otokpiwa

Nema stanovanja do khrushchyovke, zgrade od betonskih prefabrikata kakve ima diljem bivšeg Sovjetskog Saveza, u svakom gradu, u svakom kvartu. U doba Nikite Khrushcheva, pokoj mu socijalističkoj duši, izgrađeno ih je pitaj Gospu koliko, a ovdje u Bakuu naročito budući da se ovdje, uslijed sveopćeg naftnog i plinskog procvata praktički odjednom slio golem broj ljudi koje je valjalo skućiti. Nikitina logika išla je u istinskom socijalističkom smjeru. Na stranu arhitektonske mudroserine i stalinke s pićićokama, narodu treba stanovati.

Neka su oronule, neka je kabela po portunima, smeća po okolišu, ipak su pune ko šipak. U ovoj polupustinjskoj klimi, između njih su se dobrano popunili međuprostori krošnjama drveća tako da dolijeću i gradske ptice pjevice. Sudeći po voznom parku ne bi se moglo zaključiti da u njima živi teška sirotinja.

To je bilo tada, a sada je sada. Sada je novo doba, drugačije se prave stanovi. Slično kao i kod nas. Izijo vrag prefabrikaciju! Opet se zida i pomalo betonira. Radi takvih okolnosti, sve je puno traljavih detalja.

Invetsitiorova (bes)misao ide u vrlo predvidljivom smjeru. Koliko god investitor može zapasati za interijer, toliko zapaše. Da mođe, napravio bi stanove u obliku tunela. Tako se dogodi da stambena jedinica ima hodnik od 20 kvadrata, kupaonicu i kuhinju bez sunca i mjeseca, a onda po rubu hodnika, sanitarija i tričarija malo veće dvije - tri prostorije za boravak ili sobu. I dva uska balkona duž cijele fasade, orjentacija nebitna. Dakle, nijedan balkon funkcionalan.

U jednoj takvoj zgradurini blizu Arhitektonskog fakulteta, u stanu broj 20 naišla sam na jedan prozorčić u kupaonici. Prozorčić, pravi, pravcati jer je od PVCa. Gleda u instalacijsku šahtu. Stan je opremljen svakojakim pomodarskim budalaštinama od kojih je najzanimljivija mašina za mljevenje mesa, kod nas popularna u imotskoj krajini za pravljenje švargli, kobasica, sudžuka i sličnoga. Što bi mašina nekome tko nema priliku uzgajati prasce, nemam pojma. Valjda je: „Neka se nađe“. Svi zidovi, izuzev onih u kupaonici, obloženi su u dekorativne tapete, svaka soba svoj dezen. Dezeni su uglavnom svijetleći. Tapeciran pod. Ništa ovdašnji tradicionalni uzorci s milijardu čvorova već samo suvremeno. Nema šanse da gost ne skine cipele na ulazu.

Vlasnik stana je izvjesni arhitekt koji živi negdje na suburbiju. Pretpostavljam da je stan/ove dobio od graditelja za kompenzaciju. Baš ovaj stan iznajmljuje čovjeku koji je ovdje došao raditi za građevinsku kompaniju koja prodaje aditive za beton i slične korisne stvarčice. Nije taj stanar buržuj već je ovo valjda jedino bilo na lageru. Nije ni presretan sa stanom, ali fabrika ne pita.

Ulaz u zgradu nije jednostavno naći. Kad ga zbunjeni turist, gost privatne zabave i nađe, onda je slijedeća procedura. U pripadajućem okolišu zgrade, sasvim asfaltiranom, radi minimalno troje radnika koji brinu za sigurnost i udobnost novih stanara – čini se da su svi novi. To se naročito čini iz količine smeća koje je nastalo raspakiravanjem namještaja. Jedan radnik parkira automobile, jedan je portir, jedan sjedi u plastičnoj kućici čuvarici, a jedan im valjda pravi društvance. Nisam smjela pozvoniti na parlafon već najprije prozvati stanara na mobitel da stanar potvrdi kako ima goste.

