»Kupi kruh kad se vraćaš s posla«, rekla ti je žena.
»Daj nareži kruha«, ležerno te je prije ručka zamolio muž.
»Molim vas jedan kruh«, kažeš svaki dan u trgovini.
Kruh je nešto toliko utkano u našu svakodnevicu da o njemu zapravo i ne razmišljamo. Prati nas od najranijih dana, čim postanemo sposobni prožvakati žilavu koricu. Jedemo ga – mi u Hrvatskoj – uz gotovo sva tri glavna dnevna obroka, često i između. Na njega mažemo pekmez. Njime pomažemo tanjur. Kruh je neizostavni dio našeg života.
O važnosti kruha ne razmišljamo do te mjere da ga čak i bacamo. Ne želimo stari kruh nego friški. U svom tugovanju zbog toga što si ne možemo priuštiti plazma TV, ne pada nam na pamet da, prema zadnjim podacima, oko 800 milijuna ljudskih bića na zajedničkom planetu gladuje. To znači: nemaju ni korice kruha! Na trenutak će nam zabljesnuti pred očima slika živih kostura koji su se rodili na nekoliko sati leta zrakoplovom odavde i, eto, nisu imali sreće da mogu birati između desetak vrsta kruha u jednoj od nekoliko mjesnih pekara.
»Pa što ja tu mogu?« upitat ćete se u sebi.
Postoji jedan minimum: možemo biti zahvalni. Možemo zastati i pomisliti kako smo se mogli roditi usred pustinje i s napuhanim trbuhom punim parazita natezati presušena majčina prsa, iz kojih mlijeko ne teče jer mama nije vidjela kruha već tjednima. Nismo birali gdje ćemo se roditi, dakle, moglo je i tako biti. E, a kako nije, budimo barem na trenutak zahvalni što nas na stolu čeka štruca. Da, zahvalnost. Jer, u svijetu u kakvom živimo, ništa se više ne podrazumijeva. Vidjeti starca i staricu kako iz kontejnera vade ostatke kruha više nije neuobičajeno.
Kruh je toliko bitan za čovjekov život da ga često susrećemo u starim tekstovima, i u doslovnom i u simboličkom smislu. Kruha bismo se češće sa zahvalnošću sjetili da se nađemo u položaju izgubljenog sina iz Lukinog evanđelja koji, kad je ostao bez onodobnog pandana plazma TV-a, kaže: »Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi«. Premda čovjek doista ne živi samo od kruha, onaj neobični tesar iz Nazareta, kojega također često uzimamo – ako i toliko – zdravo za gotovo, upotrebljava kruh u jednoj od najsnažnijih slikâ u Novom zavjetu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti«. I još: »Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek«. Kruh je, dakle, snažan simbol. Kruhom se naziva i čovjekova duhovna hrana. A taj isti Isus, koji je spominjao kruh u svojim govorima, rođen je u Betlehemu, što u prijevodu znači kuća kruha.
»Kruha i igara«, urlali su stari Rimljani, jer čak ni njima nisu bile dovoljne samo igre.
»Kruha i rada«, vikali su (i vikat će?) izgladnjeli i obespravljeni radnici.
»Tko tebe kamenom, ti njega kruhom«, poslovica je koju razumiju samo oni najmudriji među nama.
»Živjeti o kruhu i vodi«, jer to je onaj minimum.
»Dobar kao kruh«, kažemo za nekoga uistinu dobrog.
Kad danas uzmemo u ruke krišku kruha, zastanimo na trenutak, i prije no što je zagrizemo, prije no što napravimo najnormalniju stvar na svijetu, pomislimo kome sve trebamo za nju zahvaliti: poljodjelcima koji su pripremili tlo, sijali i želi; mlinarima koji su obradili žito; pekarima koji su budni cijelu noć… Možda, ako nismo materijalisti, Onome koji je učinio da kiša pada i sunce sja. Dakle, prije no što zagrizemo, pomislimo na to koliku povlasticu uživamo.
I dobar nam tek!
Post je objavljen 02.12.2008. u 21:55 sati.