Uživajte u privatnosti dok još imate u čemu. Jer, u budućnosti (barem onoj čijem ostvarenju svojim mislima, riječima, djelima i propustima doprinesemo) će, kako je nedavno netko duhovito (a zapravo mračno) primijetio, svatko dobiti svojih petnaest minuta – anonimnosti.
Naime, u obje knjige koje se bave predviđanjima za sljedećih pedesetak godina (Zapisi iz budućnosti R. Watsona (Alfa, 2008.) i Kratka povijest budućnosti J. Attalija (Meandarmedia, 2008.)) autori bez ograda govore o društvu u kojem će svatko znati sve o svakom, o društvu u kojem neće biti privatnosti (u današnjem smislu) jer će uvijek negdje netko (manje ili više zainteresirano) viriti u vaš – birajte – novčanik, zdravstveni karton, DNK, radni prostor, kompjuter, prostor u kojem se relaksirate, kamere će vas pratiti dok flanerski bezbrižno šećete ulicama grada, dok se ljubite na klupi u parku pa i dok ronite u najljepšem moru na svijetu. Nasmijao me, u tom smislu, sinoć dijalog iz novoobjavljene (i sjajno prevedene) knjige Woodyja Allena, Puka anarhija:
»Kako ste došli do moga broja?« upitao sam. »Nije u imeniku.«
»Na internetu. Broj je tamo zajedno s rengenskim snimkama vaše kolonoskopije.«
Ne znam – srećom – uključuje li kolonoskopija rengensko snimanje, ali shvatili ste poantu. Uglavnom, ljudi će sebe percipirati kao potpuno slobodne („Mogu birati između dvadeset i osam različitih pasta za zube i pedeset tarifnih modela za mobitel! Ja sam slobodan čovjek!«) dok će zapravo biti pod ultimativnim (samo)nadzorom. U društvu budućnosti više neće toliko bitan biti profit koliko kontrola i dominacija. Tako će u svrhu sve veće manipulacije članovi društva od malih nogu od države dobivati „poticajna sredstva“, djeca zato da bi mogla nabaviti kompjuterske igrice koje će ih kondicionirati za prihvaćanje onoga što je „normalno“ (igra, koja podrazumijeva određene – za vlast poželjne – norme, na suptilan način navodi dijete na njihovo usvajanje pa ono, kad ih i ne znajući usvoji, jednog dana neće ni znati da je izmanipulirano. Jer, protiv koga da se buniš ako ti nitko ništa ne nameće? Lako današnjoj djeci, ona znaju protiv koga da protestiraju…), učenici i studenti dobivat će dotacije za „potrošnju“ studija (često u formi samoobrazovanja i „distant learninga“), kako bi se – bez ikakve prisile – „samoproizveli“ u „normalne“ građane koji bez propitivanja (sjetite se slabog odaziva na studentske prosvjede) prihvaćaju (buduću) vladajuću ideološku paradigmu, najtotalitarniju vlast s najljubaznijim licem u povijesti. Ideološki inducirana (samo)kontrola bit će predstavljena kao „objektivna nužnost“. Hm, tako to ide, vlast uvijek impostira Sudbinu, bogove, Povijest, Ideju… kao nešto objektivno ne bi li – obećavajući red i slobodu – opravdala represiju i ograničila slobodu onima nad kojima vlada, s tim da su kontrolni aparati dosadašnjih vlastodržaca bili manje-više jasno definirani i vidljivi (vojska, (tajna) policija, inkvizicija (danas Kongregacija za nauk vjere)…), a vlast budućnosti, osim što će naravno nadzirati svoj kontrolni aparat, kontrolirati će mase navodeći ih da – putem industrije zabave i bezbrojnih proizvoda kojima će svaki član društva biti zaokupljen – nadziru sami sebe. Genijalno.