Dosta je problema tu bilo jer mi roaming slabo radi, oni ne govore engleski… Međutim, jako su dragi pa smo zajedničkim snagama uspjeli razriješiti moj posjet. Najprije je prvi radnik zazvao prijatelja za kojeg je mislio da govori engleski. Ipak nije govorio engleski. Onda sam ja pokušala nešto reći na ruskom, u maniri Slavena Bilića, što je, dakako, izazvalo salve smijeha. Drugi je slavodobitno napravio wi – fi na svom mobitelu. Treći me dopratio sve do blindiranih vrata stana. Ova vrata su ugrađena u goli zid, ali zato susjedna imaju mramorom optočen portal s dva plitka pilastra i timpanonom.

Da je bilo sreće s ruskim, bila bih ostala na čaju u kućici čuvarici.

Soltan Soltanli (2017), Mutual dependence




Elyiar Alimirzayev, Road no. 3

Lijepa Mehriban, žena ovdašnjeg velikog vođe preko fundacije čija je direktorica, još jedna bitna funkcija koju njena nježna pleća podnose, osnovala je i Muzej moderne umjetnosti.

Gospe blažena, na što taj Muzej sliči… Negdje sam pročitala da ga je projektirao Jean Nouvel. Nekako se nadam da nije do njega nego do izvedbe budući da mi nikad nije bio mrzak. Fasada niđe veze. Da nema pomoći s mobitelske aplikacije, ne bi ju ubrala. Posvuda po interijeru je šuma nakošenih (gdjegdje i uspravnih) bijelih profila koji su, izgleda, dio nosivog sustava, ali su tako gusti da bi zadovoljili čak i japanske trusne uvjete. Na podu su one keramičke pločice koje su imitacija izbijeljenog bambusova drva s fugom širine prsta. Takve se skupo, ali nekvalitetno u nas mogu kupiti u Solin Građe.

Opisanu situaciju dodatno degenerira količina izloženih umjetnina. Čini se kao da je sama Mehriban obišla Akademiju i sve njene članove te pazarila 1.000 kilograma skalamerije plus 1.000 metara kvadratanih slika. Đuture. Isto tako ih je kustos nabio unutra. Nogom pa još skakao po tome da sve stane. Nije da nema izvrsnih komada, ali se od šume ne može vidjeti stablo. Naročito je to šteta za neke skulpture koje bi mogle imati zanimljivu sjenu. Ovako se njihova sjena raspršuje na tisuću i jedan obojani kantun.

Postav je neprikosnoveni dokaz da je u prijateljskoj državi Azerbedžan na snazi autoritarni familijarni, vrlo zajebani, režim.

Godine umjetnina su suvremene. Međutim, sve i jedna je u vrlo klasičnom mediju. Nijedna kritična, izuzev kritike na Sojuz, a to nije ništa smjelo. Dapače, to je priča o ustašama i partizanima. Izložena je i njena bista. Korektna, stavljena kao i sve ostalo – nabijeno. Na 1. katu, flankira ulaz u stakleni lift. Umjetnik je prilično precizno uhvatio njene crte lica, naročito tipične perzijske sljepoočne i nosne kosti. Ovo ostalo na glavi joj se mijenja tijekom vremena jer joj brizgaju plastiku u glavu tako da taj dio nije mogao zaustaviti gipsom. Fama est da žena ima probleme slične kao Donatella Versace. Na stranici Muzeja istaknuto je kako ga je posjetio predsjednik RH Josipović. Baš su traljavi – njega bi valjda više bili fascinirali da su ga odnijeli u Operu. Zatekla sam niži razred osnovne škole u posjeti. Hvale vrijedan način edukacije. Predivno je da djeca u okviru kurikuluma moraju obići Muzej moderne umjetnosti. Međutim, u ovom slučaju nije ništa drugačije pranje mozga od primjerice posjete Crkvi Gospe Velikog Krsnog Zavjeta u Kninu.

