U jednoj školi u kojoj sam radio, bremenitoj mnogim ozbiljnim problemima, nekoliko godina vodila se na sjednicama Nastavničkog vijeća jalova rasprava o tome treba li učenicima dopustiti da u školi nose cipele (tenesice, martensice…) ili se pak moraju prezuvati u papuče. Premda je „kolektiv“ pucao po šavovima, premda su međuljudski odnosi bili blizu točke smrzavanja (ili usijanja), premda se zbog loše upisne politike drastično smanjivao broj novoupisanih učenika pa je školi prijetilo i zatvaranje, najžustrije polemike vodile su se oko spomenutog „problema“. Uglavnom je prevladavala frakcija koju je predvodio nekim čudnim bijesom obuzeti kolega, čovjek koji je – iako pedagoškog talenta nije imao ni u naznakama – iz posve nepoznatih mi motiva zaposlenje našao u školi. Taj je sredovječni muškarac čupavih obrva, meni potpuno stranog svjetonazora, prednjačio u zelotskim verbalnim eskapadama, povukavši za sobom labilnije i neiskusnije članove kolektiva (znate, ono, „treba nam čvrsta ruka, netko tko će uvesti reda!“), i istodobno utišao onaj dio kolektiva koji nije imao ništa protiv toga da djeca u školi budu u cipelama, ili kolege kojima se – poput mene – to činilo trivijalnim pitanjem. Tjeran nekim svojim demonima, držeći to svojom svetom dužnošću, ujutro bi vrebao na stubama snene đake, a kad bi uvrebao kojeg od njih u tenesicama, s nekom bi ga bolesnom strašću, zapanjujuće grubo, izvrijeđao na pasja kola, očito nesvjestan nerazmjera „zločina“ (mladenački bunt) i kazne (rušenje krhkog samopouzdanja). Smatrajući sve koji se ne slažu s njim, s njegovom borbom, permisivnim, izdajničkim mekušcima, izazivao je svojim bukačkim performansima među kolegama neku nelagodnu nervozu. Jer, nije se radilo o čovjeku koji bi svojim autoritetom, znanjem i iskustvom, životnom mudrošću i smirenošću, blagotvorno utjecao na ljude oko sebe. Da je bio takav, uvidio bi kako je njegov pokušaj da podoficirskim, isljedničkim metodama i zastrašivanjem iskorijeni tu kugu, tu pošast, osuđen na propast, tj. ne bi se time niti služio. Naime, učenici se jednostavno u manjem ili većem broju uporno po dolasku u školu nisu željeli prezuti. Taj rovovski rat u kojem je izgubljeno nevjerojatno mnogo energije i živaca trajao je, kao što sam rekao, nekoliko godina. Naposljetku su pobjedu odnijeli učenici. Iako sam svjestan paradoksâ koji proizlaze iz dječjih prava (to je priča za sebe), znao sam da drugačije i nije moglo ispasti. Fasciniralo me cijelo to vrijeme nešto drugo. Pitao sam se (a pitam se, na žalost, i dalje), kako su neki ljudi tako dobro organizirani da uspiju poslati nekoga između sebe na Lunu, sklepati i-phone ili upravljati nuklearnom elektranom, a neki drugi ljudi ne mogu se dogovoriti kako riješiti problem (ne)nošenja cipela u školi. Pazite, pitanje zadire u samu srž problema kojima svakodnevno svjedočimo, i čijem nerješavanju možda i sami nesvjesno pridonosimo. Živim dovoljno dugo ovdje da mogu s velikom sigurnošću pretpostaviti kako bi sada, da je oko mene pet ili deset ljudi, gotovo svi ISTOVREMENO počeli govoriti što oni misle to ovome, i u pet sekundi nastao bi mali kaos koji bi neko vrijeme trajao, a potom bismo se svi razišli ne približivši se odgovoru ili rješenju ni za milimetar. Možda bismo se dogovorili da se nađemo sutradan pa ponovno raspravimo pitanje, i gotovo sigurno bi se dogodilo isto. (Naravno da ima ovakvih i onakvih situacija, pozitivnih primjera itd., ali ja ovdje govorim o općenitim obrascima, ne o primjerima koji potvrđuju pravilo – da se ljudi oko mene uglavnom ne znaju dogovoriti, a ako se i dogovore, to često bude zapravo prihvaćanje nametnutog mišljenja najglasnijeg ili najmoćnijeg u grupi. Stoga je tako donijeta odluka često prilično kratkovjeka ili već na neki drugi način nekvalitetna).
Nakon što se inteligentan mlad čovjek zaposli u nekoj našoj školi, treba mu oko pola godine, a najviše godinu dana, da shvati kako stoje stvari, gdje su problemi i što treba učiniti da se riješe. (Barem je meni, koji sam nekad bio i mlad i inteligentan, trebalo toliko.) Jer, često mi se čini da nisu pravi problem konkretne (mahom trivijalne) poteškoće s kojima se u školi (ili gdje već hoćete) suočavamo, nego posve promašen pristup kojim ih pokušavamo riješiti. Dakako da u jednom postu ne mogu odjednom obuhvatiti sve aspekte i sve razine svih mogućih situacija, ali evo (napokon!, napokon!) nečeg što bi se dalo praktično primijeniti. Što, naravno, ne znači da se i hoće. Evo mog iskustva.
