Kaštela su postala jedno od ružnijih dalmatinskih mista, uglavnom zahvaljujući bjesomučnom ziđarenju. Jedino što na tamošnjoj ziđariji može biti atraktivno jest pogled na more, tko ga može uhvatiti. Sve izvan toga uskoga pogleda je tuga i čemer.
U Kaštelima ima taj neki tip koji se prezentira kao veliki poduzetnik i vizionar. Josip Berket. Vizionar je dao nasuti lijep komad Kaštelanskog zaljeva, izgraditi marinu s hiljadu vezova i uz nju neke skalamerije u kojoj se, između ostaloga, mogu organizirati pirevi. Na takvom jednom piru sam bila u subotu.
Po svoj prilici je realizacija vizije startala ilegalno, a kasnije se, Bogu hvala i sv. Anti, legalizirala. Zašto je to lako i osnovano pretpostaviti? Zato jer se Berket u vrijeme vizionarenja prometnuo u populističkog nezavisnog kandidata za gradonačelnika kojeg su onda Kaštelani stvarno izabrali. Nisam provjeravala, već mi je rekao jedan od uzvanika kako je na prvoj Berketovoj sjednici gradskog vijeća odmah bila odluka o izmjeni GUPa. Ne da mi se provjeravati, vjerovat ću na riječ.
Reče mi šef pirske sale izgrađene na nasutoj zemlji, po svoj prilici ilegalno nasutoj, kako je baš ta sala u širem regionu najljepša i najbolja sala koja postoji. Može biti, vjerujem i njemu, svašta sam viđala. Tobože ima i najbolji pogled.
Pogled je na šumu jarbola koji klapaju po južini tako da pogleda zapravo nema, ali zato ima buke. Unutra buku dodatno uveličava naopaka obrada horizontalnih i vertikalnih ploha. Muzika se ne čuje. Čuje se samo buka. Samo se buka čuje jer su sve plohe glatke pa se zvuk od njih odbija u čudnim smjerovima i stvara takozvani brljoug. Zapravo je teško detektirati kako su uspjeli napraviti tako stravičan zvuk. Znači, glavna svrha prostora je zabava s muzikom, ali vizionarovim pomagačima nikada nije palo na pamet da bi ga trebalo shodno funkciji opremiti.
Po podu su zalijepljene jeftine keramičke pločice među kojima su fuge širine prst. Od fuga štiklena peta svako malo kihne. Junački se lijevoj štiklenoj peti (koja je u mom slučaju skuplja od kvadrata pločica) odlomio dio potplata u susretu s dilatacijom pločica koja je pak širine 3 prsta i koja je masna crna traka preko cijele površine. Kasnije sam je držala u vidu.
S juže strane je neizostavna staklena stijena s troja vrata kroz koja se izlazi na podužnu terasu. Veza s ovisnošću. Na terasu se može samo kroz jedna vrata. Jedino su ona otključana. E baš ta vrata imaju iskrivljen profil od dovratnika tako da se i bez južine moraš upeti da ih zatvoriš. Ko na zahodu prilikom opstipacije. Kad otvoriš vrata, južina te grune toliko da odnese i tebe i vrata.
Normalno da ventilacija unutra ne radi. Nisam sigurna niti da postoji. Klimatizacija postoji, ali jebiga, klima samo grije onaj zrak koji je unutra. Ne ubacuje novi. Znoj, proliveni alkohol, to se sve usafta oko 12 pa počne vonjati. Da su se mogla otvoriti i ostala dvoja vrata, možda bi to malo spasilo, ali tko je vidio držati sva vrata otključana. Vrata su za ukras. I jebo' Pravilnik o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju.
Iznad retro - šanka polica s pićima. Između ostalih i Jamesons. Bili bismo od gušta nazdravili s irskim whiskyijem da ta pića nisu tek izložak, dekoracija, da se vidi da se ima. Pića su samo ona koja su skrivena iza šanka tako da se ne vide.
Ženski zahod je dekoriran dvjema vazama s plastičnim cvijećem koje stoje na podu. De luxe hranidbena podloga za bakterije.
Okoliš zgrade je dušu dao za snimanje američkih horror filmova i trilera s puno krvi, ali se zato može parkirati na stotine automobila.
Još jedan krasan detalj su masivni nosivi stupovi. Stabilnost prije svega. Na stupove je netko zalijepio podatke za WiFi. Podaci su nezaboravni jer su u svakoj mogućoj fotografiji.
Čitam sad na službenoj stranici kako se kompleks reklamira. Kao nova marina u srcu Dalmacije, izgrađena je u skladu s pravilima za sigurnost i zaštitu okoliša, moderno zdanje koje pruža sve potrebne usluge, udobnost i ugodan boravak. Da, sve je upravo suprotno od toga.
Post je objavljen 23.12.2019. u 12:03 sati.