gospon profesor

utorak, 30.12.2008.

Dvostruki aršin

Nekom prigodom našao sam se u društvu gospođe, vjernice katolkinje, članice jedne tzv. karizmatske molitvene zajednice, inače fakultetski obrazovane (ne, nije studirala teologiju). Majka troje djece, od kojih je dvoje u nižim razredima osnovne škole, u nevezanom razgovoru požalila mi se kako se starija kći počela zanimati za grčku mitologiju. To je, rekla je, brine, jer je – listajući knjigu što ju je djevojčica donijela iz knjižnice – ostala osupnuta izopačenim pričama. Primjerice, onom o Edipu koji je, u neznanju što zapravo čini, nakon susreta sa Sfingom i ubojstva oca, s vlastitom materom izrodio djecu, njih četvero, dva sina (Eteokla i Polinika) što su se međusobno poubijali, i dvije kćeri (Antigonu i Izmenu) koje ujak Kreont osuđuje na smrt jer je Antigona, unatoč zabrani, pokopala brata Polinika, izdajicu domovine. Ili pričom o Arijadni koja se zaljubila u Tezeja i pomogla mu da izađe iz labirinta – gdje je ubio čudovišnog Minotaura kojemu su Atenjani žrtvovali djevojke i mladiće – davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Ili pričama o Odisejevim pustolovinama sa zavodljivim sirenama, čarobnicom Kirkom koja je njegove mornare pretvorila u prasce i o njegovom povratku na Itaku gdje je posmicao Penelopine prosce što su se razvaganili u dvoru mu. Da ne spominjem ćudljive bogove kojima je preljub – uz poigravanje ljudima – bio jedna od omiljenijih zabava



Priče su, naročito neke, doista šokantne. Ali, hej, možda nešto jako bitno govore o nama samima! Freudov Edipov kompleks je opće mjesto, slagali se – ako ga uopće razumijemo – s njim ili ga smatrali još jednom bezbožnom perverznom teorijom. Priča o Dedalu i Ikaru mogla bi proći skoro kao kršćanska parabola o grijehu oholosti – tko visoko leti, nisko pada – zbog kojeg se i anđeo Svjetlonoša poput munje stropoštao s neba. Potom Erinije – rimske Furije ili hrvatske Srde – boginje prokletstva i osvete, što progone Oresta zbog ubojstva majke mu Klitemnestre, kao sjajna alegorija grižnje savjesti koja izluđuje počinitelja krvavog čina. (Opet moguća paralela s kršćanstvom: nakon što se Orest molio Apolonu da ga spasi od Erinija, Atena ih je pretvorila u miroljubivije Eumenide; dakle, pokajanje – presudan čin u kršćanskoj vjeri – donosi smirenje). I tako dalje.



S druge strane, teško je razumjeti osobu koja je uznemirena groznim i tragičnim sudbinama starogrčkih mitoloških junaka, i koja snatri da nekako svom pomlatku uskrati informacije o tome kako su Odisej i članovi posade mu Kiklopu – ne bi li se izbavili – iskopali oko, ili o tome odakle izraz „Ahilova peta“, ili što znači kad se kaže da se netko našao između Scile i Haribde, poslovičnog Trojanskog konja i Danajce da ne spominjem, teško mi je dakle razumjeti da netko takav, usput i akademski obrazovan, istodobno ne primjećuje da u nekoliko Biblija što ih ima u svom domu isti taj pomladak, kojega bi spomenuto navodno moglo traumatizirati, može pročitati priče poput one o Lotu i njegovim kćerima koje su s ocem, prethodno ga napivši, zatrudnjele, ili priču o dječaku kojemu je otac trebao prerezati vrat – kojemu je otac bio spreman prerezati vrat – i u posljednji čas je od toga bio odvraćen, ili stih koji blagoslivlja onoga „koji zgrabi i smrska o stijenu… dojenčad“, ili priču o navodnom autoru tog stiha koji je, zaljubivši se u ženu svog podređenog, uredio da nesretnik pogine kako bi je se dočepao, uglavnom, između svega onoga dobroga zbog čega je Amerikanci i zovu Good Book – priče o silovanjima, preljubima, kamenovanjima, masovnim ubojstvima i tome nalik.



Da, da, DA!: treba imati na umu kontekst (hm, kao i kad se radi o mojim postovima;), Biblija ništa ne krije, Biblija nije tek jedna od knjiga nego Knjiga (nad knjigama), Biblija nam pokazuje nas same, ne treba je čitati (duhovno) nepripremljen, (katolička) Crkva je znala što radi kad nije dopuštala prijevod na narodne jezike, a i danas pridržava pravo – tko sam ja da tome prigovorim? – da dade, možda ne baš konačno, ali zato mjerodavno tumačenje svetopisamskih tekstova. Da bi reč rekel. Uopće mi nije nakraj pameti da se igram egzegeze i upućujem vas u istinu, u što se danas uistinu mnogi i premnogi s nepodnošljivom lakoćom upuštaju.



Ako ne izvučete pojedine rečenice iz konteksta, uočit ćete da mi je namjera tek ukazati na uočenu (neosviještenu) nedosljednost zabrinute gospođe s početka posta. Da, Biblija je, za vjernike, Riječ Božja upućena ljudima, a priče iz grčke mitologije su „samo“ priče. Ipak, iz OBA ta drevna izvora – kojima bismo morali pristupiti intelektualno smjerno (?!) i s dužnim poštovanjem (?!?) – što su stvarana stotinama godina i u kojima se zrcali hebrejski i grčki genij, možemo toliko toga naučiti o ljudskoj naravi, o ponorima ljudske duše i o arhetipskim situacijama s kojima se susreće svaki novi naraštaj i svatko od nas pojedinačno. Lišavati djecu poznavanja jednoga od tih izvora čini mi se promašenim, pri čemu – moram li to isticati? – svakako treba voditi računa o uzrastu primjerenoj interpretaciji. Dakle, zgražati se, recimo, nad narcisoidnim perverznjakom koji se zaljubio u vlastiti odraz u vodi (jer čemu nas taj šašavi mit može poučiti?), a ne se zgražati nad činjenicom da je zbog (iz konteksta izvađenog?) stiha „Ne dopuštaj da vračarica živi!“ (Knjiga Izlaska 22,17) mučeno i spaljeno tko zna koliko žena, čini mi se nekako… selektivnim. Naravno, vrijedi i obratno: omalovažavati (zbog ateističkog ili inovjerskog svjetonazora, primjerice) Bibliju znači lišavati sebe spoznaja o (duhovnim, umjetničkim i psihološkim) temeljima na kojima se razvi(ja)la Zapadna civilizacija. Otvorite nasumce bilo koju povijest europske umjetnosti i gotovo je sigurno da ćete naići na djelo inspirirano kakvom staro/novozavjetnom zgodom.

Tako, kao i obično, stvari nisu, kako bi neki voljeli, crno-bijele. Pedesetih godina prošlog stoljeća trilogiju Gospodar prstenova su u kršćanskim krugovima dočekali slično kao i devedesetih Harryja Pottera, dok se u vrijeme prikazivanja filmova temeljenih na Tolkienovu genijalnom djelu uvelike pričalo o kršćanskoj alegoriji. Frodo lives! ;)

nedjelja, 28.12.2008.

Kukolj

Kukolj je, čitamo u Atlasu ljekovitog bilja (Prosvjeta, 1991.) široko rasprostranjena toksična biljka, nepoželjni korov, drač, i često ga se može naći na poljima zasijanima pšenicom. Naraste i do jednog metra, a cvjeta između travnja i rujna, cvjetovima purpurnocrvene boje. Ukoliko se sjemenke kukolja pomiješaju sa pšenicom i samelju, brašno postane otrovno. „Efekti trovanja rijetko se ispoljavaju u akutnom obliku. Češći su bili kronični oblici trovanja kao rezultat dugotrajne upotrebe kruha koji je sadržavao i smljevene sjemenke kukolja“, kaže Atlas. Saznajemo i to da su toksini u kukolju termolabilni pa ih se može uništiti visokim temperaturama. A također saznajemo i to da je, „u području intenzivne primjene agrotehničkih mjera, kukolj postao rijetka biljka“.

Kukolj se spominje i u Novom zavjetu, u poznatoj Isusovoj prispodobi. Prispodoba se nalazi u Evanđelju po Mateju, u 13. poglavlju:

„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj“.

Kasnije su učenici, koji su i onda dosta slabo razumjeli rabbija, pitali:

„Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi“. On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“.

Prekjučer na televiziji, koju sam nakon duljeg vremena uključio jer sam nažalost pronašao zametnuti daljinski upravljač, u jednoj od večernjih informativnih emisija, idiličan prizor. Kontinentalna Hrvatska, neko selo, neožbukane kuće, seoski župnik kreće u blagoslov obitelji. Poluzainteresirano promatrao sam kako, praćen dvojicom dječaraca, poduzetnim korakom ulazi u dom, valjda po mišljenju novinarke koja je pripremila prilog, tipične hrvatske obitelji: otac, majka, sedmero djece i baka. Simpatični bračni par, krotki neki ljudi. Dobra baka, sitna dječica. U kutu sobe jelka, na stolu kolači, koverta, znate već kako to ide. Svi znaju što treba učiniti, što reći, izgovaraju se riječi blagoslova, svećenik škropi nazočne… Slušamo baku, komentira kako je nekad bilo još ljepše, kad su se sve seoske cure skupile i išle za svećenikom od kuće do kuće... So far, so good. I dok sam tako promatrao kako svećenik razgovara s članovima obitelji, čuo sam u nekoliko sekundi nešto što mi je pokvarilo dotadašnji, u najmanju ruku neutralan dojam, i bacilo kao neku sjenu na cijeli prilog. Naime, glas nevidljive novinarke izvijestio nas je, onako usput, kao da spominje kakvugod bizarnost, da u selu ima i onih koji nisu uključeni u blagoslov, navodeći pritom župnikove riječi, kako, eto, „u svakom žitu ima kukolja“. Odmah je uslijedio kadar u kojem vidimo sve okupljene oko stola i župnikovo sredovječno lice prožeto izrazom nevjerice i možda, učinilo mi se, potisnute ljutnje. Nadovezavši se na novinarku, dodao je kako „ne može vjerovati…“ (da ima onih koji nisu tražili da im on dođe blagosloviti kuću, pretpostavljam.)

Na župnikovoj njivi, možemo tako zaključiti iz ovog priloga, na kojoj inače klije i raste dobro sjeme, neki vrag je posijao kukolj. Jer kukolj su zapravo sinovi Zloga, đavola. U selu, dakle, živi đavolji nakot.

Da, svakako pretjerujem. Župnik zacijelo nije mislio baš tako. A nego kako? Paaa, htio je reći da u selu ima i nekih koji nisu Hrvati i katolici nego… Nego što? Recimo, pravoslavni Srbi? Kakvigod protestanti? (Vrlo oholi, bahati, lijeni…) ateisti? Rozenkrojceri? Topla braća i sestre? Ma neee, vjerojatno se ipak radi o plaćenim ubojicama, o opasnim dilerima, o nekim pervertitima, sotonistima… Vjerojatno.

Tko je kukolj iz priloga se ipak nije moglo saznati, ali da ga ima, ima ga.

Što još možemo zaključiti iz ljupke TV vinjete? Da su svi koji daju blagosloviti kuće dobri, a oni koji ne daju zli? Logično. Naročito kad kuće daju blagosloviti i oni koji su u mističnoj pretvorbi društvenog vlasništva u privatno također istodobno – mistikom novca – preobraženi u ugledne građane i stupove društva (poput Domaćinskog u Krležinu romanu Na rubu pameti, koji se obogatio na ratnom profiterstvu i izvozu noćnih posuda). Nikome, tko želi, ne treba uskratiti blagoslov doma, ali treba li zato one koji to, jer imaju svoju neku tradiciju ili po vlastitoj savjesti, ne žele, proglašavati „kukoljem“, etiketirati ih tom riječju opterećenom simbolikom i tako ih, u nekoj maloj sredini, dodatno izolirati?

Nazvati nekoga „kukoljem“ je (možda) teološki opravdano (premda je, nota bene, Isus govorio i o izgubljenoj ovci i razmetnomu sinu), ali u sekularnom društvu i, općenito, na razini obične pristojnosti, nazvati sumještane „kukoljem“ u najmanju je ruku netaktično, da ne kažem nepristojno. No, možda župnik svoj faux pas smatra svjedočenjem istine u ljubavi, pri čemu je istina isključivo ono što on vjeruje da jest, a ljubav katkad ne mora nužno biti nježna. Kako su se pak osjećali ti ljudi koji su čuli da ih svećenik naziva kukoljem? Primjerice, seoski učo iz biologije, inače duša od čovjeka, koji je darvinist i bezvjerac? Ili inovjerka koja se, umjesto s dva, križa s tri prsta? Ili subotar koji živi gotovo svetačkim životom, ali – vjerovali ili ne! – ne jede meso i na bogoslužje ide dan ranije od susjeda rimokatolika? Jesu li se, odjednom osviješteni, osjetili ponukanima da sljedeće nedjelje skrušeno dođu na misu i čuju nove mudre riječi s propovjedaonice? Prilično sumnjam. No, da ih je dušobrižnik nazvao „razmetnim sinovima“, možda bi u tome netko i osjetio autentičan očinski zov. Može pokušati sljedeće godine.

Nadalje, kako bi izjava poput ove zazvučala u doba provale iracionalnih destruktivnih poriva kakvi su ovladali ljudima, primjerice, za Tridesetogodišnjeg (vjerski motiviranog) rata, da ne spominjemo recentnije slučajeve? Ne radi se, dakle, ovdje o forsiranju nekakve političke korektnosti, niti pak o konkretnom slučaju, nego jednostavno pokušavam dokučiti (i skrenuti pozornost na) moguće posljedice olako izgovorenih riječi. Jer, u nekim povijesnim nevremenima, kad se krene spaljivati kukolj na temelju dnevnopolitičkih procjena i monokulturnih vizija, rado se zaboravi da je Isus pojasnio kako će „intenzivne agrotehničke mjere“ protiv kukolja poduzeti na kraju vremena – anđeli. Riječi što ih izgovori autoritet u određenim okolnostima i u određeno vrijeme mogu izazvati žaljenja vrijedne posljedice; sjetite se samo upornog ponavljanja sintagme o (nepostojećem) „oružju za masovno uništavanje“.

Možda ćemo, ovisno o tome koja je naša istina, mi katolici, mi protestanti, mi pravoslavci, mi muslimani, mi ateisti… doista plakati i škrgutati zubima, ali to po svoj prilici neće imati veze s time jesmo li pustili župnika da nam blagoslovi kuću.

petak, 26.12.2008.