Prirodna vatra koja nastane na prirodnom humku i danonoćno gori jedna je od štacija popularne turističke ture za početnike. Dođeš blizu, vidiš kako vatra stalno gori ni iz čega, ogriješ se, slikaš selfie. Trebao bi se oduševiti. Tu je neka bazična kemija po srijedi. Prirodni plin koji je prošao iz utrobe zemlje kroz fumarolu sastane se s kisikom što izaziva burnu reakciju – vatru.

Palo mi na pamet da je možda starozavjetni lik Mojsije čuvao svoje stado na jednom takvom brdu pa se onaj grm bio zapalio od prirodnog zemnog plina koji je prosukljao blizu njega. Za njega, a onda i brojne poslije njega, to je bio Božji znak. Prilično naivno za ove poslije njega ako se doznalo da je bio stočar na teritoriji gdje je moglo biti prirodnog plina u izobilju (a čini mi se da jest).

Podijelila sam svoju misao sa simpatičnim vodičem Yakubom. On na to: „Ne vjeruješ u Boga. Kako to?“ A jebiga… Ako je to to što je Mojsije vidio, vidio je kemijsku reakciju koja se popularno zove gorenje.

Posljednja štacija ture je kulturni centar kojeg je projektirala rahmetli Zaha Hadid. Izgradnju je financirala azerska radnička klasa koja vrijedno vadi naftu i plin i brine se da se dopremi u najzabitije dijelove Europe i ostatka svijeta. Toliko je ovdje Majka Priroda deponirala nafte i plina da je Hitlerov najmokriji san bio dotrati Wehrmacht do u Baku pa sisati dok se boje ne rastope. A tada je bilo još sočnije, naročito što su se Azerbedžanci izvještili u tehnici ispumpavanja budući da je baš ovdje konstruirana prva mehanička naprava za vađenje nafte. Čak 1848.

U pradavna vremena na ovoj teritoriji nastali su i Zoroastrijanci koji štuju vatru kao lice Boga. Tu, ali i drugdje, recimo po cijelom Iranu, ima hramova koji su zapasali mjesta s prirodnom vatrom. Tamo gdje je "vječna" vatra, e tu stave žrtvenik, ozidaju zidovima i eto hrama. Naokolo su postepeno nastajale nadsvođene kubikule u koje su mogli svraćati duhovni putnici namjernici. Većinu opisanih mjesta pomela su naftna polja. Ovaj jedan u koji nas je Yakub poveo je rijetki koliko – toliko očuvan i restauriran. Pretposljednja štacija turističke ture.

Za doći do ovog božanskog (i božanstvenog) mjesta, božanstvenoga za svakoga tko gaji autentičnu emociju spram graditeljskog naslijeđa, valja proći kroz nepregledni žalosni slum što straćara što hruščevki. Za restauraciju hrama pare je kesnula fundacija koja nosi ime svekra prve dame Haydara Alyiejva, ujedno dopredsjednice države, lijepe gospoje Mehriban. O gospoji ću drugom zgodom.

Da se vratim na lice Boga! Kako se razina plina postepeno snižavala uslijed eksploatacije, tako je ovdašnji žrtvenik ostao bez vatre. Dragi moj smjerni i vjerni Yakub rekao je kako je naknadno, za potrebe restauracije, na ovaj žrtvenik doveden plin pomoću metalne cijevi. Eto ti te đavle!

