gospon profesor

nedjelja, 21.12.2008.

Kad školjka zapjeva

A kad biste saznali da ovo što čitate nije napisalo ljudsko biće (meso, kosti, krv, živci, džigerica…) koje, kako bezazleno predmnijevate, pod nadimkom gospon profesor, zgrbljeno nad tipkovnicom marljivo unosi tekst u računalo, a vi mu šaljete komentare koji ga razvedre, uljepšaju mu dan i potiču ga (ah, tako ljudski!) da piše dalje? Kada biste saznali dakle da se uopće ne radi o sisavcu, homo sapiensu, nekom u osnovi vama sličnom stvorenju, nego o teško shvatljivom visokosofisticiranom, hiiiigh-tech kompjuterskom programu, koji, eto, gotovo savršeno simulira humanu komunikaciju, dapače, (kvazi)intelektualni diskurs, kako biste se osjećali? Razočarano? Tužno? Tjeskobno? Možda ushićeno?

Pedesetih godina prošlog stoljeća matematičar Alan Turing osmislio je test („Računalna tehnologija i inteligencija“) kojim se provjerava inteligencija računala. O čemu se radi? Da se nađete u ulozi ispitivača-procjenitelja, od vas bi se tražilo da, putem tipkovnice i zaslona, komunicirate s osobama A i B koje se nalaze, recimo, u susjednoj prostoriji. Pritom je osoba A ljudsko biće, a „osoba“ B računalo koje se „pravi“ da je ljudsko biće. Dakle, ukoliko ne biste sa sigurnošću mogli utvrditi koji je vaš sugovornik čovjek, a koji kompjuter, to bi značilo da je kompjuter prošao test. Drugim riječima, stroj bi vas preveslao.

Kako stvari stoje, u ovom času takav stroj (još) ne postoji pa pozivam labilnije čitatelje bloga da se opuste jer to sam ipak ja – nesavršeni (kako sam samo sve sretniji zbog toga!) Adamov sin, palo stvorenje koje najmanje sedam puta dnevno zgriješi, znojim se kad mi je neugodno i relativno često plačem, kršten sam, prvopričešćen i firman, a bio sam primljen, praktički paralelno, i u pionire i SSOJ (za mlađe blogonaute: Savez socijalističke omladine Jugoslavije). Čujte – moralo se. Nisam kompjuterski program nego only human, što bi s prezirom rekao jedan od onih agenata iz Matrice. Nisam, dakle, softver (gosponprofesor 2.0 PC&Mac compatible) osim ukoliko se mozak i njegov sadržaj ne smatra nekom vrstom biološkog kompjutera. Na planetu (čuje li se to uzdah olakšanja?) Turingov test ne prolazi ni jedno računalo.

Ipak, kako u svojoj knjizi Zapisi iz budućnosti (Alfa, 2008.) piše Richard Watson, futurolog i proučavatelj trendova, možda već za kojih deset-dvadeset godina nitko neće moći staviti ruku u vatru da se s one strane ne nalazi kakav HAL 9000 (»Hello Dave, you look nice today«). Jer, već danas postoje konverzacijski programi za simulaciju inteligentnog (ljudskog, humanog) razgovora koji, ispravite li njihov pogrešan odgovor na neko pitanje, uče iz vlastitih pogrešaka, što čak ni nama, složite ćete se, nerijetko ne polazi za rukom. (Only human…)

Među futurolozima i transhumanistima već padaju oklade da će računala oko 2030. praktički kad im se sprdne prolaziti Turingov i sve ostale testove, no utješno je (ok, kako za koga) to što se slično predviđalo i šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina, pa još uvijek ništa… Kako bilo, ostaje činjenica da je, primjerice, 1990. najjače računalo na PMF-u imalo hard disk na koji bi jedva stala kakva vaša današnja digitalna fotografija s proslave rođendana, dok je nedavno jedan moj prijatelj nabavio PC s hard diskom od 1000 GB na koji bi stalo cirka milijun takvih fotografija. Pa si vi mislite.

Primjer – prozaičniji od moga s početka teksta – koji spominje Watson odnosi se na situaciju u kojoj ćete, recimo, nazvati Zagrebačku banku u namjeri da sredite neki problem oko kredita (e, to se neće promijeniti) pa ćete pola sata, sve misleći kako razgovarate s kakvom zgodnom Filipinkom (globalna migracija radne snage), zapravo razgovarati s računalom. Hm, ne znam hoće li ga programirati dovoljno dobro da odgovori i na vaše jeftine štosove (»Vaš glas mi je odnekud poznat… znamo li se? A da odemo na kavu?«), ali na sve što se tiče reprogramiranja vaših dugova savršeno će reagirati.