Trumanov sindrom

Sjećate li se filma Petera Weira Trumanov show s Jimom Carreyjem u glavnoj ulozi? Film je snimljen „davne“ 1998. i u izvjesnom je smislu najavio bigbraderizaciju kojoj (a to je možda tek početak) svjedočimo posljednjih nekoliko godina. Glavni lik, Truman Burbank, od rođenja živi u fiktivnom pitoresknom gradiću (koji je zapravo golemi TV studio), ima prijatelje i ženu (koji su glumci) i prodaje osiguranja svojim sugrađanima (sve odreda statistima), cijelo vrijeme živeći u uvjerenju da živi svoj pravi pravcati život, ni u snu ne sluteći da ga na ekranima širom svijeta gledaju milijuni gledatelja, prateći svaku njegovu aktivnost već trideset godina. On je zapravo zlatna koka u vlasništvu medijske korporacije koja ga je usvojila po rođenju i osmislila rečeni reality show s njim u glavnoj ulozi. „Zlatna koka“ jer je praćenje njegovog života potuklo sve rekorde gledanosti na planetu. Uglavnom, malo pomalo, Truman ipak počinje shvaćati da nešto nije u redu (poznat vam je taj osjećaj, zar ne?) i, prevladavši sve najgore strahove uspijeva u finalu filma doći do ruba svog svijeta te, napipavši vrata, izaći u backstage filmskog studija, upoznavši se prethodno – kroz glas što mu se u starozavjetnoj maniri obraća s „neba“ – sa svojim „stvoriteljem“, režiserom i medijskim genijem koji je zamislio cijeli projekt (dojmljivi Ed Harris u ulozi medijskog gurua).



Film otvara mnoštvo pitanja, ali u ovom postu – koji se u izvjesnom smislu nadovezuje na post od 23.12.2008. – želio sam spomenuti činjenicu da se u Kanadi pojavio novi oblik duševnog poremećaja koji su dušoliječnici prozvali Trumanov sindrom ili sindrom Trumanovog showa, a koji je naziv dobio upravo po spomenutom filmu. Evo o čemu se, u glavnim naznakama, radi.

Prije svega, radi se o poremećaju koji se pojavio u visokorazvijenoj Zapadnoj zemlji, tako da eto odmah možemo biti mrvicu opušteniji. Na Zapadu, gdje i inače nastaju različiti živopisni psihički poremećaji, prisutna je više no igdje izvjesna – možda sasvim opravdana – nervoza zbog mogućnosti da vlast koristi tehnologiju za nadziranje građana, a o čemu je već bilo riječi na blogu.

No, ovdje je riječ o tome da se ta nervoza u psihama nekih ljudi spojila s konceptom vrlo popularnih i raznovrsnih, dakle, u velikoj mjeri prisutnih, reality show programa, rezultat čega je oblik psihološke iluzije u kojoj je oboljeli uvjeren da je zarobljen, baš poput Trumana, u kakvom gigantskom studiju i da je 24/7/365 izložen kamerama koje snimaju njegov (inače jako zanimljiv i važan) život. Oboljeli će tako tvrditi da „zna“ kako je sve oko njega umjetno, kako drugi samo glume da su mu roditelji, prijatelji, sugrađani…, da je sve unaprijed izrežirano i da se prikazuje na televiziji. I žalit će se da mu nitko ne vjeruje.

I opet bismo mogli pomisliti kako je u pitanju nešto vrlo postmoderno (»Ah, kakva fancy bolest! Kad će to doći kod nas, he-heej!«), no, već su stari Grci gajili predodžbu o svijetu ljudi kao prostoru koji bogovima služi za zabavu i poigravanje. Tu je i Platonova spilja. U hinduizmu postoji pojam maya (privid, iluzija) koji smjera na to da je sve što doživljavamo u biti imaginarno, nestvarno. U Bibliji postoje stihovi koji upućuju da prava Stvarnost leži „iza“ ovog trodimenzionalnog svijeta, ove doline suza u kojoj živimo (tako čitamo u Drugoj Petrovoj poslanici: „Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti“ (3,10)). Shakespeare piše kako je cijeli svijet pozornica (theatrum mundi), a muškarci i žene glumci, Calderon u drami Život je san propituje odnos sna i stvarnosti… Dakle, ona nelagoda, onaj „trn“ o kojem govori Morpheus u svom dijalogu s Neom („…there's something wrong with the world. You don't know what it is but it's there, like a splinter in your mind driving you mad.“), onaj osjećaj da „ovo nije sve“ koji nas navodi da vjerujemo u nešto transcendentno (ili, ako ne vjerujemo, da budemo razočarani: »Zar je to sve?!«), nije samo nešto što se moglo prepoznati u završnoj trećini filma Trumanov show, nego tema koja se pojavljuje već u najranijim civilizacijama i prati nas do danas.



Ovo čemu svjedočimo u spomenutim filmovima tek je suvremena inačica starih pitanja: tko smo, što je stvarnost, čemu sve ovo. Na ta pitanja psihološki krhkiji pojedinci u Kanadi odgovorili su na gorespomenuti način: bijegom u duševnu bolest. Stvar bi se mogla činiti benignom, nešto poput bizarnog fenomena, no, Trumanov sindrom uopće nije bezazleno oboljenje. Naime, pacijenti su u stanju poduzeti aktivnosti ne bi li se oslobodili i „izašli iz studija“, ne bi li „osvojili nagradu“ i slično. (U filmu tako Truman riskira utapanje ne bi li utekao.) Ukoliko im se ukazuje na iluziju, mogu postati agresivni, tvrdeći da ih se vara ili mogu prisiljavati nekoga da „prizna“ da je sve to namješteno. Poremećaj nije jednostavno izliječiti jer, dakako, oboljeli i liječnike doživljava kao glumce u realityju ili (neosviještene) sudionike – rivale – u kakvoj varijanti Big Brothera.

Nedavno sam bio pročitao zanimljiv intervju s jednim našim psihijatrom koji je novinaru ispričao kako duševne bolesti zapravo prate tehnološki razvoj. Naime, kaže on, dok je bio mladi liječnik, pacijenti su mu se žalili da im prisluškuju telefon (hm, nekad se štoviše i službeno paranoično tvrdilo kako „neprijatelj nikad ne spava“) ili da im „oni“ šalju poruke preko radija ili ih prate preko televizije. (Kad smo već kod TV-a, sjećam se iz djetinjstva stare gospođe iz susjedstva koja je najnormalnije svake večeri pozdravljala Vesnu Spinčić-Prelog i Silveka Huma, televizijske spikere, komunicirala s njima, a jednom su je ukućani zatekli kako kroz rupicu na stražnjoj strani TV aparata gura smotanu „hiljadarku“, jer je nekako željela nagraditi sve te divne ljude koji je svake večeri pozdravljaju i zabavljaju.) Danas više, pojasnio je liječnik, nitko ne spominje radio i TV, a novi izvori prijetnje su mobiteli i kompjuteri. Uzgred je spomenuo i činjenicu da je u onim, što bi rekao Igor Mandić, broznim vremenima, bilo mnogo pacijentica koje su tvrdile da su Titove tajne ljubavnice, dok recimo danas u bolnicama nema nijedne koja bi bila toliko sumanuta pa da ustvrdi kako je, recimo, ljubavnica premijeru ili predsjedniku Sabora.

Što se utjecaja tehnologije tiče, vidjeli smo dokle stvar može otići na kanadskom primjeru, a nastavi li se s forsiranjem rielitija i u nas, uskoro bi duševne bolnice mogle primiti prve pacijente s kakvom Red carpet dijagnozom. (»Sestro, što imamo danas?« »Stigla je pacijentica koja tvrdi da je Simona Gotovac, i mladić koji je umislio da je Jacques Houdek.«) Da previše ne pretjerujem, govori i činjenica da su – po svoj prilici inspirirani dugotrajnim gledanjem internetske pornografije – maloljetnici u Rogoznici snimali druge maloljetnike mobitelom „u seksualno eksplicitnom ponašanju“, nakon čega je maloljetni snimatelj jednu od djevojčica ucjenjivao objavljivanjem snimke ukoliko ne pristane na spolni odnos (i) s njim. Cijela stvar je procurila pa ih je policija pohvatala i podnijete su prijave.

Lako za prijave. Što će biti sa psihama?

srijeda, 24.12.2008.

Putovanje maga

Je li kršćanstvo – i u kojoj mjeri – kristijaniziralo poganske običaje ili su poganski običaji – i u kojoj mjeri – ušli u kršćanstvo tema je u koju se u današnjem postu neću preduboko upuštati. Dostajat će kratki informativni citati koji sam pronašao na stranicama www.katolici.org:

Svetkovina Božića prvi se puta spominje 354. godine (dakle, prva tri stoljeća kršćanstvo ga nije poznavalo, g.p.)… U Rimu su zimski solsticij obilježavali 25. prosinca pa se toga dana među poganima slavilo Nepobjedivo Sunce koje se "rađa". Sunce je u poganskom kultu imalo veliko značenje pa je i nedjelja u poganskom kalendaru smatrana Danom Sunca. Kada je car Konstantin tjedni Dan Sunca proglasio u svom carstvu Danom Gospodnjim (nedjeljom) i zapovjedio da se ima posvetiti uskrslom Kristu, sasvim je logično (sic!) da je i svetkovina rađanja Nepobjedivog Sunca (25.12.) postala dan obilježavanja rađanja pravog sunca - Isusa Krista.

Neki će iz ovoga zaključiti da je 25. prosinca, Dan Nepobjedivog Sunca, kristijaniziran. Drugi će pak ustvrditi da je time napravljen preveliki ustupak zapravo neobraćenim masama koje su kršćanstvo prihvatile tek formalno. Na to će neki replicirati kako je to – ostaviti im popularni blagdan i samo mu promijeniti predznak – bio pametan način da se ljude preorijentira na novu vjeru. Pa će ovi drugi reći kako to nema veze s izvornim kršćanstvom, itd, itd. (Adventisti čak zbog gorespomenutog ne prihvaćaju nedjelju nego se drže, u Dekalogu eksplicitno spomenute, subote kao Dana Gospodnjeg.)

Slično je i s kićenjem jelke. Opet www.katolici.org:

Ukrašavanje božićne jelke dolazi nam iz germanske kulture, od germanskih naroda. Podrijetlo mu je vjerojatno u kultu plodnosti zemljoradničke kulture. Kao što je jelka uvijek zelena, tako se moli za trajnu plodnost i životnost prirode. Slično podrijetlo vjerojatno ima i sijanje pšenice u došašću. Svim tim starim kultnim sadržajima poganskih naroda dodijeljen je kršćanski značaj - Krist je trajno živ i besmrtan kao što je i božićno drvce zimzeleno. Krist daje novi život koji se rađa iz smrti, kao što i pšenica niče iz suhog sjemena. Tako kršćanstvo, dolazeći u novopokrštene poganske narode, ne ukida bogatstvo njihovih narodnih tradicija, nego ih čuva i oplemenjuje evanđeoskim sadržajima poštujući kulturu svakog naroda.

Koliko su i kako „novopokršteni poganski narodi“ uistinu (trajno) bili „oplemenjeni evanđeoskim sadržajima“, a koliko su ostali kriptopogani, možda se može vidjeti i po statističkim podacima o broju ljudi koji se u današnjoj Europi (naročito germansko-nordijskoj) očituju kršćanima. Ne znam ima li to veze s načinom na koji su nekad, navodno, prihvatili kršćanstvo, ali ostaju činjenice o kojima je otvoreno govorio i sadašnji papa dok je još bio na čelu Kongregacije za nauk vjere (da parafraziram Monty Pythone: „Nobody expects the German Inquisition!“). www.katolici.org:

Na pitanje novinara („Što nas očekuje u Europi?“), kardinal Ratzinger odgovara: „Da počnem s izjavom da će se Crkvi smanjiti broj članova… sve više ljudi priznaju da se smanjuje postotak kršćana u današnjoj Europi. U gradovima poput Magdeburga, kršćani, uzevši u obzir sve denominacije, čine 8% ukupne populacije. Statistički podaci često su neoborivi. Što se tiče spomenutoga, u nekim kulturnim područjima postoji smanjena mogućnost identifikacije ljudi s Crkvom. Moramo to jednostavno i realno zamijetiti“.

Ima li dakle veze to osipanje s time da se jednu mistagogijsku religiju koja se temelji na duboko osobnoj preobrazbi i iskustvu (T. Ivančić: „Biti kršćanin znači ući u nešto, a mistagogija zapravo znači imati iskustvo nečega. Npr. jedno je govoriti o torti, a drugo jesti tortu.“), na „promjeni srca“ pojedinca, širilo tako što se – ako se! – na kršćanstvo obratio kakav plemenski vođa, odmah kršćanima proglašavalo i cijelo pleme? (»Hej, Godfreya, Dargintas, Margindas, jeste li čuli?! Naš poglavica Algimantas postao je kršćanin!« »Kršćanin? A što je to?« »Ne znam, ali rekao je da smo od danas i mi kršćani.«) Eh, da, pa tko bi išao objašnjavati svakom onom nepismenom barbaru što leži u srži Radosne vijesti?! Lijepo im se ostavio njihov Dan Sunca, njihovi panjevi, jelke i boreki, objasnilo im se da moraju (moraju?!) dolaziti u crkvu barem jednom tjedno… i voila! Eto ti srednjovjekovne „kršćanske“ Europe! I današnje dekristijanizirane. Kako se sijalo, tako se i žanje.

Premda statistički podaci u Hrvatskoj govore o preko 90% kršćana (upravo obratno nego u Magdeburgu), teško bi se moglo – s obzirom na sve ono čemu iz godine u godinu svakodnevno svjedočimo – govoriti o istinski kršćanskom društvu, osim, dakako u statističkim kategorijama i na razini forme i tradicije. Jer, kad bi 90% stanovnika Hrvatske živjelo po načelima učenja onog čudnovatog tesara (ma, samo ono, „…ljubi bližnjega svoga kao samog sebe…“), onda bismo se prilično približili svojevrsnoj utopiji. A ovako se neki svake godine iznova čude neopoganskom predbožićnom kozumerizmu (ah, gdje su ona stara dobra represivna siromašna crno-bijela komunistička vremena?). I – zbog de facto poganskog ponašanja onih koji se nazivaju kršćanima – zajedno s prljavom vodom iz lavora izbacuju i dijete.

A Dijete se – iako ne 25. prosinca – ipak rodilo.

Premda ima teorija koje Rođenje dovode u pitanje, to u nekom smislu nije bitno, jer o njemu ne govorim na razini suhe faktografije. Nalazimo se, naime, na terenu mita. (Ako se prisjetite mog posta od 16.11.2008., o knjizi Kratka povijest mita, zaključit ćete da mit (u smislu u kojem se definira u spomenutoj knjizi!) smatram vrlo potrebnim suvremenom čovjeku.) Razmišljajući tako o onima koji su ovih dana, poput mog komentatora zbunjenog, osamljeni, mračno raspoloženi i depresivni, nesposobni priključiti se hordama sugrađana koji pustoše police kraljevski osvijetljenih utvrda bogova Mamona i Merkura, a također previše racionalni, postmoderni i intelektualno sofisticirani (razočaranost Crkvom da ne spominjem) da bi se dublje zainteresirali za bizarnu, alogičnu i paradoksalnu priču o Bogu koji je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog(u sličan), i suosjećajući s njima, pala mi je na um pjesma Putovanje maga Thomasa Stearnsa Eliota, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, koji me ne prestaje fascinirati. Iako bi je možda bilo primjerenije, kad bismo bili štreberi, staviti na blog na blagdan Sveta tri kralja, nekako osjećam da je trebam staviti baš uz ovaj blagdan, Božić. Pjesma je napisana iz očišta jednog od trojice, sad već ostarjelih maga, mudraca ili, kako ih se – pogrešno – naziva, kralja. Mag, dakle, nije potpuno svjestan kozmičkog značenja što ga Rođenje Djeteta ima; svjestan je samo toga da se nešto promijenilo, da po povratku kući više nije isti kao što je bio. Nešto se (novo) rodilo. Ali što? Nešto (staro) mora umrijeti... Svi smo mi (bili ili ćemo biti) u njegovoj koži. Mitovi govore o ljudskom stanju i namijenjeni su nama. S nekim posebnim osjećajem kojega neću analizirati, prepuštam vas magiji pjesničke riječi (u prijevodu tandema Slamnig–Šoljan).

