Marketing
ŠETNJA PO BABINOJ GUDURI
Pretposljednji put sam se vozila metroom u rodnom gradu Splitu. Bio je sunčan dan, od putnika sami jedan čovjek koji je oženio Tijaričanku s kojom danas stanuje na adresi Kopilica i ja. Dok smo se vozili tih par minuta, sveudilj smo se rugali bivšem gradonačelniku Splita Opari. Posljednji put sam se vozila metroom jučer i nije mi bilo do ruganja. Aktualni gradonačelnik se ne čini puno pametniji od onog ranijeg, a mene je zadesio godišnji odmor u Kyievu i bila sam se uputila vidjeti Babyn Yar.
Babyn Yar je nekoć bila golema prazna gudura na rubu grada, ali s kakvom takvom prometnom povezanošću s ostatkom grada. Obližnje kasarne je početkom II. svjetskog rata zauzeo Wermacht. Babyn Yar je bio "ničija" zemlja. Sve to su bile olakotne okolnosti da se 29. i 30. septembra 1941. godine u Babynom Yaru organizira ubijanje preko 30.000 ukrajinskih građana, židova i svih drugih koji se nisu uklapali u ondašnji režim. Kaže službena stranica da je to najveći broj ljudi ubijen u jednom danu uspoređujući s bilo kojim drugim europskim gradom u ta stravična doba. Nije za se pohvaliti nego je bitna činjenica. Ubijanje ljudi je organizirano i kasnije, samo što su ova dva datuma krvavija od svih koji su uslijedili.
Iste godine kad je u Splitu privremeno otvoren metro, ovdašnja židovska zajednica skupa s političkom pozicijom je organizirala internacionalni arhitektonsko – urbanistički natječaj koji je trebao donijeti centralno obilježje parka, zgradu koja bi bila još jedno sjećanje na rečene žrtve. Natkriveni ili zatvoreni prostor. Mene je jučer ponajviše interesiralo vidjeti dokle je stigla realizacija natječaja.
Budući da je Babyn Yar na drugom kraju grada od onog kraja u kojem mi je akomodacija, gdje ćeš bržeg i sigurnijeg načina od metroa. I revijalnijeg, barem po mom posljednjem metro - iskustvu. Je malo morgen! Potisnula sam iz sjećanja kako u svim bivšim sovjetskim zemljama u kojima sam do sada bila ne postoji protupožarno i protupanično pravilo da se visina eskalatora slomi na dvije – tri visine pa da putnik ne mora strepiti kako će se survati na dno grada! Do čega je ta osobitost (ne)zaštite na radu i (ne)zaštite od požara, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Svakako, dva eskalatora na dvije stanice koje sam prošla traju strmo, da strmije ne mogu, od jutra do sutra, do u središte zemlje.
Nakon obilaska Babynog Yara koji mi je dodatno, malo je reći, potresao emocionalni sustav, bila sam pametnija za povratak. Ispred jedne birtije koja ima otvoreni wi-fi dozvala sam UBER, bog ga blagosovijo, da me goni kući u hotel. Povezao me fini znatiželjni gospar iz Turkmenistana koji je ovdje trbuhom za kruhom. Malo jesmo zapodjenuli konverzaciju i došli do toga da nije skužio koja je to država iz koje potječem pa sam se poslužila razumljivijom varijantom. Jugoslaviju je skužio i bilo mu je dostatno.
Memorijalni parkovi i sve memorijalno izgrađeno i/ili zasađeno u spomen žrtvama ludila u II. Svjetskom ratu češće ima naročitu urbanističku i arhitektonsku vrijednost. Iz radova koji su bili objavljeni po „archidailiyu“ činilo mi se da bi ovo mogla biti senzacionalna realizacija. Međutim, tek su montirali ogradu gradilišta. Hoće reći, samo što nisu počeli. Ograda se sastoji od billboarda na kojima su otisnute tridelacije, presjeci i tlocrti buduće zgrade tako da arhitektonsku senzaciju nisam doživjela, ali billboardi upućuju na to da će stvarno biti senzacija.
Ipak, vrijedilo je puta. Nekoć golemi klanac, blatnjava rupetina bez božetebeišta u njoj, osim mase nesretnih ljudi na spomenute datume, na periferiji metropole, jad i čemer, danas je treperavi park koji se prostire između velikih cesta i velikih zgrada. Prostor je gusto zasađen odraslim jablanima i drugim znamenitim listopadnim stablima, vjerojatno njih 30-ak hiljada i onda još na desetke hiljada. Tiha su i svečana. Propuštaju žilice puteljaka po kojima se Kyivčani s ljubimcima, dječicom, stari i mladi, pankeri i rejveri, šetkaju, marendavaju, vozikaju bicikle, romobile i romantiziraju. Ima i priličan broj ozbiljnih ptica koje su se tu nastanile. Ima nešto načičkanih spomenika i spomen – tabli, tek toliko ako netko neinformiran nabasa. Sve u svemu, s jablanima i ostalim neidentificiranim stabalcima, grmljem, cvijećem, travicom i ostalim živim bićima, natječajna zgrada ni ne treba.
Post je objavljen 24.10.2021. u 20:32 sati.