otokpiwa

Rusanivka je komad kopna kojem je s istoka izdubljen kanal tako da sliči na otok. Prvotna ideja bila je da se u Rusanivku i iz nje građani voze, osim busevima, javnim plovilima. Tako bi Rusanivka bila cool kao što je Venecija cool. Međutim, ploviti se pokazalo nepraktično. Zato sada uz kanal trčkaraju rekreativci, rastu lopoči, nađe se pokoji ribič... Strana od Dnjepra rezervirana je za popularnu plažu. Rekla bi od Jakova Vidaka pokojna baba: „Ja plažu nijesam viđela, tako je reklo u vodiču“. Bila je ideja i da građanima ne trebaju auti pa nisu bila izgrađena parkirališta. Kad su građanima ipak zatrebali auti, parkinzi su improvizirani po parkovima ili su izgrađene garaže. Uglavnom, vozni park je naknadno uredno smješten.

Sudeći po mapi grada, Rusanivka je pomno planirana. Izgrađena je zgradama hruščevkama koje su po tom trokutastom obuhvatu geometrijski savršeno distribuirane – da jedna drugoj ne smetaju, ali ipak ugusto. Između je još gušće zasađeno visokog i niskog raslinja. O niskom raslinju se naročito brinu starije gospođe. Nailazila sam na jednu gdje kupi lišće, jednu gdje stavlja plastiku na cvijeće kojem škodi mraz, neke su sjedale na DIY klupi pred ulazom i laprdale… Šta se visokog raslinja tiče, ako postoje Parkovi i nasadi, mora da se radi o armiji i da su se ubili od posla. Sve je tip – top, nema da padaju grane ili da su stabla osušena.

Ovdašnje hruščevke su uglavnom kobasičaste u tlocrtu. Pravilo je da je s jedne strane zgrade šušur od auta, akcije i poslovnih prostora, a s druge strane je mir i tišina – prohodan putić kroz cvijeće, između debala stabala, s pokojim prilazom igralištu, vrtiću ili što se već zateklo u blizini. Na tišoj strani najnormalnije se suši roba većih dimenzija, kao što je posteljina. Jučer je bio sunčan dan tako da je skoro ispred svake zgrade tiramola iskorištena. Nisam zamijetila da itko strepi hoće li mu nestati jorgan.

Iako je Rusanivka praktički izgrađena kao spavaonica s dječjim funkcijama u sredini, pojedinci su se snašli i pootvorali radnje u prizemljima i/ili nadoštukljanim prizemljima. Restaurant u limenci, s baroknim interijerom. Chill caffe sa shishom i gruzijskim marendama. Ima ih još, meni su se dopala ova dva pa sam svratila i omastila brk.

Nema EU fonda da sufinancira energetsku obnovu koja je hruščevkama prijeka potreba, ali se građani sami snalaze. Čim se građani sami snalaze, građevinski materijal je iz domaće proizvodnje, tj. proizvodi ga ukrajinska građevinska industrija. Mi koji imamo EU fond, mi ga kupujemo uglavnom u Njemačkoj. Zato nam i „daju“ pare. Naša uvozna izolacija se i lijepi i tipla. Ova domaća ukrajniska se samo tipla i to specijalnim tiplima – koji idu u spojnice cigli pa se ručno utaknu – koliko sam mogla odozdo razaznati. Očigledno je sustav detaljno prilagođen fasadama zgrada, a doslovce sve fasade su od identičnog materijala tako da ako su pogodili formulu – usrećili su se i po vremenu ugradnje i po cijeni dodatnog materijala.

Hrščev, tj. država je gradila građanima stanove. A evo i koliko je to bilo tada barem trendy, ako ne i ispred svoga vremena. Prva državna stanogradnja za radnike započela 1880-ih u Njemačkoj. To je i početak države blagostanja. Stanogradnja je šepala u međuratnom razdoblju, da bi nakon četrespete sve države zapada postale države blagostanja - socijalno, mirovinsko, penzije, državni stanovi... I onda se državna stanogadnja postupno ukida od 1980-ih, zahvaljujući politici npr. Maggie. Suma sumarum, kada je Hruščov gradio za radnike, gradili su i De Gauille i Adenauer.

Jedino različitost fasada ovdašnjih zgrada su balkoni. Čini se da su balkoni dodavani naknadno i da je to neki narodni običaj u zgradama. Pošto se osoba doseli, uredi stan, kupi klimu, onda će joj prva slijedeća veća investicija biti novi balkon: koji ne mora postojati na zgradi. Normalno, ko je kupio stan s balkonom, taj će prvo obnoviti postojeći balkon.

Da bi moja teorija o tradiciji izgradnje balkona na postojeće zgrade mogla biti točna, pokazuje sasvim novo zanimljivo naselje netom useljeno, a koje nosi ime Komfort i koje se, sudbina je htjela, nalazi tačno dijagonalno jugoistočno od Rusanivke. Naselje bi moglo biti još zanimljivije kad se stanari osile i krenu dožuntavati balkone.

Naime, u Komfortu su zgrade izgrađene bez balkona, ali zato sa stanom dolazi set japanskih noževa. Evo kako! Na fasadama, ispod francuskih prozora, ugrađeni su parovi čeličnih pločica s po četiri ankera. Kladim se sama sa sobom, a bit će provjerljivo vrlo skoro, da će oni kupci koji sa stanom nisu kupili loggiu, a nisu svi sigurno, zavariti na ankere po čeličnu konzolu, složiti kakvog šalunga na to, zericu ograde – i tananananaaaa - balkon.

Graditelj (tobože luksuznih) komfortskih stanova je očigledno bio zaboravio i na klima uređaje. Međutim, snalažljivi građani su sami dodali instalacije koje sada propošno pišaju po trotoaru. Trči – trči po fasadi pa klima uređaj bez odvoda kodenzata.

Komfort je napravljen sve obrnuto od Rusanvike. Suprotno od sovjetske urbanističke logike. Umjesto soliternih zgrada, ovdje su zgrade stavljene u blokove, tj. nalijepljene jedna na drugu. Da se radi o blokovskoj izgradnji koja se na ovim prostorima još nije vidjela se često hvale i tri arhitekta koji su autori naselja - Dmytro Vasyliev, Aleksandr Popov i Olga Alfiorova. Ne znam kako im nije palo na pamet da kad je nešto dobro i primjereno, onda bi se valjda netko prije tebe toga sjetio. Nijedan od trojice ne pari Nikola Tesla. Znači, bilo bi im bolje da ništa nisu izmišljali.

Kad se karaktekteristikama naselja pridoda da je prosječan stan skoro dvaput dublji nego stan u hruščevki; kad se na to pridoda da stanovi, barem oni koji su prikazani na dva tlocrta na archydailiyu, imaju samo jednu orijentaciju; može se zaključiti da barem u pola stana nema ni sunca ni mjeseca. Kad se stavi i višnja vrh torte, da stan s dvije spavaće sobe ima tri sanitarna čvora i jedno spremište i onda još neke kerefeke, normalno sve bez ijednog prozora, može se zaključiti da se po pitanju koncepta stana, orijentacije i dubine stana od hruščevke do danas - nazadovalo.

Arhitekti se nisu hvalili po čijem su urbanističkom planu radili. Kako sve skupa izgleda, pari mi se da plana nije bilo. Ili ga je radio Srđan Šegvić za jednu kunu. Zato je na archidailiyu istaknuto da se crtalo u softwarima koji se zovu AutoDesk i Graphosoft. Šteta jedino šta software nije napravljen da misli za autora.

Nijedan put u naselje nije slobodan. Svaki ima ili rampu za aute ili vrata za pješake. Šofer mahne mrgudnom čuvaru u kućici, a pješak mora utipkati šifru. Ako nisi Komfortanac onda ne možeš normalno preći cestu jer je samo na trasi sa zakrakunatim vratima označen pješački prijelaz. Ako pješak hoće ići uzduž naselja sigurnim putem, a ne po kolniku, taj mora barem 2 puta utipkati šifru da bi ušao i izašao kroz kapiju. Meni bi dopizdilo za pola dana. Parking je riješen vrlo europski. Jedino što s tim europskim rješenjem ima puno asfalta, a ništa krošnji tako da manijaci mogu komfortno, kako samo ime kaže, špijunirati u nasuprotne zgrade.

Birtije i butige koje su dostupne pješacima koji nisu stanari Komforta imaju samo jedan ulaz, s vanjske strane Komforta, da se slučajno ne bi tko prošvercao u naselje. Ali avaj, onda birtije nemaju tarace niti čeljad može sjedati po vrtu.

Naišla sam na piwnicu – u podrumu?! Izvana se naziru beskorisne đinđe u središtu naselja, kao što je crvena vjetrenjača, tj. možda i nije beskorisna, samo ja ne kužim funkciju.

Kako su zgrade tek raspakirane, tako im je boja još friška, a nema boje koje nema, za razliku od hruščevki koje su sve iste boje. To je prva razlika i ona koja bi lakomislenog kupca odmah mogla pridobiti. Lijepo je obojano! Međutim, još stanari ne znaju da ova boja izblijedi nakon maksimalno tri sezone tako da će već potkraj slijedećeg ljeta Komfort izgledati gore nego Baška Voda, ali bez vode.