Thomas Keating, jedan od najpoznatijih redovnika (cistercit) u Sjedinjenim Državama, u knjizi Otvoren duh, otvoreno srce (V.B.Z., 2000., str. 13.) kaže sljedeće: „Budući da su karizmatični darovi u našem dobu česti, i budući da su ljudi skloni uzbuđivati se zbog njih, važno je znati da oni nisu pokazatelj niti svetosti, niti uznapredovalog stupnja molitve. Oni nisu istovjetni s kontemplativnom molitvom, i nije točno da automatski posvećuju ljude koji ih posjeduju. Sasvim suprotno, ako se čovjek veže za njih, postaju prepreka duhovnom razvoju“.
Dakle, ako netko levitira, poput franjevca Josipa Kupertinskog u 17. stoljeću, ili ima dar bilokacije, bivanja na dva mjesta istodobno, poput Martina de Porresa (živio na prijelazu 16. u 17. stoljeće) – obojica su proglašeni svecima – mi, kojima se to ne događa, možemo mirne duše ostati prilično staloženi, možda čak i mrvicu skeptični (i to ne u smislu da ne bismo vjerovali – ako smo vjernici – da je to samo po sebi nemoguće, nego oprezni prema porukama koje dotična osoba šalje). Baš kao i crkvena hijerarhija koja je fra Josipu bila naredila da prestane izvoditi i da se, je li, spusti na zemlju. Jer, kaže Keating: „U pokazivanju bilo koje vrste uzbudljivog dara prisutan je određeni stupanj egoizma, a to vrijedi i za najproduhovljenije darove“ (str. 15.). Nakon što su mu nadređeni dali do znanja da nisu impresionirani i udaljili ga iz javnosti, Josip je, što bi rekli moji učenici, pao u bed, ili – preciznije – riječima mistika Ivana od Križa, upao u tegobno duhovno-psihološko stanje znano kao tamna noć duše. A svecem je proglašen upravo zato što je bio poslušan crkvenoj vlasti, ne zato što je lebdio (čak i do, prema očevicima, trideset metara u vis).
Da spomenuti fenomeni nipošto nisu ograničeni na katoličke svece vjerojatno je svakom jasno, jer su različite pojave slične naravi od pamtivijeka poznate i među praktikantima joge. Sankrtska riječ siddhi odnosi se na (duhovne) moći ili (psihičke) sposobnosti poput smanjivanja vlastitog tijela na veličinu, hm, atoma ili sposobnosti da se čuje ili vidi na velike udaljenosti i slično (lebdenje i bilokacija dolaze u paketu). No, ni istočnjački duhovnjaci i autoriteti nisu nimalo benevolentniji spram spomenutih pojava od svojih zapadnjačkih kolega. I na Istoku ih, baš kao i katolički redovnik Keating, smatraju mogućom preprekom duhovnom napredovanju i zapravo im se ne pridaje naročita pozornost. Tako ih, primjerice, gospon Krishnamurti uspoređuje sa svjetlom svijeće na suncu.
Međutim, ljude nekako impresionira kad se, navodno, krše fizikalni zakoni, i skloniji su posvećivati više pažnje osobi koja ih, navodno, krši. Kažem navodno jer osobno nikad nisam vidio da netko lebdi, da je svoje tijelo povećao na veličinu Mjeseca ili da – čuo sam i za to – kroz spolni organ pije vodu. I opet, ne kažem da nije moguće da netko uskrisi mrtvaca ili da iz praznog hladnjaka odjednom počne vaditi pečenke, samo što o tome uvijek nekako čujemo iz druge ruke...
Ipak, postoji nešto što svi možemo vidjeti, a to su stigme i znak križa (doduše prekriven flasterom) na čelu velečasnog gospona Sudca, i, kao što rekoh, ljudi su skloniji čuti što neka takva osoba ima za reći, bez obzira na gorespomenute ograde. Nedavno je tako nastalo komešanje u među vjernicima u Zagrebu jer je uzoriti kardinal Bozanić navodno zabranio propovijedati velečasnom Sudcu na misi u crkvi Svete Matere Slobode. Novinari, očito neupoznati s tisućljetnim, opravdano opreznim odnosom crkvene hijerarhije spram karizmatika u svojim redovima, raspisali su se tih dana o tome da je Sudac „već dugo u nemilosti visokih crkvenih velikodostojnika pa su stoga njegovi javni nastupi u posljednje vrijeme vrlo rijetki“ (spomenuti levitant Josip Kupertinski proveo je veći dio života zatvoren po raznim samostanima).
