gospon profesor
srijeda, 24.12.2008.
Putovanje maga
Je li kršćanstvo – i u kojoj mjeri – kristijaniziralo poganske običaje ili su poganski običaji – i u kojoj mjeri – ušli u kršćanstvo tema je u koju se u današnjem postu neću preduboko upuštati. Dostajat će kratki informativni citati koji sam pronašao na stranicama www.katolici.org:
Svetkovina Božića prvi se puta spominje 354. godine (dakle, prva tri stoljeća kršćanstvo ga nije poznavalo, g.p.)… U Rimu su zimski solsticij obilježavali 25. prosinca pa se toga dana među poganima slavilo Nepobjedivo Sunce koje se "rađa". Sunce je u poganskom kultu imalo veliko značenje pa je i nedjelja u poganskom kalendaru smatrana Danom Sunca. Kada je car Konstantin tjedni Dan Sunca proglasio u svom carstvu Danom Gospodnjim (nedjeljom) i zapovjedio da se ima posvetiti uskrslom Kristu, sasvim je logično (sic!) da je i svetkovina rađanja Nepobjedivog Sunca (25.12.) postala dan obilježavanja rađanja pravog sunca - Isusa Krista.
Neki će iz ovoga zaključiti da je 25. prosinca, Dan Nepobjedivog Sunca, kristijaniziran. Drugi će pak ustvrditi da je time napravljen preveliki ustupak zapravo neobraćenim masama koje su kršćanstvo prihvatile tek formalno. Na to će neki replicirati kako je to – ostaviti im popularni blagdan i samo mu promijeniti predznak – bio pametan način da se ljude preorijentira na novu vjeru. Pa će ovi drugi reći kako to nema veze s izvornim kršćanstvom, itd, itd. (Adventisti čak zbog gorespomenutog ne prihvaćaju nedjelju nego se drže, u Dekalogu eksplicitno spomenute, subote kao Dana Gospodnjeg.)
Slično je i s kićenjem jelke. Opet www.katolici.org:
Ukrašavanje božićne jelke dolazi nam iz germanske kulture, od germanskih naroda. Podrijetlo mu je vjerojatno u kultu plodnosti zemljoradničke kulture. Kao što je jelka uvijek zelena, tako se moli za trajnu plodnost i životnost prirode. Slično podrijetlo vjerojatno ima i sijanje pšenice u došašću. Svim tim starim kultnim sadržajima poganskih naroda dodijeljen je kršćanski značaj - Krist je trajno živ i besmrtan kao što je i božićno drvce zimzeleno. Krist daje novi život koji se rađa iz smrti, kao što i pšenica niče iz suhog sjemena. Tako kršćanstvo, dolazeći u novopokrštene poganske narode, ne ukida bogatstvo njihovih narodnih tradicija, nego ih čuva i oplemenjuje evanđeoskim sadržajima poštujući kulturu svakog naroda.
Koliko su i kako „novopokršteni poganski narodi“ uistinu (trajno) bili „oplemenjeni evanđeoskim sadržajima“, a koliko su ostali kriptopogani, možda se može vidjeti i po statističkim podacima o broju ljudi koji se u današnjoj Europi (naročito germansko-nordijskoj) očituju kršćanima. Ne znam ima li to veze s načinom na koji su nekad, navodno, prihvatili kršćanstvo, ali ostaju činjenice o kojima je otvoreno govorio i sadašnji papa dok je još bio na čelu Kongregacije za nauk vjere (da parafraziram Monty Pythone: „Nobody expects the German Inquisition!“). www.katolici.org:
Na pitanje novinara („Što nas očekuje u Europi?“), kardinal Ratzinger odgovara: „Da počnem s izjavom da će se Crkvi smanjiti broj članova… sve više ljudi priznaju da se smanjuje postotak kršćana u današnjoj Europi. U gradovima poput Magdeburga, kršćani, uzevši u obzir sve denominacije, čine 8% ukupne populacije. Statistički podaci često su neoborivi. Što se tiče spomenutoga, u nekim kulturnim područjima postoji smanjena mogućnost identifikacije ljudi s Crkvom. Moramo to jednostavno i realno zamijetiti“.
Ima li dakle veze to osipanje s time da se jednu mistagogijsku religiju koja se temelji na duboko osobnoj preobrazbi i iskustvu (T. Ivančić: „Biti kršćanin znači ući u nešto, a mistagogija zapravo znači imati iskustvo nečega. Npr. jedno je govoriti o torti, a drugo jesti tortu.“), na „promjeni srca“ pojedinca, širilo tako što se – ako se! – na kršćanstvo obratio kakav plemenski vođa, odmah kršćanima proglašavalo i cijelo pleme? (»Hej, Godfreya, Dargintas, Margindas, jeste li čuli?! Naš poglavica Algimantas postao je kršćanin!« »Kršćanin? A što je to?« »Ne znam, ali rekao je da smo od danas i mi kršćani.«) Eh, da, pa tko bi išao objašnjavati svakom onom nepismenom barbaru što leži u srži Radosne vijesti?! Lijepo im se ostavio njihov Dan Sunca, njihovi panjevi, jelke i boreki, objasnilo im se da moraju (moraju?!) dolaziti u crkvu barem jednom tjedno… i voila! Eto ti srednjovjekovne „kršćanske“ Europe! I današnje dekristijanizirane. Kako se sijalo, tako se i žanje.