THOMAS STEARNS ELIOT

PUTOVANJE MAGA

»Hladan je bio dolazak,
Upravo najgore vrijeme godine
Za putovanja i tako dugo putovanje:
Duboki putovi i oštro vrijeme,
Najgore vrijeme zime.«
I izranjene deve, bolesnih nogu, uporne,
Koje leže u snijegu što se topi.
Bilo je vrijeme kada smo žalili
Ljetne palače na padini, terase
I svilene djevojke, što donose šerbet.
Zatim goniči deva, što kunu i mrmljaju,
Što bježe i žele opojna pića i žene,
I noćne vatre što se gase, bez zakloništa,
I neprijateljski gradovi, negostoljubiva mjesta,
I prljava sela, gdje je sve skupo.
Teško je vrijeme bilo.

Na kraju smo voljeli putovati preko cijele noći,
Spavajući na mahove
Sa glasovima što pjevaju u ušima i kažu
Da je sve to glupost.
Zatim smo sišli u blagu dolinu,
Vlažnu, ispod snježne crte, mirisnu od vegetacije,
Sa brzim potokom i vodenicom, što nadbija zrak,
I tri stabla na niskom nebu
I starim bijelim konjem što je odskakao na livadu.
Zatim smo došli u krčmu s lišćem loze na vratima
I šest ruku što kraj vrata kockaju za srebro
I noge što udaraju prazne vinske mješine.
Ali ni tu nije bilo informacija i tako smo nastavili
I stigli na večer, ni trenutka prerano
I našli mjesto: to je (može se reći) zadovoljavajuće.

Sve je to bilo davno prije, sjećam se,
I učinio bih to opet, ali odredite
To odredite,
To: jesmo li bili vođeni cijelim putem prema
Rođenju ili Smrti? Bilo je Rođenje, sigurno,
Imamo dokaz i ne sumnjamo. Vidio sam rođenje i smrt.
Ali mislio sam da su različiti: to rođenje je bilo
Teška i gorka agonija za nas, kao smrt, naša smrt.
Vratili smo se na svoja mjesta, ova Kraljevstva,
Ali ne osjećajuć se ovdje više ugodno, u staroj dispenzaciji
Sa tuđim ljudima, što grabe svoje bogove,
Ja bih se veselio drugoj smrti.

utorak, 23.12.2008.

666

Uživajte u privatnosti dok još imate u čemu. Jer, u budućnosti (barem onoj čijem ostvarenju svojim mislima, riječima, djelima i propustima doprinesemo) će, kako je nedavno netko duhovito (a zapravo mračno) primijetio, svatko dobiti svojih petnaest minuta – anonimnosti.

Naime, u obje knjige koje se bave predviđanjima za sljedećih pedesetak godina (Zapisi iz budućnosti R. Watsona (Alfa, 2008.) i Kratka povijest budućnosti J. Attalija (Meandarmedia, 2008.)) autori bez ograda govore o društvu u kojem će svatko znati sve o svakom, o društvu u kojem neće biti privatnosti (u današnjem smislu) jer će uvijek negdje netko (manje ili više zainteresirano) viriti u vaš – birajte – novčanik, zdravstveni karton, DNK, radni prostor, kompjuter, prostor u kojem se relaksirate, kamere će vas pratiti dok flanerski bezbrižno šećete ulicama grada, dok se ljubite na klupi u parku pa i dok ronite u najljepšem moru na svijetu. Nasmijao me, u tom smislu, sinoć dijalog iz novoobjavljene (i sjajno prevedene) knjige Woodyja Allena, Puka anarhija:

»Kako ste došli do moga broja?« upitao sam. »Nije u imeniku.«
»Na internetu. Broj je tamo zajedno s rengenskim snimkama vaše kolonoskopije.«

Ne znam – srećom – uključuje li kolonoskopija rengensko snimanje, ali shvatili ste poantu. Uglavnom, ljudi će sebe percipirati kao potpuno slobodne („Mogu birati između dvadeset i osam različitih pasta za zube i pedeset tarifnih modela za mobitel! Ja sam slobodan čovjek!«) dok će zapravo biti pod ultimativnim (samo)nadzorom. U društvu budućnosti više neće toliko bitan biti profit koliko kontrola i dominacija. Tako će u svrhu sve veće manipulacije članovi društva od malih nogu od države dobivati „poticajna sredstva“, djeca zato da bi mogla nabaviti kompjuterske igrice koje će ih kondicionirati za prihvaćanje onoga što je „normalno“ (igra, koja podrazumijeva određene – za vlast poželjne – norme, na suptilan način navodi dijete na njihovo usvajanje pa ono, kad ih i ne znajući usvoji, jednog dana neće ni znati da je izmanipulirano. Jer, protiv koga da se buniš ako ti nitko ništa ne nameće? Lako današnjoj djeci, ona znaju protiv koga da protestiraju…), učenici i studenti dobivat će dotacije za „potrošnju“ studija (često u formi samoobrazovanja i „distant learninga“), kako bi se – bez ikakve prisile – „samoproizveli“ u „normalne“ građane koji bez propitivanja (sjetite se slabog odaziva na studentske prosvjede) prihvaćaju (buduću) vladajuću ideološku paradigmu, najtotalitarniju vlast s najljubaznijim licem u povijesti. Ideološki inducirana (samo)kontrola bit će predstavljena kao „objektivna nužnost“. Hm, tako to ide, vlast uvijek impostira Sudbinu, bogove, Povijest, Ideju… kao nešto objektivno ne bi li – obećavajući red i slobodu – opravdala represiju i ograničila slobodu onima nad kojima vlada, s tim da su kontrolni aparati dosadašnjih vlastodržaca bili manje-više jasno definirani i vidljivi (vojska, (tajna) policija, inkvizicija (danas Kongregacija za nauk vjere)…), a vlast budućnosti, osim što će naravno nadzirati svoj kontrolni aparat, kontrolirati će mase navodeći ih da – putem industrije zabave i bezbrojnih proizvoda kojima će svaki član društva biti zaokupljen – nadziru sami sebe. Genijalno.

Ipak, za svaki slučaj – a autor knjige Zapisi iz budućnosti o tome govori lakoćom kojom vi spominjete ugradnju dodatne memorije – najjednostavnije će se problem svih mogućih podataka riješiti ugradnjom čipa (u vilicu ili podlakticu). Kako je to već danas moguće, a navodno postoje i ljudi koji su se dobrovoljno čipirali, nedavno sam dobio forvardušu iz nekih katoličkih krugova napisanu veličinom fonta 16, u kojoj se alarmantnim tonom autor e-maila obraća svekolikoj javnosti, dovodeći u vezu tvrtku VeriChip s Floride (http://www.verichipcorp.com/) s nekim od najpoznatijih stihova inače teško prohodne i zakučaste biblijske Knjige Otkrivenja ili Apokalipse, koja govori o posljednjim vremenima. Spomenuta korporacija proizvela je tzv. RFID (radio-frequency identification) čip veličine dva zrna riže koji, kad ga se skenira, reagira s jedinstvenim šesnaesteroznamenkastim brojem preko kojega se onda može ući u bazu podataka vezanih uz osobu u kojoj se čip (nevidljiv golim okom) nalazi (trenutno se ti podaci, navodno, odnose samo na zdravstvene informacije). Pročitamo li što je pak zapisao autor Otkrivenja (13, 16-18), shvatit ćemo odakle alarmantan ton.

Ona (Zvijer, prema nekim tumačenjima simbol države, vlasti, g.p.) postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.

Neobično je lako u „žigu“ (prijevod grčke riječi koja znači biljeg, utisnuti znak, prema nekima i zmijski ugriz) prepoznati mikročip (koji se implantira iglom). U nekom uistinu gadnom scenariju za budućnost (a, NE ZABORAVITE, pišemo ga i vi i ja), možemo zamisliti svijet u kojem ne možeš podići plaću s bankomata ili (o, užasa!) kupiti Žuju ako nisi dopustio da ti spraše čip između obrva. U vjerskom referentnom okviru stvar je dakako još neusporedivo ozbiljnija jer prihvaćanje „žiga“ (ma što to bilo) implicira konačno okretanje leđa Dobru i svojevoljno predavanje Zlu, znači, (tek privremeni) spas tijela i (vječnu) propast duše. U redu, možete zaključiti da je autor Apokalipse bio na tripu (navodno na Patmosu rastu neki halucinogeni plodovi), dakle, uopće ne morate biti vjernik pa da vam ipak pomalo prisjedne pri pomisli na ugrađivanje čipova u novorođenčad, ili – a i to se može zakrinkati kakvim još nepostojećim društvenim ritualom – pri polasku u vrtić ili školu („Danas, kada postajem potrošač, primam ovaj žig, pomoću kojega ću lakše plaćati račune…«). Dakle, zagovornici žigosanja već se pozivaju na brojne prednosti (što je itekako primamljivo u sve kompliciranijem svijetu, pa ćemo i mi, za sada ne pod kožu, dobiti novi osobni identifikacijski broj), dok se istodobno, osim protivnika u vjerskim krugovima, javljaju i drugi branitelji prava na privatnost. Tako se jedan od njih pita: „Muškarac s ugrađenim čipom uskoro bi se mogao naći u situaciji da se u kafiću s nelagodom pita sviđa li se zgodnoj dami za susjednim stolom uistinu njegov osmijeh ili bi se samo željela mini-skenerom dokopati njegovih podataka. To daje novo značenje starom pitanju: ’Želi li ona moj broj?’“ O ostalom razmislite sami.

Dakako, ovako izgleda budućnost u kojoj „pobjeđuju“ njezini današnji arhitekti (jer smo im to – krećući raznim linijama manjeg otpora i širokim stazama – sami dopustili). No, s druge strane, kako znamo iz povijesti, svaka (wannabe totalitarna, apsolutna i apsolutno korumpirana) vlast na kraju se urušila u manje ili više brzom i spektakularnom kolapsu pa će i ova buduća čijem nastanku svjedočimo imati svoju Ahilovu petu. Što će to konkretno biti, ne znam. O tome valja razmišljati. Što bi rekao autor posljednje biblijske knjige, U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta.

nedjelja, 21.12.2008.

Kad školjka zapjeva

A kad biste saznali da ovo što čitate nije napisalo ljudsko biće (meso, kosti, krv, živci, džigerica…) koje, kako bezazleno predmnijevate, pod nadimkom gospon profesor, zgrbljeno nad tipkovnicom marljivo unosi tekst u računalo, a vi mu šaljete komentare koji ga razvedre, uljepšaju mu dan i potiču ga (ah, tako ljudski!) da piše dalje? Kada biste saznali dakle da se uopće ne radi o sisavcu, homo sapiensu, nekom u osnovi vama sličnom stvorenju, nego o teško shvatljivom visokosofisticiranom, hiiiigh-tech kompjuterskom programu, koji, eto, gotovo savršeno simulira humanu komunikaciju, dapače, (kvazi)intelektualni diskurs, kako biste se osjećali? Razočarano? Tužno? Tjeskobno? Možda ushićeno?

Pedesetih godina prošlog stoljeća matematičar Alan Turing osmislio je test („Računalna tehnologija i inteligencija“) kojim se provjerava inteligencija računala. O čemu se radi? Da se nađete u ulozi ispitivača-procjenitelja, od vas bi se tražilo da, putem tipkovnice i zaslona, komunicirate s osobama A i B koje se nalaze, recimo, u susjednoj prostoriji. Pritom je osoba A ljudsko biće, a „osoba“ B računalo koje se „pravi“ da je ljudsko biće. Dakle, ukoliko ne biste sa sigurnošću mogli utvrditi koji je vaš sugovornik čovjek, a koji kompjuter, to bi značilo da je kompjuter prošao test. Drugim riječima, stroj bi vas preveslao.

Kako stvari stoje, u ovom času takav stroj (još) ne postoji pa pozivam labilnije čitatelje bloga da se opuste jer to sam ipak ja – nesavršeni (kako sam samo sve sretniji zbog toga!) Adamov sin, palo stvorenje koje najmanje sedam puta dnevno zgriješi, znojim se kad mi je neugodno i relativno često plačem, kršten sam, prvopričešćen i firman, a bio sam primljen, praktički paralelno, i u pionire i SSOJ (za mlađe blogonaute: Savez socijalističke omladine Jugoslavije). Čujte – moralo se. Nisam kompjuterski program nego only human, što bi s prezirom rekao jedan od onih agenata iz Matrice. Nisam, dakle, softver (gosponprofesor 2.0 PC&Mac compatible) osim ukoliko se mozak i njegov sadržaj ne smatra nekom vrstom biološkog kompjutera. Na planetu (čuje li se to uzdah olakšanja?) Turingov test ne prolazi ni jedno računalo.

Ipak, kako u svojoj knjizi Zapisi iz budućnosti (Alfa, 2008.) piše Richard Watson, futurolog i proučavatelj trendova, možda već za kojih deset-dvadeset godina nitko neće moći staviti ruku u vatru da se s one strane ne nalazi kakav HAL 9000 (»Hello Dave, you look nice today«). Jer, već danas postoje konverzacijski programi za simulaciju inteligentnog (ljudskog, humanog) razgovora koji, ispravite li njihov pogrešan odgovor na neko pitanje, uče iz vlastitih pogrešaka, što čak ni nama, složite ćete se, nerijetko ne polazi za rukom. (Only human…)

Među futurolozima i transhumanistima već padaju oklade da će računala oko 2030. praktički kad im se sprdne prolaziti Turingov i sve ostale testove, no utješno je (ok, kako za koga) to što se slično predviđalo i šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina, pa još uvijek ništa… Kako bilo, ostaje činjenica da je, primjerice, 1990. najjače računalo na PMF-u imalo hard disk na koji bi jedva stala kakva vaša današnja digitalna fotografija s proslave rođendana, dok je nedavno jedan moj prijatelj nabavio PC s hard diskom od 1000 GB na koji bi stalo cirka milijun takvih fotografija. Pa si vi mislite.

Primjer – prozaičniji od moga s početka teksta – koji spominje Watson odnosi se na situaciju u kojoj ćete, recimo, nazvati Zagrebačku banku u namjeri da sredite neki problem oko kredita (e, to se neće promijeniti) pa ćete pola sata, sve misleći kako razgovarate s kakvom zgodnom Filipinkom (globalna migracija radne snage), zapravo razgovarati s računalom. Hm, ne znam hoće li ga programirati dovoljno dobro da odgovori i na vaše jeftine štosove (»Vaš glas mi je odnekud poznat… znamo li se? A da odemo na kavu?«), ali na sve što se tiče reprogramiranja vaših dugova savršeno će reagirati.

