Svi seru o klimatskim promjenama. I ja isto serem, ali neću više. Planeta je otišla u tri pičke materine, nema joj spasa, a to sam jučer vidjela na svoje oči.
Naime, neka turistička agencija me povezla kombijem, skupa s parom Australaca, po vodopadima, islandskim pitoresknim seocima, na crnu pješčanu plažu. U kulminaciji izleta dovezla nas je u podnožje glečera u kojem je takozvani Ice cave, odnosno ledena špilja.
Dok je glečer bio udaljen, izgledao je kao Zavelim. Crna visoka planina, ali bez stabala. Izgledala je kao da je prekrivena malim žbunjem i mahovinama. Dok vodič upire prstom na glečer, ja poluđujem jer su mi oćale ostale kod Andreja u stanu, a slabo vidim na daljinu. Morala bi vidit glečer, jelte. Međutim, vidim normalnu planinu. Nešto kasnije je vodič objašnjavao kako se obično nakon erupcije iz obližnjeg vulkana, pepeo koji još desetljećima leprša po zraku, lijepi na glečerov led i onda tako stoljećima, sloj po sloj, raste sve više, a raste crno, ne raste bijelo. Ima logike, ali kasno Marko na Kosovo stiže.
Kad se dođe do u podnožje glečera, onda se prostim okom vidi topljenje leda. To se najprije uočava kroz puno malih vodopada ili, u preciznijim dimenzijama, mlaza običnog ljudskog pišanja, ali kontinuiranog i na jako puno mjesta. Ta pišota ispod sebe pravi krivudavu liniju vode koja ide dalje pa se negdje spaja u kanalić, uz sebe ostavljajući, očigledno, pepeo. Ima i poneki veći vodopad. Na mjestu većeg vodopada je valjda bila neka glečerova falinga pa se tu brže otopio. Tamo gdje su se već napravili humci pepela, izmiješani s malim crnim oblucima, otvorile su se rupetine jer se slojevi slažu geometrijom koja na određenu masu popusti i stvori crnu perforaciju. Radi toga nije sigurno za ugaziti na svaki humak. Humak izgleda kao da bi znatiželjnog turista koji se uspenje na njega da opali selfie utroba zemlje požderala od dragosti.
Da sam koristila glavu za misao, a ne samo za ljepotu, odmah bi mi bilo sumnjivo što smo iz jedne škrinje dobili kacige, a iz druge škrinje dobili metani zupčanik koji se s gumom fiksira na postole. Meni je trebalo dulje dok sam našla radijus kacige koji odgovara radijusu moje glavice. Drugi vodiči su držali govore, ovaj naš, razdragani mladoskočić, oženjen s petero kćerkica ispod 10 godina, navalio odmah uzbrdo. Nisam bila pošteno ni stisla kajiš od kacige.
Krenulo nas četvero nekakvim puteljkom u tu ledenu spilju. Ispočetka izgleda benigno. Zatim se dođe na strminu koja ima ubodena u nekoć vječni, sada na samrti, led dva tondina. Između tondina je planinarski konop. To dođe kao ograda koje bi se trebalo držati. Ja vidim da se oko tondina oznojilo, moglo bi ga se svaki čas iščupati. Uzdala sam se use i u svoje kljuse pa se nisam hvatala za konop. Uostalom, neću da sjebem inslandski zafrkani turizam sa sedam kora. A onda je uslijedio kantun iza kojeg kad se skrene, tu je s jedne strane jako visoki pokos s novim konopom između dva tondina. S druge strane bezdan od provalije. Bezdan u koji upadne crtani junak svakog pravog crtića pa se onda završi epizoda. U slijedećoj je živ i zdrav, a malodobni gledatelj je već zaboravio što je bilo ranije. Nakon bezdan trase je drveni most sklepan od paleta, a iza njega ulaz u spilju, stvarno impresivan. S ruba ulaza kapaju kapi globalnog zatopljenja.
Budalasti islandski vodič, otac pet djevojčičica, gore nego gorska koza, stupa prema naprijed. Ja sam išla zadnja. Na tom kantunu sam ga malo glasnije, ipak vrlo učtivo, upitala da bi li on meni dao ključeve kombija pa se eventualno vidimo kasnije. On se malo uspaničario jer sam se tobože ja uspaničarila. Ja se nimalo nisam uspaničarila nego sam mu ponovila da bi bilo dobro da mi da ključeve od auta.
Nisam dobila ključeve, ali sam ih svejedno strpljivo pričekala u dno glečera. Impresivan je glečer, kako u globalu, tako i u detalju, ali mu je kraj. Već slijedeće godine ga neće biti pola. Ostat će ta vulkanska prašina u vidu bezoblične mase na čistini od mahovine.
Post je objavljen 22.06.2023. u 00:55 sati.