otokpiwa

srijeda, 22.08.2018.

RAHITIS I TITICACA



U koji god perunaski krevet da legneš, u svakom je hladno. Iako smo u subtropskoj „zimi“ u kojoj je po danu upeče, iako je po noći temperatura u interijeru praktički sobna, vani ponešto padne, ali ne ispod 10; nama je stalno hladno spavati. Pridodat ću i to da smo poduzele sve mjere zagrijavanja: spavale skupa, spavale odvojeno, 3 pjumina, deka, lancun i pjumin, pokrivači + spavanje u odjeći, uključivo i zimska bunda… Stalno hladnjikavo. Do naše cirkulacije nije jer ne može biti da obje imamo slabu cirkulaciju. Vrlo misteriozno. Nota bene, još nigdje nismo naišle ni na grijalicu (ni na hladilicu), u nijednom interijeru, u svih 10 dosadašnjih dana.

Zadnje smo završili u krevetima jednog šporkog hostela u još šporkijem gradu Punu, na obali jezera Titicaca. Izmjerena večernja temperatura 15 stupnjeva. Do jutra u krevetu ciča zima. Nakon traumatične noći, uobičajeno sunčan dan. Na nadmorskoj visini od 3.600 metara sunce stvarno dere. U dosta lošem kliničkom stanju, odlučile smo poduzeti i SPA mjere. Jezero je toplije od mora, sunce je na pučini jače, a ovaj grad je ionako nešto kao nabujale kaštelanske Rudine, dakle nema se što razgledavati. Rukovodeći se opisanom logikom, otisnule smo se turističkom prugom na jedan od obližnjih nastanjenih otoka Urus kako bismo pokušale prosušiti kosti i usput posjetiti čuvenu otočku zajednicu. Kriva logika. Mi kenjkamo, a pravi misterij je kako tek ovdje ljudi zaspu u toplome.

Najprije, ne radi se o otoku. Radi se o traci sačinjenoj od plivajućih, očito umjetnih struktura izgrađenih od bala trske i još nečega što u vodi nabuja. Nisam shvatila od čega je nabujak jer je Predsjednik općine koji je objašnjavao sustav pričao na španjolskom dijalektu koji se očito govori jedino ovdje gdje ih živi sveukupno 40 koji tako govore. Svakako, bale su vezane za bove na dnu jezera i utisnute između trstike. Završna obrada poda otoka je opet trstika i slama. Na takav otočni pod, na građevinsku markicu, dođe još po jedna bala sijena, kao protiv vlage, a onda na to kućica koja predstavlja spavaonicu ili boravak. Ništa hidroizolacija. Ništa prekid kapilarne vlage. Ionako je sveopća vlaga studenica. Svaka od kućica napravljena je od tanašnih svežnjeva trstike. Pita moja Companera gospođu Karmen imaju li kakvu pećicu. Karmen gleda u čuđenju šta sad ova pita. NEMA grijanja jer da ga ima, sve bi se zapalilo. Doduše, imaju solarne panele, moglo bi štogod i na struju, ali nismo imale priliku vidjeti što.

Za ublažavanje pod okriljem noći fasovanog rahitisa ležala sam na podu otoka po toj trstici, u podne. Dnevnim suncem ugrijan pod otoka grije samo plohu tijela koja je prislonjena. Sve druge plohe su hladnjikave. Okreneš se na trbuh, ohlade se leđa. Nikako na zelenu granu. Ovdašnji živalj = njima ni vrag.

Čini se da Urusi žive u rodovskim zajednicama. Evo kako! Ima jedna slamnata kružna bunjica, tu je kuhinja. Ranije spomenute nastambe su kvadataste, s dvostrešnim krovovima. Kvadratasti model je novijeg tipa i kao individualan je, a kuhinja je zajednička. Dakle, skupa jedu. Ne znam koja žena je od predsjednika općine, bilo ih je desetak oko njega. Znam samo da nije Karmen jer je rekla da je njen muž taj dan išao po djecu u školu. Iako je on išao po djecu (plural!), rekla je da ona ima samo jedno dijete koje ide u školu. Očito će dovesti i drugu djecu. Karmen vodi zbor, nisu sve su žene u njemu. Kad smo krenuli na drugi otok, pjevački dio roda otpjevao nam je pjesmu o veslanju, na kečuanskom, kvazi – španjolskom i na engleskom. Pobrale su pljesak i obožavanje svih putnika. Ono malo dijete od Karmen je, dok je trajala pjesma, čuvala jedna druga mlada žena koja nema sluha. Znači, djeca su također zajednička. Nakon što je predsjednik Općine održao prezentaciju, uputio nas je da kupimo poneki suvenir iz domaće proizvodnje. Uputio nas je u grupama po troje, četvoro, sa svakom od tih teta. Izgleda kao zadružno poslovanje, tj. totalno je nebitno tko prodaje, a tko sprema lovu. Nemaš šta drugo zaključiti nego da žive rodovski.

Sad smo s druge strane jezera, u sličnom, ali malo gorem gradu, k tome u Boliviji. Ne znamo što bismo sa sobom. Gledam Companeru koja je investirala u džemper od alpakine vune. Dotle je došlo. Baš je ispalila paru. Legla je u investiciji, pokrila se, u biti je ne vidim, samo znam da je tamo. Cvokće.
- 04:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.