Marketing
ČEKAJUĆI VLAK ZA ASWAN
Otkad je u Arabiji auto postalo dostupno građaninu, pješačka kultura je prdnula u rosu. Nije to samo u Kairu, to je u većini velikih arapskih velikih gradova, ali od svih u kojima sam bila, Kairo je, uz Beirut, broj jedan. Ovdje za prelazak ceste, bez obzira na širinu presjeka kolnika, moraš bit odlikovani heroj iz II. svjetskog rata.
Svjetla semafora za pješake se ne vide jer su na semaforu junačke tri lopate blata. Što se tiče svjetala za aute, vide se, ali malo koji šofer poštuje svjetlosnu signalizaciju. Moja fora za prelazak je slijedeća. Stanem kraj semafora. Upalim patnički pogled. Stavim se u postav Isukrst na križu. Nakon manje ili više minuta, uoči me slučajni egipatski gentleman. On bez oklijevanja prelazi na stranu iz koje dolaze automobili i pomalo ispred mene prolazi tako da, ako ima koga satrati auto, prvo će satrati njega. Satralo bi i mene koju milisekundu poslije, ali biva vrlo ohrabrujuće.
Kairo djeluje brutalno i jest brutalan, ali za ovdašnje ljude prije no za turiste. Poslije revolucije radnička klasa je dodatno osiromašila, iako je u zemlji svih mogućih blaga. Čim je u Arabiji siromaštvo, to se koristi okolnost da se zainteresirani turist u pravilu straši Arapina, a turist ne može bez Arapina jer malo šta turist ovdje može skužiti bez da ga netko uputi, a kad ga netko uputi, općepoznata je činjenica da mu triba dat koji dolar. I onda kad te Arapin pogleda ispod gustih obrva, aj ti ne daj dolar – pa da se kasnije probrčkaš u Nilu. Izventala sam neke trikove kako tome doskočiti, a popisat ću ih pošto mi završi putovanje. Možda kome dobro dođu.
Uvijek se sjetim kako sam s roditeljem i prijateljicom bauljala po Kataru. Tamo su nas slučajni prolaznici Arapi vozali s autima, izvlačili iz pijeska, častili ručkovima, dolazili po nas iza razgledavanja, ispitivali se do kad smo bili vani... Ali jebiga, tamo Arapin čim se rodi, samo zato jer se rodio, dobije par milijona para. Ovde kad se rodiš, ako ne umreš od gladi, onda radiš u turizmu, a onda isto umreš od gladi.
Zgrade po downtownu Kaira su pristojna regionalna moderna. Vidi se da je građen s pameću, ali veći broj ponistra i vrata izgleda kao da nema živa čovika iza njih. Živa pasa ima. Mršavih, u čoporima po cesti. Ima na pretek i smantanih mačaka. Na jednom štekatu na koji sam nabasala nakon dugotrajnog bauljanja, jedna mačka mi je srknula kafu iz ćikare. U tom metežu sam jedva nabola gostionu s higijenskim standardom. Neće me Kairo više vidit.
To sam sve u petak, a koji je, da podsjetim nedilja, ubijala vrijeme do noćnog vlaka za Aswan. Do Aswana je jedna noć u starinskim spavaćim kolima. Podsjetila su me na vlak s kojim sam s materom išla iz Splita u Prištinu 1985. godine.
Da nisam kupila kartu prije puta, večeras bi ostala bi čamiti čekajući. Naime, vagon za strance je bio full, a strancu se ne prodaju druga mjesta. Zove se VIP vagon. Na kolodvoru se u komunikaciji s nekoliko stranaca koji su došli kupit istu ovakvu kartu pokazalo kako moje muke oko akvizicije te jedne pišljive karte nisu izuzetak. Fora kod kupovine preko interneta je u tome da kupac mora u aplikaciju upisati egipatski broj mobitela, inače se pokažu hijeroglifi pa se ne može dalje.
Poseban vagon za strance posebnog vlakovođu ima. Mene je potrefio Ahmed koji je odmah s vrata popizdio na mene jer me dopratio lik koji inače radi na informacijama i koji mi se putem do perona hvalio da je on top boss kolodvora. Kad smo došli do vagona, s Ahmedom se ničim izazvan rukovao, kao da je sam Nasser dopratio Sofiu Loren i probrljao nešto na arapskom. Malo kasnije mi je Ahmed u kupeu strogo rekao da nisam normalna šta sa svakim razgovaram i da ne mogu s takvim osobinama sama u Aswan. Ja govorim da evo neću, ali opet oću čim pričam s njime. Da on nije opasan. A moj sinko, kako ti znaš da sam ja bezopasna… Nije se baš nasmijao na moju bazu, ali mi je isto rekao da svratim u njegov uredić na čaj ako mi bude dosadno.
Svratila sam! Posrkala sam čaj, zapalila cigaru, on je zapalio frulicu hašiša iz Maroka. Normalno, hvali hašiš da je najbolji na svitu, da nitko nema takvog dilera ko on. Pari da se ja razumim u hašiš. Svega smo si napričali. Pošto smo se sprijateljili, zaključio je kako bi se mogao probati zaposliti u Hrvatskoj jer će se ova linija uskoro privatizirati, a onda je pitanje hoće li biti posla za ikoga. Plaće su im ionako došle u ništa. I sve tako, klasična jadikovka svakoga tko stiče novac vlastitim radom. Dabome, od tih usputnih priča valja uvijek skinuti barem 70%. To sam se tek nedavno naučila.
Suez, elektrika, nafta, poljoprivreda, turisti cilu godinu i teško siromaštvo – jebenti takvu revoluciju!
Post je objavljen 15.01.2023. u 08:58 sati.