gospon profesor
utorak, 28.01.2014.
Self-advertising
Tekst književnog kritičara Borisa Postnikova o mojih 55 lakih komada (Sandorf, 2013.)
Šareno pismo
Stvari nisu crno-bijele, čest je zaključak pedeset i pet esejističkih tekstova, medijskih komentara, kritika i putopisa Darka Milošića; pedeset i pet lakih komada“, kako ih je, posve u skladu s dopadljivo nepretencioznim pristupom, odlučio nasloviti. Stvari, dakle, nisu crno-bijele i svakom se popularnom stavu može naći uvjerljiv kontraargument, bilo koji općeprihvaćen svjetonazor izvrnuti na vlastito naličje, a skoro svaka je isključivost, naposljetku, mjera intelektualnog siromaštva. I doista: bilo da piše o odnosu religije i tehnologije, fašizma i naše tolerantne“ društvene sadašnjosti, paganskim korijenima uskršnjih običaja ili o navodnim psihičkim bolesnicima koje u institucije smještaju njihovi neusporedivo nenormalniji roditelji, supružnici i rođaci, Milošić uvijek pažljivo važe razloge pro et contra, otkriva različite aspekte situacije koja mu je privukla pozornost, opipava isprva nevidljive pregibe problema, njiše ga zaigrano na klackalici intelektualne radoznalosti. Zašto oni s kojima se nikako ne možemo složiti misle to što misle, što ih pritom motivira? I jesu li stavovi posve oprečni njihovima neupitni? Koliko je ispravan naš pogled na stvar? Što ako bismo ga nakratko doveli u pitanje? A jesmo li uzeli u obzir ovu mogućnost, primijetili onu iznimku, ponovno obrnuli čitavu situaciju naglavce…?
Prvi problem s piscima koji se trude izbjeći i crnu i bijelu stranu, naravno, sastoji se u tome što im pisanje najčešće – budući ni crno ni bijelo – postaje sivo. Milošić je, međutim, jedna od onih rijetkih, sretnih iznimki: on piše šareno. Koloratura teksta mu je bogata, a spektar širok i vuče prema toplim bojama: živopisni detalji, repertoar svakodnevice i ležerna, visprena, žovijalna duhovitost. Iako je u ovim tekstovima uglavnom riječ o ozbiljnim, često središnjim socijalnim problemima naše suvremenosti, oni ostaju usko vezani za svoje neposredne povode – prijateljski razgovor u kafiću neočekivano prekinut bizarnim ispadom neke estradne zvjezdice za susjednim stolom, susret u tramvaju s neupućenim mladim wannabe neonacistom koji nikada nije čuo za Adolfa Eichmanna, TV-dokumentarac o majmunima pogledan, slučajno i usputno, paralelno sa sjednicom Sabora – pa Milošićeve refleksije nikada ne završavaju u apstraktnoj konceptualnoj anatomiji, nego fenomene koji ga zanimaju slijede vrludavom petljom: polaze od malih, običnih, konkretnih susreta, situacija i razgovora u kojima se ovi svakodnevno i neizbježno prelamaju, idu prema njihovim apstraktnijim“ pretpostavkama i uvjetima pa se vraćaju natrag, u zamršeno tkivo opipljive i dobro poznate društvene svakodnevice… To elementarno umijeće žitkog esejizma – da se bude konkretan i apstraktan u razmaku od nekoliko redaka, refleksivan i životan“ u isti mah – Milošić je razvio do majstorskog stupnja: onog na kojem više i ne primjećujemo da je riječ o umijeću, jer se stvar razvija tako lagano i jednostavno, bez napora i otpora.
Drugi pak problem s autorima koji otvoreno zaziru od crno-bijele akromatske polarizacije sastoji se u tome što izbjegavanje radikalnijeg angažmana uglavnom vodi u mlaku baru političke korektnosti, dok se po rubovima teksta hvata paučina općih stavova. Danas, terminološka nam je izvedba tog puta kojim se češće ide dobro poznata: kalup demokratskih vrijednosti, red ljudskih prava pa red tolerancije, prstohvat socijalne senzibiliziranosti, malo manjinske ravnopravnosti… Sa sastojcima, naravno, načelno je sve u redu; nevolja je u tome što učestala amaterska priprema recept pretvara u uputstvo za teško probabljiv fast food. Ali opet, Milošić nudi iznimku. Tolerancija mu, recimo, ne predstavlja samo formalnu ljušturu pasivne snošljivosti, nego preduvjet za dvoboj argumentima. Biti tolerantan njemu znači biti dovoljno otvoren da bi se s neistomišljenikom ušlo u sukob i borbu; uvijek po pravilima fair playa, naravno, ali nikad s figom u džepu. Manjinska se perspektiva, dalje, otvara i onda kada nosi potencijal subverzije, ali i onda kada garantira privilegije i ekskluzivitet: iz nje će Milošić opetovano secirati apsurdne i nekoherentne pretpostavke dominantnog katoličkog svjetonazora, ali će prepoznati i kako mu donosi zaštitu i sigurnost kada, primjerice, u Tunisu kao dokoni turist promatra početak revolucije i onoga što će tek postati Arapskim proljećem… Ukoliko izbjegava ekstremne zaključke, ukratko, on to ne čini u ime udobnosti polovične pseudorefleksije, nego radi dinamike neumornog (samo)propitivanja, mangupskog intelektualnog provociranja i neprestanog istraživanja.
Osnovni je paradoks Milošićeva izbjegavanja crno-bijelih“ konkluzija i stavova pritom u činjenici da je cjelokupna njegova autorska pozicija obilježena temeljnom ambivalencijom. Taj se paradoks pokazuje iznimno produktivnim. S jedne strane, naime, Milošićev je ethos prosvjetiteljski par excellence: ne samo što vjeru, zatucane predrasude i svakodnevni medijsko-potrošački folklor društva spektakla“ propušta kroz filtar argumentacije i skeptičkog propitivanja, nego ga njegova profesija srednjoškolskog profesora hrvatskoga jezika – nekoga kome smo, dakle, povjerili odgovorni mandat obrazovanja, usmjeravanja i prosvjećivanja novih generacija – golemim dijelom određuje. S druge strane, međutim, ovu prosvjetiteljsku komponentu neprestano prati njezina sjena: interes za iracionalne“ psihoanalitičke teorije Freuda i Junga, zanimanje za mit i mogućnosti suvremenoga mitotvorstva, autoironična svijest o tome da su učenicama i učenicima uglavnom zanimljiviji vikend-izlasci i muzički hitovi nego Gundulićevi stihovi…
Naposljetku, prema onoj staroj bibliofilskoj sentenci – kaži mi što čitaš i reći ću ti tko si“ – već je i popis autorove lektire koji možemo rekonstruirati s ovih stranica dovoljan za zaključak o neobično znatiželjnom i radoznalom piscu. Na stranu brojne reference na djela hrvatske književnosti – to smo od jednog gos’n profesora, uostalom, i očekivali – ovdje nailazimo na bizarne knjige o masonsko-okultističkim zavjerama koje Baracka Obamu proglašavaju klonom faraona Ehnatona, na papinske enciklike, priručni izbor iz lirske antologije turbo-folka, proročku esejistiku“ novinara, književnika i oca Nives Celzijus“ Aneja Sama, suvremene romaneskne hitove, leksikone, rječnike, enciklopedije, popularnoznanstvene naslove, religijske rasprave… Šareno pismo Darka Milošića kolorirano je širokim spektrom čitalačkog iskustva: nema ničega neobičnog u tome što netko tko čita ovako mnogo i raznovrsno prezentira nepredvidljivo, bogato i – prije svega – nepretenciozno plasirano znanje.
Iz 55 lakih komada pamtit ćemo mnogo više od 55 uspjelih pasaža i detalja. Urnebesno preispisivanje Krležina Povratka Filipa Latinovicza u skladu s pravilima američke yes-you-can prozne ideologije. Scenu predavanja nezainteresiranom razredu, dok nekoliko metara dalje bruje tvornički strojevi i nadglasavaju se radnici. Razglednicu iz Irana koja skicira nesagledivo bogatstvo povijesti prastare kulture i suvremenu ljepotu jedinstvene civilizacije, uz dlaku politički programiranim invektivama i pozivima na novo amerikanoidno širenje demokracije“ bombama, rafalima i masakrima civila. Malu komparaciju gimnazijskih profesora i mormona, u modnom ključu. Neplanirani filipinski izlet u režiji simpatičnog vodiča, udovca i svodnika-amatera Johnnyja. I tako dalje, i tako dalje… 55 lakih komada nešto su kao album sa šarenim sličicama lepršave znatiželje, educirane zaigranosti i – što je, naposljetku, možda i najvažnije – vedre, opuštene životne radosti. Vrijedi ga listati iznova pa opet. Zbirka je raritetna.
nedjelja, 12.01.2014.
Nizozemska razglednica
Prolazim pored ulaza zatvora u Scheveningenu. Pri pomisli da je negdje s one strane zida, primjerice, Ratko Mladić osjećam se pomalo creepy; nešto kao u filmu Kad jaganjci utihnu, kad se Clarice Sterling približava ćeliji u kojoj je Hanibal Lecter. Pitam se što general radi u to prednovogodišnje jutro. Možda pije kavu s dr. Karadžićem? Ili se druži, uz stolni nogomet, s nekim od afričkih warlordova? Ili igra šah s nekim od uznika s ovih prostora s kojima je do jučer ratovao? Kako bilo, nije mu ni loše; nizozemsku robijašnicu kolokvijalno nazivaju Hague Hilton , s obzirom na udobnost smještaja i ponudu sadržaja: od knjižnice, do dvorane za fitness. U toj prosvijećenoj Kraljevini koljači i silovatelji imaju se pravo žaliti na pretvrdo skuhano povrće. Čovjek se pita, jesmo li – OK, ne mi, nego Holanđani – od humanosti napravili idola? U svakom slučaju, oni su doista tu.
Zastao sam i ispred zgrade Haškog tribunala. Stotine puta viđeno pročelje djeluje mi nekako manje stvarno u stvarnosti, nego medijski posredovano. Previše sam ga puta vidio na ekranu pa mi je malo čudno stajati pred onom golemom satelitskom antenom putem koje sam godinama promatrao poznata lica optuženikâ. Malne sam se iznenadio što ta hiperrealna zgrada stvarno postoji. Postoji, dakako, i u njoj se i dalje odvijaju procesi.
Den Haag inače djeluje kao fino mjesto za život (ako imate novaca); u njemu je u višestoljetnom kontinuitetu sjedište Vlade i trenutnog kralja, Willema-Alexandera Clausa Georga Ferdinanda van Oranje-Nassaua, potomka Willema Šutljivog, Oca domovine, prvog vladara ubijenog u atentatu vatrenim oružjem. Dok šećete ulicama na kojima ama baš nigdje nisam vidio ni papirića, i promatrate raskošne fasade rezidencijâ građenih još u doba kolonijalnih osvajanja, stječete dojam o odnosima moći kroz povijest sve do današnjeg dana. Iz Binnehofa su se vukli (i još se vuku?) konci od Južne Amerike do Indonezije. Tu je također i Međunarodni sud pravde, ili sjedište jedne od najvećih svjetskih tvrtki, Royal Dutch Shell, da spomenem tek neke od institucija koje govore o specifičnoj težini Nizozemske u svjetskim razmjerima. Ili možda još ponešto: Heineken, Bavaria, Edam, Gouda, Amstel, Maasdammer, KLM, Philips…
Amsterdam je zanimljiv grad. Pogleda li se iz zraka, djeluje poput krhke filigranske čipke, ili impozantne paukove mreže koja se tka još od 13. stoljeća. Dolje, na tlu koje je zapravo ispod morske razine (kao i dobar dio zemlje), u šetnji ćete neprestance nailaziti na neki od četiristotinjak ljupkih mostova, izbjegavajući (ili, preciznije, vas će izbjegavati) neki od bicikala kojih u gradu ima preko milijun – više no stanovnika (svake ih se godine samo ukrade oko osamdeset tisuća) pa nije rijetkost da naiđete na očito odbačene bicikle razbacane po pločniku. Biciklisti imaju sjajno riješene posebne staze koje im omogućavaju da jure uokolo, vozeći se sami, ili u paru, ili gurajući pred sobom kolica sa sitnom dječicom… Dojam je da se na biciklima voze svi: od novorođenčadi do stogodišnjaka. (Kad se nedavno rekonstruirala i obnavljala stara zagorska magistrala, ponadao sam se da će nekome od onih koji odlučuju o našim parama pasti na pamet da kolnik prošire sa svake strane po jedan metar za biciklističke staze kakvima su povezani nizozemski gradovi i gradići, sela i zaselci…). Amsterdam je pun starih kuća, pomalo naherenih, s upisanim godinama gradnje, 1632., ili 1688., ili… Prozori na privatnim kućama i poslovnim zgradama su veliki, i uglavnom bez zavjesa: kao da se poručuje, mi nemamo što kriti. Tako će dokoni flaner iza stakala na jednoj strani ulice vidjeti vlasnika udobno zavaljenog u fotelji, s knjigom u ruci, a s druge strane izlog iz kojega će ga promatrati, katkad također čitajući knjigu, ali ipak najčešće vrteći polako kukovima i ljubazno se smješkajući, seksualne radnice . Da, zloglasna četvrt crvenih svjetiljki, Rossebuurt, prolazi kroz sâm središnji, najstariji dio grada pa ćete doslovce preko puta veličanstvene gotičke Oude Kerk, Stare crkve iz 14. stoljeća, naići na gay sex shop, ili pak kupleraj koji je bio otvoren i prijepodne na Staru godinu, dok je u crkvi bila misa. Uglavnom, prostitucija je legalizirana, svatko uključen u posao plaća porez, nadzire se zdravstveno i socijalno stanje pružatelja/ica usluga, policija i privatni zaštitari brinu za red. Holanđani će reći: to ionako postoji pa zašto ne uvesti reda.
Kao što postoji i neiskorjenjiva potreba ljudskih bića da bar povremeno izmijene stanje svijesti, što svatko od nas i čini, na ovaj ili onaj način, što bi rekao Baudelaire, vinom, poezijom ili krepošću . Ako će se dio ljudi ionako nečim opijati, ako će ovako ili onako posezati za alkoholom ili tzv. lakim drogama (ili možda za ideologijom, mitovima, predrasudama, mržnjom… ima li opasnijih halucinogena? Ima li žešćeg tripa od jednodimenzionalnog doživljaja stvarnosti nekog fanatika? Ne pamtim da se netko na LSD-u opasao eksplozivom pa raznio u podzemnoj željeznici.), zašto i tu ne napraviti nekog reda? ( Subverzija cvjeta na onim mjestima gdje je zabrana najjača , piše D. Ugrešić 2001. u 9. broju Europskog glasnika, u svom amsterdamskom putopisu.) U Amsterdamu je to riješeno tako što su marihuana i hašiš dostupni u famoznim coffee shops, u kojima se ne toči alkohol i ne puše (obične) cigarete. Ima ih oko dvije stotine, i vazda su puni turista. Na ulicama neprestance nailazite na skupine mahom mladih Britanaca, ili Nijemaca pa i Hrvata koji se smijulje, ali ne prave nikakav nered. U restoranima i klubovima se toči alkohol, ali se ne puši. Postoje i kafići u kojima se smiju i u kojima se ne smiju pušiti cigarete. Nije mi, nota bene, namjera zagovarati uporabu bilo kakvih opojnih sredstava; ja naime mislim da smo mi i u najsvjesnijem stanju ponešto zbunjena stvorenja, da su i oni najracionalniji među nama slijepi za Stvarnost u svoj njezinoj složenosti… e pa, ako se još i napijemo ili pojedemo kakav space cookie, onda smo još zbunjeniji i još manje razumijemo Stvarnost oko sebe. (To je inače moj standardni odgovor kad me učenici pitaju zašto nije dobro piti ili duvati .) Želim reći da je droga, kome je do nje, dostupna i u Bedekovčini i u bilo kojem iranskom gradu, ili zapravo bilo gdje na svijetu, i već dugo traje debata oko toga može li se zloporabi stati na kraj još jačom represijom (koja podrazumijeva enormne financijske i organizacijske napore) ili možda upravo obratno, nadziranom legalizacijom kojom bi se kriminalcima izmaknulo tlo pod nogama, i edukacijom. Nisam se dublje pozabavio tim problemom, ali moj je dojam da se represijom uspijeva suzbiti tek djelić ilegalne trgovine, na nacionalnoj i na svjetskoj razini. Kako bilo, Nizozemci toleriraju spomenuta sredstva (službeno nisu legalna!), ali su teške droge striktno zabranjene. Koga zanimaju statistike, može ih potražiti (primjerice, 2010., 5,4% Nizozemaca konzumiralo je kanabis barem jednom, za razliku od Amerikanaca kojih je bilo 24%), ali čini se da među samim Nizozemcima ima manje zloporabe droge nego u zemljama sa strožim zakonima.
