utorak, 12.11.2019.
NOVI PRIPAMETNI AERODROMI
  Ne mogu krenuti s Dr. Franje Tuđmana, a da put bude u redu. Da se barem jednom ne izgubim na njemu iako se nema gdje izgubiti. I nikad mi neće biti jasno zašto su dva broja jednake veličine, jednakog fonta na jednom gateu. Međutim, nema nema bližeg i jeftinijeg puta do Azerbedžana nego od Zagreba preko Istambula. Toliko je Turkish Ariways zgodan da zapravo svugdje gdje idem zadnjih više godina, prođem kroz Istambul. Osim toga, zgodno je proboraviti u tom međuvrijemu od letova po gradu jer je taj grad bolji, veći i ljepši od bilo kojeg New Yorka. Tako sam se po stoti put iskrcala iz aviona i krenula na metro. Putem mi je trebalo biti poznato, a nije. Nakon što nikako nisam uspjela naći metro, skontala sam da sam na skroz drugom aerodromu. Na ovom aeordromu nema metro stanice. Samo bus service, a nije da na jednoj tabli nije bilo napisano i metro (+ smjer kretanja). To je valjda napisano za kad budućnost, kad se metro uvede pa da ne mijenjaju tablu. Bogme je problem kad turist hoće iskoristiti vrijeme u tranzitu za obilazak, a mora se pouzdati u bus. Bus može voziti i pola ure, i uru i tri ure – u tako velikom gradu nikada ne znaš koliko ti stvarno treba vremena tamo i nazad. Sulud je ovoliki aerodrom u ovolikom gradu osuđen samo na bus service. Kasnije će mi Gugl otkriti da je baš ove godine istambulski aerodrom premješten sa sredozemne obale na crnomorsku, u Guziće Gornje. Pretpostavljam da je ova nova lokacija puno manje atraktivna. Da bi je zauzeli, posjekli su šumetinu. Sigurno će sada nakrkati hotela i drugih zgradurina na onaj stari - nema šta drugo biti u glavi genija koji je aerodrom preselio. Ipak je sredozemna obala sredozemna. Usput, novi aerodrom je, tako kaže Gugl, aerodrom s najvećim interijerom na svijetu. Nije ni stari bio tijesan, ali dobro. Ukrcala sam na prvi bus koji sam ugledala. Kako sam već bila platila kartu kad sam saznala da ide u Bešikštaš. Tako sam i otišla na Bešiktaš, ne baš najzadovoljnija finalnom destinacijom. Bešiktaš dođe kao neko selo unutar Istambula s milijardu radnji i milijardu ljudi. Na kakti kolodvoru raspored vožnji na turskome, ali hajde – ima puno brojeva na njemu pa valjda ima busa i za nazad. Dodatno, imam grozna iskustva s istambulskim busevima. Jednom sam potrošila 4 sata da se vratim na SultanAhmed iz Umiranye shopping malla koji je na azijskoj strani, unutar cestovne petlje. Činilo mi se da se nikad neću vratiti koliko je trajalo. Tada sam na povratku tragala za jednom netom izvedenom ribarnicom koja je bila osvanula na Archdailyiju s očaravajućim slikama (https://www.archdaily.com/48722/besiktas-fishmarket-gad/50087b4228ba0d50da000aac-besiktas-fishmarket-gad-site-plan?next_project=no). Ribarnica je fenomenalna geometrijska struktura koja je sjela u prazni trokut u padu, blistava i monolitna izvana i iznutra, sa savršeno podijeljenim štandovima, a time i pješačkom mogućnosti da se presječe u bilo kojem smjeru. Normalno da je nisam našla. Bauljam danas u tenziji da ne zalutam i ne najebe mi let za Baku. I, moj sinko, paf! Naletim na bešiktašku ribarnicu! Pretvorila se u isključivo gemetrijsku prepoznatljivost. Zaboravila sam od koje je matematičke funkcije izvedena jer sam taj dio matematike zaboravila. Uglavnom, nije tako monolitna. To je školjka od torkreta na metalnoj podkonstrukciji, a što se lijepo vidi iz rupa, tj. oštećenja koja su na njoj nastala. Vidi se pravo u srž ribarnice. Betonski slobodnostojeći štandovi s raznobojnim keramičkim pločičicama su nestali, naselile se kućice iz Diznilenda. Počupalo žarulje, objesilo na strop neku krpetinu, bogzna čemu služi. Ima ćilima po podu pa se možeš klizati. Jedino šta ima friških srdela u izobilju za kupiti. Jedva sam se opet vratila nazad na onaj kao neki kolodvor. Peron nije baš ni označen tako da smo se slučajno sreli. I jedva sam se domogla aviona. U Bakuu je također novi aerodrom, ali sam se za nj pripremila, tj. mislila sam da jesam. Aerodrom je sav sazdan od golemih blobova kakve je rahmetli Zaha Hadid voljela projektirati. Statičar/ka se za njih, očekivano, dobro nasekirao/la. Međutim, nije ovdje riječ o Zahi već o (turskoj) arhitektonskoj grupi Autoban. Sve na tom aerodromu, od tariguza do raspona najmanje grede koja tendira da bude najveća na svijetu je s 5 zvjezdica. Nešto kao u slučaju Dr. Franje Tuđmana, i po broju ljudi u njemu i po organizaciji. Da nisam pročitala da je istambulski najveći, mislila bi da je ovaj. Al oni sigurno misle da je najljepši. Naročito su pitoreskni slobodnostojeći blobovi u kojima su aerodromske trgovine. Napravljeni su u obliku glavice kapule, a s teksturom ananasa. Keramika na podu prati vez kapule i ananasa, u pripadajućim bojama. Od žute do boje fekalija. Šljašti. Od bogatstva boja i oblika moraš napeti očni vid za raspoznati sadržaj. Od nasrtljivih taksista, ne možeš proći predvorjem. Na turističkom pultu naprlitana fina gospođa. Tko je vidio da fine gospođe na turističkim infoima govore engleski. Na posljetku, zainetersiranom i upućenom turistu treba pola sata eda bi našao gdje se kupuju karte za jedini bus koji gonja u centar. Normalno da i bakuanski aerodrom nosi ime ovdašnjeg velikog vođe. Možda ima veze s time. |