Premda sam spomenutu knjigu pročitao s velikim zanimanjem, na pisanje me nije potaknula samo ona nego (opet i ponovo) posljednjih dana zaista medijski dobro pokriven velečasni gospon Sudac. Ipak, ne spominjem ga ovdje u kontekstu aktualnog društveno-političko-crkvenog momenta, niti u kontekstu karizmi (o čemu sam nešto napisao prije nekoliko dana) nego kao predstavnika određenog mentalnog i svjetonazorskog sklopa koji s nekim specifičnim (recimo, antimodernističkim) zazorom govori o znanstvenom napretku i tehnološkim napravama, i to ovima koje svakodnevno rabimo. Uz ogradu da mi je, nadam se, jasno kako je velečasni ovo što ću navesti izgovorio tek kao ilustraciju, kao metaforu iz koje se da iščitati da mu je od high-techa na srcu više high-touch (s čime se i sam duboko slažem), u svjetlu već do sad spomenutih futurističkih prognoza primjeri koje je odabrao da podcrta svoju tezu o otuđenju čovjeka od čovjeka i čovjeka od samoga sebe, djeluju, blago rečeno, naivno. Naime, ako je zabrinut (zbog promjena što ih u svakodnevicu i ljudsku psihologiju unose tehnološke naprave) već sada, što će reći za dvadeset ili trideset godina (što je, takoreći, sutra)? Jer, u doba kad se govori o hladnjaku s mogućnošću pristupa internetu (ma kome bio namijenjen), o štednjaku koji javlja proizvođaču da mu dođe zamijeniti neki neispravni dio, u doba kad si, ako ne baš vi osobno, a ono barem društvena krema i u Hrvatskoj može nabaviti i-phone, nekako passe (ono, kao da čitate Marcusea ili Fromma) zvuči kritika „visoke“ tehnologije, u smislu „na daljinski, prvi, drugi, treći program“ (Z.S. u odgovoru novinarki na pitanje o „teroru prezenta“). Zar velečasni nije vidio reklamu za MAX TV? Deseci programa, uključujući i one iz „regije“! Ili, „Stisneš gumb – kapučino, dulja, kraća. Mobitel – dostava u kuću. Sve tup, tup, tup, i evo!“ Da, zaista. Kad se koliko sutra verbalno obratite printeru da vam isprinta trodimenzionalni prikaz, štojaznam, petog kralješka (jer studirate medicinu pa vam treba za ispit iz anatomije), ili sjednete u automobil koji će prepoznati u kakvom ste emocionalnom stanju („Lijepo ti kažem, smiri se ili me danas nećeš voziti!“), ili kad upalite TV koji će vam, opet prema vašem raspoloženju, sâm mijenjati programe („Hmmm, očito je opet u banani, pustit ću mu Tko pjeva, zlo ne misli, to ga uvijek oraspoloži“), kad, po gastronomskoj preporuci internet-hladnjaka vaš štednjak sâm naruči tajlandski specijalitet iz obližnjeg orijentalnog restorana što ga vodi simpatična obitelj Sikha (ne, oni NISU muslimani!), a kutija od jaja vam pošalje sms da se njezin sadržaj usmrdio, kad, tâ ljudi smo, odemo u toalet pa nas wc školjka veselo pozdravi („O, dobrodošao natrag!“), i, dok sjedimo, na brzinu nam izmjeri važnije biološke parametre (ne bi čovjek vjerovao koliko se o zdravlju može saznati iz, je li, znate već čega!), koje onda pošalje ravno vašem liječniku, a sve to uz, već prema ukusu, šlagere („Sve se vraća, sve se plaća, kada dođe čas…“), evergreene („What a wonderful world…“) ili, vole ga i Hrvati, notorni turbofolk („Uzela si žilet da sa njim sečeš veneeee, sa čim ću da se brijem, ne misliš na meneeee....!!!“), doba kad smo prtljali s daljinskim lijeno vrteći ona tri programa i zgodnoj konobarici morali objašnjavati kakvu kavu želimo, činit će nam se poput doba u kojem je sve bilo tako spoooro i jednostavno.

Velečasni Sudac je, svatko će se složiti, zanimljiva pojava na javnoj sceni. Predstavnik je institucije koja je globalizaciju (da, naravno, u specifičnom smislu) izmislila ima već dvije tisuće godina, a sam, engleskim imenom svoje, tržišno orijentirane, izdavačke kuće, pridonosi i ovoj suvremenoj, anglosaksonskoj, liberalno-kapitalističkoj, koju pak, s druge strane, očigledno smatra zastranjenjem („To je svojevrsni totalitarizam…Koliko liberalizam ograničava, sputava slobodu čovjeka!“), pozivajući se na vraćanje (lokalnim) korijenima („…mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga. Stoljećima smo na ovoj svetoj grudi.“). Spominjem ovo jer se u ovim odgovorima odražava još jedna od tema kojima se bavi knjiga Zapisi iz budućnosti, naime, neizbježnim trendom globalizacije s jedne i protutrendom lokalizacije s druge strane. Autor predviđa (hura, evo i dobrih vijesti za naše euroskeptike!) raspad EU, i povratak – zbog zbunjenosti i tjeskobe što ih izaziva život u suvremenom Babilonu – „plemenskoj“ pripadnosti, povratak korijenima. (Nadam se, ne i u vidu povratka kvazimističnim blut und boden fantazmagorijama).