Putem do hostela, što busom, što pješke, ovo mora da je nekoć bio dio Perzije. Gdje god da se ziđala prezentabilna zgrada, tu je na glavnom pročelju perzijski ornament. Čak i tamo gdje se obnovila hruščevka. Kasnije sam pročitala na wikiju kako stvarno današnji Azerbedžan jest bio u sastavu nekoć golemog (i dalje moćnog) Farsi carstva. U nekim razgovorčićima, još važnijim od wikija, doznala sam kako je dobar bokun Irana azerski. Srbija sve do Tokija. Naime, u Iranu danas živi više Azera nego tu gdje bi im trebalo biti kod kuće. Bit će im Iran dođe kao “našima“ Bosna.

Sustav javnoprometnih površina je totalno ruski. Ili sovjetski, ne znam što je korektniji atribut. Prospekt gonja i ruši sve pred sobom. Ostale ulice imaju neke stupnjeve, ne mogu točno ocijeniti kako idu, ali imaju izvjesnu, pitaj Gospu koju, logiku. Pitat ću Nikšu Božića koju – on sve zna. I neka su detaljno promijenili imena ulica, svejedno je koncept sovjetski. Na semaforima je, naravski, preteška ignorancija pješaka. Kad se susretne prospekt i sporedna “ulica“, ma čak ni prospekt, nego ulica i “ ulica“, tu definitivno ima pravilo sa semaforom. Samo na jednoj trasi je svjetlo za pješake. Na drugoj ga nema. Možda štede struju, možda računaju na građansku pamet, možda su u šumi. Bit će da se radi o nečem što nisam učila u školi. Međutim, dosta dobro fercera. Ne bi me interesirala imena ulica niti bi obratila pozornost na taj fenomen da nisam posudila jednu divnu knjigu. Divnu po slikama. Tekst je na ruskome pa nemam pojma što piše. U knjizi je popisano, (valjda) objašnjeno, fotografirano i locirano po ulicama najbolje od sovjetske moderne arhitekture u cijelom Azerbedžanu, a Baku je po broju stanovnika više od polovice. I sad bih trebala obilaziti po slikama koje mi se dopadaju.

Dok sam krmeljala u oporavku od letenja koje je trajalo tristo svjetlosnih godina i bauljala po medini, uglavnom sam kontala kako ću do tih lokacija. Beznadnost mi je došla najranije, kad mi je Gazda od hostela zavario u facu pošto sam mu otvorila magičnu knjižicu.

Bauljajući po medini, koja nota bene nije neka šporka medina s kabelima po zraku već ulaštena i s puno fancy hotela, sam naletila na turističku agenciju. To me obradovalo jer sam u prvi čas promislila da je obični turistički info. Jer tako i piše. Dosta dobar način za zajebat zainteresiranog turista: da izgleda kao da je državna, ona što je dotira Ministarstvo turizma pa su tamo oni koji svašta znaju, dat će zainteresiranom turistu karata i knjižica i uputiti ga na pravo mjesto, koliko god bizarno bilo.

Doduše, u medini jesam naletila na muškarca i ženu, moguće supružnike jer su dosta uigrano izgledali, kako deru dvije životinje na jednom skveru. Dakle, u sred centra centra, na javnom prostoru (o čemu imam i sramežljivi dokaz) uredno tranširaju par, čini mi se, jaganjaca, spokoj im animalnoj duši. Drago mi bilo da medina ipak nije posve mrtva.

Kako sam naivno startala u agenciji, tako je završilo revijalno.

Prodali mi dvije ture, prvu neku za početnike, što je u mom slučaju prihvatljivo – tek sam stigla, a drugu u albansko selo u Azerbedžanu. Na ovu drugu valjda nitko živ ne ide pa se brže – bolje pojavio Gazda od agencije da vidi takvog klijenta. Kratko se čudio, a onda je istaknuo da nema boljeg izbora od albanskog sela. Sve i da ima, nizašto na svijetu ne bih propustila albansko selo u Azerbedžanu. Ovakav splet okolnosti me potakao da i njega upitam za neke lokalitete iz čarobne knjige. Gazdi je ime Hanif. Hanif se najprije šokirao odakle mi takva knjiga. Da odakle… Dala mi Jelena Borota koja živi u Splitu, a ona je to dobila od, čini mi se, Vuke Bombardellija ili nekog njegovog potomka. Tu se i on malo zainteresirao za te lokalitete iako ne poznaje Jelenu i ne zna gdje je Split, ali zna za Davora Šukera.

