otokpiwa

Budući da je Mussolini imao izražen konstruktivni lokalpatriotizam prema Forliju, u njemu se do danas fizički ogleda sva moć režima i to u veličini nerazmjernoj veličini grada. Na tada ganz-novoj aveniji, trasiranoj usred polja, uz bok srednjovjekovnog grada, u kratkom vremenskom periodu, u prvoj polovini XX. stoljeća, niknuo je sijaset zgrada, osobito onih za duhovno i tjelesno zdravlje mladih generacija. Baš kao i u Hrvatskoj u XXI. stoljeću, škole i za njih vezane ustanove bile su od presudne važnosti za prosperitet i minuciozno ugođeni štimung (fašističkog) društva.

Prije malo manje od sto godina, tu su, između ostalog, osnovane i izgrađene dvije škole, jedna nasuprot drugoj; odvojeno za djevojčice i dječake. Nosile su suptilna imena: ona za djevojčice po Benitovoj materi, ona za dječake po Benitovom ćaći. Prva je kičasta, druga ima formu antičkog hrama, bez ikakvih uresa, ali obložena pločama travertina; obje izdignute od pločnika, muška malo više. U produžetku je sportski kompleks: dvorana, plivalište i borilište. I sada se koriste. Naravno, samo su zgrade iste! Crnih košuljica, uniformica i drugih marifetluka, na svu sreću, više nema. Nema niti spolno odvojenih škola. Danas iz škole izlaze horde djece odjevene u robu koja varira od kenijskih šarenih vreća, maramama i dimija do original kineske robe na najmanjim Kinezićima koji su pretjerano slatki pa je pleonazam opravdan.

Sportsku dvoranu projektirao je Cesare Valli. Budući da se radi o bitnom arhitektu, a radi se i o uvijek „praktičnoj“ zgradi, s posebnom pažnjom je restaurirana. Dvorana, baš kao da je kakva crkva, ima kampanel na kojem je nekoć bila kamena gravura. Na gravuri je bila izgravirana krilatica o dječačkim ambicijama da postanu nepobjediva snaga režima. Antifašisti su odmah po završetku rata pomno stukli ploču – do zadnjeg zareza. Međutim, mudri restaurator/ica odlučio/la je vratiti poneko slovce, tek toliko da se nazire sadržaj. Restauratorska gesta je slojevita. Prolaznik se može prisjetiti ondašnje ludosti i nasmijati, pri čemu mu je i dalje jasno kako je ovdje postojala antifašistička struja koja je ovu ploču (ali i sve druge po gradu) temeljito uništila.

U fašistička doba avenija se zvala po samom Benitu, sve dok mu nije palo na pamet da ulice nose imena isključivo mrtvih ljudi. Budući da ga je ta pomisao prepala – jebo' nafaku u kojoj umreš od ega - dao je da se promijeni ime u (nebašmaštovito) Via di Stazione. Očito su i njemu, kao i još nekima, imena ulica bila izrazito važna.

Inače, avenija povezuje tek izgrađeni željeznički kolodvor i srednjovjekovni grad. Kad se putnik namjernik iskrca iz vlaka ima što vidjeti – „prospekt“ širine od jutra do sutra, a uz njega same „palače“. Izgradnja kulminira tvornicom. Tvornica je bila izgrađena za proizvodnju umjetnih tkanina i zapošljavala je cca 1000 ljudi. Tadašnji romanjolski seljaci - poljoprivrednici jesu bili poznati po proizvodnji konoplje za tkanje, ali umjetna tkanina je bila moda, a moda se u Italiji mora pratiti pa je izbor bio nedvojben. Iako je za režim uloga žene bila isključivo uloga majke i odgajateljice buduće nepobjedive snage režima, baš kao danas, u XXI. Stoljeću u Hrvatskoj, žene su bile većina zaposlenih u tvornici. Unatoč ulozi koju im je režim predvidio i koju je glasno proklamirao, žene – majke i odgajateljice su morale prekarno raditi jer je vladalo sveopće siromaštvo. Ljubazna djevojka iz Deina fondacije pokazivala nam je pisma bez odgovora u kojima se radnice žale Benitu na teške radne uvjete i male nadnice.

Tvornica je do temelja srušena jer je bila velik zagađivač zraka, a i umjetne tkanine su izašle iz mode. Konoplja se polako vraća na polja, tj. današnji seljaci poljoprivrednici opet su je otkrili. Mode se vraćaju! Doduše, u cijeloj Italiji danas je konoplja otkrivena i za legalno liječenje karcinoma. Ne daj Bože nikome, ali (što bi rekao moj profesor tjelesnog odgoja) ako i mazanje govna pomaže, trebalo bi ga namazati.

Ljubazna djevojka iz Deina Fundacije pokazala je i naročito dobro dizajniranu grafiku neznanog autora na kojoj je školarac s olovkom. Snop svjetlosti pravi sjenu školarca koja je zapravo lik vojnika s puškomitraljezom ili nekim drugim vatrenim oružjem. Suptilno, a uvijek veoma sugestivno. Baš kao i ove dane kod nas u Hrvatskoj, privlačan plakat sa sretnim djetetom. Jednoga dana možda postane kotačić u sveopćoj fašističkoj revoluciji.

