otokpiwa

https://www.youtube.com/watch?v=xZPDhPeQnRY




Zainteresirani turist mora se oteliti da bi organizirao put u Machu Picchu, a onda još dodatno iskonjiti da bi stigao do tamo. Peru rail ima trasu vlaka koja ide od selendre na uru i nešto od Cuzca do željezničkog kolodvora podno brda. Dakle, najprije treba doći do selendre pa onda vlakom. Inače, željeznica je u vlasništvu jedne čileanske (privatne) firme. Prodao ju neki političar koji je kasnije završio u pržunu i još je tamo. Mito. Šteta za državu je golema jer je ova vlačna veza čista lova. Rijeke ljudi se svaki dan ukrcavaju i iskrcavaju. Ne treba ni spominjati birtije i dućane koji su na kolodvorima. Rade leva – leva. Kad te vlak iskrca, još se treba ukrcati na autobus koji gonja po brutalnoj serpentini sve do pod zidine svetog grada Inka i onda je još malo auto – tabanićima uzbrdo po suncu i vjetru. Osim ako nemaš 6 dana vremena i planinarske sklonosti, nemaš šanse izbjeći Peru rail, a nemaš šanse ni bez turističke agencije. Ovdašnje brojne agencije nakupuju vlačnih i busnih karata I ulaznica (kojih je ograničen broj) na vrijeme budući da je broj ljudi koji može dnevno ući ograničen, tako da zainteresirani turist mora platiti i kurvu i likara.

Mi smo naletili na jednu takvu agenciju koja nas je oderala ko mlade jaganjce pred Veliku Gospu, toliko oderala da ću živjeti o kruhu i vodi do daljnjega. Ne bi prošli bolje ni s drugima. Međutim, u periodu rezerviranja svašta se zakompliciralo, i s naše, i s njihove strane, tako da su nas, budući da smo u zadnji čas ispalile na stotine dolara, jedva ugurali u neki vlak i to nas dvije same s jedinim raspoloživim vodičem koji uopće ne radi kod njih već su ga tko zna odakle izvukli. Drugi turisti su došli u čoporićima što baš otežava razgledavanje.

Sad bi drvlje i kamenje sipala na Machu Picchu i onoga tko me ovdje dotjerao da sudbina nije htjela da nam taj slučajni vodič nije ispao gospodin Hilbert. Čovjek je arheolog koji je trenutno u fazi da on i njegov tim čekaju agilno perunasko Ministarstvo kulture na izdavanje dozvole za iskopavanje El Dorada, izgubljenog zlatnog grada Inka koji je negdje u prašumi. Za El Dorado se smatralo da je legenda i svašta se pričalo sve dok njegovog francuskog partnera, koji tu živi već nekoliko godina i čačka četkicom u potrazi za ovom legendom, nije posjetio neznani lik, faktički krimos. Neznani lik mu je ponudio da kupi nekoliko troprstih mumija s izduženim glavama i buljavim očima. Mumije imaju tijelo slično humanome, ali imaju puno nehumanih tjelesnih karakteristika. Cijela je druga i duga priča kako je Francuz izmolio i skuhao "trgovca" da mu ispovjedi gdje je našao mumije. Uglavnom, mumije je preuzeo i uputio na šetnju od instituta do instituta kako bi se analizirao njihov kemijski sastav, anatomija i što sve ne. Meni je to smiješno, ali eto – neka mu bude, Hilbertu se čini, po svim dosadašnjim rezultatima, da se radi o ekstraterestrijalcima. Mislim da je on sklon povjerovati u svašta, ipak dolazi iz hiperrimokatoličke države. I mislim da su mumije jedna humana evolucijska grančica kojoj je bio došao kraj, ali bi bilo cool da je ovo što on misli. Doduše, na dva instituta je kemijska analiza pokazala da se tvar sastoji od kemičarima nepoznatih molekula. Dok Hilbert čeka ministarsku dozvolu, frilensa za naš Sam travel.

Jedan od najvećih upitnika mi je bio bio kako to da sveti grad nije bio sravnjen kao Cuzco ili bilo koji drugi, u doba kad su stigli Španjolci. Ako su došli do ovih brda, mogli su i do onih. Uostalom, svi putovi su ovamo vodili. Hilbert kaže da su Inke vjerojatno skužile, nakon što je Cuzco srušen i nakon što su oteli sve zlato i srebro pa na kratko otišli, eda bi se vratili jači i pametniji, što njih zapravo interesira. Tada su Inke zatrle početne dionice putova prema Machuu. I kaže da se to jako lijepo vidi kad se hoda tim putevima. Putovi doslovce ne postoje sve do neke točke od koje dalje, prema Machuu, su cakum – pakum. On zna jer je to sve prehodao, što čačkajuć, što s turistima koji su zainteresirani za planinu. Tu je dometnuo kako Inkama srebro i zlato nisu bili tolike vrijednosti koliko koka, stada i veza s prirodom (u Machuu je ta veza genijalno isprojektirana) tako da im je bilo napetije sačuvati sveti grad (s poljoprivrednim terasama i mjerenjem vremena) nego metale. On je, naravski, zaljubljen u inkanski način života pa kod kuće spava na podu, u krevetu ograđenom kamenjem.

Hilbert je ljut na Ministarstvo, ljut je na strane ekspedicije, na neuvažavanje rezultata domicijelnih istraživanja, na svašta. Kad ne znaš za gore onda te ne veseli primjerice činjenica da je ovdje veoma opasno graditi kuću u arheološkoj zoni. Kaže da bi te za takav slučaj (a ne zna da ih ima) policija odmah proslijedila u doživotni zatvor. Kod nas ti za takav slučaj Ministarstvo kulture odmah izda dozvolu za rad na kulturnom dobru (npr. slučaj Jerka Rošina).

Hilbert – bekrija i faca. Nije arheologija za gledanje kad ništa ne razumiješ i nema tko da te uputi. Da nije bilo njega, prošle bi kroz drevni grad ko babe s kolačima.