otokpiwa

Inke su shvaćale da je suživot s prirodom i samoodrživost, bez obzira na vlastiti tehnološki napredak, ključ opstanka. Tako su svu svoju civilizaciju izgradili i uskladili s prirodnim zakonima. Civilizacija kojoj pripadamo je stigla do te spoznaje relativno nedavno, kad je došla voda do grla. Toliko o napretku i civilizaciji. Ova filozofija Inka se vrlo precizno ogleda u zgradama i svemu što ima u Machuu. Za tu filozofiju vezano je na stotine mudrih doskočica, zanimljivih tehničkih rješenja, bitnih odluka, sustavnosti, promišljenosti…

Najprije lokacija. Lokacija je jebena za gradnju i danas, a kamoli onda. Grad je između visokih planina rascijepanih gudurama potoka, na vrhu jednog nižeg, ali nipošto niskog planinskog vrha. Tu je smješten jer se odatle jako dobro vidi velik broj viših snježnih vrhova koje su Inke naročito štovale.

S tim u vezi je mjerenje vremena! U svakom gradu, a u Machu Picchu naročito, u hramu Sunca mjeri se ciklus od solsticija do solsticija. Mjerenje vremena je korisno za štošta, naročito za poljoprivredu. Otvori na čudno oblikovanom zidu hrama, kao i izbočine na savršeno uglačanom kamenu, unutar zidova, na solsticije daju ortogonalne trake sunca. Mislila sam da nas Hilbert blefira. Kasnije sam, na nekim fotografijama u Cuzcu, posvjedočila da je stvarno tako. Zrake provire između spomenutih vrhova i upadnu točno kroz prozorčić na žrtveni oltar. I te kamene minijaturne konzole prate priču.

Prozorčići i vrata, svi su trapezi u pogledu. Nemaju velike raspone tako da je nadvoj kameni. Inke se nisu bahatile s velikim rasponima, a nije da nisu mogle budući da su koristile i drvo. Nedostatak bahatosti je rezultat potresne zone, a onda se pripadanje potresnoj zoni, očito, reflektira i na oblik prozora i vrata - trapez. Da dopunim faktor sigurnosti od potresa s još dva lako uočljiva arhitektonska elementa (bit će ih ima još, ali su moja znanja insuficijentna). Kamenje ima čudne vezove i uglavnom na zgradama nema fuge osim ponegdje gdje je fuga tri prsta. To je radi mogućnosti pomaka prilikom tresa. Zid se ne može srušiti, samo se njegovi dijelovi mogu ponešto pomaknuti. Što se tiče horizontalnih konstrukcija, sve su drvene, s pokrovom od slame. Mala težina, manje problema kad zatrese. Grede su dodatno zavezane konopom za kamene istake na zabatu i po strehi. Ovo je više radi vjetra.

Sav taj kamen u zidovima djeluje kao da je obrađivan laserom, a ne dlijetom. Na nekim zidovima vidi se da nije sasvim obrađen što hoće reći da je prvo bio ugrađen, naknadno ispoliran. Ovim redoslijedom rada je osigurano da zid poprimi jednoličnu, doslovno sjajnu teksturu. Po nezavršenim dijelovima zidova je jasno kako je grad bio work in progress, tj. nije bio zgotovljen. Hilbert kaže kako su ljudi dolazili ovdje iz cijelog carstva eda bi dali svoj obol, ali ne u materijalnom (iako se jesu žrtvovale stvari) već u nematerijalnom. I to najvrednijem - vlastitom vremenu. Deseci hiljada ljudi dolazili su da bi doprinijeli izgradnji. Nešto kao jugoslavenske radne akcije. Da se radi o ljudskom radu vidi se po duljini kamena koja je zadana za obradu – duljina dlana. Shvaćanje da je jedina prava žrtva u životu gubitak vremena je, rekao bi moj mali brat, vrh vrhova.

Iako je ovo duhovni grad, hrana je nužnost tako da pored svih urbanih funkcija, grad ima i seosku funkciju – poljoprivredne terase. Zato je ovo bilo puno više od grada. Doduše, vrijedni seljak morao je imati prilična muda za kopanje na ovoj visini. Da se posklizneš na terasi, adio Mare! Koja ograda, koje išta…
O sustavu poljoprivrede za ovaj slučaj ne znam jer se o tome nismo razgovarali, ali ima jedan drugi slučaj, dosta dobro istražen koji ilustrira ozbiljna inžinjerska dostignuća i u ovoj domeni. To je Moray, arheološko nalazište na nadmorskoj visini od 3.400 m, 52 km od Cuzca. Koncentrične terase izgrađene su prema postojećem terenu, isto kao i ovdje. Tamo je dokazano da temperatura varira i do 5 stupnjeva između svake od terasa. Po 50-ak metara ispod zemlje izgrađeni su „dimnjaci“, osnova sofisticiranog hidrauličkog sustava koji koristi vodu iz različitih izvora. Dakle, nema ništa slučajno da se desi. Usput, ne postoji prihvaćena teorija o svrsi terasa u Morayu. Meni je najdopadljivija kako se radi o svojevrsnom laboratoriju za testiranje mikroklima koji je osiguravao adaptaciju kultiviranih vrsta na različite uvjete, tj. kreiranje novih vrsta.

Da se vratim na lokaciju Machua, normalno da građevni kamen nisu donosili tko zna odakle. Skratili su brdo za par stotina metara kubnih, uglavnom pomoću drvenih kolaca namočenih vodom. Kamen su kamenim kuglama rolali na gradilišta. Kamenolom je i danas vidljiv i to mi je uvjerljivo najuzbudljiviji "kvart" Machua. U vrijeme kad su Inke odlučile zaboraviti na Machu, kamenolom je još uvijek bio aktivan. Po padini su razasuti izvađeni bovani. Danas se iz daljine može odjednom vidjeti i grad kad je bio fetus i grad kad je izrastao u grad. Sve faze predživota i života nadograđeno s hordama turista kojima je ovdje osnovna zanimacija slikavanje selfija. Još jedan filozofski pomak u našoj civilizaciji.