Premda sam spomenutu knjigu pročitao s velikim zanimanjem, na pisanje me nije potaknula samo ona nego (opet i ponovo) posljednjih dana zaista medijski dobro pokriven velečasni gospon Sudac. Ipak, ne spominjem ga ovdje u kontekstu aktualnog društveno-političko-crkvenog momenta, niti u kontekstu karizmi (o čemu sam nešto napisao prije nekoliko dana) nego kao predstavnika određenog mentalnog i svjetonazorskog sklopa koji s nekim specifičnim (recimo, antimodernističkim) zazorom govori o znanstvenom napretku i tehnološkim napravama, i to ovima koje svakodnevno rabimo. Uz ogradu da mi je, nadam se, jasno kako je velečasni ovo što ću navesti izgovorio tek kao ilustraciju, kao metaforu iz koje se da iščitati da mu je od high-techa na srcu više high-touch (s čime se i sam duboko slažem), u svjetlu već do sad spomenutih futurističkih prognoza primjeri koje je odabrao da podcrta svoju tezu o otuđenju čovjeka od čovjeka i čovjeka od samoga sebe, djeluju, blago rečeno, naivno. Naime, ako je zabrinut (zbog promjena što ih u svakodnevicu i ljudsku psihologiju unose tehnološke naprave) već sada, što će reći za dvadeset ili trideset godina (što je, takoreći, sutra)? Jer, u doba kad se govori o hladnjaku s mogućnošću pristupa internetu (ma kome bio namijenjen), o štednjaku koji javlja proizvođaču da mu dođe zamijeniti neki neispravni dio, u doba kad si, ako ne baš vi osobno, a ono barem društvena krema i u Hrvatskoj može nabaviti i-phone, nekako passe (ono, kao da čitate Marcusea ili Fromma) zvuči kritika „visoke“ tehnologije, u smislu „na daljinski, prvi, drugi, treći program“ (Z.S. u odgovoru novinarki na pitanje o „teroru prezenta“). Zar velečasni nije vidio reklamu za MAX TV? Deseci programa, uključujući i one iz „regije“! Ili, „Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo!“ Da, zaista. Kad se koliko sutra verbalno obratite printeru da vam isprinta trodimenzionalni prikaz, štojaznam, petog kralješka (jer studirate medicinu pa vam treba za ispit iz anatomije), ili sjednete u automobil koji će prepoznati u kakvom ste emocionalnom stanju („Lijepo ti kažem, smiri se ili me danas nećeš voziti!“), ili kad upalite TV koji će vam, opet prema vašem raspoloženju, sâm mijenjati programe („Hmmm, očito je opet u banani, pustit ću mu Tko pjeva, zlo ne misli, to ga uvijek oraspoloži“), kad, po gastronomskoj preporuci internet-hladnjaka vaš štednjak sâm naruči tajlandski specijalitet iz obližnjeg orijentalnog restorana što ga vodi simpatična obitelj Sikha (ne, oni NISU muslimani!), a kutija od jaja vam pošalje sms da se njezin sadržaj usmrdio, kad, tâ ljudi smo, odemo u toalet pa nas wc školjka veselo pozdravi („O, dobrodošao natrag!“), i, dok sjedimo, na brzinu nam izmjeri važnije biološke parametre (ne bi čovjek vjerovao koliko se o zdravlju može saznati iz, je li, znate već čega!), koje onda pošalje ravno vašem liječniku, a sve to uz, već prema ukusu, šlagere („Sve se vraća, sve se plaća, kada dođe čas…“), evergreene („What a wonderful world…“) ili, vole ga i Hrvati, notorni turbofolk („Uzela si žilet da sa njim sečeš veneeee, sa čim ću da se brijem, ne misliš na meneeee....!!!“), doba kad smo prtljali s daljinskim lijeno vrteći ona tri programa i zgodnoj konobarici morali objašnjavati kakvu kavu želimo, činit će nam se poput doba u kojem je sve bilo tako spoooro i jednostavno.

Velečasni Sudac je, svatko će se složiti, zanimljiva pojava na javnoj sceni. Predstavnik je institucije koja je globalizaciju (da, naravno, u specifičnom smislu) izmislila ima već dvije tisuće godina, a sam, engleskim imenom svoje, tržišno orijentirane, izdavačke kuće, pridonosi i ovoj suvremenoj, anglosaksonskoj, liberalno-kapitalističkoj, koju pak, s druge strane, očigledno smatra zastranjenjem („To je svojevrsni totalitarizam…Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka!“), pozivajući se na vraćanje (lokalnim) korijenima („…mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.“). Spominjem ovo jer se u ovim odgovorima odražava još jedna od tema kojima se bavi knjiga Zapisi iz budućnosti, naime, neizbježnim trendom globalizacije s jedne i protutrendom lokalizacije s druge strane. Autor predviđa (hura, evo i dobrih vijesti za naše euroskeptike!) raspad EU, i povratak – zbog zbunjenosti i tjeskobe što ih izaziva život u suvremenom Babilonu – „plemenskoj“ pripadnosti, povratak korijenima. (Nadam se, ne i u vidu povratka kvazimističnim blut und boden fantazmagorijama).

Još jedna značajka budućnosti je, već i sada sve prisutniji, gubitak povjerenja u institucije. Doći će, dakle, do preraspodjele društvene moći pa se već, globalno i lokalno, igraju simultanke i razmišlja tko zna koliko poteza unaprijed. No, neću – nije mi to misija – ulaziti u domenu umirovljenog admirala gospona Domazeta. Što se tiče interesa za religiju, budući da se modernistička paradigma unutar koje se religiji loše pisalo pokazala promašenom, autor nagoviješta dalji rast znanstvenih spoznaja koji će dio ljudi (napose transhumanistički orijentiranih) dodatno ateizirati, dok će neke (poput Zlatka Sudca), baš naprotiv, još više – zbog općeprisutne anksioznosti i nekog nedefiniranog očaja – voditi u smjeru sve snažnijeg prihvaćanja istinâ svoje vjeroispovijesti. Nakon 11. rujna netko je, parafrazirajući Dostojevskog, cinično primijetio: „Ako Boga ima, sve je dopušteno“. U tom smislu, osim pojave militantnog fanatiziranog islamskog fundamentalizma (hm, za neke muslimane možda narodnooslobodilačkog pokreta?), možda ćemo uskoro svjedočiti (ili je to već tu?) pojavi nečega što se već nazivalo „mišićavim kršćanstvom“. No, da ne odem predaleko, koga zanima, može potražiti knjigu.

Arthur Clarke rekao je jednom da se svaka dovoljno razvijena tehnologija ne može razlikovati od magije. Pada mi, na kraju, na um jedan zagonetni pasus iz drugog poglavlja Druge poslanice Solunjanima gdje Pavao umiruje uznemirene vjernike među kojima se bila proširila glasina da je blizu Dan Gospodnji (hm, nije li baš u tome poanta? Ali, dobro, nije sad riječ o tome…), objašnjavajući im da se prije Drugog dolaska mora pojaviti „Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik…“, koji će se predstavljati da je „on Bog“. Ono što je vezano uz Clarkeovu izjavu i temu o kojoj je riječ, jesu Pavlova upozorenja da će dolazak tog „otpada“ biti popraćen, uz pomoć samoga Princa tame, „sa svom silom i lažnim znamenjima i čudesima“, što će, dakako, toliko fascinirati tada već ionako beznadno dekadentne mase da će mu se bez krzmanja pokloniti (i time zapečatiti vlastitu sudbinu).

Hoće li se pojaviti (ili ih već ima?) tumačenja prema kojima se „znamenja i čudesa“ odnose na magičnu tehnologiju ili tehnološku magiju? Hoće li se pojaviti tumačenja prema kojima upravo znanost i tehnologija utiru put dolasku Čovjeka bezakonja i Sina propasti? Hoćemo li svjedočiti napadima na znanstvene institute i, recimo, premlaćivanju fizičara iz CERN-a (Geneva je nekad bila teokratska diktatura u kojoj se i zbog vica moglo ostati bez glave)? Svaki ateist koji drži do sebe odmah će se sjetiti ubojstva što ga je 415. godine počinila masa uspaljenih vjernika koja je, prema izvještajima, praktički rastrgala Hipatiju iz Aleksandrije (370.-415. poslije Krista), filozofkinju i matematičarku. S druge strane (i-phone da ne spominjem), primjerice, vrhunsku medicinsku pomoć nastalu na temelju znanstvene paradigme, svatko bi si želio priuštiti, od pokojnih majke Tereze i Ivana Pavla do bilo koga od nas, smrtnika običnih. Tehnologiju, ma čemu utirala put, teško možemo ignorirati.

Dakle, imamo problem. Stvari nisu crno-bijele (kao u komunizmu). I religija i tehnologija mogu od čovjekovog života stvoriti možda ne baš raj, ali pakao svakako.

Možda nema boljeg načina da završim ovaj tekst nego da ponovno citiram riječi svećenika Zlatka Sudca:

„Hoću da me kritički slušate, ali budna srca… Sve ste dužni promišljati, inače postajete roba za manipulaciju“.

petak, 19.12.2008.

Dekalog, opet

Ne bih rekao da je ovo što ću učiniti s današnjim postom uobičajeno, ali, pomislio sam, zašto ne? Naime, ovo što slijedi je post što sam ga već jednom bio objavio (24. 10.), u vrijeme dok moj blogek baš i nije bio nešto posjećivan. Kako pretpostavljam da tek manji broj ljudi ima volje čitati baš sve što sam do sada objavio, i kako me danas, vidim po statistikama, čita pristojan broj ljudi najrazličitijih svjetonazora, i ostavlja povelik broj vrlo vrijednih i poticajnih komentara, počelo me zanimati kakve bi bile reakcije na svojedobni moj „prijevod“ Deset zapovijedi. Ako netko takvo što unaprijed smatra blasfemičnim, neka lijepo niti ne čita. Ja svoj dio odgovornosti preuzimam. Evo, dakle, tog posta.

Svaka čast prijevodu Biblije Staroga i Novoga zavjeta (urednici B. Duda i J. Kaštelan, 1. i 2. izdanje izdala je Stvarnost, Zagreb, 1968.), ali nedavno sam pročitao knjigu Andrea Chouraquia (tko zna kako se to čita, molim da mi javi), Deset zapovijedi danas (Konzor, Zagreb, 2005.). Ispada da je prevođenje tricky business. Primjerice, saznao sam da je ime Jahve (JHVH), Adonaja, Elohima… prevedeno s desetak različitih imena, uz riječ „Bog“, imenima koja su zapravo izvedenice iz vlastitih (iz biblijske perspektive) poganskih tradicija koje da nemaju ništa zajedničkog s prvotnim smislom Imena. Tako prijevod, umjesto da kulture približi, među njima stvara zidove. No, dobro, nešto drugo mi se učinilo značajnim. Naime, u našim Biblijama Deset zapovijedi zvuči strogo, imperativno, ono, prave zapovijedi krutog bliskoistočnog Suverena. S druge strane, navodno su originali više brigom prožete, krajnje dobronamjerno intonirane besjede, kako kaže autor, deset besjeda za upućivanje u život i znanje, gotovo bismo mogli reći molbe što ih Stvoritelj upućuje svojim dezorijentiranim stvorenjima. Koga zanima kako navodno doista glase, a u prijevodu Jadranke Brnčić i Krune Pranjića, neka pročitaju knjigu. Ja sam si pak, crv ljudski, uzeo slobodu, računajući na benevolentnu narav Svevišnjega, da ih „prevedem“ na jezik razumljiv prosječnom suvremenom Hrvatu sa srednjom stručnom spremom. Nije mi namjera nikoga sablažnjavati, kao što je to u svoje doba činio Isus (Isus sablažnjavao?! O, itekako!), ali upozoravam da bi se izvjestan tip vjernika mogao osjetiti povrijeđenim. Neka mi oproste i pomole se za mene.

Kako bi, dakle, mogle glasiti Zapovijedi danas? Let's try!

1. Ja sam Bog tvoj (ovdje bi, strogo govoreći, trebalo napisati Adonaj/JHVH, Elohim, ali zbog uvriježenosti itd. pisat ću „Bog“, op. g.p.), i to što sam označen imenicom muškog roda ne znači da sam muško. Ja nemam spola i nepojmljivo sam drugačiji od tebe – u ovom času nema smisla da ti objašnjavam kako. Lijepo ti kažem da sam ja zapravo jedan i jedini baš onako pravi Bog – sve ostalo čemu bi se ti mogao pokloniti – moć, novac, slava, ili čak drugi ljudi poput tebe – prolazno je i na dulje staze isprazno. Ako samo malo razmisliš, shvatit ćeš to i sam. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

2. Ja sam, ponavljam ti to da si utuviš u glavu, nepojmljivo drugačiji od tebe i ičega što možeš zamisliti. Strogo govoreći, ja čak niti ne postojim, u svakom slučaju – u ovom času nema smisla da ti objašnjavam kako – ne onako kao što ti postojiš. Zato te lijepo molim da me, bez obzira na umjetničke talente koje sam ti dao, ne prikazuješ kao starca s bradom, niti kao slona u ružičastim dimijama, niti kao išta što vidiš oko sebe ili možeš u svojoj glavi zamisliti, jer ja tako ne izgledam. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

3. Prečesto spominjanje moga Imena, onako bez pravog razloga, išlo bi mi – kad bi ih imao – na živce. Ako bi tebe netko spominjao bez pravog razloga, tek toliko da izrazi frustraciju, ili kao poštapalicu, ili čak da ispadne kako mu je jako stalo do tebe, više desetaka puta dnevno, i tebi bi to išlo na živce, a možda bi te i rastužilo. Zato te lijepo molim da me ne spominješ ako za to nemaš baš neki stvarno dobar razlog. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

4. Možeš se ubijati od posla cijeli tjedan, ali to ti nije baš pametno jer ćeš prilično brzo kolapsirati , navući boleštine i život ti neće biti ugodan. Prerano ćeš, prije vremena umrijeti. Budući da sam se i ja sedmog dana odmarao, vjeruj mi, i tebi je bolje da jedan dan u tjednu ne posvetiš niti sekunde poslu što ga inače obavljaš. Ako ga ne voliš, jasno je zašto je to dobro za tebe. Ako ga voliš, bolje ćeš ga obavljati nakon predaha. Dobro je da jedan dan provedeš samo s obitelji, prijateljima i u prirodi. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

5. Tvoji roditelji su, vjeruj mi, napravili najbolje što su znali, jer njih su povrijedili njihovi roditelji, a njih njihovi, da ne nabrajam dalje. Zašto je to tako, objašnjeno ti je na drugom mjestu. Uglavnom, tvoji roditelji jednostavno zaslužuju – nakon što si iskalio svoju ljutnju i bijes što te, iako nesavršeni, nisu odgojili tako da ti budeš savršen i savršeno sretan – zaslužuju, dakle, barem minimum respekta, jer su tvoji roditelji, i drugih nemaš. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

6. Sve u svemu, najvrednije što čovjek ima je goli život. Ako već nisi odlučio zanemariti moju prvu uputu za dobar život i znanje, uputu da se uz mene, koji sam transcendentan, ne priklanjaš novcu i moći pa ti je ljudski život postao bezvrijedan, znat ćeš da je lišiti svoga bližnjega ili sebe najvrednijega što ima – gologa života – gnjusno djelo, i nemoj se čuditi ako te proguta mrak. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

7. Tvoj bračni drug je, jednako kao i ti, tajanstveno i neshvatljivo biće. Cijelu vječnost ćeš ga moći upoznavati i uvijek ćeš se iznova čuditi. Zato ti je dosta jedan bračni drug, i, premda trava uvijek izgleda zelenija u susjednom dvorištu, lijepo ti kažem da ti je dosta jedan bračni drug. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

8. Nisi više malo dijete i možeš shvatiti da ti ne treba skoro ništa od onoga što imaju neki tvoji bližnji. Do onoga što ti treba možeš doći i sam, na posve legalan način. I opet, ako nisi odlučio zanemariti moju prvu uputu, shvatit ćeš da je vrijednost stvari krajnje relativna i da je njihovo zgrtanje u perspektivi skore smrti i suočavanja sa svojim riječima, djelima i vječnošću te sa mnom duboko tragikomično. Zato ti lijepo kažem da uopće niti ne razmišljaš o stvarima koje si je kupio tvoj bližnji. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

9. Lažno svjedočiti je ružno. I opet, nisi više malo dijete pa da lažeš o svom bližnjem pred drugim svojim bližnjem, i da lažeš svom bližnjem u oči. To je kao da sebi lažeš, što nitko pametan ne bi radio, lagao samom sebi pa nemoj ni ti. Lijepo ti kažem da ne lažeš, to je ružno. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

10. Dakle, uopće nemoj ni razmišljati, jer to je prvi korak prema propasti, o zgodnom bračnom drugu svoga bližnjega, o njegovom Volvu, o njegovom stanu u urbanoj vili, o njegovom bankovnom računu, o njegovoj vikendici na moru, i uopće o bilo čemu, ponavljam, bilo čemu što si je priskrbio tvoj bližnji. To je njegovo, a ne tvoje. On ima, a ti nemaš jer si još nisi priskrbio. Ako baš odlučiš ignorirati moju prvu i osmu uputu, imat ćeš i ti te stvari, ali lijepo ti kažem da te one same neće učiniti sretnim, nećeš se zbog njih trajno osjećati bolje. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!