Ipak, za svaki slučaj – a autor knjige Zapisi iz budućnosti o tome govori lakoćom kojom vi spominjete ugradnju dodatne memorije – najjednostavnije će se problem svih mogućih podataka riješiti ugradnjom čipa (u vilicu ili podlakticu). Kako je to već danas moguće, a navodno postoje i ljudi koji su se dobrovoljno čipirali, nedavno sam dobio forvardušu iz nekih katoličkih krugova napisanu veličinom fonta 16, u kojoj se alarmantnim tonom autor e-maila obraća svekolikoj javnosti, dovodeći u vezu tvrtku VeriChip s Floride (http://www.verichipcorp.com/) s nekim od najpoznatijih stihova inače teško prohodne i zakučaste biblijske Knjige Otkrivenja ili Apokalipse, koja govori o posljednjim vremenima. Spomenuta korporacija proizvela je tzv. RFID (radio-frequency identification) čip veličine dva zrna riže koji, kad ga se skenira, reagira s jedinstvenim šesnaesteroznamenkastim brojem preko kojega se onda može ući u bazu podataka vezanih uz osobu u kojoj se čip (nevidljiv golim okom) nalazi (trenutno se ti podaci, navodno, odnose samo na zdravstvene informacije). Pročitamo li što je pak zapisao autor Otkrivenja (13, 16-18), shvatit ćemo odakle alarmantan ton.
Ona (Zvijer, prema nekim tumačenjima simbol države, vlasti, g.p.) postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest.
Neobično je lako u „žigu“ (prijevod grčke riječi koja znači biljeg, utisnuti znak, prema nekima i zmijski ugriz) prepoznati mikročip (koji se implantira iglom). U nekom uistinu gadnom scenariju za budućnost (a, NE ZABORAVITE, pišemo ga i vi i ja), možemo zamisliti svijet u kojem ne možeš podići plaću s bankomata ili (o, užasa!) kupiti Žuju ako nisi dopustio da ti spraše čip između obrva. U vjerskom referentnom okviru stvar je dakako još neusporedivo ozbiljnija jer prihvaćanje „žiga“ (ma što to bilo) implicira konačno okretanje leđa Dobru i svojevoljno predavanje Zlu, znači, (tek privremeni) spas tijela i (vječnu) propast duše. U redu, možete zaključiti da je autor Apokalipse bio na tripu (navodno na Patmosu rastu neki halucinogeni plodovi), dakle, uopće ne morate biti vjernik pa da vam ipak pomalo prisjedne pri pomisli na ugrađivanje čipova u novorođenčad, ili – a i to se može zakrinkati kakvim još nepostojećim društvenim ritualom – pri polasku u vrtić ili školu („Danas, kada postajem potrošač, primam ovaj žig, pomoću kojega ću lakše plaćati račune…«). Dakle, zagovornici žigosanja već se pozivaju na brojne prednosti (što je itekako primamljivo u sve kompliciranijem svijetu, pa ćemo i mi, za sada ne pod kožu, dobiti novi osobni identifikacijski broj), dok se istodobno, osim protivnika u vjerskim krugovima, javljaju i drugi branitelji prava na privatnost. Tako se jedan od njih pita: „Muškarac s ugrađenim čipom uskoro bi se mogao naći u situaciji da se u kafiću s nelagodom pita sviđa li se zgodnoj dami za susjednim stolom uistinu njegov osmijeh ili bi se samo željela mini-skenerom dokopati njegovih podataka. To daje novo značenje starom pitanju: ’Želi li ona moj broj?’“ O ostalom razmislite sami.
Dakako, ovako izgleda budućnost u kojoj „pobjeđuju“ njezini današnji arhitekti (jer smo im to – krećući raznim linijama manjeg otpora i širokim stazama – sami dopustili). No, s druge strane, kako znamo iz povijesti, svaka (wannabe totalitarna, apsolutna i apsolutno korumpirana) vlast na kraju se urušila u manje ili više brzom i spektakularnom kolapsu pa će i ova buduća čijem nastanku svjedočimo imati svoju Ahilovu petu. Što će to konkretno biti, ne znam. O tome valja razmišljati. Što bi rekao autor posljednje biblijske knjige, U ovome je mudrost: u koga je uma, nek’ odgoneta.
< | prosinac, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery