Prolazim pored ulaza zatvora u Scheveningenu. Pri pomisli da je negdje s one strane zida, primjerice, Ratko Mladić osjećam se pomalo creepy; nešto kao u filmu Kad jaganjci utihnu, kad se Clarice Sterling približava ćeliji u kojoj je Hanibal Lecter. Pitam se što general radi u to prednovogodišnje jutro. Možda pije kavu s dr. Karadžićem? Ili se druži, uz stolni nogomet, s nekim od afričkih warlordova? Ili igra šah s nekim od uznika s ovih prostora s kojima je do jučer ratovao? Kako bilo, nije mu ni loše; nizozemsku robijašnicu kolokvijalno nazivaju Hague Hilton , s obzirom na udobnost smještaja i ponudu sadržaja: od knjižnice, do dvorane za fitness. U toj prosvijećenoj Kraljevini koljači i silovatelji imaju se pravo žaliti na pretvrdo skuhano povrće. Čovjek se pita, jesmo li – OK, ne mi, nego Holanđani – od humanosti napravili idola? U svakom slučaju, oni su doista tu.
Zastao sam i ispred zgrade Haškog tribunala. Stotine puta viđeno pročelje djeluje mi nekako manje stvarno u stvarnosti, nego medijski posredovano. Previše sam ga puta vidio na ekranu pa mi je malo čudno stajati pred onom golemom satelitskom antenom putem koje sam godinama promatrao poznata lica optuženikâ. Malne sam se iznenadio što ta hiperrealna zgrada stvarno postoji. Postoji, dakako, i u njoj se i dalje odvijaju procesi.
Den Haag inače djeluje kao fino mjesto za život (ako imate novaca); u njemu je u višestoljetnom kontinuitetu sjedište Vlade i trenutnog kralja, Willema-Alexandera Clausa Georga Ferdinanda van Oranje-Nassaua, potomka Willema Šutljivog, Oca domovine, prvog vladara ubijenog u atentatu vatrenim oružjem. Dok šećete ulicama na kojima ama baš nigdje nisam vidio ni papirića, i promatrate raskošne fasade rezidencijâ građenih još u doba kolonijalnih osvajanja, stječete dojam o odnosima moći kroz povijest sve do današnjeg dana. Iz Binnehofa su se vukli (i još se vuku?) konci od Južne Amerike do Indonezije. Tu je također i Međunarodni sud pravde, ili sjedište jedne od najvećih svjetskih tvrtki, Royal Dutch Shell, da spomenem tek neke od institucija koje govore o specifičnoj težini Nizozemske u svjetskim razmjerima. Ili možda još ponešto: Heineken, Bavaria, Edam, Gouda, Amstel, Maasdammer, KLM, Philips…
Amsterdam je zanimljiv grad. Pogleda li se iz zraka, djeluje poput krhke filigranske čipke, ili impozantne paukove mreže koja se tka još od 13. stoljeća. Dolje, na tlu koje je zapravo ispod morske razine (kao i dobar dio zemlje), u šetnji ćete neprestance nailaziti na neki od četiristotinjak ljupkih mostova, izbjegavajući (ili, preciznije, vas će izbjegavati) neki od bicikala kojih u gradu ima preko milijun – više no stanovnika (svake ih se godine samo ukrade oko osamdeset tisuća) pa nije rijetkost da naiđete na očito odbačene bicikle razbacane po pločniku. Biciklisti imaju sjajno riješene posebne staze koje im omogućavaju da jure uokolo, vozeći se sami, ili u paru, ili gurajući pred sobom kolica sa sitnom dječicom… Dojam je da se na biciklima voze svi: od novorođenčadi do stogodišnjaka. (Kad se nedavno rekonstruirala i obnavljala stara zagorska magistrala, ponadao sam se da će nekome od onih koji odlučuju o našim parama pasti na pamet da kolnik prošire sa svake strane po jedan metar za biciklističke staze kakvima su povezani nizozemski gradovi i gradići, sela i zaselci…). Amsterdam je pun starih kuća, pomalo naherenih, s upisanim godinama gradnje, 1632., ili 1688., ili… Prozori na privatnim kućama i poslovnim zgradama su veliki, i uglavnom bez zavjesa: kao da se poručuje, mi nemamo što kriti. Tako će dokoni flaner iza stakala na jednoj strani ulice vidjeti vlasnika udobno zavaljenog u fotelji, s knjigom u ruci, a s druge strane izlog iz kojega će ga promatrati, katkad također čitajući knjigu, ali ipak najčešće vrteći polako kukovima i ljubazno se smješkajući, seksualne radnice . Da, zloglasna četvrt crvenih svjetiljki, Rossebuurt, prolazi kroz sâm središnji, najstariji dio grada pa ćete doslovce preko puta veličanstvene gotičke Oude Kerk, Stare crkve iz 14. stoljeća, naići na gay sex shop, ili pak kupleraj koji je bio otvoren i prijepodne na Staru godinu, dok je u crkvi bila misa. Uglavnom, prostitucija je legalizirana, svatko uključen u posao plaća porez, nadzire se zdravstveno i socijalno stanje pružatelja/ica usluga, policija i privatni zaštitari brinu za red. Holanđani će reći: to ionako postoji pa zašto ne uvesti reda.
