ponedjeljak, 18.11.2019.
BAKUANSKE STANARINE
      Nema stanovanja do khrushchyovke, zgrade od betonskih prefabrikata kakve ima diljem bivšeg Sovjetskog Saveza, u svakom gradu, u svakom kvartu. U doba Nikite Khrushcheva, pokoj mu socijalističkoj duši, izgrađeno ih je pitaj Gospu koliko, a ovdje u Bakuu naročito budući da se ovdje, uslijed sveopćeg naftnog i plinskog procvata praktički odjednom slio golem broj ljudi koje je valjalo skućiti. Nikitina logika išla je u istinskom socijalističkom smjeru. Na stranu arhitektonske mudroserine i stalinke s pićićokama, narodu treba stanovati. Neka su oronule, neka je kabela po portunima, smeća po okolišu, ipak su pune ko šipak. U ovoj polupustinjskoj klimi, između njih su se dobrano popunili međuprostori krošnjama drveća tako da dolijeću i gradske ptice pjevice. Sudeći po voznom parku ne bi se moglo zaključiti da u njima živi teška sirotinja. To je bilo tada, a sada je sada. Sada je novo doba, drugačije se prave stanovi. Slično kao i kod nas. Izijo vrag prefabrikaciju! Opet se zida i pomalo betonira. Radi takvih okolnosti, sve je puno traljavih detalja. Invetsitiorova (bes)misao ide u vrlo predvidljivom smjeru. Koliko god investitor može zapasati za interijer, toliko zapaše. Da mođe, napravio bi stanove u obliku tunela. Tako se dogodi da stambena jedinica ima hodnik od 20 kvadrata, kupaonicu i kuhinju bez sunca i mjeseca, a onda po rubu hodnika, sanitarija i tričarija malo veće dvije - tri prostorije za boravak ili sobu. I dva uska balkona duž cijele fasade, orjentacija nebitna. Dakle, nijedan balkon funkcionalan. U jednoj takvoj zgradurini blizu Arhitektonskog fakulteta, u stanu broj 20 naišla sam na jedan prozorčić u kupaonici. Prozorčić, pravi, pravcati jer je od PVCa. Gleda u instalacijsku šahtu. Stan je opremljen svakojakim pomodarskim budalaštinama od kojih je najzanimljivija mašina za mljevenje mesa, kod nas popularna u imotskoj krajini za pravljenje švargli, kobasica, sudžuka i sličnoga. Što bi mašina nekome tko nema priliku uzgajati prasce, nemam pojma. Valjda je: „Neka se nađe“. Svi zidovi, izuzev onih u kupaonici, obloženi su u dekorativne tapete, svaka soba svoj dezen. Dezeni su uglavnom svijetleći. Tapeciran pod. Ništa ovdašnji tradicionalni uzorci s milijardu čvorova već samo suvremeno. Nema šanse da gost ne skine cipele na ulazu. Vlasnik stana je izvjesni arhitekt koji živi negdje na suburbiju. Pretpostavljam da je stan/ove dobio od graditelja za kompenzaciju. Baš ovaj stan iznajmljuje čovjeku koji je ovdje došao raditi za građevinsku kompaniju koja prodaje aditive za beton i slične korisne stvarčice. Nije taj stanar buržuj već je ovo valjda jedino bilo na lageru. Nije ni presretan sa stanom, ali fabrika ne pita. Ulaz u zgradu nije jednostavno naći. Kad ga zbunjeni turist, gost privatne zabave i nađe, onda je slijedeća procedura. U pripadajućem okolišu zgrade, sasvim asfaltiranom, radi minimalno troje radnika koji brinu za sigurnost i udobnost novih stanara – čini se da su svi novi. To se naročito čini iz količine smeća koje je nastalo raspakiravanjem namještaja. Jedan radnik parkira automobile, jedan je portir, jedan sjedi u plastičnoj kućici čuvarici, a jedan im valjda pravi društvance. Nisam smjela pozvoniti na parlafon već najprije prozvati stanara na mobitel da stanar potvrdi kako ima goste. Dosta je problema tu bilo jer mi roaming slabo radi, oni ne govore engleski… Međutim, jako su dragi pa smo zajedničkim snagama uspjeli razriješiti moj posjet. Najprije je prvi radnik zazvao prijatelja za kojeg je mislio da govori engleski. Ipak nije govorio engleski. Onda sam ja pokušala nešto reći na ruskom, u maniri Slavena Bilića, što je, dakako, izazvalo salve smijeha. Drugi je slavodobitno napravio wi – fi na svom mobitelu. Treći me dopratio sve do blindiranih vrata stana. Ova vrata su ugrađena u goli zid, ali zato susjedna imaju mramorom optočen portal s dva plitka pilastra i timpanonom. Da je bilo sreće s ruskim, bila bih ostala na čaju u kućici čuvarici. |