Ne znam je li gospon Bozanić zaista zabranio govoriti gosponu Sudcu, ali u subotnjem (13. 12.) Večernjem listu saznajemo da će u ponedjeljak 15. 12. u kinodvorani Studentskog centra u Zagrebu biti predstavljena knjiga Zlatko Sudac, razgovori u izdanju nove nakladničke kuće Joshua (dobronamjerno pitanje: zašto ne Jošua – možda čak i Ješua – ako se već njezin direktor, glavom i bradom Zlatko Sudac, vatreno zalaže za dostojanstvo hrvatskog čovjeka, dakle i hrvatskog jezika?). Autor priloga, Milan Ivkošić, pojašnjava o čemu je riječ: „Poznati kršćanski karizmatik… govori o sebi bez zadrške, o temama ovoga vremena – o duhovnoj zapuštenosti, zamkama demokracije, globalizacije, liberalizma, o zamkama vremena koje nam nudi sav sjaj i sva materijalna dobra, a uzima nam dušu. Ono što se dosad znalo o poznatom svećeniku uglavnom su interpretacije ‘iz druge ruke’, a ovdje je riječ o autentičnom, iskrenom, ispovjednom Sudcu. I to u obliku nevezanog, neposrednog, spontanog dijaloga“.
Kao što rekoh, ljudi su skloniji obrati pažnju na riječi čovjeka koji, tako sam čuo, levitira i ima dar bilokacije (digresija: obratite pažnju na to da se na Istoku smatra da do toga čovjek može doći vlastitim naporom, dok kršćanstvo takvo što smatra (Božjim) darom) – kao da već i krvavi križ na čelu ne bi bio dovoljan – pa sam i sâm sa zanimanjem pročitao Sudčeve odgovore na postavljena pitanja.
Premda mi nije namjera – čovjek radi ono što misli da treba – kritizirati velečasnog gospona Sudca ili s njim polemizirati, već sam maloprije, profesionalno deformiran, postavio pitanje vezano uz ime nakladničke kuće pa ću još malo tupiti po tome. Ne znam tko ga je odabrao, ali, ako velečasni govori o samopoštovanju („Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti. Od kompleksa da se mora dokazivati, opravdati. Gdje je tu samopoštovanje?“), zašto onda vlastitoj firmi daje englesko ime? Pa ne piše u hrvatskom prijevodu Biblije Joshua, nego Jošua. Ako već misli da „…velik broj Amerikanaca u biti ne zna što je. Jedino što ih drži zajedno, to je american dream. Ali što će biti kada se probude iz tog sna? … Ali uspoređujući sada Hrvate i Amerikance, mogu reći da ja znam gdje mi je pradjedovina, gdje su kosti pradjeda moga“, zašto izborom engleskog imena šalje zbunjujuću poruku? Uostalom, ne bih stavio ruku u vatru da većina Amerikanaca ne zna što je, gdje im je pradjedovina i gdje su im pokopani preci (najvećem dijelu stanovništva u, hm, Americi). Možda ih to jednostavno toliko ne zanima? Možda su općenito više usmjereni na budućnost nego na prošlost? S druge strane, mogla bi se braniti teza da su Amerikanci (odakle god da su im preci došli) neusporedivo nacionalno osvješteniji od nas (u Americi, gdje god se okreneš, ne možeš ne primijetiti američku zastavu, kakav slogan tipa God bless this country i slično, do iritacije). U Americi Amerikanac postaneš – u izvjesnom smislu – već sutradan po dolasku (naročito ako si u nečemu dobar), a na ovim prostorima možeš na teritoriju koji „pripada“ drugom narodu živjeti stoljećima i vazda si, često se pokaže, nepoželjni Drugi (ma koliko bio dobar u nečemu). Stvari dakle jednostavno nisu jednostavne i crno-bijele, premda velečasni stalno ističe da je stvar „ili-ili“ (Ili si s nama, ili… što?). U komunizmu je, u tom smislu, „bilo puno lakše. Jer, tada smo bili ‘bijeli i crni’. Kršćani ili komunisti.“ Danas više ne znaš tko pije, tko plaća.Sve te sekte, internet, EU… kako se postaviti? „…ovo vrijeme je opet plodonosno u onom smislu što traži jake ljude. Samostalne ljude slobodnog duha“. Znači, treba biti samostalan čovjek slobodnog duha. S tim se u potpunosti slažem. No, tko zna što pod tim podrazumijevamo? Što pod tim podrazumijeva vjernik, što ateist, što agnostik, što neki fundamentalist? Što pod tim podrazumijeva etički relativist, a što dogmatik?
