otokpiwa

Jug Albanije prerezala je cijev promjera 110 cm. Kroz tu cijev će se gonjati plin kojeg će upuhivati napaćena azerbedžanska zemlja. Naime, svojedobno je korporacijska "prepametna" grupica (BP, Shell i slični) bila odlučila da neće njih Rusi ucjenjivati s plinom već će oni sve od Azerbedžana dotjerati plin do Europe. Okolnim putem pa na mala vrata. Tako je nastao Trans Adriatic Pipeline, skraćeno TAP.

Drago mi je radi plina, drago mi je radi investitora koji zadovoljno trljaju ručice, ali mi je žao albanske zemlje.

Friško napravljeni plinovod figurira kao bijela traka širine između 28 i 38 m. Traka na svom putu ne mari za prostornu logiku, parcelaciju ili geografiju, ne mari za kulturni krajobraz kojeg u Albaniji ima na svakom ćošku. Pretpostavljam da šiša najkraćim putem. Čini se da je vidljiva čak s Mjeseca odakle bi mogla djelovati nešto kao Kineski zid, ali bez 'Z' dimenzije.

Oko dionice koja prolazi jugom Albanije žive radišni seljaci koji se ozbiljno se bave poljoprivredom. Radišni i ozbiljni albanski seljaci od pradavnih vremena ovdje imaju vinograde, maslinike, voćnjake, šarene njive… Dok oni kopaju, negdje u Beratu postoji zemljišnoknjižni sud ili zemljišnik. Kao što je dobro poznato i u Hrvatskoj, komunizam je vrag za zemljišnik. I tamo funkcionira identično kao i ovdje. Dio zemlje je vraćen nasljednicima nekadašnjih vlasnika. Dio zemlje je teoretski državni, ali ga zapravo oduvijek koriste seljaci koji nemaju ni vremena ni novaca baviti se dokazivanjem korištenja, a kamoli upisom vlasništva. Potonje je TAP zatekao sa zahtjevom za otkupom pa sad seljaci mrskim papirima moraju dokazivati da kopaju, sade i čupaju iako je bjelodano da kopaju, sade i čupaju. Heben je TAP-ov posao, ali je još hebenije albanskom seljaku…

Onima kojima se traka već provukla kroz imanje, nakon prvotne radosti da su dobili konkretnu paru, paru bez motike, radost je splasnula. Spasnula je poslije prve kiše kad se sva voda slila u traku jer je traka ostala niža u odnosu na polje. Skoro poplava. Ako bude puno plavila, seljaci će morati saditi šaš. Još luđe, ne daj im Bože da se cijev pokvari. U tom slučaju motorizirana TAP-ova služba treba najkraćim mogućim putem doći popraviti cijev. Taj put može jedino biti njiva neznanog seljaka. Ne izmišljam, TAP je takvu mogućnost definirao u kupoprodajnom ugovoru. Njime je stekao pravo služnosti i prolaska po svim njivama. Naravno, prolaziti može prema potrebi, tj. bez najave. Neznani seljak, mudar kakav jest, po svoj prilici će se starati o cijevi, a sve kako mu njiva ne bi stradala. Tako bi TAP mogao štogod ušparati na održavanju.

Ima dijelova dionice kad trasa prelazi brdo (pa se s brda slijeva u polje). Osim što može postati bujica u rano proljeće, kosina, barem izdaleka, ne izgleda osobito brižno utvrđena. Na oguljeno brdo, montiravši cijev, nasuli su zemlje. Moguće da su nabili, ali nisu radili kampade, a Bože sačuvaj da su štogod posadili.

Velik je broj postojećih i potencijalnih problema koje cjevovod uzrokuje, ali sve za Europu! I život za Europu. Europljanima se hoće povoljno ogrijati i mora se žrtva za to podnijeti. Jedino što se i Europa čini pomalo kao naivni albanski seljak. Naime, slobodno tržište je također vrag. Teoretski, članovima grupice s početka priče nitko ne brani da prodaju trasu.

Kladim se da Gazprom obilazi ovuda kao maca oko vruće kašice. Gazprom ne pita pošto je. Na slobodnom tržištu, zabavlja me što nema njih toliko u upravi koliko ih Gazprom može isplatiti.