Marketing
U IME (TALIJANSKE) OBITELJI, PRIJE 100 GODINA
Budući da je Mussolini imao izražen konstruktivni lokalpatriotizam prema Forliju, u njemu se do danas fizički ogleda sva moć režima i to u veličini nerazmjernoj veličini grada. Na tada ganz-novoj aveniji, trasiranoj usred polja, uz bok srednjovjekovnog grada, u kratkom vremenskom periodu, u prvoj polovini XX. stoljeća, niknuo je sijaset zgrada, osobito onih za duhovno i tjelesno zdravlje mladih generacija. Baš kao i u Hrvatskoj u XXI. stoljeću, škole i za njih vezane ustanove bile su od presudne važnosti za prosperitet i minuciozno ugođeni štimung (fašističkog) društva.
Prije malo manje od sto godina, tu su, između ostalog, osnovane i izgrađene dvije škole, jedna nasuprot drugoj; odvojeno za djevojčice i dječake. Nosile su suptilna imena: ona za djevojčice po Benitovoj materi, ona za dječake po Benitovom ćaći. Prva je kičasta, druga ima formu antičkog hrama, bez ikakvih uresa, ali obložena pločama travertina; obje izdignute od pločnika, muška malo više. U produžetku je sportski kompleks: dvorana, plivalište i borilište. I sada se koriste. Naravno, samo su zgrade iste! Crnih košuljica, uniformica i drugih marifetluka, na svu sreću, više nema. Nema niti spolno odvojenih škola. Danas iz škole izlaze horde djece odjevene u robu koja varira od kenijskih šarenih vreća, maramama i dimija do original kineske robe na najmanjim Kinezićima koji su pretjerano slatki pa je pleonazam opravdan.
Sportsku dvoranu projektirao je Cesare Valli. Budući da se radi o bitnom arhitektu, a radi se i o uvijek „praktičnoj“ zgradi, s posebnom pažnjom je restaurirana. Dvorana, baš kao da je kakva crkva, ima kampanel na kojem je nekoć bila kamena gravura. Na gravuri je bila izgravirana krilatica o dječačkim ambicijama da postanu nepobjediva snaga režima. Antifašisti su odmah po završetku rata pomno stukli ploču – do zadnjeg zareza. Međutim, mudri restaurator/ica odlučio/la je vratiti poneko slovce, tek toliko da se nazire sadržaj. Restauratorska gesta je slojevita. Prolaznik se može prisjetiti ondašnje ludosti i nasmijati, pri čemu mu je i dalje jasno kako je ovdje postojala antifašistička struja koja je ovu ploču (ali i sve druge po gradu) temeljito uništila.
U fašistička doba avenija se zvala po samom Benitu, sve dok mu nije palo na pamet da ulice nose imena isključivo mrtvih ljudi. Budući da ga je ta pomisao prepala – jebo' nafaku u kojoj umreš od ega - dao je da se promijeni ime u (nebašmaštovito) Via di Stazione. Očito su i njemu, kao i još nekima, imena ulica bila izrazito važna.
Inače, avenija povezuje tek izgrađeni željeznički kolodvor i srednjovjekovni grad. Kad se putnik namjernik iskrca iz vlaka ima što vidjeti – „prospekt“ širine od jutra do sutra, a uz njega same „palače“. Izgradnja kulminira tvornicom. Tvornica je bila izgrađena za proizvodnju umjetnih tkanina i zapošljavala je cca 1000 ljudi. Tadašnji romanjolski seljaci - poljoprivrednici jesu bili poznati po proizvodnji konoplje za tkanje, ali umjetna tkanina je bila moda, a moda se u Italiji mora pratiti pa je izbor bio nedvojben. Iako je za režim uloga žene bila isključivo uloga majke i odgajateljice buduće nepobjedive snage režima, baš kao danas, u XXI. Stoljeću u Hrvatskoj, žene su bile većina zaposlenih u tvornici. Unatoč ulozi koju im je režim predvidio i koju je glasno proklamirao, žene – majke i odgajateljice su morale prekarno raditi jer je vladalo sveopće siromaštvo. Ljubazna djevojka iz Deina fondacije pokazivala nam je pisma bez odgovora u kojima se radnice žale Benitu na teške radne uvjete i male nadnice.
Tvornica je do temelja srušena jer je bila velik zagađivač zraka, a i umjetne tkanine su izašle iz mode. Konoplja se polako vraća na polja, tj. današnji seljaci poljoprivrednici opet su je otkrili. Mode se vraćaju! Doduše, u cijeloj Italiji danas je konoplja otkrivena i za legalno liječenje karcinoma. Ne daj Bože nikome, ali (što bi rekao moj profesor tjelesnog odgoja) ako i mazanje govna pomaže, trebalo bi ga namazati.
Ljubazna djevojka iz Deina Fundacije pokazala je i naročito dobro dizajniranu grafiku neznanog autora na kojoj je školarac s olovkom. Snop svjetlosti pravi sjenu školarca koja je zapravo lik vojnika s puškomitraljezom ili nekim drugim vatrenim oružjem. Suptilno, a uvijek veoma sugestivno. Baš kao i ove dane kod nas u Hrvatskoj, privlačan plakat sa sretnim djetetom. Jednoga dana možda postane kotačić u sveopćoj fašističkoj revoluciji.
Post je objavljen 24.03.2018. u 07:45 sati.