Forli je općina u kojoj se rodio i odgojio mali, onda etabilirao mladi, a kasnije stari Mussolini, ali je ostao mali. Umro je drugdje. U blizini ga je ukopalo. Forli je prije II. svjetskog rata bio centar romanjolskih težaka koji su ovdje dolazili trgovati stokom, voćem, povrćem i konopljom. Svim onim što se danas zove zdrava hrana i rijetko se proizvodi. Sukladno s „kulturnim“ i drugim napretkom, agri-kultura je pala na niske grane. Time su se izmijenile i brojne nekoć važne funkcije ovog gradića. U mračna doba, Benito je, lokalpatriot kakav je bio, inzistirao da se ovdje ulaže bolje, brže i više nego drugdje. Tako se Forliju promijenio izgled - ponešto silom, ponešto milom. Srednjovjekovni gradić dobio je avenije, bokun tvornice plastike, škole i sportske dvorane za pranje mozga, nekadašnje sajmište stoke s pripadajućom zgradom, socijalno stanovanje, autobusni kolodvor, centralni gradski park te drugu skupu propagandu. Svi se slažu da se lice grada jako promijenilo u doba fašizma.

Evo bit će dva dana da se vodi diskusija između čudo intelektualaca, pripadnika kulturnih ruta koje je priznao Council od EU kako se nositi s arhitektonskim naslijeđem iz toga mračnoga doba. Forlijanci nisu ponosni na svog mrtvog sugrađanina, nelagodna im je tema i jasno komuniciraju svoj zazor od fašizma. Zato su našli shodno, za DECRInu priliku, pohvaliti se i ponositi se svojim odnosom prema tom dijelu baštine.

Među domaćinima se ističe (nešto kao) pročelnica jedinstvenog upravnog odjela Elisa. Začudila sam se kad mi je rekla da ju je instalirala demokratska partija. Ona je pristojna, pametna i sposobna žena, a u Italiji je momentalno situacija s glupošću integriranoj u političke stranke puno gora nego u Hrvatskoj. Ne tješim se, samo primjećujem. Uglavnom, Elisa je u spomenutom kontekstu kao krme u Teheranu. Vrijedno radi, između ostalog i u kulturi kojoj dijeli malobrojni novac. To je razlog da je organizirala najvažnije forlijanske radnike u kulturi da nam se prezentiraju.

Najprije Romagnoli 41. Romagnoli 41 je u stvarnosti adresa nekoć napuštenog poslovnog prostora u kojem je prije 10-ak godina počela akcija entuzijasta, stanara istoimene ulice. Uglavnom socijalno stanovanje. Bio im je dozlogrdio strah i trepet uzrokovan raznim uličarima, dilerima, neintegriranim imigrantima... Započeli su s organiziranjem večera na sred ulice. Za prvi put su donijeli stolove i pozvali komšije da ih popune hranom i pićem. Drugi put su napravili koncert. Treći, četvrti… Da ne duljim, općina je u nekom trenutku sazvala vlasnike poslovnih prostora i komunalnim popustima ih ohrabrila da smanje cijene najmova. Naime, zakupci su bili odustali od posla tu. Bilo je preopasno – pljačke i slično. Jučer nije bilo niti jednog poslovnog prostora (radi se radnjicama po max 50 m2 površine) praznoga. Od zlatara do pekara. Od zdrave hrane do brokava. Lik iz udruge, Alberto nam je najprije prepričao slijed događanja u toplom, u prostorijama općine, a onda smo mi u turističkom vlakiću, a on u svom električnom autiću otišli uživo pogledati stalni postav printova i skulptura na fasadama i po trotoaru. Ne pratim ovdašnju umjetničku scenu pa ne mogu prosuditi jesu li to neka cool imena, ali umjetnine jesu zanimljive i poticajne. 7 godina druženja po ulici kulminiralo je, dakle, stalnim postavom suvremene umjetnosti.

U blizini Ulice Romagnoli je zgrada nekadašnjeg regionalnog autobusnog terminala. Junačko pročelje s dvama golemim garažnim vratima srebrnog sjaja na prostranom prometnom čvorištu, maltene u srcu grada, predstavljali su, u pravom smislu riječi, reprezentativan ulaz – za seoske autobuse. Interijer je također prezentabilan – golemi raspon krova, kompleksni betonski nosači koji daju razigran volumen i izvana i iznutra… Ne znam kad je terminal ukinut, ali je ponešto propao. Kroz ostakljeni dio šed krova ulaze ptice i negdje na sredini „interijera“ olakšavaju probavni trakt. Međutim, ako se ignorira devastacija, zgrada je nevjerojatno lijepo mišljena i kvalitetno izgrađena, a dosta atraktivno pozicionirana. Čudi me da ju nije zamjerio kakav poduzetnik. Dušu dala za salon auta ili namještaja. Među prosječnim građanima, zgrada spada u omrzle radi svog porijekla. Naime, po svim elementima je prilično očito da je mišljena i građena u mračno doba. Elisa mi je ispričala da je predsjednica parlamenta Laura Boldrini u jednom intervjuu predložila rušenje svega iz toga doba. Nije predložila što bi sa brdima škovaca koja bi uslijed toga nastala. Klasični politički domet. Skupina teatarskih i drugih umjetničkih udruga, očito bez pripadajućeg im primjerenog prostora, inicirala je rekonstrukciju u polifunkcionalnu dvoranu. Došao je izvjesni Francesco da objasni plan i program (legalnog) zauzimanja. Tu je bila i pročelnica, opet ju spominjem, koja sve to odobrava. Udruge pripremaju projekt za čiju realizaciju se nadaju europskim novcima, a trenutno im najveći problem predstavlja način rekonstrukcije. Imaju dvojbe kao što je: „Hoće li na krov montirati IZO ili obično jednoslojno staklo?!“ Frustrirano će zvučati, jer jesam frustrirana, serem im se na takve probleme.

Bilo kako bilo, ovo bi moglo postati baš jako lijepa dvorana, puno izvan kvartovskih razmjera, za svakakve spektakle.

Obuzima me tuga kad se sjetim našeg Grada koji je, prevariviši građane, prepustio sobičak u renesansnoj palači tvrtci Darka Miladina da bi on, jadan ti je u Boga, mogao zericu hotelića naziđati, a na uštrb udruge koja organizira godišnji pregled suvremene umjetnosti u Splitu. Civilizacija nam je fizički tako blizu, a tisućama godina ispred.

DECRA je kratica za Developing European Cultural Routes for All. Jedan sastanak „razvijača“ je momentalno u Forliju, u Italiji, a ja sam se na njemu zatekla. Platit će Bruxelles, mašala mu bilo. Da se nisam zatekla, ne bih pojma imala da je europsko vijeće ohrabrilo, odobrilo i fundiralo na desetke raznoraznih kulturnih ruta koje povezuju ponekad prilično bizarne točke.

Gay par iz Clunyija, seoca sa romaničkim samostanom bavi se povezivanjem mjesta koja imaju klinijske historijske, vinarske i hodočasničke sličnosti. Možda i ne baš točno tako, ali jest nešto u tom smislu. Zatim je bio jedan stariji (ali ne i najstariji) gospodin koji radi za kulturnu rutu onog sveca koji ima centralu u Compostelli i kojem svi prije ili poslije došetaju. Dobro, to nije bizarno, ali neka se zna da i EU, čak i bez vatikanskih ugovora, sponzorira religioznost. Ima i Orde Tiron – još jedna ruta po samostanima. Čovjek izgleda kao kronični alkoholičar tako pa se logika sama nameće. Nadalje, tu je (njemačka) ruta kojoj jesam zapamtila ime - Via Regia, ali je toliko dosadna da ništa dalje ne znam. Može se kupiti borša s otisnutom mapom i imenom. Mladić iz Srbije je pokazao kulturnu rutu uz rijeku Dunav. Jedini je problem što ide preko Pula i Splita. I onda još nekoliko ruta koje nisu ovako posebne. Nekoliko njih je prikazalo statiste odjevene u krinoline i svakakvu srednjovjekovnu robu kako stoje po trgovima i naslikavaju se s turistima. To me uvijek obori s nogu.

Jedini (osim nas) koji nešto konkretno radi i ispravan je u svemu je suhonjavi gospar Rein Sprenger iz Utreechta. Počeo je s time da u njegovom gradu žive samo manjine. Nema većine. Grad manjina. Na ruti je još sličnih gradova, ali on je pokazivao samo svoj. Razvijaju kulturnu rutu sv. Martina. Taj sv. Martin nekoć se vodio za cool sveca radi macho stava (to je onaj koji ubija zmiju). Utrehtanci ga, naprotiv, promoviraju kao suosjećajnog čovjeka koji brine za svih i dijeli sve što ima. Tako i utreechtanski pripadnici rute. Bave se kreativnim druženjem manjina. Između ostalog, tokom godine se pripremaju za paradu za koju izrade velike svjetleće zmajeve, martine, razne likove i onda prave dernek. I gdje ćeš iskrenije, jednostavnije i uključivije. Za grad s manjinama.

„Naše malo misto“ Uble pripada ATRIUMu. Normalno da je to najzanimljivija od sviju kulturnih ruta jer je naša. Njoj pripada naselje koje je prije skoro 100 godina izgradio pravi režim, ne kamilica. Solidan protomoderan grad danas je naselje u Općini Lastovo koje bi trebalo biti kulturno dobro. Kako komunicirati zaštitu ovakvog kulturnog dobra, restauraciju, kako privoliti ljude na korištenje… To su naša pitanja.

Svi koji su tu su voditelji ili project manageri. Uglavnom, bitne face na svojim rutama. Dress code u vezi sa spolom ima zanimljivo pravilo. Muški koji su s istoka došli su na prezentaciju u odijelima i nose satove veličine kapula. Svi su mladi. Izuzev samostanskih ruta koje predstavljaju gay i alkosi, sa zapada dolaze ženske, a one su odjevene casual do blage punk manire. Ništa ne sugeriram, samo primjećujem.