Dakle, mlad i inteligentan, s nešto malo iskustva u prosvjetnom sustavu, našavši se u novoj školi, nakon nekoliko mjeseci uočio sam gdje su uska grla, tj. zbog čega se u dotičnom kolektivu odrasli, akademski obrazovani građani, nikako ne uspijevaju dogovoriti oko nekih pitanja i riješiti neke probleme (koji se, kako su mi dali do znanja, vuku već godinama). Pun entuzijazma krenuo sam malo se teorijski potkovati i već na sljedeće Nastavničko vijeće došao sam s pripremljenim materijalom: fotokopiranim tekstom za koji sam bio siguran da će prosvijetliti sve nazočne. Svakome sam, nadobudan kakav sam bio, u ruke tutnuo papir na kojem je pisalo sljedeće:
KAKO DONIJETI KVALITETNU ODLUKU? ŠTO JE KONSENZUS?
Konsenzus je grupna odluka – za koju neki članovi grupe mogu osjećati da možda nije i najbolja moguća odluka, ali koju ipak mogu podržati i obvezati se da neće potkopati njezino provođenje – do koje se dolazi bez glasovanja, kroz proces u kojem se sva sporna pitanja i problemi koji postoje temeljito protresu i iznesu na vidjelo. U tom procesu, svi članovi grupe osjećaju da su njihovi stavovi s pažnjom saslušani; to je proces u kojem svatko ima pravo na iznošenje svog mišljenja, jednaku moć i odgovornost. Proces od sudionika zahtijeva da budu emocionalno prisutni i angažirani, iskreni u ponašanju ispunjenom međusobnim poštovanjem i osjetljivi jedni na druge; da budu nesebični, nepristrani i sposobni, ako treba, promijeniti svoje gledište, te da posjeduju svjesnost o dragocjenosti svakog pojedinca i vremena.
Riječ pojašnjenja.
Rješavanje problema znači usmjeravanje energije u traženje rješenja, a ne u traženje krivca. To je moguće kada sve zainteresirane strane prestanu inzistirati samo na svojim zahtjevima i odjednom prepoznaju uzajamnost interesa. To je prekretnica, nagli preokret u odnosima: sve strane postaju sposobne uzajamno se prihvatiti i shvatiti interese koji postoje, udružuju se i surađuju u rješavanju problema. Više nema međusobnih napada, nego se zajednički napada problem.
Rješavanje problema nije nimalo jednostavno. Ono polazi od stvaranja jedne nove klime u grupi, klime tolerancije. To znači slušati i truditi se zaista razumjeti druge. To znači moći ovladati destruktivnom snagom svojih emocija koje svojim neobuzdanim izrazom obično ruše naše odnose s drugima. To znači imati strpljenja i mašte da se iznalaze i iznađu rješenja koja mogu biti prihvatljiva za sve strane.
Ako se ukopavamo u sukob, to znači da se oslanjamo na predrasude, sumnje, strahove i nesigurnost i da ih umnožavamo. Nasuprot tome, zajedničko traganje za rješenjem problema potiče i umnožava razumijevanje i snošljivost: sve strane imaju mogućnost ispitati stajališta prisutnih i zajednički doći do rješenja.
Nakon što su primili papir, kolege su mu posvetili u prosjeku pet do deset sekundi, i nastavili „rješavati“ probleme kao i do tada (dakle: nadvikivati se, rezignirano zuriti kroz prozor, igrati križić-kružić ili jednostavno mrmljati sebi u bradu), a tako je (u većini škola, a i šire, bojim se) sve do sada. Neki su me počastili pokroviteljskim osmjehom (ah, mladi kolega…), neki su mi uputili onaj pogled (a, ti si novi majmun ovdje?), većina me odignorirala, tek su se jedan ili dvoje složili kako to „nije loše“ (ali…). Budući da tada nisam znao s čim se suočavam (Morpheus: The Matrix is a system, Neo.), nisam još dosta dugo odustao nego sam gornji tekst stavio na najvidljivije mjesto na oglasnoj ploči, crvenim markerom označivši ono što sam smatrao najbitnijim. Mjesecima sam s nevjericom promatrao kako se pristup problemima (u kojima je škola grcala pa se malo tko imao volje baviti, da prostite, djecom) nije promijenio ma ni za jotu. Perpetuum stabile, moglo bi se reći. Svi moji pokušaji nailazili su na zbunjene poglede (što hoće ovaj?), ljutnju (dajte, kolega, ne gnjavite!), ravnodušnost (ma što te/me briga…).
I što sam drugo mogao nego prestati jurišati na vjetrenjače? (Morpheus: You have to understand, most of these people are not ready to be unplugged.) Iako bih danas taj tekst o konsenzusu sastavio ponešto drugačije, bit stvari je jednaka. A ono što bi se trebalo naučiti još u vrtiću, naime, da DOK JEDNA OSOBA GOVORI, OSTALI – ali ne iz straha! – ŠUTE, ostaje i dalje neostvareni san.
Inače, latinski consensus: podudaranje, sklad.
Post je objavljen 05.12.2008. u 22:56 sati.