Velečasni također oštro govori o opasnostima materijalnog blagostanja: „Daj čovjeku sve na slobodu, toliko mu daj materijalnoga blagostanja da mu se osali srce i duša, tako da više nije kadar razmišljati zdravom pameću. Da više nema snage jer je otupio boriti se za opstanak duše. Jer ima toliko svega u izobilju da je postao bolestan, obijestan, devijantan, degradiran, nemoralan i otpao od Boga“. Premda se nadam da razumijem na što se rečeno, načelno, odnosi, nisam baš siguran u smislenost odašiljanja takve poruke u zemlji u kojoj ni dobar dio prosvjetara (koji bi itekako trebali raditi na formiranju „samostalnih ljudi slobodnog duha“) ne može dostojanstveno živjeti – a kad odu u mirovinu i preživjeti – a da ne radi dodatne poslove, u zemlji u kojoj u „materijalnom blagostanju“ u pravom smislu riječi živi neznatan dio pučanstva (hm, možda velečasni misli na njih?), uključujući i stališ (sjećate se ovog canjugizma?) kojemu pripada i sam gospon Sudac, u zemlji, dakle, u kojoj ljudi bolesni, obijesni, devijantni i degradirani, nemoralni i otpali ne postaju zato jer imaju „toliko svega u izobilju“, nego upravo suprotno, zato jer nemaju dovoljno materijalne sigurnosti koja bi im omogućila dostojanstvo i samopoštovanje, koja bi im omogućila da budu samostalni ljudi slobodnog duha.
U prošlom postu pisao sam o tome kako su prije stotinu i pedeset godina profesori pisali i o vlastitom trošku tiskali te praktički besplatno dijelili knjige kolegama. Danas vam je za osnivanje kakvog društva s ograničenom odgovornošću potreban kapital od minimalno dvadeset tisuća kuna, koliko je najmanje – prema Večernjem listu – morao uložiti velečasni Sudac za osnivanje nakladničke kuće engleskog imena „Joshua“. Saznajemo i sljedeće: „Knjiga će biti izdana u 10 tisuća primjeraka, što zacijelo neće biti dovoljno za poklonike popularnog svećenika, no uskoro se mogu očekivati i nova izdanja. Promotivna cijena bit će 130 kuna, a puna cijena u prodaji 150 kuna“. Cifra do koje dolazimo, a koja je tek početna, iz perspektive golemog dijela ovog iskompleksiranog naroda zvuči vrtoglavo, ali sam – bez ironije! – siguran da će velečasni s tim novcem znati raspolagati mudro i na dobrobit potrebitima. Bilo bi, dakako, lijepo da se knjiga prodaje i jeftinije – tako bi duhovna okrepa koju će zacijelo pružati – doprla ne samo do nekoliko desetaka, nego i do nekoliko stotina tisuća Hrvata. Ali, svatko ima neku svoju računicu i viziju. Za nekoga je 150 kuna popularna cijena, a za nekoga desetina mirovine. Jeftina demagogija? Ne, gola istina.
Na pitanje što muči današnjeg čovjeka, velečasni Sudac odgovara: „Neznanje. Predrasude. Pomanjkanje ljubavi, pomanjkanje mira u duši. Stresan život. Materijalistički pristup životu. Pristup iz koristoljublja. Oholost. Egoizam. Manipulacijski pristup životu. Život u laži. Pomanjkanje istine. A onda gubitak slobode“. Slažem se s njim. Samo, kad to, osim u Zlatno doba, ljudi nisu bili u neznanju? (U srednjem vijeku?) Kad nam nije nedostajalo ljubavi i mira u duši? (U rajskom vrtu?) Kad je to život bio sigurniji? (Tijekom Tridesetogodišnjeg rata? Prvog ili Drugog svjetskog rata? Domovinskog rata?) Kad ljudima nije bilo bitno materijalno? Itd, itd. Sve to stoji, ali zar se s ljudima nije manipuliralo odvajkada? I kad su to ljudi bili uistinu slobodni? Sve su to ideali, i ne kažem da njima ne treba težiti, ali reći da to muči (samo) današnjeg čovjeka čini mi se pomalo – manipulativno.
Verbalno sotonizirati – a privatno koristiti – suvremene tehnološke proizvode, od automobila, preko televizije, do računala i mobitela, kritizirati liberalizam i demokraciju („Sve ti dade da bi ti uzeo duh. To je lice Sotone. Sve ti ponudi, u svjetlu ti se prikaže. Sve ti dade, ali ima svoje uvjete. Ti zaigraš na ono slatko kao svi, je l?“), a poslovati i zarađivati prema njihovom tržišnom modelu čini mi se pomalo nedosljednim. U tom smislu, danas su možda jedini koji (još?) imaju moralni kredibilitet Amiši, američka protestantska sljedba koja ne koristi čak niti električnu energiju, a žive sukladno evanđelju kako ga oni razumiju i proizvode izvrsnu hranu i prekrasne rukotvorine od čije prodaje plaćaju državi porez.
Dakle, uopće ne sumnjam u dobronamjernost najdubljih motiva svećenika Zlatka Sudca, samo sam osjetio potrebu prokomentirati (tek neke) njegove izjave. Da se vratim na početak posta, to što se netko kreće prostorom s jednog mjesta na drugo bez prolaska međuprostora (agilnost), to što netko može svojim tijelom proći, bez otpora i posljedica, kroz tijelo druge osobe (kopenetracija) ili pak može biti izložen vatri i ne izgorjeti (nesagorivost), ne znači da je baš sve što kaže čista mudrost i otkrivenje.
Post je objavljen 15.12.2008. u 11:54 sati.