otokpiwa

Turistička pruga nas je dovezla na Isla del Sol pa na Isla de Luna – prave pravcate otoke, ali na jezeru.

Dovezla nas je iz Copacabane. Dosta obećavajuće zvuči ime toga sela. Međutim, nema ništa obećanog u njemu. Toponim bez veze sa životom. U Copacabani nas se najviše dojmio otvoreni kanalizacijski sustav, neuspješni pokušaj pripreme tople vode za tuširanje preko 2 Obodinova bojlera i slobodno zidarstvo i dekoraterstvo fasada u albansko baškovođanskoj maniri. Opisana situacija u Copacabani bila je glavni razlog zašto smo (opet) odlučile otisnuti na titicacansku pučinu.

Kad se zainteresirani turist domogne otočja, može iz nekih rakursa snimiti u prvom planu agave i brnistru ili plićak s lažinom, galebom, u daljini suhozide, spaljenu makiju, stabalca... Uleti tu i horizont, uleti pokoji kupač s momački oblikovanim torzom… Uglavnom, može se napraviti vjerodostojna fotka.

Mene je od tih kadrova stigao lokalpatriotizam. Nema do mog otoka.

Ali nema ništa obećanog ni na otočju. Kad zainteresiranom turistu popusti koncentracija od opisanih kadrova, ne osjeti očekivani miris otočja već balegu od ljama. Makija je savanska ili tako neka travurina bez šušta i gušta. Suhozidi su samo iz daljine. Iz blizine su adobei - cigle od blata i slame. Sve skupa svugdje vonja. Ima u selu jedan meštar što ih je baš danas pravio. Očito se oko takvih situacija mušice naročito roje, a onda ih u gustim formacijama ima i drugdje. Što se plićaka tiče, u nj povremeno upliva jato pataka. Ne djeluju prijazno. Bonaca prelijeva smeđu u SMB, a nije da je grande porat. Dapače, uopće nema potencijala za zagađenje. Bistrije je u trogirskoj foši. Posljednja scena, malo desno: 4 – 5 tovara piju vodu iz takvoga plićaka. Stvarno dramatično. Tu sam baš se baš sažalila nad titicacanskim življem.

Milo mi je ovih ovdje, i turista, i turističkih radnika. Prvi se navalili slikavati, gledati nasložena "kamenja", wannabe suhozide, zaštićene beštije kojih ima tek u tragovima… Drugi (turistički radnici) baš prodaju muda pod bubrige. Toliko prodaju muda pod bubrige da ima neki domicijelni pajdo koji, pošto skočiš s broda na mulić pa na žalo, hoće da ti naplati ulazak.

Nesretni Bolivijanci su prošli s morem kao Mađari. More, tj. ocean im nije daleko, ali valja se provozat preko brda i planina, kroz Peru ili Čile. Međutim, skupilo im se vode na to jedno mjesto, eto to je ta Titicaca pa posluži za prvu ruku.