I sad, budući da znam unaprijed – u ovom času nema smisla da ti objašnjavam kako – da me nećeš poslušati, već sam unaprijed smislio kako da tebe i takve kao ti, koji ćete kršiti i zanemarivati sve ove savjete i upute, ipak nekako spasim od vas samih i ne dopustim – jer mi je do tebe i takvih kao ti stalo – da propadnete.

Eto, da ne bi netko rekao da nije znao ;).

srijeda, 17.12.2008.

Moralni tajkun

Znadete li što je moralna panika? Prema sociologu Stanleyju Cohenu, autoru studije Folk Devils and Moral Panics (Pučki đavoli i moralne panike), objavljenoj 1973., moralna panika je „snažan osjećaj što ga izražava veći broj ljudi prema određenoj društvenoj skupini koja, kako se čini, prijeti u nekom trenutku društvenom poretku“. Osobe koje započinju paniku sociolozi nazivaju moralnim poduzetnicima, dok se članove skupine koji navodno razaraju samo tkivo društva naziva pučkim đavolima.

Jedan takav moralni poduzetnik je i umirovljeni sveučilišni profesor dr. Ante Vukasović, inače jedan od najpoznatijih i najplodnijih hrvatskih pedagoga, „odgajatelj odgajatelja“ i „učitelj učitelja“, znanstvenik, stručnjak itd., itd. Pučki đavoli su, pogađate, tinejdžeri. Sjetit ćete se da sam u jednom od prvih postova (Emo-profesor, 5. 10. 2008.) napisao kako „u školama rade čak i neki ljudi kojima je stalo do učenika… Ne deklarativno, ne formalno, ne prigodničarski, ne zato što se to podrazumijeva u ovoj struci… Ako sam igdje naišao na načelno pozitivan, a zapravo pritajen kompetitivno-neprijateljski, manje-više pasivno-agresivni odnos spram djece, onda je to upravo škola… Pokušajte zagovarati učenike, i jamačno će vas promatrati s podozrenjem, ako ne i otvoreno napasti. Tko? Pa kolege! Metaforički govoreći, osjećat ćete se poput čovjeka koji brani crnce među Klanovcima“. E pa, nakon što neki kolege pročitaju članak što ga je u Školskim novinama br. 40. od 9. prosinca 2008. objavio moralni poduzetnik Ante Vukasović, doista će dobiti čvrstu znanstvenu podlogu za verbalnu paljbu, razapinjanje na pedagoški kotač i odgojnu torturu malodobnih monstruma, pučkih đavola, hrvatskih tinejdžera.

Jer, kad se oglasi stručni autoritet kalibra dr. Vukasovića, autora desetaka knjiga i stotina stručnih rasprava, člana, među ostalim, Svjetske asocijacije za pedagoška istraživanja i Akademije humanističkih znanosti u Sankt-Peterburgu, ako dakle on, koji je dobitnik brojnih nagrada poput Ordena rada trećeg reda iz 1952. i Ordena rada sa zlatnim vijencem iz 1971. pa čak i nagrade kembričkog Internacionalnog biografskog centra (diploma plus srebrna medalja), bez ikakve ograde, opasno generalizirajući, napiše da „malodobnici i malodobnice narušavaju javni red, uznemiruju roditelje i građanstvo, napadaju prolaznike, teroriziraju, prostituiraju se, ubijaju“, onda je svakom jasno da je vrag odnio šalu i došao po svoje. Svakom, a ponajprije nama nastavnicima koji smo prvi na udaru, koji smo takorekuć predziđe uljudbe i svojim znanjem metodike i pedagogije branimo društvo od maloljetnih barbara i vandala koji, kako piše zgranuti moralni autoritet dr. Vukasović, „vrlo mnogo psuju, piju, puše, drogiraju se, seksualno iživljavaju, traže smisao u besmislu života“. I, budući da se „sve to zbiva tu pored nas“, a „ništa se ili posve malo radi na uklanjanju zla“, „krajnje je vrijeme za odlučno djelovanje“.

S obzirom da, prema sociolozima, mediji (a u školama su to, premda ih – ovaj put srećom – malo tko čita, Školske novine) mogu poslužiti kao pronositelji moralne indignacije, a čak i puko izvještavanje o činjenicama može biti dovoljno da generira zabrinutost, tjeskobu ili paniku, već bi i gorespomenuti citati iz teksta uvaženog kolege dostajali za solidnu razinu moralne panike i stvaranje atmosfere poput one kad se pozivalo u križarsku vojnu.

Ali, avaj, to je tek početak! Jer – opet generalno – naša „mladež je nad provalijom, a jednim dijelom već i u njoj“. Jer, premda su i žrtve („ulice, prometnica, noćnih lokala, asocijalnih skupina, seksualnih zavodnika, organiziranog kriminala“), mladi su također i sami „u vrlo visokom postotku (sic!, vrlo precizno, op. g.p.) akteri društvenih zlodjela“. Kojih društvenih zlodjela? Pa, ubojstava. Jer, „kada su prije nekoliko godina zaredala ubojstva taksista“ upozoravalo se da je to tek početak i da se djeci daju knjige (sic!), a ne pištolji (sic! sic!). E sad, koliko me pamćenje služi, u zadnjih dvadeset godina sjećam se ubojstava dvojice (2) taksista, od kojih su – ispravite me ako griješim – jednog (1) ubile dvije tinejdžerice, a drugog su na proštenju u Mariji Bistrici zatukli besprizorni (odrasli) sociopati. Na vapaje onodobnih moralnih poduzetnika „šireg odaziva nije bilo“. Od tada, od tih masovnih ubojstava taksista, „širio se i jačao kriminal ili prijestupništvo malodobnika“. I sad smo tu gdje jesmo, iščitavamo neizrečeni prijekor – mi koji se nismo odazvali – moralnog tajkuna dr. Vukasovića.

Ako ste mislili da su maloljetnička ubojstva kulminacija ovog neobično dramatičnog teksta, prevarili ste se. Bilo je to tek zagrijavanje, neke vrste uvertira u grčevitu verbalnu logoreju, verbalni Trijumf smrti, nakon koje će svaki roditelj bez krzmanja poduprijeti otvaranje konc-logora za maloljetnike gdje će svi ti tinejdžerski hanibali lecteri i marilyni mansoni biti pod najstrožom mogućom paskom 24/7/365. Mislite da pretjerujem? Eat this!

„Djeca i malodobne osobe sve više napadaju, siluju, provaljuju, kradu, otimaju, teroriziraju, ranjavaju i ubijaju građane, kolege u školama, na ulici, profesore pa i roditelje. Oružje ulazi u hramove prosvjete, kulture, odgoja. Nema škole u kojoj nije zabilježen barem jedan slučaj nasilja. Gdje bismo djecu morali odgajati, uljuđivati, pripremati za život dostojan čovjeka, ona (djeca!, g.p.) unose nasilje, teror, prolijevaju krv, ubijaju.“

Kakva Paklena naranča, kakav Alex, kakvi bakrači! Kada ovo napiše jedan od, prema izboru Internacionalnog biografskog centra iz Cambridgea, „2000 Outstanding Intellectuals of the 21 st Century“, mi koji smo jedva diplomirali na sveučilištu kojega čak nema na popisu 500 najboljih u svijetu možemo samo u udivljenju (zbog lucidne znanstvene analize) i stravi (zbog jezivih rezultata iste) najprije zapljeskati, a zatim, nakon što smo – prebacivši prvo, dok su buljili u kompjuter, maloljetnim kućnim psihopatima preko glave vreću od krumpira, a potom ih vezali špagom za veš – krenuti pred crkvama i preko Facebooka (sila Boga ne moli!) potpisivati peticiju kojom ćemo od Vlade zatražiti da se profesori – bolje plate? Neee! – naoružaju do zuba, da se škole ograde bodljikavom žicom pod naponom, da se uvedu video kamere i da se sokol-marići rasporede na strateška mjesta. Jer, kasno je vraćati dostojanstvo nastavnicima, kasno je za zapošljavanje defektologa i psihologa, kasno je za palijativne mjere. Stvar je jasna, ili oni, ili mi. Svjestan je toga i moralni Bill Gates, dr. Vukasović, premda je također svjestan paradoksalne činjenice da su djeca „i još nedozreli mladi ljudi najbrojnije i najtragičnije žrtve i kada su mete nasilja, zavođenja i upropaštavanja, i kada su inicijatori, organizatori i izvršitelji zlodjela“.

Prema tome, „zadnji su trenutci za organizirano suprotstavljanje navali nekulture, nasilja, kriminala, fizičkog, mentalnog i moralnog upropaštavanja djece i mladeži!“

Što, napokon, uvaženi profesor, stručnjak za pedagogijsku teleologiju i aksiologiju, komeniologiju i metodiku, izbezumljenom čitatelju predlaže kao rješenje u zaključku svog alarmantnog teksta? Nakon poziva roditeljima, odgojiteljima, hrvatskoj državi i ministarstvima da ispune svoju odgojnu dužnost i obavezu, i nakon dodatnog potpirivanja moralne panike, gospon profesor doktor Vukasović nam otkriva genijalno rješenje:

„Odgajanje je u poziciji utrkivanja s katastrofom. Budućnost naroda ovisit će o rezultatima tog natjecanja. Kako je odgoj temelj na komu sve počiva, jedino čovjeka dostojno rješenje je – temeljna odgojna preobrazba!“

Samo činjenica da ispod teksta u zagradi piše Nastavlja se spriječila me da ne doživim prenagli antiklimaks. Jer, taman sam se – čak i ja, vaš dobri gospon profesor – propisno uspaničen, posve izgubivši iz vida u kom grmu leži zec, već bio počeo spremati na stari dobri lov na vještice i hvatanje žrtvenih jaraca, kad, eto ti ga, rješenje nije u tome da se svaku školu pretvori u Guantanamo, a učitelje (sve za iste pare) u stručnjake za terorizam i ulično ratovanje, nego je rješenje, jasno i nedvosmisleno, znanstveno precizno, akademski elaborirano, u temeljnoj odgojnoj preobrazbi!

No, da se vratim na teoriju o moralnoj panici. Prema Cohenu, moralna panika ima nekoliko uočljivih značajki, prema kojima se i prepoznaje. Radi se o svojevrsnoj spirali. Evo tih značajki:

Zabrinutost – mora postojati svijest o tome da ponašanje određene skupine može imati negativan utjecaj na društvo (Ako je možda netko nije imao, nakon članka dr. Vukasovića će je nedvojbeno razviti.)

Neprijateljstvo – rast neprijateljstva prema identificiranoj skupini čije članove se počinje percipirati kao pučke đavole. Jasna podjela između „nas“ i „njih“. (Premda se u članku naznačuje da su mladi i sami žrtve, omjer između zagovaranja tinejdžera i proglašavanja istih napadačima, silovateljima, provalnicima, kradljivcima, otimačima, teroristima i ubojicama je takav da animozitet prema njima osnažuje.)

Konsenzus – iako zabrinutost ne mora biti općedruštvena, mora biti široko prihvaćeno da identificirana skupina predstavlja vrlo stvarnu prijetnju društvu. Važno je da u ovoj fazi moralni poduzetnici budu što glasniji, a da se pučke đavole prikaže slabima i neorganiziranima (Autor članka je toliko glasan da sam morao staviti čepove u uši dok sam ga čitao. Istodobno, kroz tekst se, između opisa grozota što ih čine, maloljetnike naziva „nedozrelim i nedužnim mladim ljudima“, „djecom“, „nedužnom djecom i mladeži“.)

Neproporcionalnost – javnosti se nude statistike koje su u nerazmjeru sa stvarnom prijetnjom koju predstavlja identificirana skupina (U članku se, u vrlo širokom smislu riječi, spominje statistika, primjerice, „vrlo visoki postotak“ i „svaki drugi srednjoškolac“, no ipak su najčešće konstrukcije tipa „“masovno stradanje“, „sve veća i češća stradanja“, „ tragične bilance“, „danak u krvi“, „zlo koje se epidemijski širi“, „sve više napada“, „najbrojnije žrtve“ i slično.)

Nepostojanost – premda visokozapaljiv i u određenim okolnostima opasan fenomen, moralna panika je i vrlo nepostojana; koliko se brzo proširi, toliko brzo i nestane iz fokusa javnosti, čiji se interes lako prebaci na neku drugu kontroverznu temu (Ovo se naročito može uočiti u društvu poput našeg u kojem praktički svaki tjedan imamo nalet moralne panike, oluju u čaši vode, koja brzo splasne. Moralna panika vezana uz tinejdžere je – vidjet ćemo iz zanimljivog primjera koji slijedi – ciklički fenomen poznat još u Babilonu.)

Izaziva li dakle, prof. dr. sci. Ante Vukasović, čovjek koji je čak godinu dana radio kao profesor u srednjoj školi i otprilike isto toliko u osnovnoj, moralnu paniku, procijenite sami. A mi ćemo se u nastavku (još ste ovdje?) pozabaviti tradicionalnim vijestima iz prošlosti.

Ovaj put gotovo zalutavši u arhivskom labirintu (hvala knjižničarki Maci, mojoj Arijadni, na nesebičnoj pomoći!) pronašao sam tekst koji mi je došao k’o kec na desetku. Objavljen je 11. prosinca 1858. u Narodnim novinama br. 238. Da zanimanje moralnog poduzetnika nije stvar ovog ili onog društveno-ekonomskog sustava, kao i to da su mladi oduvijek bili dežurni pučki đavoli, razvidno je iz članka koji vam podastirem.

Možemo li se čuditi, kad vidimo mladića, koji jedva da je šegrtom postao, cigare puši, s djevojkama se vodi, gostione pohadja? Njemu fali izobraženije. Djevojke pako, koje osobito u gradovih već s doveršenjem 9. ili 10. godine škole ostavljaju, upadaju još u gorje izopačenosti i griehe. One misle, da su samo zato na svietu, da im se svaki klanja i da im laska, da se šeću, romane čitaju, društvo k sebi pozivaju, te već sa sveršetkom 13. godine ljubavnikah (plural!, g.p.) imadu. Svaki plemeniti čoviek morao je već opaziti, da je sad sav ćudoredni život upropašćen i zato se revno moramo brinuti, da zlu ovome doskočimo.

Cure su, kako to i danas mnogi primjećuju, još gore nego dečki. Ništa, dakle, novo pod kapom nebeskom.

U brahijalnom društvu u kojem djeca od odraslih (kojih se preko 90 % deklarira kao vjernici) svakodnevno čuju desetke psovki u kojima se spominju i Otac i Majka i Sin, u društvu u kojem odrasli svakodnevno pokazuju da se poštenje i rad ne isplate, u društvu u kojem u materijalnom blagostanju živi zanemariv broj ljudi, u društvu u kojem se ulaže u zgrade i tenkove, a ne u ljude, u kojem odrasli jedni drugima pod aute podmeću bombe, lažu, varaju i kradu, u takvom dakle društvu prozivati dezorijentirane mlade ljude koji su ostali bez uzorâ da „sve više napadaju, siluju, provaljuju, kradu, otimaju, teroriziraju, ranjavaju i ubijaju građane, kolege u školama, na ulici, profesore pa i roditelje“ upravo je zapanjujuće bedasto. Stvarati od mladih ljudi pučke đavole i nad njima se, uz sentimentalne ograde, moralno zgražati, znači zapravo objelodaniti svoj kukavičluk i nedostatak građanske hrabrosti da se prozovu i raskrinkaju – oni pravi đavoli.

ponedjeljak, 15.12.2008.

Gospon Sudac

Thomas Keating, jedan od najpoznatijih redovnika (cistercit) u Sjedinjenim Državama, u knjizi Otvoren duh, otvoreno srce (V.B.Z., 2000., str. 13.) kaže sljedeće: „Budući da su karizmatični darovi u našem dobu česti, i budući da su ljudi skloni uzbuđivati se zbog njih, važno je znati da oni nisu pokazatelj niti svetosti, niti uznapredovalog stupnja molitve. Oni nisu istovjetni s kontemplativnom molitvom, i nije točno da automatski posvećuju ljude koji ih posjeduju. Sasvim suprotno, ako se čovjek veže za njih, postaju prepreka duhovnom razvoju“.

Dakle, ako netko levitira, poput franjevca Josipa Kupertinskog u 17. stoljeću, ili ima dar bilokacije, bivanja na dva mjesta istodobno, poput Martina de Porresa (živio na prijelazu 16. u 17. stoljeće) – obojica su proglašeni svecima – mi, kojima se to ne događa, možemo mirne duše ostati prilično staloženi, možda čak i mrvicu skeptični (i to ne u smislu da ne bismo vjerovali – ako smo vjernici – da je to samo po sebi nemoguće, nego oprezni prema porukama koje dotična osoba šalje). Baš kao i crkvena hijerarhija koja je fra Josipu bila naredila da prestane izvoditi i da se, je li, spusti na zemlju. Jer, kaže Keating: „U pokazivanju bilo koje vrste uzbudljivog dara prisutan je određeni stupanj egoizma, a to vrijedi i za najproduhovljenije darove“ (str. 15.). Nakon što su mu nadređeni dali do znanja da nisu impresionirani i udaljili ga iz javnosti, Josip je, što bi rekli moji učenici, pao u bed, ili – preciznije – riječima mistika Ivana od Križa, upao u tegobno duhovno-psihološko stanje znano kao tamna noć duše. A svecem je proglašen upravo zato što je bio poslušan crkvenoj vlasti, ne zato što je lebdio (čak i do, prema očevicima, trideset metara u vis).

Da spomenuti fenomeni nipošto nisu ograničeni na katoličke svece vjerojatno je svakom jasno, jer su različite pojave slične naravi od pamtivijeka poznate i među praktikantima joge. Sankrtska riječ siddhi odnosi se na (duhovne) moći ili (psihičke) sposobnosti poput smanjivanja vlastitog tijela na veličinu, hm, atoma ili sposobnosti da se čuje ili vidi na velike udaljenosti i slično (lebdenje i bilokacija dolaze u paketu). No, ni istočnjački duhovnjaci i autoriteti nisu nimalo benevolentniji spram spomenutih pojava od svojih zapadnjačkih kolega. I na Istoku ih, baš kao i katolički redovnik Keating, smatraju mogućom preprekom duhovnom napredovanju i zapravo im se ne pridaje naročita pozornost. Tako ih, primjerice, gospon Krishnamurti uspoređuje sa svjetlom svijeće na suncu.

Međutim, ljude nekako impresionira kad se, navodno, krše fizikalni zakoni, i skloniji su posvećivati više pažnje osobi koja ih, navodno, krši. Kažem navodno jer osobno nikad nisam vidio da netko lebdi, da je svoje tijelo povećao na veličinu Mjeseca ili da – čuo sam i za to – kroz spolni organ pije vodu. I opet, ne kažem da nije moguće da netko uskrisi mrtvaca ili da iz praznog hladnjaka odjednom počne vaditi pečenke, samo što o tome uvijek nekako čujemo iz druge ruke...

Ipak, postoji nešto što svi možemo vidjeti, a to su stigme i znak križa (doduše prekriven flasterom) na čelu velečasnog gospona Sudca, i, kao što rekoh, ljudi su skloniji čuti što neka takva osoba ima za reći, bez obzira na gorespomenute ograde. Nedavno je tako nastalo komešanje u među vjernicima u Zagrebu jer je uzoriti kardinal Bozanić navodno zabranio propovijedati velečasnom Sudcu na misi u crkvi Svete Matere Slobode. Novinari, očito neupoznati s tisućljetnim, opravdano opreznim odnosom crkvene hijerarhije spram karizmatika u svojim redovima, raspisali su se tih dana o tome da je Sudac „već dugo u nemilosti visokih crkvenih velikodostojnika pa su stoga njegovi javni nastupi u posljednje vrijeme vrlo rijetki“ (spomenuti levitant Josip Kupertinski proveo je veći dio života zatvoren po raznim samostanima).

Ne znam je li gospon Bozanić zaista zabranio govoriti gosponu Sudcu, ali u subotnjem (13. 12.) Večernjem listu saznajemo da će u ponedjeljak 15. 12. u kinodvorani Studentskog centra u Zagrebu biti predstavljena knjiga Zlatko Sudac, razgovori u izdanju nove nakladničke kuće Joshua (dobronamjerno pitanje: zašto ne Jošua – možda čak i Ješua – ako se već njezin direktor, glavom i bradom Zlatko Sudac, vatreno zalaže za dostojanstvo hrvatskog čovjeka, dakle i hrvatskog jezika?). Autor priloga, Milan Ivkošić, pojašnjava o čemu je riječ: „Poznati kršćanski karizmatik… govori o sebi bez zadrške, o temama ovoga vremena – o duhovnoj zapuštenosti, zamkama demokracije, globalizacije, liberalizma, o zamkama vremena koje nam nudi sav sjaj i sva materijalna dobra, a uzima nam dušu. Ono što se dosad znalo o poznatom svećeniku uglavnom su interpretacije ‘iz druge ruke’, a ovdje je riječ o autentičnom, iskrenom, ispovjednom Sudcu. I to u obliku nevezanog, neposrednog, spontanog dijaloga“.

Kao što rekoh, ljudi su skloniji obrati pažnju na riječi čovjeka koji, tako sam čuo, levitira i ima dar bilokacije (digresija: obratite pažnju na to da se na Istoku smatra da do toga čovjek može doći vlastitim naporom, dok kršćanstvo takvo što smatra (Božjim) darom) – kao da već i krvavi križ na čelu ne bi bio dovoljan – pa sam i sâm sa zanimanjem pročitao Sudčeve odgovore na postavljena pitanja.

Premda mi nije namjera – čovjek radi ono što misli da treba – kritizirati velečasnog gospona Sudca ili s njim polemizirati, već sam maloprije, profesionalno deformiran, postavio pitanje vezano uz ime nakladničke kuće pa ću još malo tupiti po tome. Ne znam tko ga je odabrao, ali, ako velečasni govori o samopoštovanju („Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje?“), zašto onda vlastitoj firmi daje englesko ime? Pa ne piše u hrvatskom prijevodu Biblije Joshua, nego Jošua. Ako već misli da „…velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz tog sna? … Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga“, zašto izborom engleskog imena šalje zbunjujuću poruku? Uostalom, ne bih stavio ruku u vatru da većina Amerikanaca ne zna što je, gdje im je pradjedovina i gdje su im pokopani preci (najvećem dijelu stanovništva u, hm, Americi). Možda ih to jednostavno toliko ne zanima? Možda su općenito više usmjereni na budućnost nego na prošlost? S druge strane, mogla bi se braniti teza da su Amerikanci (odakle god da su im preci došli) neusporedivo nacionalno osvješteniji od nas (u Americi, gdje god se okreneš, ne možeš ne primijetiti američku zastavu, kakav slogan tipa God bless this country i slično, do iritacije). U Americi Amerikanac postaneš – u izvjesnom smislu – već sutradan po dolasku (naročito ako si u nečemu dobar), a na ovim prostorima možeš na teritoriju koji „pripada“ drugom narodu živjeti stoljećima i vazda si, često se pokaže, nepoželjni Drugi (ma koliko bio dobar u nečemu). Stvari dakle jednostavno nisu jednostavne i crno-bijele, premda velečasni stalno ističe da je stvar „ili-ili“ (Ili si s nama, ili… što?). U komunizmu je, u tom smislu, „bilo puno lakše. Jer, tada smo bili ‘bijeli i crni’. Kršćani ili komunisti.“ Danas više ne znaš tko pije, tko plaća.Sve te sekte, internet, EU… kako se postaviti? „…ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha“. Znači, treba biti samostalan čovjek slobodnog duha. S tim se u potpunosti slažem. No, tko zna što pod tim podrazumijevamo? Što pod tim podrazumijeva vjernik, što ateist, što agnostik, što neki fundamentalist? Što pod tim podrazumijeva etički relativist, a što dogmatik?

Velečasni također oštro govori o opasnostima materijalnog blagostanja: „Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije kadar razmišljati zdravom pameću. Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga“. Premda se nadam da razumijem na što se rečeno, načelno, odnosi, nisam baš siguran u smislenost odašiljanja takve poruke u zemlji u kojoj ni dobar dio prosvjetara (koji bi itekako trebali raditi na formiranju „samostalnih ljudi slobodnog duha“) ne može dostojanstveno živjeti – a kad odu u mirovinu i preživjeti – a da ne radi dodatne poslove, u zemlji u kojoj u „materijalnom blagostanju“ u pravom smislu riječi živi neznatan dio pučanstva (hm, možda velečasni misli na njih?), uključujući i stališ (sjećate se ovog canjugizma?) kojemu pripada i sam gospon Sudac, u zemlji, dakle, u kojoj ljudi bolesni, obijesni, devijantni i degradirani, nemoralni i otpali ne postaju zato jer imaju „toliko svega u izobilju“, nego upravo suprotno, zato jer nemaju dovoljno materijalne sigurnosti koja bi im omogućila dostojanstvo i samopoštovanje, koja bi im omogućila da budu samostalni ljudi slobodnog duha.

U prošlom postu pisao sam o tome kako su prije stotinu i pedeset godina profesori pisali i o vlastitom trošku tiskali te praktički besplatno dijelili knjige kolegama. Danas vam je za osnivanje kakvog društva s ograničenom odgovornošću potreban kapital od minimalno dvadeset tisuća kuna, koliko je najmanje – prema Večernjem listu – morao uložiti velečasni Sudac za osnivanje nakladničke kuće engleskog imena „Joshua“. Saznajemo i sljedeće: „Knjiga će biti izdana u 10 tisuća primjeraka, što zacijelo neće biti dovoljno za poklonike popularnog svećenika, no uskoro se mogu očekivati i nova izdanja. Promotivna cijena bit će 130 kuna, a puna cijena u prodaji 150 kuna“. Cifra do koje dolazimo, a koja je tek početna, iz perspektive golemog dijela ovog iskompleksiranog naroda zvuči vrtoglavo, ali sam – bez ironije! – siguran da će velečasni s tim novcem znati raspolagati mudro i na dobrobit potrebitima. Bilo bi, dakako, lijepo da se knjiga prodaje i jeftinije – tako bi duhovna okrepa koju će zacijelo pružati – doprla ne samo do nekoliko desetaka, nego i do nekoliko stotina tisuća Hrvata. Ali, svatko ima neku svoju računicu i viziju. Za nekoga je 150 kuna popularna cijena, a za nekoga desetina mirovine. Jeftina demagogija? Ne, gola istina.

Na pitanje što muči današnjeg čovjeka, velečasni Sudac odgovara: „Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode“. Slažem se s njim. Samo, kad to, osim u Zlatno doba, ljudi nisu bili u neznanju? (U srednjem vijeku?) Kad nam nije nedostajalo ljubavi i mira u duši? (U rajskom vrtu?) Kad je to život bio sigurniji? (Tijekom Tridesetogodišnjeg rata? Prvog ili Drugog svjetskog rata? Domovinskog rata?) Kad ljudima nije bilo bitno materijalno? Itd, itd. Sve to stoji, ali zar se s ljudima nije manipuliralo odvajkada? I kad su to ljudi bili uistinu slobodni? Sve su to ideali, i ne kažem da njima ne treba težiti, ali reći da to muči (samo) današnjeg čovjeka čini mi se pomalo – manipulativno.

Verbalno sotonizirati – a privatno koristiti – suvremene tehnološke proizvode, od automobila, preko televizije, do računala i mobitela, kritizirati liberalizam i demokraciju („Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete. Ti zaigraš na ono slatko kao svi, je l?“), a poslovati i zarađivati prema njihovom tržišnom modelu čini mi se pomalo nedosljednim. U tom smislu, danas su možda jedini koji (još?) imaju moralni kredibilitet Amiši, američka protestantska sljedba koja ne koristi čak niti električnu energiju, a žive sukladno evanđelju kako ga oni razumiju i proizvode izvrsnu hranu i prekrasne rukotvorine od čije prodaje plaćaju državi porez.

Dakle, uopće ne sumnjam u dobronamjernost najdubljih motiva svećenika Zlatka Sudca, samo sam osjetio potrebu prokomentirati (tek neke) njegove izjave. Da se vratim na početak posta, to što se netko kreće prostorom s jednog mjesta na drugo bez prolaska međuprostora (agilnost), to što netko može svojim tijelom proći, bez otpora i posljedica, kroz tijelo druge osobe (kopenetracija) ili pak može biti izložen vatri i ne izgorjeti (nesagorivost), ne znači da je baš sve što kaže čista mudrost i otkrivenje.

srijeda, 10.12.2008.

Troškovi štampanja

Gotovo zaglavivši u polumračnom labirintu prašnjavog (khh, khh!) arhiva, ipak sam pronašao neke zanimljive vjestice iz prošlosti koje pokazuju koliko je naša uljudba, civilizacijska razina, državna skrb i mar njezinih visokih službouljudnih dužnosnika što napredovala, što nazadovala u posljednjih sto, stopedeset godina.

Da se, dakle, štogod ipak kreće naprijed, vidljivo je usporedimo li vijesti iz studenoga 1908. (Obzor) i istoga mjeseca 2008. (Večernji list).

Prvo Obzor:

Svake godine se je sa strane vlade dostavilo svakoj pučkoj školi pet-šest učevnih knjiga bezplatno, da se razdiele medju najsiromašniju školsku djecu. Sada je najednom, kako se javlja, današnja vlada izdala na sve škole okružnicu, kojom se učiteljima javlja da se ove godine ne će davati knjige bezplatno. Onih par bezplatnih knjiga dobili su najsiromašniji učenici, jer su inače radi sirotinje prinuždeni biti bez učevnih knjiga. Ova odredba je zaista za osudu.

