otokpiwa

Svi seru o klimatskim promjenama. I ja isto serem, ali neću više. Planeta je otišla u tri pičke materine, nema joj spasa, a to sam jučer vidjela na svoje oči.

Naime, neka turistička agencija me povezla kombijem, skupa s parom Australaca, po vodopadima, islandskim pitoresknim seocima, na crnu pješčanu plažu. U kulminaciji izleta dovezla nas je u podnožje glečera u kojem je takozvani Ice cave, odnosno ledena špilja.

Dok je glečer bio udaljen, izgledao je kao Zavelim. Crna visoka planina, ali bez stabala. Izgledala je kao da je prekrivena malim žbunjem i mahovinama. Dok vodič upire prstom na glečer, ja poluđujem jer su mi oćale ostale kod Andreja u stanu, a slabo vidim na daljinu. Morala bi vidit glečer, jelte. Međutim, vidim normalnu planinu. Nešto kasnije je vodič objašnjavao kako se obično nakon erupcije iz obližnjeg vulkana, pepeo koji još desetljećima leprša po zraku, lijepi na glečerov led i onda tako stoljećima, sloj po sloj, raste sve više, a raste crno, ne raste bijelo. Ima logike, ali kasno Marko na Kosovo stiže.

Kad se dođe do u podnožje glečera, onda se prostim okom vidi topljenje leda. To se najprije uočava kroz puno malih vodopada ili, u preciznijim dimenzijama, mlaza običnog ljudskog pišanja, ali kontinuiranog i na jako puno mjesta. Ta pišota ispod sebe pravi krivudavu liniju vode koja ide dalje pa se negdje spaja u kanalić, uz sebe ostavljajući, očigledno, pepeo. Ima i poneki veći vodopad. Na mjestu većeg vodopada je valjda bila neka glečerova falinga pa se tu brže otopio. Tamo gdje su se već napravili humci pepela, izmiješani s malim crnim oblucima, otvorile su se rupetine jer se slojevi slažu geometrijom koja na određenu masu popusti i stvori crnu perforaciju. Radi toga nije sigurno za ugaziti na svaki humak. Humak izgleda kao da bi znatiželjnog turista koji se uspenje na njega da opali selfie utroba zemlje požderala od dragosti.

Da sam koristila glavu za misao, a ne samo za ljepotu, odmah bi mi bilo sumnjivo što smo iz jedne škrinje dobili kacige, a iz druge škrinje dobili metani zupčanik koji se s gumom fiksira na postole. Meni je trebalo dulje dok sam našla radijus kacige koji odgovara radijusu moje glavice. Drugi vodiči su držali govore, ovaj naš, razdragani mladoskočić, oženjen s petero kćerkica ispod 10 godina, navalio odmah uzbrdo. Nisam bila pošteno ni stisla kajiš od kacige.

Krenulo nas četvero nekakvim puteljkom u tu ledenu spilju. Ispočetka izgleda benigno. Zatim se dođe na strminu koja ima ubodena u nekoć vječni, sada na samrti, led dva tondina. Između tondina je planinarski konop. To dođe kao ograda koje bi se trebalo držati. Ja vidim da se oko tondina oznojilo, moglo bi ga se svaki čas iščupati. Uzdala sam se use i u svoje kljuse pa se nisam hvatala za konop. Uostalom, neću da sjebem inslandski zafrkani turizam sa sedam kora. A onda je uslijedio kantun iza kojeg kad se skrene, tu je s jedne strane jako visoki pokos s novim konopom između dva tondina. S druge strane bezdan od provalije. Bezdan u koji upadne crtani junak svakog pravog crtića pa se onda završi epizoda. U slijedećoj je živ i zdrav, a malodobni gledatelj je već zaboravio što je bilo ranije. Nakon bezdan trase je drveni most sklepan od paleta, a iza njega ulaz u spilju, stvarno impresivan. S ruba ulaza kapaju kapi globalnog zatopljenja.