Nego, Amsterdam. Pokazalo se mudrim kartu za ulazak u Van Goghov muzej kupiti putem interneta. Pokušao sam isto napraviti i za Rijks (Državni) muzej i za Stedelijk (Gradski) muzej, ali iz nekog razloga transakcija nije uspjela. Naime, redovi su kilometarski, a uzmite u obzir i kišu nošenu vjetrom… Zbirka Vincentovih slika je zatravljujuća i uistinu vas mogu, dopustite li im, duboko dirnuti. (Umjetnost nam izmijeni stanje svijesti, ali tako što nas oplemeni.) Problem s tako poznatim djelima je da mogu izazvati dojam nečeg već viđenog, no, stojite li dovoljno dugo ispred kojeg autoportreta, ili ispred onih ljetnih pejzaža, ili suncokreta… boje se uskovitlaju, zatrepere i jasno vam je da stojite pred djelima čovjeka toliko osebujnog koliko u svoje doba neshvaćenog (They did not listen/They did not know how/Perhaps they'll listen now…). Pritom valja znati da Van Gogh nije bio nekakav amater; on se zapravo školovao da bude slikar i puno je ulagao u stručno obrazovanje. I u desetak godina ostavio svijetu djelâ neprocjenjivo vrijedna (But I could have told you Vincent/This world was never meant for one/as beautiful as you…).
Odmah do Van Goghovog muzeja je i Stedelijk muzej, muzej moderne i suvremene umjetnosti (slike, skulpture, instalacije, mobili, grafički i industrijski dizajn…). Nije tako velik i opremljen poput MoMA u Novom Amsterdamu, ali ima sjajnih radova Jacksona Pollocka, Vasilija Kandinskog, Marca Chagalla, Henrija Matissea, Andyja Warhola, Willema de Kooninga, Roya Lichtensteina… I da, Jeffa Koonsa.
Evo jednog pasusa iz spomenutog teksta Amsterdam, Amsterdam, D. Ugrešić: Gevulde koekje je običan, okrugao kolačić. U vitrinama pekarnica izgleda kao da je njegove punašne obraze malko opalilo sunce. Ti punjeni kolačići imaju ravan ili malo nazubljen rub… Sve u svemu, skromno tijesto. Nema ničega što bi ga naizgled odvajalo od drugih skromnih kolača. Međutim, kad se kolačić odlomi, u njegovoj unutrašnjosti zlati se mirisna, bogata pasta od marcipana. To srce od marcipana skriveno skromnom korom od tijesta metafora je slavne holandske povijesti, njezinih slavnih ljudi, Spinoze, Erazmusa, Rembrandta, Vermeera, Van Gogha, svih onih istraživača, moreplovaca, kartografa, graditelja, trgovaca i sanjara, one vojske anonimnih alkemičara koji su od vode načinili zemlju. U skromnom kolačiću sa srcem od marcipana leži snaga i kontinuitet holandske povijesti, one crne stroge odore holandskih građana u sedamnaestom stoljeću koje su iznutra bile opšivene najskupocjenijim krznom, one kuće na kanalima koje su skrivale neprocjenjivo bogatstvo. Skromni kolačić koji neočekivano rastvara svoju bogatu i mirisnu sadržinu tjestena je replika grada Amsterdama .
Posjetili smo i selo Edam, vidjeli kako se prave klompe i sir... Nizozemci svoje domaće životinje ne drže uz kuće nego na farmama u polju, tako da su im sela savršeno skockana i djeluju upravo idealno za ugodan život. U kontaktima sam stekao dojam da se radi o vedrim, nepretencioznim, ljubaznim, otvorenim, radišnim i zapravo skromnim ljudima (svoju domovinu će tako prozvati zemljicom žabâ ; općenito vole deminutive). Nizozemci generalno jesu otvoreni, što opet ne znači i da baš svi osobno bezrezervno prihvaćaju (polu)legalne coffee shops, gay supkulturu ili imigrante iz preko 170 zemalja.
Ali ih toleriraju.
subota, 04.01.2014.
Na početku nove godine...
"Tolerantnost i sloboda su u prvom redu izraz moralne veličine svakog pojedinca i izravna posljedica njegove duhovne pobjede nad vlastitim strahovima i predrasudama prema nepoznatom. Svaki fundamentalizam hrani se strahom i brani se predrasudama. Naša zajednička sloboda može postojati i opstati samo kad svatko od nas osobno prihvaća odgovornost za sve što je učinio, neovisno o amneziji ostalih. Zaborav guši to što sjećanje treba poticati kad težimo slobodi. Godine 1973. u Okružnom zatvoru u Zagrebu napisana je sljedeća misao: 'Svjetski građanin nije onaj tko svugdje vidi, svugdje čini i svugdje razumije isto. Naprotiv: to je onaj tko se raduje različitosti, tko omogućuje, tko radosno prihvaća granice svog svijeta i s ljubavlju susreće tuđe granice: svjetski građanin je onaj tko ispunjavajući svoju jednokratnost pomaže jednokratnost drugih'. Autor je tih riječi Vlado Gotovac." (A. Buczynski)
Još jednom, sretna nam 2014.
