Marketing
SUVREMENO INVESTIRANJE LOVE
Rukovodeći se prvoloptaškim primjerom bivše supruge bilijardera Romana Abramovicha koja kolekcionira suvremene umjetnine, inače njujorškom posvudušom koja je osnovala Muzej suvremene umjetnosti Garaža u Moskvi, ni pet ni šest nego našla Rema Koolhaasa da ga isprojektira,i to ne bilo gdje, nego u Gorky parku, dakle, stvarno bitnim moskovskim mjestom - velikom zelenom površinom; rukovodeći se činjenicom da Ukrajina ne zaostaje po istom tipu bilijardera i oligarha, a pri tome ima tradiciju valorizacije umjetnosti, napravila sam turu po mjestima koja sam uspjela identificirati na Guglu, a koje imaju veze sa suvremenom umjetnošću.
Privatni Art Centre je prostor u prvom bloku neposredno južno od Manastira Sv. Mihajla. Dakle, lokacija ne može biti centralnija, a time i skuplja nego jest. Sudeći po skupocjenosti lokacije, a time i nekretnine u kojoj prebiva suvremena umjetnost u konkretnom slučaju, potvrdile su mi se predrasude da suvremena umjetnost dobro kotira u društvu.
Na zgradi koja je ganc – nova usred antikastog bloka se vidi se da je arhitekt bio ambiciozan, ali džabe ambicija. Slično kao i onaj Komfort Housing – kompjuter ne može sam od sebe smisliti dobru zgradu. Kad je projekt nepametan, onda se jedino može računati na pamet nadzora. I o glupom projektu treba povesti računa jer će izaći još grozomorniji. U startu disfunkcionalna i bezvezna, postat će opasna. Nije se ni to desilo. Tako primjerice, korisnik Centra koji izlazi kroz balkonska vrata na terasu sigurno neće primijeniti da je zapravo izašao na podest s jednom malom skalom i ako korisnik bude imalo smantan, otrest će glavom o beton.
„Centar“ je dobio ime po prezimenu kuratorice Maryne, a on je prezime dobila, vjerojatno, od svoga muža, izvjesnog Vitaliija. Vitalii je direktor Naftogaz Grupe. Drugim riječima, čini se kako se (i u ovom slučaju) kuratorica dosta dobro udala, barem što se ponekih suvremenih umjetnika tiče. „Centar“ se ispostavio kao gubitak vremena.
Na malo manje centralnoj lokaciji, ali i dalje centralnoj – u bloku skupa s turbo fancy hotelom, kockarnicom i takvim budalaštinama, a nasuprot velikog natkrivenog pazara, smjestio se Pinchuk Art Centre. Pripadajuća web – stranica kaže da je to najveća i najdinamičnija privatna kolekcija suvremene umjetnosti u centralnoj i istočnoj Europi. Pokušavam sjetiti jesam li bila u kojoj većoj – ako se sjetim do kraja tipkanja, napisat ću, a da je momentalno dinamična – bome jest.
Godine 2006. osnovao ju je istoprezimeni poduzetnik Victor Pinchuk, bilijoner. Do te 2006. godine je već bio poznat ovdašnjoj javnosti kao vlasnik najprije firme koja je proizvodila bešavne cijevi za naftnu industriju. Onda je bio poznat što je, skupa s pajdašem, privatizirao željezaru koju je kasnije kupio, tko drugi, nego naš „dobri“ zenički Mittal. Nekada ranije ili kasnije, nije bitno, baš on, Victor, je bio osnivač EastOne Grupe koja se bavi investiranjem po bijelom svijetu, a koja ima centralu, gdje drugo nego u Londonu.
Budući da nema tako podesne zemlje za lovoper kao što je voljena Republika Hrvatska, republike upravo dizajnirane za tu svrhu, moglo bi biti da će i Voljenoj štogod kapnuti. Još je jedna bitna okolnost kod investiranja Pinchuku, ali i svim drugim njegovim zemljacima bilijonerima i milijonerima. Zbog ratnog stanja na istoku Ukrajine, praktički ne mogu investirati u hotelijerstvo popularne krimske rivijere. Znači, opet Voljena RH! Isto tako se čini kako su pojedinci iz Donbasa morali trkimice odnijeti pare drugdje jer su ruski oligarsi došli po štogod svoje. Gospe ti, kao da je lako privatizirati zajednička dobra kad je u zajednici raniji zajedničar bila (i) Rusija.
Nadalje, Pinchuk ne bi bio pravi poduzetnik da se nije metnuo i u politici – kao član Verkhovne Rade. Metnuo je on i familijarno u politiku. Oženio je Olenu, kćer nekadašnjeg ukrajinskog predsjednika Leonida Kuchme, sve iz iste partije, ali ova gospoja, za razliku od one Abramovicke, nije od umjetnosti. Više je od bankarenja i dobrotvornih akcija. Bilo kako bilo, gospar Pinchuk je za suvremenu umjetnost velika faca i u tom smislu ima zavidnu društvenu važnost.
U Pinchuku sam zatekla velik broj radova mladih suvremenih umjetnika iz više dijelova svijeta, a povodom Future Generation Art Prize 2021 koju Pinchuk dodjeljuje svako dvije godine. Svake pohvale i slave vrijedan postav i svake pohvale vrijedni artefakti.
Sudbina je htjela da sam zahvaljujući ukrajinskom filantropu i meceni imala priliku, između ostaloga, biti u unutrašnjoj strani betonske oplate ili na vanjskoj strani friškog betona – kako se uzme. Netko će reći neš' ti, a meni je to bilo vrlo uzbudljivo. Umjetnica Mire Lee iz Južne Koreje je unutar oplate, kao da je kakva koža, instalirala organe materijalizirane u vidu dvije pumpe koje pumpaju viskoznu masu i prelijevaju je iz jednog u drugi sić. Viskozna masa sliči na beton dok je u stanju ulijevanja. Ta priroda betona u jednoj kratkoj životnoj fazi pa onda u drugoj, puno duljoj, je baš zanimljiva. Ovaj rad me oborio s nogu.
Ili film o razvoju tekstilne industrije u Kini! Nažalost, zaboravila sam ime autora. Jedina mu mana šta je dio monitora bio pokvaren. Pa onda interijer berlinskog stana s kraja 80-tih, jako duhovita instalacija koju će bilo tko tko ima u familiji gastarbajtera prepoznati. I da dalje ne nabrajam - sve besplatno za mene, a za umjetnike od egzistencijalnog značaja i sve to - prosvjećenošću gospara Pinchuka.
Već sutra bi se mogla razočarati pošto pročitam na kakvom portalu kako su investicijske grupe nekoga od ovdje navedenih poticatelja i ljubitelja umjetnosti nakupovale kakvih parcela u dalmatinskim turističkim zonama eda bi, za primjer primjera, stekle uvjete za brzinsko državljanstvo ili da bi s parcelama prelijevali iz šupljega u prazno ili da čak do-materijaliziraju svoj shopping u vidu vikendice s ukrajinskim narodnim ukrasima na hiljade kvadrata.
Post je objavljen 30.10.2021. u 09:25 sati.