Budalasti islandski vodič, otac pet djevojčičica, gore nego gorska koza, stupa prema naprijed. Ja sam išla zadnja. Na tom kantunu sam ga malo glasnije, ipak vrlo učtivo, upitala da bi li on meni dao ključeve kombija pa se eventualno vidimo kasnije. On se malo uspaničario jer sam se tobože ja uspaničarila. Ja se nimalo nisam uspaničarila nego sam mu ponovila da bi bilo dobro da mi da ključeve od auta.

Nisam dobila ključeve, ali sam ih svejedno strpljivo pričekala u dno glečera. Impresivan je glečer, kako u globalu, tako i u detalju, ali mu je kraj. Već slijedeće godine ga neće biti pola. Ostat će ta vulkanska prašina u vidu bezoblične mase na čistini od mahovine.

Kako je Azra bila zapela na infektološkom odjelu ovdašnjeg KBC-a radi etiopljanskih baja, tako sam u subotu izašla s njenim expat društvancem u rejkjavikanski subotnji provod. Iz KBC-a mi je dogovorila taj provod - ko malom djetetu. Samo da dometnem da joj je likar uzimao anamnezu dvi ure vrimena. Našli su da se baja zove shigella. Dok ja ovo pišem, ona je već spremna za novu subotu. To je zdravstveni sustav, a ne ono govno u RH.

Expat prijatelji su se sastali kod Irke, državne veterinarke. Irka je pričala sagu (saga je islandska riječ, ako tko nije znao) o seobi svoga crnoga psa iz Španjolske ovamo. Bili joj rekli na granici da državni veterinari ne puštaju nečistokrvne pse u Island. Namjerili su se na pravu. Irka ima energije za ubit slona. Satrala je cijelu graničnu policiju toliko da joj je pas skoro postao počasni islandski državljanin.

Kad je u stanu završilo roštiljanje, onda smo se zaputili u Dansku Kronu ili nešto tako. Obična birtija s uživo muzikicom, đuskanje dobro došlo, s uličnim dvorištem gdje se može sjediti i pušiti. Otočni ugođaj od prije 50 godina.

Kazao mi Raul iz Kanara, također iz Azrine ekipe expata, također veterinar, da je njemu lijepo na Islandu. Najljepše mu je šta mu je plaća puno veća nego na Kanarima. Razumi se u hrčke, pse, mačke, ali ne i u konje. On i Jaime su članovi jedriličarskog kluba. Naime, jedrenje je nevjerojatno jeftino u državi u kojoj je sve nevjerojatno skupo. Normalno da je jeftino kad Islanđanin nije lud jedriti u ledenom moru bez ijednog otoka na vidiku.

Samo do 10 se može iznijeti piwo vani. Poslije 10 se unutra pije, a vani puši bez pijenja. To je isto otočni ugođaj, ali kakvog sam ja zaboravila. Tamnoputi vratar mi je to sve u tančine krasno objasnio. Susjedi su im osjetljiva bića pa je regula nametnuta iz poštovanja prema njima. Još je rekao da u nekim drugim birtijama nije takva regula, rekao je i u kojima.

Objasnila sam tamnoputome da je najbolje da mi prelije iz čaše u plastiku pa ću stat na trotoar. Ima širine za prolaz pješacima. Kako taraca ima ogradu širine 10-ak cm, tako je šankasta. Nisam na taraci, ko da jesam, a sve formalne uvjete sam zadovoljila. I bogami me pustio. Gledam ove na taraci, njih 15-ak. Sjedaju, laprdaju ispod glasa, a pijani ka šlape. Nisam ni tu scenu dugo vidila.