Koncentrirano se moj novi pajdo zabavio sa zgradama – sve jednu po jednu. Došli do goleme vrlo atraktivne osnovne škole u jednom od 8 bakuanskih mikrorejona – još jedne sovjetske urbanističke sheme. Na toj stranici i on zaključio da sam beznadan slučaj. Nema šanse da to nađem. Mikrorejoni su se ranije brojili. Sad su s imenima i prezimenima. To se više ne nalazi. Mislim se u sebi: „Pajdo, vidit ćeš ti…“ Al' onda dvije stranice kasnije ima taj neki Sumgajet i u njemu krasnih paviljončića uz rivu. E to zna gdje je. Iako se sve fizički „primodernalo“, osuvremenilo u fazonu kojeg voli ovdašnji veliki vođa i njegova lijepa gospoja, još se raspoznaje. E tamo će me on lično povesti. Usput bi mogao obići i rođaka koji baš tamo stanuje. Tu je došlo do toga da mi se učinilo da bi mi skinuo zvijezde s neba. Razmijenili smo brojeve telefona, a onda za kraj poraz. Udrit selfie. Tko ne udre selfie, taj se ni s kim nije vidio.

Ne mogu krenuti s Dr. Franje Tuđmana, a da put bude u redu. Da se barem jednom ne izgubim na njemu iako se nema gdje izgubiti. I nikad mi neće biti jasno zašto su dva broja jednake veličine, jednakog fonta na jednom gateu. Međutim, nema nema bližeg i jeftinijeg puta do Azerbedžana nego od Zagreba preko Istambula.

Toliko je Turkish Ariways zgodan da zapravo svugdje gdje idem zadnjih više godina, prođem kroz Istambul. Osim toga, zgodno je proboraviti u tom međuvrijemu od letova po gradu jer je taj grad bolji, veći i ljepši od bilo kojeg New Yorka. Tako sam se po stoti put iskrcala iz aviona i krenula na metro. Putem mi je trebalo biti poznato, a nije. Nakon što nikako nisam uspjela naći metro, skontala sam da sam na skroz drugom aerodromu. Na ovom aeordromu nema metro stanice. Samo bus service, a nije da na jednoj tabli nije bilo napisano i metro (+ smjer kretanja). To je valjda napisano za kad budućnost, kad se metro uvede pa da ne mijenjaju tablu.

Bogme je problem kad turist hoće iskoristiti vrijeme u tranzitu za obilazak, a mora se pouzdati u bus. Bus može voziti i pola ure, i uru i tri ure – u tako velikom gradu nikada ne znaš koliko ti stvarno treba vremena tamo i nazad. Sulud je ovoliki aerodrom u ovolikom gradu osuđen samo na bus service.

Kasnije će mi Gugl otkriti da je baš ove godine istambulski aerodrom premješten sa sredozemne obale na crnomorsku, u Guziće Gornje. Pretpostavljam da je ova nova lokacija puno manje atraktivna. Da bi je zauzeli, posjekli su šumetinu. Sigurno će sada nakrkati hotela i drugih zgradurina na onaj stari - nema šta drugo biti u glavi genija koji je aerodrom preselio. Ipak je sredozemna obala sredozemna. Usput, novi aerodrom je, tako kaže Gugl, aerodrom s najvećim interijerom na svijetu. Nije ni stari bio tijesan, ali dobro.

