otokpiwa

Zgodno je uraniti na pazar. Mi smo uranile na arequipanski, ali ne od zgodnosti života već što nas je popularni autobus, nakon noćne vožnje, ispljunuo u 5:30 ispred hostela kojem je check-in tek u 14:00. I onda, naravno, u ta doba nema pametnijeg posla nego otaljigat na Pazar. Putem smo zapinjali o pijane Arequipance koji su noć prije dočekivali Veliku Gospu onako kako dolikuje tako važnom blagdanu.

Za doručak smo uzele pola kila slanog kravljeg sira, friška trokutasta peciva iz krušne peći, klementine i domaće banane. Ovdje stvarno sve izgleda domaće, tj. ne čini se da ima preprodavača talijanske i turske smrznute „robe“. Voća nema kojeg nema, čak i onog kojeg nema. Marendale smo posjednute na jednu od mnogobrojnih klupica na glavnom trgu. U Peruu je lijepo što glavni trgovi nisu obrijane plohe već su magični vrtovi zasađeni domicijelnim vrstama, s klupicama i vodom koja pravi mikroklimu. Inače je trg napravljen u slogu teškog španjolskog kolonijalizma. Na njemu izjutra, osim vrijednih komunalnih redara sjede penzioneri i čitaju novine, peruanske matere raspliću crne vlasi svojim kćerima… Mi smo samo strunile marendu.

Kasnije nas je urokani „besplatni“ vodič poveo vidjeti nekoliko crkava s lijepo razrađenim pročeljima i zanimljivim platnima. Sve su na isti princip, a uzest ću sv. Augustina (jer mi je taj svetac mio). Kao i drugi portali, ima Isukrsta u vrhu, nešto malo španjolskih simbola, a onda sve inkanske (ili koje već drevne) moguće znakove, voće i povrće, prirodne sile koje su se štovale (sunce, mjesec…), nacionalni cvijet. Normalno, zna se koji su gornji, a koji su donji. Tako se crkva domudrila da se približi ondašnjim Peruancima. Dalje, Posljednja večera, u istoj toj crkvi, a ima je i u drugima s manje – više sličnom logikom. Isukrst i njih 12-storo večeravaju pečenog hrčka (što je ovdje specijalitet) i još neku domaću spizu, a Isukrst nije plavooki ljepotan nego pupasti tamni Peruanac. Opet mudro, opet blisko. Crkva je izmislila "advertajzing", nema šta.

Inače, ovdje je takva fuzija facijalnih karakteristika, boja kože i svega živoga da ne mogu reći dopadaju li mi se npr. arequipanski mladići ili ne. Fuziji je super doprinijelo crno (afričko) roblje koje su Španjolci donijeli, a koji su ostali nakon oslobođenja 1856. Uočila sam jednu mušku stražnjicu senzacionalnih karakteristika, tj. crnačkog tipa volumena i to kod jednoga pazarlije koji uopće nije crnac. Radi kao cvjećar. Radi opisanih okolnosti, tu smo se vratile na ručak. Naime, ima i štandova s kuhanom hranom. Budzašto smo pojele nikad bolju musaku u životu, s nevjerovatno solidnim krumpirom, ali bez mesa, samo s nečim mliječnim. Za konkretno je bilo povrće slično paprici punjeno mljevenim mesom. Kuvarici Bog da zdravlje. Inače, tu sav pošteni arequipanski živalj jede. Mi smo ručale s nekom širom perunaskom obitelji koja nas nije obadavala. Oni su svatko strunili po jedan čuveni ceviche. Njihovo debelo dijete je samo pojelo cijelu porciju.

A onda, jebiga, kad je Pazar tako dobar, popodne smo tamo kupile marendu za sutradan pošto imamo malo dulju turu popularnim autobusom. Tu nas je osvojila fina gospođa koja prodaje razne prirodne sokove od nepostojećeg voća. Omastila sam brk s chirimoyom, voćka unutra bijela, izvana zelena. Sanja je srknula sve živo, ali s maca prahom, da se malo pokrijepi. Kad je fina gospođa vidjela naše gladne oči, valjda izgledamo kao zadnje seljanke jer nikad nismo vidjele toliko voća, dala nam je da probamo neko koje ona smatra najzdravijim - aguaymanto. Malo, narančasto, kuglasto, neopisivog okusa. Ovdje bi se moglo samo na voću živjeti.

Tako smo praktički cijeli dan bile oko Pazara, i to baš na Veliku Gospu. Normalno, apsolutno svi su njeni štovatelji. Fina gospođa ima jednu Malu gospu kraj kase, sličnu ima i kuvarica od ručka, a jedna gigantska s drugom pomoćnom, ukrašena svim mogućim đinđama, nalazi se na glavnom ulazu u Pazar. Druge da ne spominjem. Jedino me zbunjuje što je uz takvu gospobojaznost, njima (na našu veliku radost) danas bio radni dan.