijanske radnike u kulturi da nam se prezentiraju.

Najprije Romagnoli 41. Romagnoli 41 je u stvarnosti adresa nekoć napuštenog poslovnog prostora u kojem je prije 10-ak godina počela akcija entuzijasta, stanara istoimene ulice. Uglavnom socijalno stanovanje. Bio im je dozlogrdio strah i trepet uzrokovan raznim uličarima, dilerima, neintegriranim imigrantima... Započeli su s organiziranjem večera na sred ulice. Za prvi put su donijeli stolove i pozvali komšije da ih popune hranom i pićem. Drugi put su napravili koncert. Treći, četvrti… Da ne duljim, općina je u nekom trenutku sazvala vlasnike poslovnih prostora i komunalnim popustima ih ohrabrila da smanje cijene najmova. Naime, zakupci su bili odustali od posla tu. Bilo je preopasno – pljačke i slično. Jučer nije bilo niti jednog poslovnog prostora (radi se radnjicama po max 50 m2 površine) praznoga. Od zlatara do pekara. Od zdrave hrane do brokava. Lik iz udruge, Alberto nam je najprije prepričao slijed događanja u toplom, u prostorijama općine, a onda smo mi u turističkom vlakiću, a on u svom električnom autiću otišli uživo pogledati stalni postav printova i skulptura na fasadama i po trotoaru. Ne pratim ovdašnju umjetničku scenu pa ne mogu prosuditi jesu li to neka cool imena, ali umjetnine jesu zanimljive i poticajne. 7 godina druženja po ulici kulminiralo je, dakle, stalnim postavom suvremene umjetnosti.

U blizini Ulice Romagnoli je zgrada nekadašnjeg regionalnog autobusnog terminala. Junačko pročelje s dvama golemim garažnim vratima srebrnog sjaja na prostranom prometnom čvorištu, maltene u srcu grada, predstavljali su, u pravom smislu riječi, reprezentativan ulaz – za seoske autobuse. Interijer je također prezentabilan – golemi raspon krova, kompleksni betonski nosači koji daju razigran volumen i izvana i iznutra… Ne znam kad je terminal ukinut, ali je ponešto propao. Kroz ostakljeni dio šed krova ulaze ptice i negdje na sredini „interijera“ olakšavaju probavni trakt. Međutim, ako se ignorira devastacija, zgrada je nevjerojatno lijepo mišljena i kvalitetno izgrađena, a dosta atraktivno pozicionirana. Čudi me da ju nije zamjerio kakav poduzetnik. Dušu dala za salon auta ili namještaja. Među prosječnim građanima, zgrada spada u omrzle radi svog porijekla. Naime, po svim elementima je prilično očito da je mišljena i građena u mračno doba. Elisa mi je ispričala da je predsjednica parlamenta Laura Boldrini u jednom intervjuu predložila rušenje svega iz toga doba. Nije predložila što bi sa brdima škovaca koja bi uslijed toga nastala. Klasični politički domet. Skupina teatarskih i drugih umjetničkih udruga, očito bez pripadajućeg im primjerenog prostora, inicirala je rekonstrukciju u polifunkcionalnu dvoranu. Došao je izvjesni Francesco da objasni plan i program (legalnog) zauzimanja. Tu je bila i pročelnica, opet ju spominjem, koja sve to odobrava. Udruge pripremaju projekt za čiju realizaciju se nadaju europskim novcima, a trenutno im najveći problem predstavlja način rekonstrukcije. Imaju dvojbe kao što je: „Hoće li na krov montirati IZO ili obično jednoslojno staklo?!“ Frustrirano će zvučati, jer jesam frustrirana, serem im se na takve probleme.

Bilo kako bilo, ovo bi moglo postati baš jako lijepa dvorana, puno izvan kvartovskih razmjera, za svakakve spektakle.

