Marketing
LOKALNI IZBORI U PARACASU
Ljuti turizam je u Paracasu. Gledanje ptica na otočju Ballestas, surfanje, jedrenje, gonjanje bagijima po obližnjim dinama, čak i skijanje po dinama, žderanje, naročito friške i ponekad sirove ribe (tzv. ceviche), oblokacija do jutra, može i na plaži, iako je zabranjeno. Da imam 20 godina, ovdje bi provela ostatak godišnjeg. Budući da odavno nemam, ništa od navedenog nisam izabrala. Čak ni ptičurine. Odbauljala sam u predgrađe, tj. jedan jedini kvart kojeg ovaj gradić ima. Draga mi favela. Draga mi je jer si Peruanci, kad već odluče da će ziđati na zapasanom prostoru, daju oduška u pomnom odabiru pločica, drvenih garažnih vrata, prozorčića s lukovima, raznorazne skalamerije za sjenila… Međutim, nije kičasto - skromno je. Pada mi na pamet da skromnost u ziđanju može proizaći iz činjenice da postoji svijest od opasnosti od npr. potresa (koji ovdje nije čest kao u Japanu, ali jest temeljit), a koji onda sve ruši pa je svakako nestalan taj dom i u njega se ne isplati previše ulagati.
Parakašani (kao i građani iz drugih ovdašnjih gradova) željno iščekuju lokalne izbore koji su za 2 mjeseca. Iščekuju ih željno jer se faca izvjesnog Lorenza i njegovo ime s još nekim parolama namontirala na svaki slobodan stup, svaki slobodan zid, svaki mogući ćumez... Iščekuju ih željno jer Lorenzo ima facu i zrači dosadom tipa Petra Škorića. Suosjećam i milo mi ih je. Točno znam osjećaj. Nisam uočila da imaju alternativu tako da su najebali. I nikako mi nije jasno kad je toliko murala stigao napiturati.
Čini mi se da su se ovdje ljudi naselili relativno nedavno, ne računajući drevne ljude iz drevnih civilizacija, samo zato što se Peru okrenuo turizmu, a tu je bilo zgodno za organizirati sve ranije navedene aktivnosti. Dok je bila (drevna) civilizacija, kaže wiki, postojao je irigacijski sustav, proizvodnja tekstila, sustav groblja, ima jedan veliki geoglif preko cijelog brda… Vidjela sam samo geoglif. Mjesto je, evidentno, izgubilo u civilizacijskom smislu. Prekinula se civilizacija, a onda je stotinama godina kasnije došao turizam. Nešto kao u Solin. Nema više ni kanalizacije, ni irigacije ni proizvodnje. To kako je ovo stvarno turističko mjesto najbolje se vidi po tome što nema groblja. Najbliže groblje je u Piscu. Tako mi je rekla ljubazna konobarica s kvarta.
Još jedan turističnost je to što je crkva više kapelica. Zgruvana je na istoj parceli s priručnom ambulantom, bokunom škole i vrtića, ali sve dosta opušteno montirano. Recimo, dok sjediš i čekaš red u ambulanti može te posrati ptica, a ovdje ih stvarno ima. Lijepih, koje još ljepše pjevaju. Crkva je solidna, betonska, bijelo oličena, ali uistinu mala za očekivane duhovne potrebe Peruanaca.
Ali sve je to nebitno koliko me intrigira kako izgleda peruansko groblje. Valjda ću naići na nj do kad stignem do „kraja“.
Post je objavljen 14.08.2018. u 04:08 sati.