Kao što postoji i neiskorjenjiva potreba ljudskih bića da bar povremeno izmijene stanje svijesti, što svatko od nas i čini, na ovaj ili onaj način, što bi rekao Baudelaire, vinom, poezijom ili krepošću . Ako će se dio ljudi ionako nečim opijati, ako će ovako ili onako posezati za alkoholom ili tzv. lakim drogama (ili možda za ideologijom, mitovima, predrasudama, mržnjom… ima li opasnijih halucinogena? Ima li žešćeg tripa od jednodimenzionalnog doživljaja stvarnosti nekog fanatika? Ne pamtim da se netko na LSD-u opasao eksplozivom pa raznio u podzemnoj željeznici.), zašto i tu ne napraviti nekog reda? ( Subverzija cvjeta na onim mjestima gdje je zabrana najjača , piše D. Ugrešić 2001. u 9. broju Europskog glasnika, u svom amsterdamskom putopisu.) U Amsterdamu je to riješeno tako što su marihuana i hašiš dostupni u famoznim coffee shops, u kojima se ne toči alkohol i ne puše (obične) cigarete. Ima ih oko dvije stotine, i vazda su puni turista. Na ulicama neprestance nailazite na skupine mahom mladih Britanaca, ili Nijemaca pa i Hrvata koji se smijulje, ali ne prave nikakav nered. U restoranima i klubovima se toči alkohol, ali se ne puši. Postoje i kafići u kojima se smiju i u kojima se ne smiju pušiti cigarete. Nije mi, nota bene, namjera zagovarati uporabu bilo kakvih opojnih sredstava; ja naime mislim da smo mi i u najsvjesnijem stanju ponešto zbunjena stvorenja, da su i oni najracionalniji među nama slijepi za Stvarnost u svoj njezinoj složenosti… e pa, ako se još i napijemo ili pojedemo kakav space cookie, onda smo još zbunjeniji i još manje razumijemo Stvarnost oko sebe. (To je inače moj standardni odgovor kad me učenici pitaju zašto nije dobro piti ili duvati .) Želim reći da je droga, kome je do nje, dostupna i u Bedekovčini i u bilo kojem iranskom gradu, ili zapravo bilo gdje na svijetu, i već dugo traje debata oko toga može li se zloporabi stati na kraj još jačom represijom (koja podrazumijeva enormne financijske i organizacijske napore) ili možda upravo obratno, nadziranom legalizacijom kojom bi se kriminalcima izmaknulo tlo pod nogama, i edukacijom. Nisam se dublje pozabavio tim problemom, ali moj je dojam da se represijom uspijeva suzbiti tek djelić ilegalne trgovine, na nacionalnoj i na svjetskoj razini. Kako bilo, Nizozemci toleriraju spomenuta sredstva (službeno nisu legalna!), ali su teške droge striktno zabranjene. Koga zanimaju statistike, može ih potražiti (primjerice, 2010., 5,4% Nizozemaca konzumiralo je kanabis barem jednom, za razliku od Amerikanaca kojih je bilo 24%), ali čini se da među samim Nizozemcima ima manje zloporabe droge nego u zemljama sa strožim zakonima.