Svi su razgovorljivi tako da sam se podružila skoro sa svim gostima. Najviše me pogodilo šta me jedna Islanđanka zamijenila za Islanđanku. Razmišljajući o tome kako je to moguće, zaključila sam da je to radi toga šta sam raspareno obučena. Nisam ponijela dostatan broj dezena i boja hulahopki u odnosu na broj vešti i majica jer mi nije stalo u boršu, samo 2 para ovdje nosivih postola (došla sam u sandalama), a da ne govorim da imam samo jednu jaketu koja se ni sa čim ne slaže. Nemoguće je valjano se opremiti robom za Island. Ubila me u pojam.

Uputila sam sam se kući oko ponoć. Uputila sam se na noge da mi se glavurda razmanta. Da se nisam islandski obukla, to bi bio jako poseban osjećaj. Naime, radi geografske širine, put kući u ponoć izgleda kao da sam stala do fajrunta u cik zore.

Na samoj punti rjekjavikanskog poluotoka Kopavogura, pošto se prođe cijela industrijska zona sa svim svojim željezarama, automehaničarkim, autoelektroničkim i drugim radionama i halama, nalazi se fancy brboćalište zvano Sky Lagoon.

S daljeg kraja parkirališta, Sky Lagoon izgleda kao zeleni humak iz kojeg viri poneka crna stijena. Kako god je kod nas kamen bijeli, vapnenački, tako je ovdje crni, vulkanski, pitaj Gospu koji. Kad se dođe bliže humku, onda je jasno kako nije riječ o humku nego zgrada loše glumi humak. Naime, projektant je to sve skupa brutalno odsjekao. Nije bilo dovoljno dužine da ga spoji sa zemljom.

Iz recepcije se najprije ide u svlačionice, digitalizirane komore u kojima su sve (keramičke?) pločice crne, strop je pituran u crno, skupa sa svim instalacijama. Samo je pregrada prema hodniku drvena, ali od tamnog drveta. U svlačionici je jedna jedina lampa iznad ogledala tako da korisnik, ukoliko je primjerice mislio dovršiti depiliranje ili nešto slično, mora biti opremljen rudarskom lampom.

Iz svlačionice se ide u glavno brboćalište, ono koje je na svim reklamama.

U tlocrtu razvedeni bazen sa strane kopna ima (kao) prirodne crne grote koje di i di strše, čak idu u volte, a prema moru ima zidić preko kojeg se prelijeva topla voda. Kod nas se to zove infiniti. Mogla bih se okladiti da grote nisu prirodne budući da sam kasnije obišla zgradu pa sam sa zapadne strane naišla na bager koji sortira zemlju iz iskopa. Sve upućuje na to da priprema novu brboćališnu parcelu. Nadam se da ću imati priliku koga priupitati za regulativu pomorskog dobra. Uglavnom, voda se prelijeva u rešetku izvan bazena, rešetku koju prosječan turist ne vidi jer prosječan turist bleji u horizont. Ako ne bleji, onda srče pićence oslonjen na taj zidić. Pićence se može kupiti na šanku kojem top stoji 20-ak cm iznad razine vode, a dvije kelnerice su na koti -1.00.

Voda je topla, toliko da se iz nje puši u zrak koji je na cca 10 Celzija i po kojem, dodatno, roska i rominja kiša. Sve skupa mistično izgleda. Glave i torza se ne razaznaju na preko 5 metara razdaljine. Mistično je sve dok autentično zainteresirani turist ne dopliva do dva ili više Amerikanaca/ki. Poslovično iritantna frekvencija njihovih glasova, ponekad u kombinaciji s više decibela sjebe svaku mistiku. I drugi razgovaraju, ali samo njih se čuje.

U bazenu nitko, osim mene, nije plivao. Jedan čuvar koji je stajao sa strane odjeven u polarnu bundu me je stalno pratio, sve ne bi li ubrao da nisam koga opizdila rukom ili nogom. Njemu je najveći problem plivač. Ne smetaju mu američki alkosi koji bleje. Čekala sam da mi štogod kaže da mu rečem da nigdje ne piše da je plivanje zabranjeno. Obišla sam sve niše između stijena, malo sjedala na betoniranim klupicama. Prestala sam plivati kad sam ostrugala koljenom po dnu. Tada se pokazalo kako dno nije svugdje u livelu. Na tom jednom mjestu bagerista očigledno nije špicavao nego je kasnije samo izbetonirano ukoso. Je li trebam napominjati da je agregat crni ili tamnosivi? Reklo bi se da je na licu mjesta zdrobljen i zamiješan s cimentom.

Skinuvši sve Boge i Gospe, uputila sam se u slijedeći korak procedure brboćanja. Iza glavnog brboćališta je predviđeno da se osoba okupa u hladnom bazenu od cca kubik vode, i to sam puno rekla. Elegantno sam proparadirala mimo bazenčića kad me onaj polarno zabundani zaustavio da šta se tu ne utoćam. Neću jer imam slabo srce. Ali to ide po redu! Ali ja oću po redu umrit, a ne naglo – ćao!

Mimo hladnog bazenčića se dođe ponovo u interijer koji izvana također izgleda kao humak. Tamo je najprije sauna koju su najavili da je s lijepim pogledom. Sauna stvarno nije moja šalica čaja, da je pogled ne znam kakav, iako je pogled isti kao i na glavnom brboćalištu, samo što je ovdje staklo između pogleda i turista. Unutra je bilo troje ljudi. Svi guzicama po drvetu. Ja sam uzela šugamanić za pod guzicu, ali me je svejedno oparilo. Jedva sam minutu izdržala. Presudila je guzica.

Na izlazu iz saune ljubazna i lijepa Islanđanka daje pjatiniće s usoljenim mirišljavim uljem. Miris vjerojatno niije islandski jer ovdje nema mirišljavih prirodnih tvari. Uvezeno 100%. S tim se treba namazati po cijelom tijelu, izuzev glave. Namazala sam se, a onda me poslala u prostoriju za zaparivanje. Tri puta me pitala jesam li tu prvi put. A moja ćerce, kako ti izgledam, je li kao da sam stoti put pa stoti put pitam isto pitanje?

U prostoriji za zaparivanje mi je pao na pamet prof. Đuro Mirković i njegovo popularno pitanje o proizvodnji prefabriciranog betona u autoklavima. To zaparivanje dođe biti kao autoklav. Unutra ona dva Amera ka dvi betonske blokete. Tu sam opet sjela na šugamanić. Probio me znoj u dva - tri navrata. Pari se iz nasloženog crnog kamenja za popizdit, baš je teško disati. Ma daj, čoviče…

Poslije autoklava je seljački tuš koji ima seljaku primjerenu temperaturu vode s kojom se može saprati s ulje, sol, znoj i sve ostalo. To se kod nas popularno zove piling.

Vratila sam se u prvobitno brboćalište da ne bude da se nisam okoristila uslugom. Tamo se može biti 100 godina. Međutim, u neka doba se prsti smežuraju pa bi valjalo kratko proboraviti na suhome. Ali projektant, vrsni kapitalista, nije predvidio prostor za od-smežuravanje tako da kad dođe vakat prstima, jebiga, nazad u svlačionu. U svlačioni ima mlijeka za tijelo za se natrackati pa sam se natrackala.

Zaključno, sve one novodalmatinske zvizdarije kao što su bazeni, vodice i parice okolo takozvanih villa, to je došlo s turistima iz nordijskih zemalja koje imaju na pretek vode, naročito tople jer im je takva klima, a more im služi za ukras jer je ledeno. U originalnim našim domaćim uvjetima se ljudi bace u more.

Glavna od sveukupno tri depadanse Muzeja suvremene umjetnosti nalazi se u rejkjavikankom portu, a jasno je kako Rejkyavik postoji radi porta. Porat mu je duša i srce. Ima škver, ima brodove od ribanja, od turizma, od zajebancije, od svega. Porat je industrijski, zabavni, kulturni... Dakle, MSU je u najbitnijem dijelu grada, kako MSU-u i priliči.

