otokpiwa

Nisam pobornik jedenja ribe < 30 cm duljine u obliku fileta, naročito riječne ribe. Draže mi je da su joj vidljivi glava i rep. Jedino tako mi je 100% jasno da nije riječ o podvali.

Opet sam nabasala na staromodni kitch restaurant. Kako nemam uza se Usamljeni planet tako se pouzdam u intuiciju i predrasude. Kad je nešto staromodni kitch teško da je restorandžija (primjerice) bivši nogometaš koji je zgrnuo lovu pa ju potrifunao u ugostiteljstvo i misli da je popio svu gastronomsku pamet jer je bio živio u Barceloni neko vrijeme. Do sada me predrasuda nije prevarila. Onda sam se razočarala kad mi je gospojica konobarica donijela dva pastrvina fileta kako plivaju u umaku od gljiva. Ipak, iznenadilo me da se gljive nisu raskravile nego ih je kuhar skinuo s vatre dočim su pustile vodu, tj. na vrijeme. Ali šta mu znači filetirati ribicu…

Kod restoranskog komšije sam vidjela da postoji mogućnost narudžbe čorbe ulivene u glavicu od kupusa koja je presječena na cca 3/4 ukupne visine. Nikako mi jasna ta gastronomija u kojoj filetiraš malu ribu, a istodobno čorbu serviraš u glavici od kupusa.

Valjda su to te neke fore iz centra grada, a morala sam kroz centar kako bi obišla još dva muzeja. Naravno da sam tim putem naišla na štandove na kojima se prodaju babuške, terluci i nakit od raznobojnog kamenja iz ovdašnjih rudnika. Naišla i na Manastir Sv. Mihajla na koji su nataknute zlaćane kupole, ograđen visokom ogradom po kojoj su otisnute sličice i imena ljudi poginulih, tako mi se čini, u aktualnom ratu kojeg Ukrajina ima s Rusijom. Ili su oni što su poginuli prilikom prosvjeda protiv nekadašnjeg predsjednika Yanukovicha. Bilo kako bilo, ima pet – šest dana da sam tu, ali da ovo nisam vidjela, ne bih se ni sjetila da je Ukrajina u ratu. Očigledno da je izvan centra i dalje od bogomolja manje memorije o ovom dijelu tužne i žalosne ukrajinske stvarnosti.

Kyiv ima zanimljiv asortiman suvremene umjetnosti, nudi primjerke klasičnih sovjetskih dostignuća u umjetnosti... Jedino gdje nisam očekivala išta bila je kuća Mikhaila Bulgakova (1891 – 1940). Šta možeš vidjeti u kući književnika osim slika kad se rodio, kako je napisao pismo materi, prvu sliku s trećom ženom, bla – sra?! Ništa. Zapravo sam ušla da pokušam fotkati jednu mudru interpolaciju čije ime autora tek trebam saznati.

Majstora i Margaritu sam čitala relativno nedavno, ali kao i sve druge knjige koje sam pročitala zadnjih 15 godina, skoro ničega se ne sjećam. Pretpostavljam da mi je mozak hipersaturiran radničkim problemima. Sjećam se jedino da mi je knjiga bila fantastična.

Interijer spomen – kuće koji je zatečen, a onda ponešto dodatno uređen, barem tako piše u šturim materijalima na engleskom, jest prema scenama iz romana Bijela garda (kojeg nisam pročitala!) i još nekim kasnijim djelima koji svi imaju veze s obitelji Turbin, a svi Turbinovi likovi imaju veze s osobama iz šire obitelji Bulgakov. Popularno rečeno, ima autobiografskoga. Tako nešto je fantastično tiha i čudna vodičica prošaptala na ruskom jeziku. Tiha čudakinja bi mogla biti potomak Mikhaila. Naime, ovo je bila obiteljska kuća Bulgakovih i Mikhail je tu stanovao i radio od 1906. do 1920. godine, a ona je vodila nas troje po kući kao da je njena. Naime, kako smo prolazili kroz prostorije tako je ona usputno, dosta suvereno, vadila cvijeće iz vaze, palila i gasila klime (koje su se uklopile u cjelokupni interijer s početka 20. stoljeća ko žirafa u borovu šumu) i slično. Bila ona Bulgakova ili ne, čini mi se kao da je koncept muzeja da sve ono što je nestvarno u Mikhailovim romanima, nakon vrludanja i prčkanja po Mikhailovoj kući, postane stvarno.

Provela nas je kroz funkcionalne prostorije na prvom katu. U njima se izmjenjivao namještaj krem boje s prostorijama gdje je namještaj "drvene boje". Nas sveukupno troje smo pogledali kroz zrcalo u susjednu prostoriju preko koje se vidi ulica, a to je ulica iz fikcije. Prošli smo kroz ordinaciju - jer je Mikhail bio liječnik, ali se ostavio liječenja nakon što je upao u zdravstvene probleme i shvatio da se i od pisanja može živjeti. Kratko vrijeme je liječio Bjelogardejce koji su tada bili u ratu s Crvenom armijom. Ordinacija je na jednom kraju prizemlja, s puno staklenih ploha na uglu koje su mogle dosta dobro obasjavati pacijenta. Na suprotnom kraju, jednako dobro je osvijetljena Mikhailova najveća ljubav – radni stol sa zelenom lampom i knjige pa onda još jedna biblioteka koja zapravo nije pripadala njemu, ali je očigledno spomenuta u Bijeloj gardi. Piše da ima miris ustajale čokolade. To bi valjda trebala biti čokolada šta je baba spremi na zadnju policu pa zaboravi na nju sve dok je ja ne skužim u jeku svoje apstinencijske krize. U biblioteci je izložen plakat za Mrtve duše – koje je Mikhail postavio u jedan moskovski teatar u kojem je radio nakon što je odselio iz Kyiva. Dabome, umjesto kroz vrata, iz slijedećeg salona smo prošli pravo kroz kićeni ormar krem boje da bi ušli u naredni - blagovaonicu. I napravili puni krug po prvom katu.

„Svakoj osobi koja zna kako rukovoditi petom dimenzijom, toj osobi nije problem povećati bilo koji prostor na koju god dimenziju poželi.“ piše na jednom od objašnjenja na engleskom. Netko će reći da se s ovim prodaju muda pod bubrege, možda jesu, ali je svejedno fantastično i za odmah skinuti knjigu da imam popudbinu.