Još jedna značajka budućnosti je, već i sada sve prisutniji, gubitak povjerenja u institucije. Doći će, dakle, do preraspodjele društvene moći pa se već, globalno i lokalno, igraju simultanke i razmišlja tko zna koliko poteza unaprijed. No, neću – nije mi to misija – ulaziti u domenu umirovljenog admirala gospona Domazeta. Što se tiče interesa za religiju, budući da se modernistička paradigma unutar koje se religiji loše pisalo pokazala promašenom, autor nagoviješta dalji rast znanstvenih spoznaja koji će dio ljudi (napose transhumanistički orijentiranih) dodatno ateizirati, dok će neke (poput Zlatka Sudca), baš naprotiv, još više – zbog općeprisutne anksioznosti i nekog nedefiniranog očaja – voditi u smjeru sve snažnijeg prihvaćanja istinâ svoje vjeroispovijesti. Nakon 11. rujna netko je, parafrazirajući Dostojevskog, cinično primijetio: „Ako Boga ima, sve je dopušteno“. U tom smislu, osim pojave militantnog fanatiziranog islamskog fundamentalizma (hm, za neke muslimane možda narodnooslobodilačkog pokreta?), možda ćemo uskoro svjedočiti (ili je to već tu?) pojavi nečega što se već nazivalo „mišićavim kršćanstvom“. No, da ne odem predaleko, koga zanima, može potražiti knjigu.

Arthur Clarke rekao je jednom da se svaka dovoljno razvijena tehnologija ne može razlikovati od magije. Pada mi, na kraju, na um jedan zagonetni pasus iz drugog poglavlja Druge poslanice Solunjanima gdje Pavao umiruje uznemirene vjernike među kojima se bila proširila glasina da je blizu Dan Gospodnji (hm, nije li baš u tome poanta? Ali, dobro, nije sad riječ o tome…), objašnjavajući im da se prije Drugog dolaska mora pojaviti „Čovjek bezakonja, Sin propasti, Protivnik…“, koji će se predstavljati da je „on Bog“. Ono što je vezano uz Clarkeovu izjavu i temu o kojoj je riječ, jesu Pavlova upozorenja da će dolazak tog „otpada“ biti popraćen, uz pomoć samoga Princa tame, „sa svom silom i lažnim znamenjima i čudesima“, što će, dakako, toliko fascinirati tada već ionako beznadno dekadentne mase da će mu se bez krzmanja pokloniti (i time zapečatiti vlastitu sudbinu).

Hoće li se pojaviti (ili ih već ima?) tumačenja prema kojima se „znamenja i čudesa“ odnose na magičnu tehnologiju ili tehnološku magiju? Hoće li se pojaviti tumačenja prema kojima upravo znanost i tehnologija utiru put dolasku Čovjeka bezakonja i Sina propasti? Hoćemo li svjedočiti napadima na znanstvene institute i, recimo, premlaćivanju fizičara iz CERN-a (Geneva je nekad bila teokratska diktatura u kojoj se i zbog vica moglo ostati bez glave)? Svaki ateist koji drži do sebe odmah će se sjetiti ubojstva što ga je 415. godine počinila masa uspaljenih vjernika koja je, prema izvještajima, praktički rastrgala Hipatiju iz Aleksandrije (370.-415. poslije Krista), filozofkinju i matematičarku. S druge strane (i-phone da ne spominjem), primjerice, vrhunsku medicinsku pomoć nastalu na temelju znanstvene paradigme, svatko bi si želio priuštiti, od pokojnih majke Tereze i Ivana Pavla do bilo koga od nas, smrtnika običnih. Tehnologiju, ma čemu utirala put, teško možemo ignorirati.

Dakle, imamo problem. Stvari nisu crno-bijele (kao u komunizmu). I religija i tehnologija mogu od čovjekovog života stvoriti možda ne baš raj, ali pakao svakako.

Možda nema boljeg načina da završim ovaj tekst nego da ponovno citiram riječi svećenika Zlatka Sudca:

„Hoću da me kritički slušate, ali budna srca… Sve ste dužni promišljati, inače postajete roba za manipulaciju“.

21.12.2008. u 19:10 • 19 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (2)
Srpanj 2024 (1)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga


Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.



Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@