Na širini ispred MSU-a je ovdašnja Lučka kapetanija dala napraviti fantastičnu, čini mi se stalnu, izložbu o brodolomima oko Islanda i sudbini njihovih posada. Na betonske njudžersije su nataknute ploče sa sličicama i dvojezičnim tekstovima. Za svaki mogući brodolom u kojem je netko ili nešto bilo spašeno zaslužni su islandski seljaci. Eto, takvi su ljudi islandski malomišćani. Krvi ispod vrata kad zagusti.

Jedna od priča jest o brodu Jamestownu koji je 1881. godine odjedrio iz Bostona prema Liverpoolu natovaren vrijednim crvenim drvetom, pretpostavljam sekvojom. Zadesila ga je oluja zapadno od Irske. Budući da je se u oluji nepopravljivo oštetio, posada se uspjela nekako ukrcati na drugi brod. Jamestown je nekontrolirano plutao sveukupno 4 mjeseca i doplutao do Hvalsnesa na Islandu. Hvalsenesanci su skinuli teret i iskoristili ga kako bi izgradili kuće kako u tom selu, tako i drugdje. Nije se još na otoku našlo šta se nije iskoristilo pa i crveno drvo. To se zove samoodrživost.

Bauljajući po portu, naročito su mi se dopali kontejneri za držat intonak, mriže i sve moguće zvizdarije. Radi se o plastičnim, u tlocrtu pravokutnim kadama. Lagani, peri - deri, jednostavno se slažu. Viđala sam ih i po gradilištima, dobro dođu za razvrstavanje građevinskog otpada. Ma valjaju za sve. Najbolje je što ih proizvodi domaća firma čija je centrala također u portu. Distribuira ih svuda po svijetu. Šta sve mudro Islanđanin neće izmisliti i proizvesti. Dabome, i ponositi se.

Kako je Island ozbiljna država, tako ozbiljno ulaže u suvremenu umjetnost pa se i njome ponosi. Prikazan je fantastičan izbor islandskih suvremenih umjetnika.

Od čudnovatijih radova, naročito me obradovala replika (ili restauracija, nisam sigurna) prozora s kuće Konstantina Melnikova u Moskvi Rose Gisladottir. Piše u objašnjenju rada kako su izrađeni tačno po njegovim nacrtima. Oni dijelovi koji nisu iskorišteni za izradu prozora su također iskorišteni - izloženi su uz prozore – tako da je svakom jasno koliko je škarta za jedan prozorčić.

I takav je svaki rad, dosljedan otočnom stilu.

Pitala sam gospođu u knjižari ima li koju knjigu o Birgiru Andressonu. Normalno da ima! Odmah je izvadila knjigu. Vrlo informirana gospođa, izmišljena za prodati što se teško može prodati, preporučila mi je još neke naslove već kad mi je Birgir super.

Birgirovi roditelji su oboje bili slijepi pa kud ćeš pametnijeg poslanja za Birgira nego se baviti bojama. Kako slijepu čovjeku objasniti boju islandske noći? Bilo koju boju? U prizemlju MSU-a je izloženo veliko platno s bojom najcrnje noći, a na podan slike je velikim tiskanim slovima ispisan NCS - Natural Color System.

U Islandu se 17. juna slavi kao dan državnosti. Tako je od 1944. godine kad je personalnu uniju koja je do tada postojala razjedinila njemačka okupacija Danske. Božemiprosti, ispada da ne bi bilo islandske samostalnosti da nije bilo nacista.

Kad se zainteresirani turist zatekne na dan državnosti u pripadajućoj državi, red je da, ako je stvarno zainteresiran, poprati protokol.

U centru Reykjavika organizirana je fešta koja se najprije sastoji od govorancija na glavnom, za ovu priliku ograđenom, trgu. Oko ograde je priličan broj policajaca, što u policijskoj robi, što u civilu jer čuvaju bulumentu političara. Policajci u Islandu ne nose vatreno oružje. Političare čuvaju tako da drže na oku svakog pojedinca iz svjetine koja se skupila oko ograde. Dijete i ja smo se pospikali s jednim od policajaca koji je sjedio na BMW-om motoru. Prijazan tip vikinškog izgleda. Naravno, pričali smo o motoru – kako bi mu valjalo ugraditi atraktivniji auspuh od onog koji ima, ali jebiga. Motor je vlasništvo ovdašnjeg MUP-a tako da ga neće vidit bolji auspuh. Onda nam je dao svakome po peticu i odeprjao na motorčini.

U prvom redu glavnih uzvanika je bila, očekivano, premijerka Katrin Kćer od Jakoba, precjednik, još neki koje nisam prepoznala i biskupica. Biskupica se obukla u crninu s bijelim harlekinskim koletom. Ostali su relativno normalno bili obučeni. Normalno za ovdašnje prilike. Naime, ovde se roba kupuje u butige koje su kod nas rijetke i specijalizirane. Kao što je, primjerice, North pole. Još nisam naišla na normalni modni dućan. Ne znam je li itko od njih držao govore. Kad smo mi stigli, govor je držala tzv. žena koja je sišla s planine. I ta se obukla u crninu, ali elegantniju od biskupske. Oko glave je imala prebačen slabije čipkan rubac. Radi se o običaju proizašlom iz legende. Žena s planine u karakterističnim islandskim stihovima govori o aktualnostima, uz cinične baze. Ovi koji govore islandski su bili vrlo zainteresirani za to što je brojila. Čak je i moj uvaženi domaćin sa zanimanjem poslušao govor.

Onda smo otišli ćalabrcnit marendu i popit piwo.

Povratili smo se u protokol u dio ispred luteranske katedrale izgrađene početkom stoljeća na granici između povijesnog i novog grada, izgrađenoj u čast nekog pjesnika. Na čelu povorke je bila grupa omladinaca, skauta koja se ponašala kao mažoretkinje. Matere su na obrazima naslikale na jedan obraščić islandsku zastavu, a na drugi LGBT zastavu. Zatim grupa svirača limene muzike. Zatim je bila grupa koja je napravila paradnu ptičurinu koju je nosila šćapima preko svojih glava. Konačno je bila grupa iz meni nepoznate afričke zemlje s bubnjevima i raznoraznim afričkim aksesoarima. Nisu bili toliki mudaši za obuć i afričku robu. Šta bi rekla Srkijeva mater, bili bi im vršnjaci ušli u se. Uglavnom, di ćeš prigodnije za dan islandske državnosti od afričke muzike.

Super je sletit na otok. Lipo si doša na otok i to ti je to. Rukovodeći se s tom logikom, na aerodromskoj tabli umisto smjerokaza "izlaz" smjerokaz "prema Islandu". Nemaš di drugo!

Došla sam islandskoj svojoj kući iza ponoć. Od aviona do kuće sam promijenila 2 busa i malko pješačila. Između letova sam bila bacila oko na Streetview predostrožnosti radi i pomislila da kako ću po mraku prepoznat baš tu zgradu jer su tri - četri iste, ali na trč – trč razmaku, a u neke sam litnje postole i slabu jaketicu. Gospe moja, budale! Zaboravila sam da je ovde liti i po noći dan. Noć se razlikuje od dana po tome šta ima nekih ambicioznih vlasnika koji upale vanjsku rasvjetu i po tome što nema puno ljudi po cesti. Da je u nas na Lastovu ovakav dan po noći, ne bi babe naprezale oči za poznat ko prolazi. Kafanskim gostima je naročito divno. Kad god da kreneš put doma, izgleda kao da si dočekao zoru.

U promjeni iz prigradskog u gradski bus sam izašla ispred busa zapalit cigaret. Ostavila sam sve stvari u busu, uključivo pasoš i takuin. Kontam - da odmah probam je li ima otočnog ugođaja. Ima. Na otoku nema smisla krasti.

