otokpiwa

Forli je općina u kojoj se rodio i odgojio mali, onda etabilirao mladi, a kasnije stari Mussolini, ali je ostao mali. Umro je drugdje. U blizini ga je ukopalo. Forli je prije II. svjetskog rata bio centar romanjolskih težaka koji su ovdje dolazili trgovati stokom, voćem, povrćem i konopljom. Svim onim što se danas zove zdrava hrana i rijetko se proizvodi. Sukladno s „kulturnim“ i drugim napretkom, agri-kultura je pala na niske grane. Time su se izmijenile i brojne nekoć važne funkcije ovog gradića. U mračna doba, Benito je, lokalpatriot kakav je bio, inzistirao da se ovdje ulaže bolje, brže i više nego drugdje. Tako se Forliju promijenio izgled - ponešto silom, ponešto milom. Srednjovjekovni gradić dobio je avenije, bokun tvornice plastike, škole i sportske dvorane za pranje mozga, nekadašnje sajmište stoke s pripadajućom zgradom, socijalno stanovanje, autobusni kolodvor, centralni gradski park te drugu skupu propagandu. Svi se slažu da se lice grada jako promijenilo u doba fašizma.

Evo bit će dva dana da se vodi diskusija između čudo intelektualaca, pripadnika kulturnih ruta koje je priznao Council od EU kako se nositi s arhitektonskim naslijeđem iz toga mračnoga doba. Forlijanci nisu ponosni na svog mrtvog sugrađanina, nelagodna im je tema i jasno komuniciraju svoj zazor od fašizma. Zato su našli shodno, za DECRInu priliku, pohvaliti se i ponositi se svojim odnosom prema tom dijelu baštine.

Među domaćinima se ističe (nešto kao) pročelnica jedinstvenog upravnog odjela Elisa. Začudila sam se kad mi je rekla da ju je instalirala demokratska partija. Ona je pristojna, pametna i sposobna žena, a u Italiji je momentalno situacija s glupošću integriranoj u političke stranke puno gora nego u Hrvatskoj. Ne tješim se, samo primjećujem. Uglavnom, Elisa je u spomenutom kontekstu kao krme u Teheranu. Vrijedno radi, između ostalog i u kulturi kojoj dijeli malobrojni novac. To je razlog da je organizirala najvažnije forlijanske radnike u kulturi da nam se prezentiraju.

Najprije Romagnoli 41. Romagnoli 41 je u stvarnosti adresa nekoć napuštenog poslovnog prostora u kojem je prije 10-ak godina počela akcija entuzijasta, stanara istoimene ulice. Uglavnom socijalno stanovanje. Bio im je dozlogrdio strah i trepet uzrokovan raznim uličarima, dilerima, neintegriranim imigrantima... Započeli su s organiziranjem večera na sred ulice. Za prvi put su donijeli stolove i pozvali komšije da ih popune hranom i pićem. Drugi put su napravili koncert. Treći, četvrti… Da ne duljim, općina je u nekom trenutku sazvala vlasnike poslovnih prostora i komunalnim popustima ih ohrabrila da smanje cijene najmova. Naime, zakupci su bili odustali od posla tu. Bilo je preopasno – pljačke i slično. Jučer nije bilo niti jednog poslovnog prostora (radi se radnjicama po max 50 m2 površine) praznoga. Od zlatara do pekara. Od zdrave hrane do brokava. Lik iz udruge, Alberto nam je najprije prepričao slijed događanja u toplom, u prostorijama općine, a onda smo mi u turističkom vlakiću, a on u svom električnom autiću otišli uživo pogledati stalni postav printova i skulptura na fasadama i po trotoaru. Ne pratim ovdašnju umjetničku scenu pa ne mogu prosuditi jesu li to neka cool imena, ali umjetnine jesu zanimljive i poticajne. 7 godina druženja po ulici kulminiralo je, dakle, stalnim postavom suvremene umjetnosti.

U blizini Ulice Romagnoli je zgrada nekadašnjeg regionalnog autobusnog terminala. Junačko pročelje s dvama golemim garažnim vratima srebrnog sjaja na prostranom prometnom čvorištu, maltene u srcu grada, predstavljali su, u pravom smislu riječi, reprezentativan ulaz – za seoske autobuse. Interijer je također prezentabilan – golemi raspon krova, kompleksni betonski nosači koji daju razigran volumen i izvana i iznutra… Ne znam kad je terminal ukinut, ali je ponešto propao. Kroz ostakljeni dio šed krova ulaze ptice i negdje na sredini „interijera“ olakšavaju probavni trakt. Međutim, ako se ignorira devastacija, zgrada je nevjerojatno lijepo mišljena i kvalitetno izgrađena, a dosta atraktivno pozicionirana. Čudi me da ju nije zamjerio kakav poduzetnik. Dušu dala za salon auta ili namještaja. Među prosječnim građanima, zgrada spada u omrzle radi svog porijekla. Naime, po svim elementima je prilično očito da je mišljena i građena u mračno doba. Elisa mi je ispričala da je predsjednica parlamenta Laura Boldrini u jednom intervjuu predložila rušenje svega iz toga doba. Nije predložila što bi sa brdima škovaca koja bi uslijed toga nastala. Klasični politički domet. Skupina teatarskih i drugih umjetničkih udruga, očito bez pripadajućeg im primjerenog prostora, inicirala je rekonstrukciju u polifunkcionalnu dvoranu. Došao je izvjesni Francesco da objasni plan i program (legalnog) zauzimanja. Tu je bila i pročelnica, opet ju spominjem, koja sve to odobrava. Udruge pripremaju projekt za čiju realizaciju se nadaju europskim novcima, a trenutno im najveći problem predstavlja način rekonstrukcije. Imaju dvojbe kao što je: „Hoće li na krov montirati IZO ili obično jednoslojno staklo?!“ Frustrirano će zvučati, jer jesam frustrirana, serem im se na takve probleme.

Bilo kako bilo, ovo bi moglo postati baš jako lijepa dvorana, puno izvan kvartovskih razmjera, za svakakve spektakle.

Obuzima me tuga kad se sjetim našeg Grada koji je, prevariviši građane, prepustio sobičak u renesansnoj palači tvrtci Darka Miladina da bi on, jadan ti je u Boga, mogao zericu hotelića naziđati, a na uštrb udruge koja organizira godišnji pregled suvremene umjetnosti u Splitu. Civilizacija nam je fizički tako blizu, a tisućama godina ispred.