A onda Večernji:

Ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac odbacio je večeras medijska nagađanja po kojima će se ukinuti vladin projekt besplatnih udžbenika zbog recesije i najavljene štednje proračunskog novca te potvrdio da će iduće godine besplatne udžbenike prvi put dobiti i svi srednjoškolci.

»To je projekt koji je sastavni dio i nacionalnog programa mjera za uvođenje obvezne srednje škole u RH i dok sam ja ministar besplatni udžbenici kao projekt će ići dalje«, rekao je Primorac u izjavi za Dnevnik HTV-a.

Ova je pak odredba zaista za pohvalu, dodali bismo mi. Lijepo da se iz proračuna kojega, nota bene, punimo vi i ja, izdvaja i za »besplatne« udžbenike, kad se već izdvaja i, primjerice, za poticaj uzgoja duhana.

Druga vijest objavljena je u Narodnim novinama br. 252, od 4. studenoga 1858.

U tiskarnici g. dra. Lj. Gaja štampa se za naše narodne učitelje Računstvo na pamet u novoj vrednosti austrijskoj, što ga je napisao Venceslav Marek, učitelj na gradskoj učioni u Zagrebu. Mi se ufamo, da će ovo računstvo učiteljima našim baš u dobro vrieme doći. Ciena će biti tako malena, da će si moći svaki učitelj tu knjižicu pribaviti. Čisti prihod posvetit će se knjižnici gradske glavne učione. Kao dodatak ovoj knjizi bit će i Uvod u računstvo pismeno u novoj vrednosti austrijskoj. Troškove štampanja nose dva učitelja glavne škole.

Lijepo, lijepo. To se zove standard primjeren obrazovanju i društvenom položaju. Učitelj je napisao knjige za učitelje, cijena zanemarivo mala, knjiga dolazi s dodatkom, a troškove tiskanja snose također kolege učitelji. Hm, zvuči pomalo nevjerojatno i danas teško zamislivo. Da ima kolega koji bi mogli napisati kvalitetan udžbenik, u to sam siguran. Nu, ne znam postoji li u Hrvatskoj toliko financijski neovisnih profesora koji bi mogli, onako, iz čiste kolegijalnosti, platiti njegovo tiskanje. I onih koji bi se odrekli autorskog honorara u korist obnove knjižnog fonda u nekoj knjižnici. Možda ih i ima pa neka mi se jave. Baš bi ih volio upoznati.

nedjelja, 07.12.2008.

Boys love toys

Ima jedna pripovijest K. Š. Gjalskog iz zbirke Male pripovijesti (1894.), pod naslovom Nacionalna ekonomija. Nekako mi je pala na pamet ovih dana dok sam promatrao pripreme za (neuspjeli) prosvjed na kojem se (vladajuću/društvenu/ekonomsku) elitu pozivalo da „stegne remen“, i prozivalo da je „lopovska banda“. Cijeli kontekst mi je, dakako, posve jasan, ljudi su frustrirani, bijesni itd. Ipak, pomislio sam kako je to s masama, kolektivitetima, pukom, narodom, kako već hoćete, neobična stvar. Naime, na istom tom trgu, prije kojih sedamnaest godina, možda ti isti ljudi (uz one kojima se u petak nije dalo doći pokisnuti – ah, ta kiša, baš kad su prosvjedi!) klicali su nekim onodobnim pripadnicima elite, a među njima su se motali, ili su ih iz prikrajka promatrali oni koji su se spremali taj narodni zanos iskoristiti ne bi li sedamnaest godina kasnije i sami bili dio elite protiv koje će se sav taj puk, sad pak, buniti. To je ta neka dijalektika, a da stvar nije od jučer, piše i Gjalski u spomenutoj pripovijesti.

Počinje opisom jednog takvog javnog skupa održanog početkom devedesetih godina 19. stoljeća:

»Živjela – živjela domovina!« klicao je iz svega grla, a upale oči plamtjele su od žara i zanosa. Taj čas ne bi mu se nimalo čudnovato pričinilo da je tko k njemu pristupio i zahtijevao od njega da položi glavu za domovinu. Zacijelo ne bi ni trenutka krzmao – ta drugo ne bi bio imao dati!

Bezimeni hrvatski domoljub, sirotinja, anonimus nalik tolikim njemu sličnima koji će iste te riječi izgovarati stotinjak godina kasnije. Evo kako ga opisuje Gjalski:

Srce, dobro njegovo nepokvareno srce ljubilo je tu domovinu… ta ljubav nadomješćivala mu sve, kad ju je tako ubavu… vidio, on je bio čitav bogataš i sa pobožnim ponosom pjevao: Lijepa naša domovino! Gladan u želucu, uz jadikovku i plač nesite djece, on je računao s veseljem koliko će od izvoza žita doći u domovinu novaca i „narod“ se obogatiti!

Sjećate li se sličnog zanosa s početka devedesetih godina, ali 20. stoljeća? Sličnih snova o Hrvatskoj kao Švicarskoj, o plaćama – osobno sam čuo to obećanje na jednom skupu – koje će sad, samo što nisu, biti 3000 dojč maraka, i da ne nabrajam dalje… Ljudi su, iz ljubavi prema domovini, upalih očiju koje su plamtjele od žara i zanosa, ostavljali sve što su imali i krenuli za tu domovinu dati i život.

No, među egzaltiranim pukom, piše dalje Gjalski, našao se i jedan gospodin:

»Živjela – živjela domovina!« klicao je iz svega grla, a pokraj njega, u silnoj vrevi raspamećene svjetine, stajao je elegantan, bogat, otmjen gospodin, posjednik mnogih kuća, tvornica i imanja… Iz početka s porugljivim smiješkom slušao je silne klicaje puka, a malo poslije primilo lice čisto ljutit izraz… »Koji me vrag nosio ovamo! Još će misliti tkogod da i ja pripadam među te egzaltadose!« govorio je u sebi krijući se zguren među leđima drugih. Ta, istinabog, takva bi sumnja posve bila neopravdana, dosad je svakom zgodom dokazao da je trijezan, praktičan i odan; nije se žacao ničesa, dapače, mirne je duše tek nedavno dao svoj glas u parlamentu za trgovački ugovor sa susjednom državom, kojim će ugovorom domovina njegova veliku štetu trpjeti; ali on je zaslužio velik orden.

Stotinjak godina kasnije, među masom su se po svoj prilici motali oni koji će sklapatelji štetnih ugovora te posjednici kuća, tvornica i imanja postati naknadno, ali su u glavi već kalkulirali kako. No, naš bezimeni domoljub, onaj iz 19. i onaj iz 20. stoljeća, jednako je zaneseno pjevao himnu i bio za domovinu spreman nositi glavu u torbi. A Gjalskijev političar?

»Džaba i domovina!« promuca srdito i tiho, pa se silomice protisne kroz svjetinu da ravno pohiti u svoju raskošnu kuću gdje ga je čekao stol, pun sviju darova domovine, dok se je onaj drugi još uvijek natjecao u klicanju domovini i tek kasno se vratio u stan, odakle je još iste večeri morao iseliti jer nije imao čim platiti stanarine – pa je bio skupa s djecom bez krova, a domovina – ljubljena njegova domovina razastrla je nad njim svoje zvjezdano nebo, ah, ove noći tako hladno nebo.

I kao izdaleka – tek izdaleka – dolazilo mu pitanje, e kako on to nema ni pedlja zemlje, ni krova svoga, a ima domovinu?

E tako, nakon istovjetnog zanosa početkom devedesetih godina 20. stoljeća, sedamnaest godina kasnije, opranima kišom i propuhanima burom, našim anonimcima s Facebooka, našim bezimenim blogerima, našim nezaposlenima koji moraju iseliti s obitelji jer nemaju za stanarinu, jednom riječju, našim domoljubima, mora da se u glavi pojavilo isto pitanje: kako to da u džepu nemaju onih 3000 dojč maraka, kako to da nemaju dionica, kako to da ih doma ne čeka pun stol darova domovine, kako, dakle, to sve nemaju – a imaju domovinu?

Dobro, možda nemaju posao, redovitu plaću ili svoj stan, ali zato imaju gradsku vlast koja skrbi za njihovu sigurnost. Čitam tako, dan nakon prosvjeda, u Jutarnjem listu (str. 10. i 11.) članak koji je potpisao A. Milković, a u kojem piše o tome kako Poglavarstvo kani kupiti vozilo za krizne situacije. Za četiri milijuna (4 000 000) kuna, za što bih morao raditi oko četrdeset (40) godina. Da ne bi ispalo da sam demagog ja, evo što kaže članak.

Može zaustaviti metak iz kalašnjikova,izdržati udar ručne bombe, protutenkovske mine ne mogu mu ništa, svaki njegov kotač može izdržati do 21 kg TNT-a, može voziti s probušenim gumama, a obično je opremljen dvjema strojnicama i 20 milimetarskim topom.

Riječ je o oklopnom vozilu Casspir koje bi se sljedeće godine moglo naći na ulicama Zagreba, a u kojem bi se u slučaju potresa, nuklearnog rata ili bilo koje druge veće katastrofe trebao voziti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa svojim suradnicima.

Pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama, Pavle Kalinić, pojašnjava:

»Proračun Grada Zagreba pune građani. Kako imaju pravo na zdravstveno osiguranje ili obrazovanje, tako imaju pravo i na sigurnost. Ured… osnovan je kako bi u slučaju raznih katastrofa pomogao građanima, a da bi to napravio potrebna mu je oprema.«

Kakva oprema? Pa, oklopno vozilo sa strojnicama i topom. Jer:

»Više od 20 godina ignoriralo se da Grad Zagreb ne raspolaže ničim, a Hrvatska još i manje: Ovaj je ured osnovan da bi to promijenio.«

Novinar se, prilično logično, pita:

Nije poznato zašto se Grad Zagreb u kriznim situacijama ne želi osloniti na hrvatsku vojsku koja bi mu vjerojatno besplatno (sic!, naročito u slučaju nuklearnog rata…) ustupila jedno ili više oklopnih vozila.

Nadalje, mi koji punimo proračun Grada Zagreba iz svojih plaća, saznajemo da su dečkima za oko zapela naročito dva takva vozila, južnoafrički Casspir i američki Gurkhi. I tu se sad pojavljuje taj jedan mali problem. Naime, odabir putnika.

Pročelnik ureda je lijepo rekao da se vozilo treba kupiti radi sigurnosti građana Grada Zagreba u slučaju nuklearnog rata, ozbiljnijeg potresa ili koje druge veće katastrofe (možda – samo pitam! –kakvih ozbiljnijih prosvjeda?), uglavnom neke takve situacije prigodom koje bi se moglo upotrijebiti one dvije strojnice i topek.
Da vidimo što je saznao novinar:

No kako u Casspir s vozačem stane četrnaest ljudi, a u Gurkhi samo osam, postavlja se pitanje tko će se u oklopnom vozilu zagrebačkog Poglavarstva moći voziti, primjerice, u slučaju terorističkog napada ili nuklearne katastrofe. Kalinić kaže da još ne postoje formalni kriteriji za odabir putnika, ali da će u slučaju da kriza pogodi cijelu Hrvatsku u vozilo primiti (tko? On i Bandić?, op. g.p.) i premijera Ivu Sanadera i predsjednika Stipu Mesića.

Preostaje još devet (Casspir) ili tri (Gurkhi) slobodna mjesta. Tko će od preostalih 4 437 460 domoljuba s početka teksta biti izabran da se skloni od nuklearnog pakla?

Tako je to, dečki dobivaju igračku, a mi dobivamo sigurnost i – domovinu.

petak, 05.12.2008.

Perpetuum stabile

U jednoj školi u kojoj sam radio, bremenitoj mnogim ozbiljnim problemima, nekoliko godina vodila se na sjednicama Nastavničkog vijeća jalova rasprava o tome treba li učenicima dopustiti da u školi nose cipele (tenesice, martensice…) ili se pak moraju prezuvati u papuče. Premda je „kolektiv“ pucao po šavovima, premda su međuljudski odnosi bili blizu točke smrzavanja (ili usijanja), premda se zbog loše upisne politike drastično smanjivao broj novoupisanih učenika pa je školi prijetilo i zatvaranje, najžustrije polemike vodile su se oko spomenutog „problema“. Uglavnom je prevladavala frakcija koju je predvodio nekim čudnim bijesom obuzeti kolega, čovjek koji je – iako pedagoškog talenta nije imao ni u naznakama – iz posve nepoznatih mi motiva zaposlenje našao u školi. Taj je sredovječni muškarac čupavih obrva, meni potpuno stranog svjetonazora, prednjačio u zelotskim verbalnim eskapadama, povukavši za sobom labilnije i neiskusnije članove kolektiva (znate, ono, „treba nam čvrsta ruka, netko tko će uvesti reda!“), i istodobno utišao onaj dio kolektiva koji nije imao ništa protiv toga da djeca u školi budu u cipelama, ili kolege kojima se – poput mene – to činilo trivijalnim pitanjem. Tjeran nekim svojim demonima, držeći to svojom svetom dužnošću, ujutro bi vrebao na stubama snene đake, a kad bi uvrebao kojeg od njih u tenesicama, s nekom bi ga bolesnom strašću, zapanjujuće grubo, izvrijeđao na pasja kola, očito nesvjestan nerazmjera „zločina“ (mladenački bunt) i kazne (rušenje krhkog samopouzdanja). Smatrajući sve koji se ne slažu s njim, s njegovom borbom, permisivnim, izdajničkim mekušcima, izazivao je svojim bukačkim performansima među kolegama neku nelagodnu nervozu. Jer, nije se radilo o čovjeku koji bi svojim autoritetom, znanjem i iskustvom, životnom mudrošću i smirenošću, blagotvorno utjecao na ljude oko sebe. Da je bio takav, uvidio bi kako je njegov pokušaj da podoficirskim, isljedničkim metodama i zastrašivanjem iskorijeni tu kugu, tu pošast, osuđen na propast, tj. ne bi se time niti služio. Naime, učenici se jednostavno u manjem ili većem broju uporno po dolasku u školu nisu željeli prezuti. Taj rovovski rat u kojem je izgubljeno nevjerojatno mnogo energije i živaca trajao je, kao što sam rekao, nekoliko godina. Naposljetku su pobjedu odnijeli učenici. Iako sam svjestan paradoksâ koji proizlaze iz dječjih prava (to je priča za sebe), znao sam da drugačije i nije moglo ispasti. Fasciniralo me cijelo to vrijeme nešto drugo. Pitao sam se (a pitam se, na žalost, i dalje), kako su neki ljudi tako dobro organizirani da uspiju poslati nekoga između sebe na Lunu, sklepati i-phone ili upravljati nuklearnom elektranom, a neki drugi ljudi ne mogu se dogovoriti kako riješiti problem (ne)nošenja cipela u školi. Pazite, pitanje zadire u samu srž problema kojima svakodnevno svjedočimo, i čijem nerješavanju možda i sami nesvjesno pridonosimo. Živim dovoljno dugo ovdje da mogu s velikom sigurnošću pretpostaviti kako bi sada, da je oko mene pet ili deset ljudi, gotovo svi ISTOVREMENO počeli govoriti što oni misle to ovome, i u pet sekundi nastao bi mali kaos koji bi neko vrijeme trajao, a potom bismo se svi razišli ne približivši se odgovoru ili rješenju ni za milimetar. Možda bismo se dogovorili da se nađemo sutradan pa ponovno raspravimo pitanje, i gotovo sigurno bi se dogodilo isto. (Naravno da ima ovakvih i onakvih situacija, pozitivnih primjera itd., ali ja ovdje govorim o općenitim obrascima, ne o primjerima koji potvrđuju pravilo – da se ljudi oko mene uglavnom ne znaju dogovoriti, a ako se i dogovore, to često bude zapravo prihvaćanje nametnutog mišljenja najglasnijeg ili najmoćnijeg u grupi. Stoga je tako donijeta odluka često prilično kratkovjeka ili već na neki drugi način nekvalitetna).

Nakon što se inteligentan mlad čovjek zaposli u nekoj našoj školi, treba mu oko pola godine, a najviše godinu dana, da shvati kako stoje stvari, gdje su problemi i što treba učiniti da se riješe. (Barem je meni, koji sam nekad bio i mlad i inteligentan, trebalo toliko.) Jer, često mi se čini da nisu pravi problem konkretne (mahom trivijalne) poteškoće s kojima se u školi (ili gdje već hoćete) suočavamo, nego posve promašen pristup kojim ih pokušavamo riješiti. Dakako da u jednom postu ne mogu odjednom obuhvatiti sve aspekte i sve razine svih mogućih situacija, ali evo (napokon!, napokon!) nečeg što bi se dalo praktično primijeniti. Što, naravno, ne znači da se i hoće. Evo mog iskustva.

Dakle, mlad i inteligentan, s nešto malo iskustva u prosvjetnom sustavu, našavši se u novoj školi, nakon nekoliko mjeseci uočio sam gdje su uska grla, tj. zbog čega se u dotičnom kolektivu odrasli, akademski obrazovani građani, nikako ne uspijevaju dogovoriti oko nekih pitanja i riješiti neke probleme (koji se, kako su mi dali do znanja, vuku već godinama). Pun entuzijazma krenuo sam malo se teorijski potkovati i već na sljedeće Nastavničko vijeće došao sam s pripremljenim materijalom: fotokopiranim tekstom za koji sam bio siguran da će prosvijetliti sve nazočne. Svakome sam, nadobudan kakav sam bio, u ruke tutnuo papir na kojem je pisalo sljedeće:

KAKO DONIJETI KVALITETNU ODLUKU? ŠTO JE KONSENZUS?

Konsenzus je grupna odluka – za koju neki članovi grupe mogu osjećati da možda nije i najbolja moguća odluka, ali koju ipak mogu podržati i obvezati se da neće potkopati njezino provođenje – do koje se dolazi bez glasovanja, kroz proces u kojem se sva sporna pitanja i problemi koji postoje temeljito protresu i iznesu na vidjelo. U tom procesu, svi članovi grupe osjećaju da su njihovi stavovi s pažnjom saslušani; to je proces u kojem svatko ima pravo na iznošenje svog mišljenja, jednaku moć i odgovornost. Proces od sudionika zahtijeva da budu emocionalno prisutni i angažirani, iskreni u ponašanju ispunjenom međusobnim poštovanjem i osjetljivi jedni na druge; da budu nesebični, nepristrani i sposobni, ako treba, promijeniti svoje gledište, te da posjeduju svjesnost o dragocjenosti svakog pojedinca i vremena.

Riječ pojašnjenja.

Rješavanje problema znači usmjeravanje energije u traženje rješenja, a ne u traženje krivca. To je moguće kada sve zainteresirane strane prestanu inzistirati samo na svojim zahtjevima i odjednom prepoznaju uzajamnost interesa. To je prekretnica, nagli preokret u odnosima: sve strane postaju sposobne uzajamno se prihvatiti i shvatiti interese koji postoje, udružuju se i surađuju u rješavanju problema. Više nema međusobnih napada, nego se zajednički napada problem.

Rješavanje problema nije nimalo jednostavno. Ono polazi od stvaranja jedne nove klime u grupi, klime tolerancije. To znači slušati i truditi se zaista razumjeti druge. To znači moći ovladati destruktivnom snagom svojih emocija koje svojim neobuzdanim izrazom obično ruše naše odnose s drugima. To znači imati strpljenja i mašte da se iznalaze i iznađu rješenja koja mogu biti prihvatljiva za sve strane.

Ako se ukopavamo u sukob, to znači da se oslanjamo na predrasude, sumnje, strahove i nesigurnost i da ih umnožavamo. Nasuprot tome, zajedničko traganje za rješenjem problema potiče i umnožava razumijevanje i snošljivost: sve strane imaju mogućnost ispitati stajališta prisutnih i zajednički doći do rješenja.

Nakon što su primili papir, kolege su mu posvetili u prosjeku pet do deset sekundi, i nastavili „rješavati“ probleme kao i do tada (dakle: nadvikivati se, rezignirano zuriti kroz prozor, igrati križić-kružić ili jednostavno mrmljati sebi u bradu), a tako je (u većini škola, a i šire, bojim se) sve do sada. Neki su me počastili pokroviteljskim osmjehom (ah, mladi kolega…), neki su mi uputili onaj pogled (a, ti si novi majmun ovdje?), većina me odignorirala, tek su se jedan ili dvoje složili kako to „nije loše“ (ali…). Budući da tada nisam znao s čim se suočavam (Morpheus: The Matrix is a system, Neo.), nisam još dosta dugo odustao nego sam gornji tekst stavio na najvidljivije mjesto na oglasnoj ploči, crvenim markerom označivši ono što sam smatrao najbitnijim. Mjesecima sam s nevjericom promatrao kako se pristup problemima (u kojima je škola grcala pa se malo tko imao volje baviti, da prostite, djecom) nije promijenio ma ni za jotu. Perpetuum stabile, moglo bi se reći. Svi moji pokušaji nailazili su na zbunjene poglede (što hoće ovaj?), ljutnju (dajte, kolega, ne gnjavite!), ravnodušnost (ma što te/me briga…).

I što sam drugo mogao nego prestati jurišati na vjetrenjače? (Morpheus: You have to understand, most of these people are not ready to be unplugged.) Iako bih danas taj tekst o konsenzusu sastavio ponešto drugačije, bit stvari je jednaka. A ono što bi se trebalo naučiti još u vrtiću, naime, da DOK JEDNA OSOBA GOVORI, OSTALI – ali ne iz straha! – ŠUTE, ostaje i dalje neostvareni san.

Inače, latinski consensus: podudaranje, sklad.

četvrtak, 04.12.2008.

Quo vadis, homine?

Vraćajući se danas s posla u prepunom autobusu, tarući se, kao u toru, o omamljena tjelesa svojih bližnjih, dok su mi glavom bez reda prolazile krhotine rečenicâ i prizorâ današnjeg – dugog i napornog – dana, palo mi je, iznebuha, na um kako nitko zapravo ne znam kamo sve to vodi.

Ali, ne u retoričkom smislu u kojem to pitanje postavljaju, primjerice, stariji naši sugrađani, vrteći zabrinuto glavama: »Kamo sve ovo vodi?«, misleći pritom na poskupljenje pilećih jetrica i mandarina.

Ne, ne. Nekako sam, iz čista mira, odjednom osjetio neku vrstu otrežnjujuće egzistencijalne strave. Dok je autobus soptao mokrom, neravnom cestom, pod mutnim svjetiljkama nalik onima u brodskom potpalublju, zaglušen bukom motora, okružen brundanjem mokrih sugrađana, cijukanjem mobitela i melodijama iz slušalica, prožeo me iznenada snažan osjećaj općeprisutne posvemašnje neosviještene dezorijentiranosti.

Tko smo, odakle zapravo dolazimo i kamo u biti idemo? Imam dojam da bi na ta pitanja, osim što bi im se činila glupo jednostavnima, većina mojih suputnika odgovorila otprilike ovako: mi smo ljudi (Hrvati, Splićani, Zagorci, itd.), dolazimo s posla (iz škole, od doktora, od rodbine, itd.) i idemo doma (u kafić, u kino, na prosvjed, itd.). Kraj priče.

Bit će da je to zato što previše čitam (stare žene u mom djetinjstvu zabrinuto bi primijetile: »Budu te knjige zmotale«; vazdu su – svjesne ukoričene opasnosti – raspredale o nekom dečku koji je previše čitao pa je završio u ludnici…), a onda o tome što sam pročitao još i, akhm, razmišljam, ali u trenu kao da me netko polio kantom ledene vode, odjednom sam imao fantazmagoričnu viziju autobusa punog kosturâ koji se sunovraćuje preko horizonta događaja iza kojega je crna rupa iz koje više nema povratkaaaaaaa… I to ne primjećuje nitko osim mene!!!

Lagano se tresući, čela orošena hladnim znojem, čvrsto sam se držao za rukohvat. Jurimo svi zajedno šezdeset kilometara na sat u autobusu negdje u Hrvatskoj i oko trideset kilometara u sekundi na planeti oko Zvijezde negdje u svemiru, i nitko ne bere brigu što idemo drito prema… prema čemu?

Kamo idemo?

Ne znamo to ni vi, ni ja, ni Obama, ni Benedikt. Dobro, Benedikt možda (misli da?) zna nešto više ili možda neki od nas misle da on zna nešto više, ali, summa sumarum, čovjek – to žaljenja vrijedno tjeskobom ispunjeno narcisoidno i tragikomično stvorenje čiji je najveći talent golemi kapacitet za samozavaravanje – živio u Hrvatskoj ili na Madagaskaru – ne zna danas zapravo ni tko je, ni odakle dolazi niti pak kamo ide. Svi se samo prave da znaju.

Negdje iz prikrajka, poput dobačenog pojasa, probijala se utješna misao da mi se to – taj egzistencijalni kuršlus – događa jer odbijam zadovoljiti se jeftinim, standardnim odgovorima i površnim, provizornim rješenjima, jer se ne dam omamiti sezonskim sniženjima i slaboumnom demagogijom i da je to – egzistencijalni grč, svijest o smrtnosti, gubitak iluzija – neizbježna posljedica – i zapravo razlog za zadovoljstvo.

Jer, posve je krivo žaliti čovjeka koji je izgubio iluzije – naprotiv, trebamo ga smatrati sretnim! Jer, hej, gubljenje iluzija prati nas još od doba kad su nas odbijali od sise i tjerali nas – posve kontra našoj naravi – na kahlicu (»Ali, zašto???« plakali smo pritom neutješno), kad nas je odbio najljepši komad u razredu ili smo dobili nogu (»Ali zašto?!?, tulili smo najboljem prijatelju), kad smo shvatili da se nikad uistinu nećemo razumjeti s partnerom (»Ali, ja sam mislila/mislio da me stvarno voliš!«) pa sve do trenutka kad spoznamo da smo život proćerdali na nerviranje, ogovaranje, podmetanje klipova, beskrajno cendranje, jurnjavu po šoping centrima, arlaukanje na stadionima, gledanje sapunica, čitanje 24 sata i češkanje po stražnjici (»Ali ja, ali ja, ali ja sam mislio da život treba iskoristiti...« E, jesi ga vala iskoristio, svaka ti čast!)

Gubljenje iluzija znači shvaćanje i prihvaćanje svog ljudskog stanja (otprilike, netko vas je vritnjakom izbacio na pozornicu bez da vam je pročitao scenarij i zadao ulogu), svog nezavidnog položaja između čekića i nakovnja (pri čemu se očekuje da sami budete kovač svoje sreće). (Iz)gubiti iluzije znači odrastati i shvaćati sebe, druge i život – ozbiljnije (što ne znači da se pritom ne može umirati od smijeha).

I tako, obrisao sam znoj s čela, bacio pogled na kosture svojih bližnjih koji su i dalje veselo naklapali, i krenuo…

kamo?

utorak, 02.12.2008.

Kuća kruha

»Kupi kruh kad se vraćaš s posla«, rekla ti je žena.
»Daj nareži kruha«, ležerno te je prije ručka zamolio muž.
»Molim vas jedan kruh«, kažeš svaki dan u trgovini.

Kruh je nešto toliko utkano u našu svakodnevicu da o njemu zapravo i ne razmišljamo. Prati nas od najranijih dana, čim postanemo sposobni prožvakati žilavu koricu. Jedemo ga – mi u Hrvatskoj – uz gotovo sva tri glavna dnevna obroka, često i između. Na njega mažemo pekmez. Njime pomažemo tanjur. Kruh je neizostavni dio našeg života.

O važnosti kruha ne razmišljamo do te mjere da ga čak i bacamo. Ne želimo stari kruh nego friški. U svom tugovanju zbog toga što si ne možemo priuštiti plazma TV, ne pada nam na pamet da, prema zadnjim podacima, oko 800 milijuna ljudskih bića na zajedničkom planetu gladuje. To znači: nemaju ni korice kruha! Na trenutak će nam zabljesnuti pred očima slika živih kostura koji su se rodili na nekoliko sati leta zrakoplovom odavde i, eto, nisu imali sreće da mogu birati između desetak vrsta kruha u jednoj od nekoliko mjesnih pekara.

»Pa što ja tu mogu?« upitat ćete se u sebi.

Postoji jedan minimum: možemo biti zahvalni. Možemo zastati i pomisliti kako smo se mogli roditi usred pustinje i s napuhanim trbuhom punim parazita natezati presušena majčina prsa, iz kojih mlijeko ne teče jer mama nije vidjela kruha već tjednima. Nismo birali gdje ćemo se roditi, dakle, moglo je i tako biti. E, a kako nije, budimo barem na trenutak zahvalni što nas na stolu čeka štruca. Da, zahvalnost. Jer, u svijetu u kakvom živimo, ništa se više ne podrazumijeva. Vidjeti starca i staricu kako iz kontejnera vade ostatke kruha više nije neuobičajeno.

Kruh je toliko bitan za čovjekov život da ga često susrećemo u starim tekstovima, i u doslovnom i u simboličkom smislu. Kruha bismo se češće sa zahvalnošću sjetili da se nađemo u položaju izgubljenog sina iz Lukinog evanđelja koji, kad je ostao bez onodobnog pandana plazma TV-a, kaže: »Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi«. Premda čovjek doista ne živi samo od kruha, onaj neobični tesar iz Nazareta, kojega također često uzimamo – ako i toliko – zdravo za gotovo, upotrebljava kruh u jednoj od najsnažnijih slikâ u Novom zavjetu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti«. I još: »Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek«. Kruh je, dakle, snažan simbol. Kruhom se naziva i čovjekova duhovna hrana. A taj isti Isus, koji je spominjao kruh u svojim govorima, rođen je u Betlehemu, što u prijevodu znači kuća kruha.

»Kruha i igara«, urlali su stari Rimljani, jer čak ni njima nisu bile dovoljne samo igre.
»Kruha i rada«, vikali su (i vikat će?) izgladnjeli i obespravljeni radnici.
»Tko tebe kamenom, ti njega kruhom«, poslovica je koju razumiju samo oni najmudriji među nama.
»Živjeti o kruhu i vodi«, jer to je onaj minimum.
»Dobar kao kruh«, kažemo za nekoga uistinu dobrog.

Kad danas uzmemo u ruke krišku kruha, zastanimo na trenutak, i prije no što je zagrizemo, prije no što napravimo najnormalniju stvar na svijetu, pomislimo kome sve trebamo za nju zahvaliti: poljodjelcima koji su pripremili tlo, sijali i želi; mlinarima koji su obradili žito; pekarima koji su budni cijelu noć… Možda, ako nismo materijalisti, Onome koji je učinio da kiša pada i sunce sja. Dakle, prije no što zagrizemo, pomislimo na to koliku povlasticu uživamo.

I dobar nam tek!

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Travanj 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?