Premda statistički podaci u Hrvatskoj govore o preko 90% kršćana (upravo obratno nego u Magdeburgu), teško bi se moglo – s obzirom na sve ono čemu iz godine u godinu svakodnevno svjedočimo – govoriti o istinski kršćanskom društvu, osim, dakako u statističkim kategorijama i na razini forme i tradicije. Jer, kad bi 90% stanovnika Hrvatske živjelo po načelima učenja onog čudnovatog tesara (ma, samo ono, „…ljubi bližnjega svoga kao samog sebe…“), onda bismo se prilično približili svojevrsnoj utopiji. A ovako se neki svake godine iznova čude neopoganskom predbožićnom kozumerizmu (ah, gdje su ona stara dobra represivna siromašna crno-bijela komunistička vremena?). I – zbog de facto poganskog ponašanja onih koji se nazivaju kršćanima – zajedno s prljavom vodom iz lavora izbacuju i dijete.
A Dijete se – iako ne 25. prosinca – ipak rodilo.
Premda ima teorija koje Rođenje dovode u pitanje, to u nekom smislu nije bitno, jer o njemu ne govorim na razini suhe faktografije. Nalazimo se, naime, na terenu mita. (Ako se prisjetite mog posta od 16.11.2008., o knjizi Kratka povijest mita, zaključit ćete da mit (u smislu u kojem se definira u spomenutoj knjizi!) smatram vrlo potrebnim suvremenom čovjeku.) Razmišljajući tako o onima koji su ovih dana, poput mog komentatora zbunjenog, osamljeni, mračno raspoloženi i depresivni, nesposobni priključiti se hordama sugrađana koji pustoše police kraljevski osvijetljenih utvrda bogova Mamona i Merkura, a također previše racionalni, postmoderni i intelektualno sofisticirani (razočaranost Crkvom da ne spominjem) da bi se dublje zainteresirali za bizarnu, alogičnu i paradoksalnu priču o Bogu koji je postao čovjekom da bi čovjek postao Bog(u sličan), i suosjećajući s njima, pala mi je na um pjesma Putovanje maga Thomasa Stearnsa Eliota, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, koji me ne prestaje fascinirati. Iako bi je možda bilo primjerenije, kad bismo bili štreberi, staviti na blog na blagdan Sveta tri kralja, nekako osjećam da je trebam staviti baš uz ovaj blagdan, Božić. Pjesma je napisana iz očišta jednog od trojice, sad već ostarjelih maga, mudraca ili, kako ih se – pogrešno – naziva, kralja. Mag, dakle, nije potpuno svjestan kozmičkog značenja što ga Rođenje Djeteta ima; svjestan je samo toga da se nešto promijenilo, da po povratku kući više nije isti kao što je bio. Nešto se (novo) rodilo. Ali što? Nešto (staro) mora umrijeti... Svi smo mi (bili ili ćemo biti) u njegovoj koži. Mitovi govore o ljudskom stanju i namijenjeni su nama. S nekim posebnim osjećajem kojega neću analizirati, prepuštam vas magiji pjesničke riječi (u prijevodu tandema Slamnig–Šoljan).
THOMAS STEARNS ELIOT
PUTOVANJE MAGA
»Hladan je bio dolazak,
Upravo najgore vrijeme godine
Za putovanja i tako dugo putovanje:
Duboki putovi i oštro vrijeme,
Najgore vrijeme zime.«
I izranjene deve, bolesnih nogu, uporne,
Koje leže u snijegu što se topi.
Bilo je vrijeme kada smo žalili
Ljetne palače na padini, terase
I svilene djevojke, što donose šerbet.
Zatim goniči deva, što kunu i mrmljaju,
Što bježe i žele opojna pića i žene,
I noćne vatre što se gase, bez zakloništa,
I neprijateljski gradovi, negostoljubiva mjesta,
I prljava sela, gdje je sve skupo.
Teško je vrijeme bilo.
Na kraju smo voljeli putovati preko cijele noći,
Spavajući na mahove
Sa glasovima što pjevaju u ušima i kažu
Da je sve to glupost.
Zatim smo sišli u blagu dolinu,
Vlažnu, ispod snježne crte, mirisnu od vegetacije,
Sa brzim potokom i vodenicom, što nadbija zrak,
I tri stabla na niskom nebu
I starim bijelim konjem što je odskakao na livadu.
Zatim smo došli u krčmu s lišćem loze na vratima
I šest ruku što kraj vrata kockaju za srebro
I noge što udaraju prazne vinske mješine.
Ali ni tu nije bilo informacija i tako smo nastavili
I stigli na večer, ni trenutka prerano
I našli mjesto: to je (može se reći) zadovoljavajuće.
Sve je to bilo davno prije, sjećam se,
I učinio bih to opet, ali odredite
To odredite,
To: jesmo li bili vođeni cijelim putem prema
Rođenju ili Smrti? Bilo je Rođenje, sigurno,
Imamo dokaz i ne sumnjamo. Vidio sam rođenje i smrt.
Ali mislio sam da su različiti: to rođenje je bilo
Teška i gorka agonija za nas, kao smrt, naša smrt.
Vratili smo se na svoja mjesta, ova Kraljevstva,
Ali ne osjećajuć se ovdje više ugodno, u staroj dispenzaciji
Sa tuđim ljudima, što grabe svoje bogove,
Ja bih se veselio drugoj smrti.
