otokpiwa

Rijeka Dnjepar ima dosta zanimljiv tok od neposredno prije Kyiva do kada uteče u Crno more. Pari niz debelih crijeva s nerazgrađenim komadima unutra, u vidu ada. Jedna ada se namjestila u srcu Kyieva i zove se Gidropark. Baš je u srcu jer je Grad zaposjeo teritoriju na sve četiri strane svijeta skoro pa podjednako. Po Guglmapsima, reklo bi se da je riječ o kakvoj park – šumi s nešto malo izgrađenih zabavno – edukativnih popratnoća neposredno uz istoimenu metro - stanicu.

Budući da se ada nalazi na 1 km od moga hotela, što je distanca koju dnevno mogu preći ako se pita ukrajinski MUP preko njegove aplikacije, odlučila sam prošetati do tamo u subotnje sunčano popodne i ispitati pripadajuće "povjerenje i sigurnost". Naravno, prije polaska sam javila MUP-u da se osjećam odlično.

Čini mi se kako je pješački prilaz mostu kojim se prelazi Dnjepar za na Gydropark iz mog kvarta, “uredio” tek nedavno. Mora biti da se na početku pandemije ograničio broj ljudi u metrou. Inače, tko je vidio ići bilo kuda po prospektu na noge. Sovjetski gradovi nisu planirani za pješačenje nego maksimalno od kuće do butige ili do škole. Inače, ovaj moj kvart nije neki trla – brla kvart. Tu je velika gustoća stanovanja i neposredno je istočno od centra. Ima i hruščevki i krkanki izgrađenih. Krkanke su, normalno, prvi red uz rijeku, a pripadajuće zelene površine su im u vidu arula, za razliku od hruščevki gdje postoji šuma od zgrade do zgrade. Bez obzira na jako puno šume, ovdje je zrak zagađen. Netko će reći da pretjerujem, meni je počelo smrditi čim sam izašla iz aviona. Ujutro mi već nije smrdilo – postalo mi je normalno.

U Gydroparku se vidi da su Kyevčani ranije jako cijenili prirodu u gradu, da su cijenili vikend – dernek u prirodi, sport i druženje na pješčanoj plaži, slobodno vrijeme na ladanju... To se najbolje vidi po infrastrukturi koja je sigurno starija od 30 godina, a koja je negdje popravljana po 100 puta, a negdje je totalno zapuštena. Nisam naišla na neka naročita nova ulaganja. Šuma je pretežno listopadna, stvarno šarmantna, kakve već kontinentalne listopadne šume jesu u jesen, ali na mahove postane neprohodna. Ne znam je li namjerno ili nema lugara na plaći.

U pokušaju da vidim čija je zemlja na Gydroparku, naišla sam na Gydroparkovoj stranici, koja je sva na ukrajinskom, na ovakvu nekakvu vijest. Trgovački sud u Kyivu zadovoljio je traženje kijevskog okolišnog tužitelja da se povrati u javno vlasništvo 1,80 hektar zemlje na teritoriji Gydroparka, prvi red "uz more". Prema tužiteljevoj računici, zemlja vrijedi 61.7 milijuna hryvnia. Osim toga, privatna neka firma koja je očigledno tu zgrtala pare, mora srušiti sve što je izgradila. Možda stranica laže, možda ne laže, ali jesam naišla i na prazne zgrade i na ostatke zgrada šetajući uz rijeku, gdje je bilo prohodno.

Putem me uhvatila glad pa sam sjela u najkićeniji mogući restoran koji oko sebe ima kućice ili paviljončiće, s vratašcima na kojima je ugravirano ime i prezime. Kao da su urbane vikendice od po cca 5 kvadrata koje služe kad se subotom izoblejaš ko majka eda se ne potežeš pijan po metrou nego se tu uvališ dok se ne razmantaš. Kao kakva kyijevska Jadrija! Nisam uspila skužit jesam li dobro pretpostavila za vikendice, ali sam sigurna da, da sam ostala do večeri, u restorau od objeda bi bila prisustvovala balalajci u formatu matineje, s uživo muzikom i jelima s roštilja. Matineja bi morala biti sudeći po MUP-ovim direktivama: subotom ugostitelji moraju završiti do 23:00, ostalim danima do 22:00. Za moje praktično pravno stanje nije nevažno niti to da birtija pokraj mog hotela radi barem do 2:00 ujutro.

Naručila sam ribe i kumpira, sve na hrvatskom, osim što znam da se kumpir reče kartuška na ruskom. Donijela mi je ribu koja sliči na ražu ili neku drugu ribu koja leži po dnu. Jedino šta je ovdje dno blato, ali stvarno nisam znala kako da objasnim da želim ribu koja je po vertikali simetrična. Utješilo me što se kuhar zgodno dosjetio da onu stranu koja se natopila blata otkine tako da zapravo ostane gornja polovina ribe, ona polovina na kojoj su oči, leđna zakržljala peraja i repić. Nije da se ne ćuti blato i od gornje strane, ali barem nije ono blato šta je bilo nataloženo. Nisam ljubitelj kumpira već u zemljama koje nisu mediteranske dobro dođu za kratkoročno ubijanje gladi. Jer od ove ribe nema kruha za se najest.

Na adi se nalazi i uistinu neviđen besplatni fiskulturni park u kojem su sportisti od "škovaca" napravili sprave za vježbanje. Međutim, nije to nešto zbrdazdola. DIY, jako promišljeno, održavano, s razdraganim korisnicima. Stvarno zanimljivo mjesto. Naišla sam na jedan youtube u kojem ukrajinski emigrant priča o tome šta je tu bilo kad je on bio mlad, dakle u sovjetsko doba. I danas je ovdje življe nego u ostatku Gydroparka, a u njegovom filmiću je genijalno kakvih se plemenitih detalja sjeća i što zapaža čovjek koji je postao Amerikanac.

https://www.youtube.com/watch?v=M9_WafVbR9w&t=1041s