Ukrcala sam na prvi bus koji sam ugledala. Kako sam već bila platila kartu kad sam saznala da ide u Bešikštaš. Tako sam i otišla na Bešiktaš, ne baš najzadovoljnija finalnom destinacijom. Bešiktaš dođe kao neko selo unutar Istambula s milijardu radnji i milijardu ljudi. Na kakti kolodvoru raspored vožnji na turskome, ali hajde – ima puno brojeva na njemu pa valjda ima busa i za nazad.

Dodatno, imam grozna iskustva s istambulskim busevima. Jednom sam potrošila 4 sata da se vratim na SultanAhmed iz Umiranye shopping malla koji je na azijskoj strani, unutar cestovne petlje. Činilo mi se da se nikad neću vratiti koliko je trajalo. Tada sam na povratku tragala za jednom netom izvedenom ribarnicom koja je bila osvanula na Archdailyiju s očaravajućim slikama (https://www.archdaily.com/48722/besiktas-fishmarket-gad/50087b4228ba0d50da000aac-besiktas-fishmarket-gad-site-plan?next_project=no). Ribarnica je fenomenalna geometrijska struktura koja je sjela u prazni trokut u padu, blistava i monolitna izvana i iznutra, sa savršeno podijeljenim štandovima, a time i pješačkom mogućnosti da se presječe u bilo kojem smjeru. Normalno da je nisam našla.

Bauljam danas u tenziji da ne zalutam i ne najebe mi let za Baku. I, moj sinko, paf! Naletim na bešiktašku ribarnicu! Pretvorila se u isključivo gemetrijsku prepoznatljivost. Zaboravila sam od koje je matematičke funkcije izvedena jer sam taj dio matematike zaboravila. Uglavnom, nije tako monolitna. To je školjka od torkreta na metalnoj podkonstrukciji, a što se lijepo vidi iz rupa, tj. oštećenja koja su na njoj nastala. Vidi se pravo u srž ribarnice. Betonski slobodnostojeći štandovi s raznobojnim keramičkim pločičicama su nestali, naselile se kućice iz Diznilenda. Počupalo žarulje, objesilo na strop neku krpetinu, bogzna čemu služi. Ima ćilima po podu pa se možeš klizati. Jedino šta ima friških srdela u izobilju za kupiti.

Jedva sam se opet vratila nazad na onaj kao neki kolodvor. Peron nije baš ni označen tako da smo se slučajno sreli. I jedva sam se domogla aviona.

U Bakuu je također novi aerodrom, ali sam se za nj pripremila, tj. mislila sam da jesam.

Aerodrom je sav sazdan od golemih blobova kakve je rahmetli Zaha Hadid voljela projektirati. Statičar/ka se za njih, očekivano, dobro nasekirao/la. Međutim, nije ovdje riječ o Zahi već o (turskoj) arhitektonskoj grupi Autoban. Sve na tom aerodromu, od tariguza do raspona najmanje grede koja tendira da bude najveća na svijetu je s 5 zvjezdica. Nešto kao u slučaju Dr. Franje Tuđmana, i po broju ljudi u njemu i po organizaciji. Da nisam pročitala da je istambulski najveći, mislila bi da je ovaj. Al oni sigurno misle da je najljepši. Naročito su pitoreskni slobodnostojeći blobovi u kojima su aerodromske trgovine. Napravljeni su u obliku glavice kapule, a s teksturom ananasa. Keramika na podu prati vez kapule i ananasa, u pripadajućim bojama. Od žute do boje fekalija. Šljašti. Od bogatstva boja i oblika moraš napeti očni vid za raspoznati sadržaj. Od nasrtljivih taksista, ne možeš proći predvorjem. Na turističkom pultu naprlitana fina gospođa. Tko je vidio da fine gospođe na turističkim infoima govore engleski. Na posljetku, zainetersiranom i upućenom turistu treba pola sata eda bi našao gdje se kupuju karte za jedini bus koji gonja u centar.

Normalno da i bakuanski aerodrom nosi ime ovdašnjeg velikog vođe. Možda ima veze s time.