Sredovječnom autentičnom turistu koji ne pliva u parama nije lako naći destinaciju. Mora da tamo nisam bila, da nema rata ili barem da se rat nije razbahatio, a onda na to sve treba gledat godišnje doba i da nije turistička sezona. I tako sam nevoljko u Egiptu. Nevoljko jer ovamo turizam cvate od davnina jer je ovo destinacija od davnina. A čim je destinacija od davnina u arapskom svijetu, to je za popizdit. Ovdje je ranije sezona bila vječna. Međutim, revolucija je poremetila turističku ekonomiju. Moglo bi i zaratiti budući da je egipatska Vlada skuvala sranje u Sudanu.
U pustinji mora da gostoljubivost jest tradicija. Nije nitko lud da dođe praznih ruku kad prevali bilo koji put po pustinji. Kad gost dođe, domaćin ga mora počastiti – jer po pustinji su samo žeđ, glad i nevolja. Nadalje, ovdje se izmislilo pričanje. Priče su se nataložile puno prije nego u Zapadnoj Europi jer je ovdje civilizacija bila dok su onamo još lovili vukove, skupljali bobičasto voće i sporazumijevali se samo s batinom. Utoliko su, čini mi se, slatkorječiviji nego ljudi drugdje. Šta je rekla moja Lejla koja se udala u Aleksandriju, sladak im je jezik. To su sve odlične pretpostavke za turizam.
Kad su pojedina mista postale destinacije pa je para i biznis postalo najbitnije, uvažavajući decenije opisane tradicije, nema Gospe da te svaki prosječan turistički radnik neće oderati za svaki savjet, svaki osmijeh, svako sve tako da mi nije lako. Nije mi lako čak i uz under cover robu. Nosim Karakine vrećaste vešte u dva sloja, šarenu maramu oko glave, ne lamatam rukama, ne zanosim bokovima… Rekao mi je jedan turistički radnik koji me svratio u svoju radnju mirišljavih ulja, a kojega sam upitala kako me je ubrao kad sam se priobukla u Egipćanku: „Ja turista namirišem na kilometar.“
Taj turistički radnik se sažalio nad mojom sudbinom. Od svih me najmanje upilao. Uspio mi je prodati tek razgledavanje velikih piramida u kočiji, u društvu svoga kolege Zizoua.
Meni je velika sreća da lako pamtim arapska imena. Kad sam se makla s kočije da vidim neke freske u grobu pa se vratila, nisam mogla naći svoga Zizoua. Moj sinko, saletilo me njih 20-ak da će me povest, ali sam ih topa ispalila da ja čekam svoga Zizoua koji je laprdao s nekim pajdom pa me nije skontao, a ni ja njega s leđa. U Gizi se svi turistički radnici znaju tako da su oni odmah se okrenuli prema Zizou koji se tek tada obadao. Na kraju, kad je došlo za platit, bila mi je sreća što sam imala jednu jabučicu za dat konju koji nas je potezao.
Ta jabuka i okolnost da ih imenujem me je ponešto spasila od deranja kože.
Hotel sam rezervirala u prvi red do piramida. Bilo je i europskijih hotela, s poznatim imenima, čak ne ni toliko skupih, ali neću od principa. Ne dam gušta imperijalistima.
Ovdašnje obiteljske kuće su razmjerno velikih bruto razvijenih površina. Ovdašnja obitelj, njih 4 brata su od kuće smandrljali hotel. Sve kao i kod dalmatinskih novih kuća – nema nijednog tehnički ispravnog detalja. Govori mi onaj moj ne toliko dosadni turistički radnik da je ta obitelj jako bogata. Je, bogata je kad su se uspili dogovorit. Dogovor hotel gradi. I onda tu rade svi njihovi potomci. Djevojčice i djevojke su uglavnom oko čišćenja i kuvanja, a muški oko gostoljubivosti. O vlasništvu hotela me informirao dvadesetogodišnjak kojem je bilo zanimljivo što sam iz Hrvatske, a on je strastveni nogometaš. Dabome, zna za Hajduk. Na taraci s koje se jako lijepo vidi Šolta taj nije skinuo s TV-a u pozadini program nogometnog kanala. Za pravo reći, meni je nakon 5 minuta bilo interesantnije gledat Ajax protiv neidentificanog nekog drugog kluba nego ta raznobojna svjetla po piramidama uz koja ide nesnosna buka u kojoj jedan muški glas objašnjava o čemu su piramide. Od toga se ne čuju džamije i vakat. Sad kad promislim, još nikako nisam čula hodžu da zove na vakat.
Od sedmog tisućljeća prije Krista pa sve do danas, Gizanci se i dalje ukopavaju uz piramide. Ima jedan šumarak na dno padine čije krošnje brane vidik na majušne grobnice, a nalazi se unutar žice od piramida. Ja bi radije bila obišla to groblje nego piramide. Zizou mi je rekao da se tamo ne ide. Lijepo i slikovito je on meni objasnio zašto to ne može, ali nisam mu povjerovala, a nisam ni upirala.
Situaciju dodatno otežava okolnost da su ovdje slova ona koja jesu. Džabe natucanje arapskoga, džabe mi sva škola kad sam u arapskom svijetu kompletno nepismena. Probavala jesam naučiti, ali okoštali su možjani. Toliko nepismena da mi je problem kupiti običnu kartu za vlak. Jedva sam prije polaska uzela kartu za Asuan. Karte za Asuan inače prodaju agencije u paketu s brodom koji vozi nizvodno pa se mogu obići ona neka lijepa faraonska i druga kraljevska groblja i pripadajući hramovi. Kao da je sve dizajnirano da zainteresirani turist ne može ništa bez agencije. Uskoro ću vidit može li.