otokpiwa

Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida su turistima interesantne jer su velike i zna se za njih po Svijetu ko za HDZ u Cisti Provo. Međutim, zajpe prazne, a interijer im je u omjeru s volumenom nešto kao dječja glista s tijelom. Sve one raznobojne zvizdarije što su iskopane duž Nila, ako ih nisu pokrali njihovi ili naši, a koje su se u moje vrime detaljno učile iz povijesti (umjetnosti), nalaze se u Egipatskom muzeju u Kairu pa je zapravo Muzej pravija i zanimljivija adresa od Piramida.

Radi Muzeja sam dohaklala iz Gize do Kaira. To je kao od Omiša do Splita ili možda malo više, ali su vedute i luđačka gužva relativno slični.

U predvrtu Muzeja jedan lik me dosta suvereno zaustavio. Odmah me po osmijehu podsjetio na Abdulaha koji mi je sinoć uvaljivao ženske i muške vešte za pazariti. Govori on da kako ga se ne sjećam, da sam s njime sinoć pričala. Stvarno, kad sam drugi put prošla ispred Abdulahove radnje, on je sjedao s jednim čovjekom koji nije bio razgovorljiv, naročito ne na engleskom. Meni je trebalo hitno poći večerati pa sam upitala, iako bez puno nade da će me htjeti uputiti, za restoran. Abdulah me jest uputio, ali kiselkasto. Onaj drugi – ništa. Sjedao u muškoj veši, izbacio trbuh kojeg je lijeno češkao, odmjerio me i nastavio palamudit. E taj Brat Abdulahov sad mi govori da je licencirani turistički vodič pa, budući da sam sama, da bi me on mogao stručno povesti. Good price, ali stvarno good jer se eto znamo. Ma vidi qoortza. Došla maca na vratanca! Pitala sam ga da kako nije u onoj vešti od sinoć. Govori da u Muzej dolazi u ovu robu, a da je vešta za po Gizi. Ja sam mu rekla da je bolje nosit veštu nego hlače, košulju i demode džemperčić. Drugim riječima, meni bi jučer bili uvalili šta oni nose po kući. Malo morgen. Ja sam i dalje u kompletu od Karaka Designa.

Policija čuva sve ulaze i izlaze, skenira, valjda da ne bi tko što ukrao. Ima pacijenata šta se pale na egipatske iskopine pa misle da će im komadi toga nešto pomoći u životu ili, još bolje, produljiti život. Imala sam priliku vidjeti horde, čini mi se, Amerikanaca, koji čačkaju po artefaktima, grle Ramzesa, vataju za sisu Hatšepsut i slično. To im prolazi jer je policija samo na ulazima, tj. izlazima.

Naročitu glavobolju uzrokuje kaos od postava i što puno artefakata nije opisano. Ako je opisano, onda je na skrovitom, potpuno nelogičnom mjestu. Sreća, ponešto mi se začahurilo u možjan od profesora Dukana, odnosno Bedenka pa su mi u par navrata sinapse spojile ime ili naziv i predmet. Jedino šta bi me više bilo izludilo bi bio vodič koji natuca engleski i za kojim moram ić ka ovca. Osvjetljenost je loša jer su reflektori kupljeni na akciji u nekom solinskom vrtnom centru. Jedino neke biste imaju ispod sebe nagnuto ogledalce koje malo spašava i plus, čini zavodljivu facijalnu sjenu.

Izlošci koji su nađeni, da podsjetim, u grobnicama, jer su Egipćani vjerovali u život poslije života, jako slikovito dočaravaju društvene užance od 7.000 godina pa do cca Krista.

Primjerice, zbirka sjemenki i plodova šafranike (biljke koja može na pjatu glumiti skupocjeni šafran), egzotične smokve, grožđa. Ili alabastrene rastranširane zasoljene patke. Bista Amenemhata III zaogrnutog mrtvom panterom. Na naslonu stolice prikazana princeza kojoj osoba donosi skupocjenu ogrlicu. Gospoja dramatičnog dupeta mijesi kruh. Boginja daje putenu sisu djetetu faraona što legitimira djeteta da će kad poraste biti božji potomak…

Ovdje mi se još jednom potvrđuje, s pečatom i potpisom, da se ljudska priroda ni milimetar nije makla ima već 10.000 godina. I odmah se sjetim kako je prije kojih 5 – 6 godina mojoj Juhovoj i meni ignorantni Ivica Puljak rekao, na našu ambiciju da odemo u penziju i čituckamo Aristotela, da će nam on preporučiti što treba čitati jer je Aristotel baš zastario.