otokpiwa

Kad se krene popularnim autobusom od Lime prema jugu, Lima nikako da stane. Budući da sjedim s desne strane busa, mogu opisati dio između brze ceste i Pacifika. S druge strane može biti samo gušće jer je dalje od Pacifika, jer je sigurnije od Pacifikovih nepredvidljivih navada, a i nije toliko pustinjasto.

Dakle, na tom potezu se radi, manje – više, o faveli s pokojim postrojenjem (cement, auto – industrija) zaključno s jednim junačkim arheološkim nalazištem iz doba prije Inka s naturbetonskim centrom (Pachacamac House / Longhi Architects). I onda je petlja za auto-cestu. Što je poslije, ne znam. Desna favela s toga puta je uglavnom ograđena "komunalnom", neuredno ozidanom ogradom. Po ogradi, ali i po nastambama, često ima murala i cerada s natpisom meni nepoznatog pokreta „Peru Podemos“. Mora da je i Peruancima politika prekipjela pa su uhvatili da se samoorganiziraju. Cca 46% Lime, Lime koju, naravno, do danas nismo vidjeli, izgleda slično kao ovo što se ima za vidjeti na autocesti prema jugu, s time da je ovaj Chorillos relativno nizak – maksimalno prizemlje i kat.

Lima je, jebiga, grad ogromne površine, površine koja stalno raste. Raste nauštrb bogate flore i faune. Razlog zašto Lima stalno raste (iako ima rupa u gradu) jest što ovdašnja vlada očito nema politiku raspolaganja državnom imovinom, a kamoli porez na nekretnine. Redoslijed rasta jest da se obitelj preseli s nekog od obližnjih ili udaljenih planina (selva), zamišljajući bolji život. Ne znam što obitelji fali u onoj divoti od prirode i bogatstvu svega živoga, no dobro. Tu gdje ocijeni da nije već zauzeto ogradi zemlju, započne izgradnju nastambe (samo započne, nipošto ne dovrši). Onda čeka 20 godina nakon čega, taj dio zemlje skupa sa zgradom i ogradom postaje njeno vlasništvo, automatski i potpuno zakonito. Vodičica iz popularnog autobusa je rekla, nisam provjeravala, a trebala bih jer je laprdave naravi, da sve dok (potencijalni) vlasnik može dokazati da nema dostatna sredstva za završiti kuću neće platiti porez. Nije rekla kakav porez. Peru – obećana zemlja Kaštelana, Omišana, Okručana…

Gledajući nacionalistički, pravoj državi je dosta zgodna okolnost da predstavlja vlasnika vlastitog teritorija između crta označenih na geopolitičkoj mapi, tj. sve je državno „jedankrozjedan“. Ili teritorij onih koji imaju peruanski pasoš. Gledajući životno, zapravo je isto zgodno. Nisu državljani glupi da se neće sami, od svoje pameti i drevnog iskustva domisliti i ulici, i kanalizaciji, i sportskom terenu i čemu god. Živjela zajednička, a ne državna regulacija!

Međutim, ovo je upravo tako sve dok se (autobusom) ne odmakne u pustinju koja dotiče Pacifik. Mala napomena: i pustinja je nježni i bogati ekosustav. Pacifička pustinja nije za stanovanje, Peruanci nisu glupi. Međutim, jesu turisti, a s njima dolaze i "poduzetni" (individualni) budući domaćini. "Poduzetni" (individualni) budući domaćini su po pacifičkoj pustinji rastegli ograde koliko god mogu zinuti. Neka stoje! Tu su naziđali ili se vide podanci ziđanja vikendica, apartmana pa i resorta. Neki su, pomoću newjersyija, već oblikovali kolne ulaze s trokutima za lijevo i desno skretanje. Prošla mi preko prozora jedna grupa ljudi koji sjede pred svojom ogradom. Izgledaju kao otac i sinovi. Kakav naivan prizor koji pobuđuje sažaljenje.

Ne jedem meso, a naročito piletinu, ima već skoro 10ak godina. Pilići su mi se zgadili nakon jedne priče da se u nizozemskim dućanima potkrade pokoji pilić s 3 - 4 nožice. Manita vodičica nam je naglasila, da mi ne bi razbijali glavu, da su bijele nakupine građevina dublje u pustinji zapravo farme pilića. Toliko ih ima da se čini kako svi svjetski smrznuti pilići dolaze odavle. Sudeći po krajoliku u kojem se goje, ne bi mi bili mrski za ćalabrcnit. Alaj će se tek budući hiperbrojni turisti najesti piletine kad jednom navale.