Dobila sam i od Azre i od muža joj detaljna uputstva kako doć do zgrade. Mogla sam je bila pronaći i bez adrese jer se ovde sve čini jednostavno. Ušla u portun, stvarno divan portun, uzela ključ koji je bio ispod neke gume na koju se preliminarno obrišu postole. Stubište obloženo tapetom, ima cvića, keramičkih slonova, uštirkane koltrine na prozorima… Nisam ni pročitala na kojem je katu i je li lijevo ili desno nego sam naišla na policu s postolama ispred stana. Može osoba bit na Islandu 1000 godina, ali ne može Bosanska Krupa ni minut otić iz osobe. Bogami, dresirala je i muža.

Jedino nisam znala otključat vrata. Otključavanje je u obratnom smjeru.

U mladenačko ljetovanje 2008. godine, dok sam još suvereno predsjedavala kućom moga pokojnoga zastražiškoga dida, posjetile su me Sanda i njena sestra Azra koju sam tada prvi put susrela. Ljetovanje nam je bilo po vas dan na karte u hladovini uz more, po noći progon mladića i oblokacija u jelšanskim kafanama. Jedan od tih polusvjesnih dana pojavio nam se miš u kući. Čim smo ustanovile njegovu prisutnost, Sanda i ja smo razradile taktiku kako da ga beknemo, ali onda je Azra se oštro suprotstavila našoj taktici. Nije bilo mjesta demokraciji, morali smo se povinovati Azrinoj energiji. Azra nas je izbacila iz kuće i preselila miša vani. Miš nije izgubio najvrednije što ima - dostojanstveni život. Dostojanstvo mu je bilo očuvano činjenicom da su on i njegova spasiteljica ostali nasamo pa uža javnost nikada nije saznala kako se sve skupa zbilo. Poslije toga smo se Sanda i ja sveudilj rugale Azri. Toliko smo se rugale da svaki put kad se Sanda i ja vidimo, a to je jednom u tri - četiri godine, obavezno prepričamo zgodu onom tko se s nama zatekne.

Azru nisam vidila od afere s mišom, ali se ništa nije promijenila. Jedino je promijenila lokaciju - preselila je na Island. U četvrtak popodne ću se i ja tamo uputiti pa se pripremam za put. Nikad lakših priprema!

Azra će doći dva dana nakon mene jer radi za humanitarnu organizaciju koja ju je poslala u Etiopiju spašavati svijet, ali mi je ostavila bujrum. Čim sletim, idem pravo kod nje doma. Kod nje doma su njezin muž, rođeni Rejkjavikanac Ingo, dijete kojem ne znam ime i veliki pas. Ključ mi je ostavila, kako je i red, na jedno zgodno skrovito misto kraj ulaznih vrata tako da nikoga ne trebam buditi pošto stignem relativno kasno u noć.

Sve upućuje na to da je Island za nju izmišljena i obećana zemlja. Ili Island, ili Bosna, ili Lastovo.

Na Islandu je u političkoj poziciji posljednja europska marksistička vlada na čelu s Katrin, Ćer od Jakoba koja je svršila islandsku književnost. Ta sigurno napamet zna srednjovjekovni ep Edda, inače omiljeni ep od Nataše Huljev koja stanuje u New Yorku.

Dodatni unutrašnji ugođaj odlaska u poznato, mi stvara činjenica da je Island otok posred mora. Baš kao i Lastovo. Tamo na islandskom moru plavom poć na ribe je glavni posal, ali i glavni hobby. Nadalje, dovoljno je Island malen da se čini kao da se svi znaju. Svi se skoro isto prezivaju, a već po prezimenu se zna čigov je ko. Čak mi se čini nešto manji od Lastova jer Lastovo ipak ima arhipelag sa svim svojim Vrhovnjacima, Lastovnjacima i ostalima, ali živi sletili pa vidili.