Obuzima me tuga kad se sjetim našeg Grada koji je, prevariviši građane, prepustio sobičak u renesansnoj palači tvrtci Darka Miladina da bi on, jadan ti je u Boga, mogao zericu hotelića naziđati, a na uštrb udruge koja organizira godišnji pregled suvremene umjetnosti u Splitu. Civilizacija nam je fizički tako blizu, a tisućama godina ispred.


- 15:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2018.

MISTERIOZNI KULTURNI BIZNISI EUROPSKE UNIJE

DECRA je kratica za Developing European Cultural Routes for All. Jedan sastanak „razvijača“ je momentalno u Forliju, u Italiji, a ja sam se na njemu zatekla. Platit će Bruxelles, mašala mu bilo. Da se nisam zatekla, ne bih pojma imala da je europsko vijeće ohrabrilo, odobrilo i fundiralo na desetke raznoraznih kulturnih ruta koje povezuju ponekad prilično bizarne točke.

Gay par iz Clunyija, seoca sa romaničkim samostanom bavi se povezivanjem mjesta koja imaju klinijske historijske, vinarske i hodočasničke sličnosti. Možda i ne baš točno tako, ali jest nešto u tom smislu. Zatim je bio jedan stariji (ali ne i najstariji) gospodin koji radi za kulturnu rutu onog sveca koji ima centralu u Compostelli i kojem svi prije ili poslije došetaju. Dobro, to nije bizarno, ali neka se zna da i EU, čak i bez vatikanskih ugovora, sponzorira religioznost. Ima i Orde Tiron – još jedna ruta po samostanima. Čovjek izgleda kao kronični alkoholičar tako pa se logika sama nameće. Nadalje, tu je (njemačka) ruta kojoj jesam zapamtila ime - Via Regia, ali je toliko dosadna da ništa dalje ne znam. Može se kupiti borša s otisnutom mapom i imenom. Mladić iz Srbije je pokazao kulturnu rutu uz rijeku Dunav. Jedini je problem što ide preko Pula i Splita. I onda još nekoliko ruta koje nisu ovako posebne. Nekoliko njih je prikazalo statiste odjevene u krinoline i svakakvu srednjovjekovnu robu kako stoje po trgovima i naslikavaju se s turistima. To me uvijek obori s nogu.

Jedini (osim nas) koji nešto konkretno radi i ispravan je u svemu je suhonjavi gospar Rein Sprenger iz Utreechta. Počeo je s time da u njegovom gradu žive samo manjine. Nema većine. Grad manjina. Na ruti je još sličnih gradova, ali on je pokazivao samo svoj. Razvijaju kulturnu rutu sv. Martina. Taj sv. Martin nekoć se vodio za cool sveca radi macho stava (to je onaj koji ubija zmiju). Utrehtanci ga, naprotiv, promoviraju kao suosjećajnog čovjeka koji brine za svih i dijeli sve što ima. Tako i utreechtanski pripadnici rute. Bave se kreativnim druženjem manjina. Između ostalog, tokom godine se pripremaju za paradu za koju izrade velike svjetleće zmajeve, martine, razne likove i onda prave dernek. I gdje ćeš iskrenije, jednostavnije i uključivije. Za grad s manjinama.

„Naše malo misto“ Uble pripada ATRIUMu. Normalno da je to najzanimljivija od sviju kulturnih ruta jer je naša. Njoj pripada naselje koje je prije skoro 100 godina izgradio pravi režim, ne kamilica. Solidan protomoderan grad danas je naselje u Općini Lastovo koje bi trebalo biti kulturno dobro. Kako komunicirati zaštitu ovakvog kulturnog dobra, restauraciju, kako privoliti ljude na korištenje… To su naša pitanja.

Svi koji su tu su voditelji ili project manageri. Uglavnom, bitne face na svojim rutama. Dress code u vezi sa spolom ima zanimljivo pravilo. Muški koji su s istoka došli su na prezentaciju u odijelima i nose satove veličine kapula. Svi su mladi. Izuzev samostanskih ruta koje predstavljaju gay i alkosi, sa zapada dolaze ženske, a one su odjevene casual do blage punk manire. Ništa ne sugeriram, samo primjećujem.


- 10:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.