Ima jedna pripovijest K. Š. Gjalskog iz zbirke Male pripovijesti (1894.), pod naslovom Nacionalna ekonomija. Nekako mi je pala na pamet ovih dana dok sam promatrao pripreme za (neuspjeli) prosvjed na kojem se (vladajuću/društvenu/ekonomsku) elitu pozivalo da „stegne remen“, i prozivalo da je „lopovska banda“. Cijeli kontekst mi je, dakako, posve jasan, ljudi su frustrirani, bijesni itd. Ipak, pomislio sam kako je to s masama, kolektivitetima, pukom, narodom, kako već hoćete, neobična stvar. Naime, na istom tom trgu, prije kojih sedamnaest godina, možda ti isti ljudi (uz one kojima se u petak nije dalo doći pokisnuti – ah, ta kiša, baš kad su prosvjedi!) klicali su nekim onodobnim pripadnicima elite, a među njima su se motali, ili su ih iz prikrajka promatrali oni koji su se spremali taj narodni zanos iskoristiti ne bi li sedamnaest godina kasnije i sami bili dio elite protiv koje će se sav taj puk, sad pak, buniti. To je ta neka dijalektika, a da stvar nije od jučer, piše i Gjalski u spomenutoj pripovijesti.
Počinje opisom jednog takvog javnog skupa održanog početkom devedesetih godina 19. stoljeća:
»Živjela – živjela domovina!« klicao je iz svega grla, a upale oči plamtjele su od žara i zanosa. Taj čas ne bi mu se nimalo čudnovato pričinilo da je tko k njemu pristupio i zahtijevao od njega da položi glavu za domovinu. Zacijelo ne bi ni trenutka krzmao – ta drugo ne bi bio imao dati!
Bezimeni hrvatski domoljub, sirotinja, anonimus nalik tolikim njemu sličnima koji će iste te riječi izgovarati stotinjak godina kasnije. Evo kako ga opisuje Gjalski:
Srce, dobro njegovo nepokvareno srce ljubilo je tu domovinu… ta ljubav nadomješćivala mu sve, kad ju je tako ubavu… vidio, on je bio čitav bogataš i sa pobožnim ponosom pjevao: Lijepa naša domovino! Gladan u želucu, uz jadikovku i plač nesite djece, on je računao s veseljem koliko će od izvoza žita doći u domovinu novaca i „narod“ se obogatiti!
Sjećate li se sličnog zanosa s početka devedesetih godina, ali 20. stoljeća? Sličnih snova o Hrvatskoj kao Švicarskoj, o plaćama – osobno sam čuo to obećanje na jednom skupu – koje će sad, samo što nisu, biti 3000 dojč maraka, i da ne nabrajam dalje… Ljudi su, iz ljubavi prema domovini, upalih očiju koje su plamtjele od žara i zanosa, ostavljali sve što su imali i krenuli za tu domovinu dati i život.
No, među egzaltiranim pukom, piše dalje Gjalski, našao se i jedan gospodin:
»Živjela – živjela domovina!« klicao je iz svega grla, a pokraj njega, u silnoj vrevi raspamećene svjetine, stajao je elegantan, bogat, otmjen gospodin, posjednik mnogih kuća, tvornica i imanja… Iz početka s porugljivim smiješkom slušao je silne klicaje puka, a malo poslije primilo lice čisto ljutit izraz… »Koji me vrag nosio ovamo! Još će misliti tkogod da i ja pripadam među te egzaltadose!« govorio je u sebi krijući se zguren među leđima drugih. Ta, istinabog, takva bi sumnja posve bila neopravdana, dosad je svakom zgodom dokazao da je trijezan, praktičan i odan; nije se žacao ničesa, dapače, mirne je duše tek nedavno dao svoj glas u parlamentu za trgovački ugovor sa susjednom državom, kojim će ugovorom domovina njegova veliku štetu trpjeti; ali on je zaslužio velik orden.
Stotinjak godina kasnije, među masom su se po svoj prilici motali oni koji će sklapatelji štetnih ugovora te posjednici kuća, tvornica i imanja postati naknadno, ali su u glavi već kalkulirali kako. No, naš bezimeni domoljub, onaj iz 19. i onaj iz 20. stoljeća, jednako je zaneseno pjevao himnu i bio za domovinu spreman nositi glavu u torbi. A Gjalskijev političar?
»Džaba i domovina!« promuca srdito i tiho, pa se silomice protisne kroz svjetinu da ravno pohiti u svoju raskošnu kuću gdje ga je čekao stol, pun sviju darova domovine, dok se je onaj drugi još uvijek natjecao u klicanju domovini i tek kasno se vratio u stan, odakle je još iste večeri morao iseliti jer nije imao čim platiti stanarine – pa je bio skupa s djecom bez krova, a domovina – ljubljena njegova domovina razastrla je nad njim svoje zvjezdano nebo, ah, ove noći tako hladno nebo.