Nego, Amsterdam. Pokazalo se mudrim kartu za ulazak u Van Goghov muzej kupiti putem interneta. Pokušao sam isto napraviti i za Rijks (Državni) muzej i za Stedelijk (Gradski) muzej, ali iz nekog razloga transakcija nije uspjela. Naime, redovi su kilometarski, a uzmite u obzir i kišu nošenu vjetrom… Zbirka Vincentovih slika je zatravljujuća i uistinu vas mogu, dopustite li im, duboko dirnuti. (Umjetnost nam izmijeni stanje svijesti, ali tako što nas oplemeni.) Problem s tako poznatim djelima je da mogu izazvati dojam nečeg već viđenog, no, stojite li dovoljno dugo ispred kojeg autoportreta, ili ispred onih ljetnih pejzaža, ili suncokreta… boje se uskovitlaju, zatrepere i jasno vam je da stojite pred djelima čovjeka toliko osebujnog koliko u svoje doba neshvaćenog (They did not listen/They did not know how/Perhaps they'll listen now…). Pritom valja znati da Van Gogh nije bio nekakav amater; on se zapravo školovao da bude slikar i puno je ulagao u stručno obrazovanje. I u desetak godina ostavio svijetu djelâ neprocjenjivo vrijedna (But I could have told you Vincent/This world was never meant for one/as beautiful as you…).
Odmah do Van Goghovog muzeja je i Stedelijk muzej, muzej moderne i suvremene umjetnosti (slike, skulpture, instalacije, mobili, grafički i industrijski dizajn…). Nije tako velik i opremljen poput MoMA u Novom Amsterdamu, ali ima sjajnih radova Jacksona Pollocka, Vasilija Kandinskog, Marca Chagalla, Henrija Matissea, Andyja Warhola, Willema de Kooninga, Roya Lichtensteina… I da, Jeffa Koonsa.
Evo jednog pasusa iz spomenutog teksta Amsterdam, Amsterdam, D. Ugrešić: Gevulde koekje je običan, okrugao kolačić. U vitrinama pekarnica izgleda kao da je njegove punašne obraze malko opalilo sunce. Ti punjeni kolačići imaju ravan ili malo nazubljen rub… Sve u svemu, skromno tijesto. Nema ničega što bi ga naizgled odvajalo od drugih skromnih kolača. Međutim, kad se kolačić odlomi, u njegovoj unutrašnjosti zlati se mirisna, bogata pasta od marcipana. To srce od marcipana skriveno skromnom korom od tijesta metafora je slavne holandske povijesti, njezinih slavnih ljudi, Spinoze, Erazmusa, Rembrandta, Vermeera, Van Gogha, svih onih istraživača, moreplovaca, kartografa, graditelja, trgovaca i sanjara, one vojske anonimnih alkemičara koji su od vode načinili zemlju. U skromnom kolačiću sa srcem od marcipana leži snaga i kontinuitet holandske povijesti, one crne stroge odore holandskih građana u sedamnaestom stoljeću koje su iznutra bile opšivene najskupocjenijim krznom, one kuće na kanalima koje su skrivale neprocjenjivo bogatstvo. Skromni kolačić koji neočekivano rastvara svoju bogatu i mirisnu sadržinu tjestena je replika grada Amsterdama .
Posjetili smo i selo Edam, vidjeli kako se prave klompe i sir... Nizozemci svoje domaće životinje ne drže uz kuće nego na farmama u polju, tako da su im sela savršeno skockana i djeluju upravo idealno za ugodan život. U kontaktima sam stekao dojam da se radi o vedrim, nepretencioznim, ljubaznim, otvorenim, radišnim i zapravo skromnim ljudima (svoju domovinu će tako prozvati zemljicom žabâ ; općenito vole deminutive). Nizozemci generalno jesu otvoreni, što opet ne znači i da baš svi osobno bezrezervno prihvaćaju (polu)legalne coffee shops, gay supkulturu ili imigrante iz preko 170 zemalja.
Ali ih toleriraju.
Post je objavljen 12.01.2014. u 20:30 sati.