I kao izdaleka – tek izdaleka – dolazilo mu pitanje, e kako on to nema ni pedlja zemlje, ni krova svoga, a ima domovinu?
E tako, nakon istovjetnog zanosa početkom devedesetih godina 20. stoljeća, sedamnaest godina kasnije, opranima kišom i propuhanima burom, našim anonimcima s Facebooka, našim bezimenim blogerima, našim nezaposlenima koji moraju iseliti s obitelji jer nemaju za stanarinu, jednom riječju, našim domoljubima, mora da se u glavi pojavilo isto pitanje: kako to da u džepu nemaju onih 3000 dojč maraka, kako to da nemaju dionica, kako to da ih doma ne čeka pun stol darova domovine, kako, dakle, to sve nemaju – a imaju domovinu?
Dobro, možda nemaju posao, redovitu plaću ili svoj stan, ali zato imaju gradsku vlast koja skrbi za njihovu sigurnost. Čitam tako, dan nakon prosvjeda, u Jutarnjem listu (str. 10. i 11.) članak koji je potpisao A. Milković, a u kojem piše o tome kako Poglavarstvo kani kupiti vozilo za krizne situacije. Za četiri milijuna (4 000 000) kuna, za što bih morao raditi oko četrdeset (40) godina. Da ne bi ispalo da sam demagog ja, evo što kaže članak.
Može zaustaviti metak iz kalašnjikova,izdržati udar ručne bombe, protutenkovske mine ne mogu mu ništa, svaki njegov kotač može izdržati do 21 kg TNT-a, može voziti s probušenim gumama, a obično je opremljen dvjema strojnicama i 20 milimetarskim topom.
Riječ je o oklopnom vozilu Casspir koje bi se sljedeće godine moglo naći na ulicama Zagreba, a u kojem bi se u slučaju potresa, nuklearnog rata ili bilo koje druge veće katastrofe trebao voziti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić sa svojim suradnicima.
Pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama, Pavle Kalinić, pojašnjava:
»Proračun Grada Zagreba pune građani. Kako imaju pravo na zdravstveno osiguranje ili obrazovanje, tako imaju pravo i na sigurnost. Ured… osnovan je kako bi u slučaju raznih katastrofa pomogao građanima, a da bi to napravio potrebna mu je oprema.«
Kakva oprema? Pa, oklopno vozilo sa strojnicama i topom. Jer:
»Više od 20 godina ignoriralo se da Grad Zagreb ne raspolaže ničim, a Hrvatska još i manje: Ovaj je ured osnovan da bi to promijenio.«
Novinar se, prilično logično, pita:
Nije poznato zašto se Grad Zagreb u kriznim situacijama ne želi osloniti na hrvatsku vojsku koja bi mu vjerojatno besplatno (sic!, naročito u slučaju nuklearnog rata…) ustupila jedno ili više oklopnih vozila.
Nadalje, mi koji punimo proračun Grada Zagreba iz svojih plaća, saznajemo da su dečkima za oko zapela naročito dva takva vozila, južnoafrički Casspir i američki Gurkhi. I tu se sad pojavljuje taj jedan mali problem. Naime, odabir putnika.
Pročelnik ureda je lijepo rekao da se vozilo treba kupiti radi sigurnosti građana Grada Zagreba u slučaju nuklearnog rata, ozbiljnijeg potresa ili koje druge veće katastrofe (možda – samo pitam! –kakvih ozbiljnijih prosvjeda?), uglavnom neke takve situacije prigodom koje bi se moglo upotrijebiti one dvije strojnice i topek.
Da vidimo što je saznao novinar:
No kako u Casspir s vozačem stane četrnaest ljudi, a u Gurkhi samo osam, postavlja se pitanje tko će se u oklopnom vozilu zagrebačkog Poglavarstva moći voziti, primjerice, u slučaju terorističkog napada ili nuklearne katastrofe. Kalinić kaže da još ne postoje formalni kriteriji za odabir putnika, ali da će u slučaju da kriza pogodi cijelu Hrvatsku u vozilo primiti (tko? On i Bandić?, op. g.p.) i premijera Ivu Sanadera i predsjednika Stipu Mesića.
Preostaje još devet (Casspir) ili tri (Gurkhi) slobodna mjesta. Tko će od preostalih 4 437 460 domoljuba s početka teksta biti izabran da se skloni od nuklearnog pakla?
Tako je to, dečki dobivaju igračku, a mi dobivamo sigurnost i – domovinu.
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery